Nemojmo odustati!

“Ne odustajmo činiti što je uzorito, jer ćemo u svoje vrijeme žeti ako se ne umorimo” (GALAĆANIMA 6:9, NW).

1, 2. (a) Na koje načine lovi lav? (b) Koga Đavo naročito želi uloviti kao plijen?

LAV lovi na razne načine. Ponekad vreba svoj plijen na pojilima ili duž prometnih puteva. No ponekad, kaže se u knjizi Portraits in the Wild (Portreti u divljini), lav “jednostavno koristi priliku — naprimjer, kad naiđe na ždrijebe zebre koje spava”.

² Naš ‘suparnik Đavo’, objašnjava apostol Petar, “kao lav ričući hodi i traži koga da proždere” (1. Petrova 5:8). Znajući da mu je preostalo vrijeme kratko, Sotona vrši sve veći pritisak na ljude kako bi ih odvratio od služenja Jehovi. Međutim, taj “lav ričući” naročito je zainteresiran da vreba Jehovine sluge (Otkrivenje 12:12, 17). Njegove su metode lova slične onima koje koristi njegov pandan u životinjskom carstvu. U kojem pogledu?

3, 4. (a) Koje metode koristi Sotona vrebajući Jehovine sluge? (b) Koja se pitanja postavljaju budući da živimo u ‘teškim vremenima’?

³ Sotona ponekad pokušava napad iz zasjede — koristi progonstvo ili protivljenje s ciljem da slomi našu besprijekornost kako bismo prestali služiti Jehovi (2. Timoteju 3:12). No u drugim prilikama, poput lava, Đavo jednostavno koristi neku priliku. On čeka da se obeshrabrimo ili izmorimo i tada nastoji izbiti korist iz naše deprimiranosti kako bi nas naveo na to da odustanemo. Ne smijemo postati lak plijen!

⁴ No ipak, mi živimo u najzahtjevnijem razdoblju čitave ljudske povijesti. U ovim se ‘teškim vremenima’ mnogi od nas ponekad mogu osjećati obeshrabrenima ili opterećenima (2. Timoteju 3:1). Kako onda možemo spriječiti da se ne izmorimo toliko da postanemo lak plijen za Đavola? Da, kako možemo slijediti nadahnuti savjet apostola Pavla: “Ne odustajmo činiti što je uzorito, jer ćemo u svoje vrijeme žeti ako se ne umorimo”? (Galaćanima 6:9, NW).

Kad nas drugi razočaraju

5. Zbog čega je David iznemogao, no što nije učinio?

⁵ U biblijska su se vremena čak i najvjerniji Jehovini sluge mogli osjećati potištenima. “Iznemogoh uzdišući”, napisao je psalmist David. “Svaku noć kvasim odar svoj, suzama svojim natapam postelju svoju. Usahnu od žalosti oko moje.” Zašto se David tako osjećao? “Od množine neprijatelja mojih”, objasnio je. Bolni postupci drugih nanosili su Davidu takvu bol u srcu da je gorko plakao. Ipak, David nije ostavio Jehovu zbog toga što su mu učinili drugi ljudi (Psalam 6:6-9).

6. (a) Kako na nas mogu utjecati riječi ili postupci drugih? (b) Kako se neki sami učine lakim plijenom za Đavola?

⁶ Slično tome, riječi ili postupci drugih mogu prouzročiti da se izmorimo, osjećajući veliku bol u srcu. “Ima ko govori [“nepromišljeno”, NW] kao da mač probada”, kažu Priče Salamunove 12:18. Ako je onaj koji govori nepromišljeno neki kršćanski brat ili sestra, ‘rana od uboda’ može biti duboka. Čovjek može biti sklon da se uvrijedi, gajeći možda srdžbu. To je naročito slučaj onda kad osjećamo da se prema nama postupalo neljubazno ili nepravedno. Možda nam teško pada razgovarati s onim tko nas je uvrijedio; mogli bismo ga čak namjerno izbjegavati. Opterećeni srdžbom, neki su odustali te su prestali dolaziti na kršćanske sastanke. Nažalost, time ‘daju mjesta Đavolu’ da ih, iskoristivši priliku, ulovi kao lak plijen (Efežanima 4:27).

7. (a) Kako možemo izbjeći da idemo Đavolu na ruku kad nas drugi razočaraju ili uvrijede? (b) Zašto bismo trebali pustiti srdžbu?

⁷ Kako možemo izbjeći da idemo Đavolu na ruku kad nas drugi razočaraju ili uvrijede? Moramo nastojati da ne gajimo srdžbu. Umjesto toga, preuzmimo inicijativu da se pomirimo ili da što je moguće prije riješimo stvari (Efežanima 4:26). U Kološanima 3:13 bodri nas se: ‘Opraštajte jedan drugome ako ima ko tužbu na koga.’ Opraštanje je naročito onda na mjestu kad onaj tko nas je uvrijedio prizna svoju grešku i kad mu je iskreno žao. (Usporedi Psalam 32:3-5 i Priče Salamunove 28:13.) Osim toga, bit će nam od pomoći ako budemo imali na umu da oprostiti ne znači previđati ili umanjivati neispravne postupke drugih. Oprostiti znači pustiti srdžbu. Srdžba je breme koje se teško nosi. Ona može izjedati naše misli, lišavajući nas radosti. Može utjecati čak i na naše zdravlje. Za razliku od toga, praštanje nam, tamo gdje je na mjestu, služi na dobro. Poput Davida, nemojmo nikada odustati i ostaviti Jehovu zbog toga što su nam drugi ljudi rekli ili učinili!

Kad zakažemo

8. (a) Zašto se neki povremeno osjećaju naročito krivima? (b) Koja opasnost postoji kad dopustimo da nas osjećaj krivnje toliko obori da se predamo?

⁸ “Svi pogrješujemo mnogo puta”, kaže Jakov 3:2. Kad pogriješimo, sasvim je prirodno da se osjećamo krivima (Psalam 38:3-8). Osjećaji krivnje mogu biti naročito jaki kad se borimo protiv neke slabosti tijela te povremeno nazadujemo.a Jedna je kršćanka koja se suočila s takvom borbom objasnila: “Nisam željela dalje živjeti, ne znajući jesam li počinila neoprostiv grijeh ili nisam. Osjećala sam da se više i ne trebam naprezati u Jehovinoj službi jer je za mene vjerojatno ionako već prekasno.” Kad nas osjećaj krivnje toliko obori da se predamo, tada pružamo Đavolu povoljnu priliku — a on će je možda brzo iskoristiti! (2. Korinćanima 2:5-7, 11). Ono što je potrebno možda je uravnoteženije gledište o osjećaju krivnje.

9. Zašto bismo se trebali uzdati u Božje milosrđe?

⁹ Na mjestu je da osjećamo određenu mjeru krivnje kad zgriješimo. Međutim, ponekad osjećaji krivnje ne popuštaju, jer kršćanin smatra da nikada neće moći biti dostojan Božjeg milosrđa. Ipak, Biblija nam daje ohrabrujuće jamstvo: “Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe naše, i očisti nas od svake nepravde” (1. Ivanova 1:9). Postoji li bilo koji razuman razlog za vjerovanje da to Bog u našem slučaju neće učiniti? Nemoj zaboraviti, Jehova u svojoj Riječi kaže da ‘spremno oprašta’ (Psalam 86:5; 130:3, 4). Budući da ne može lagati, on će učiniti ono što je u svojoj Riječi obećao, ukoliko dođemo k njemu pokajnička srca (Titu 1:2).

10. Koje je jamstvo koje veseli srce objavljeno u jednoj starijoj Kuli stražari s obzirom na borbu protiv neke slabosti tijela?

¹⁰ Što bi trebao učiniti ako se boriš protiv neke slabosti i doživiš ponovni pad? Nemoj odustati! Ponovni pad ne mora poništiti napredak koji si već postigao. U izdanju od 15. veljače 1954 (engl.), ovaj je časopis pružio sljedeće jamstvo koje veseli srce: “Možda se mnogo puta spotičemo i padamo u nekoj lošoj navici koja je dublje zagrezla u naš prijašnji način života nego što smo mislili. (...) Nemoj očajavati. Nemoj zaključiti da si počinio neoprostiv grijeh. Sotona želi da upravo tako zaključuješ. Činjenica da si u svojoj nutrini ožalošćen i uznemiren sama je po sebi dokaz da nisi otišao predaleko. Nikad se nemoj umoriti ponizno i ozbiljno se obraćati Bogu, tražeći njegovo oproštenje, očišćenje i pomoć. Pođi k njemu kao što dijete ide svom ocu kad je u nevolji, bez obzira koliko puta zbog iste slabosti, i Jehova će ti milostivo pružiti pomoć zbog svoje nezaslužene dobrohotnosti i, ako si iskren, poklonit će ti spoznaju da ti je savjest očišćena.”

Kad smatramo da ne radimo dovoljno

11. (a) Što bismo trebali osjećati s obzirom na sudjelovanje u djelu propovijedanja Kraljevstva? (b) S kakvim se osjećajima u pogledu udjela u službi propovijedanja neki kršćani bore?

¹¹ Djelo propovijedanja Kraljevstva igra važnu ulogu u životu kršćanina a sudjelovanje u njemu donosi radost (Psalam 40:8). Međutim, neki se kršćani osjećaju jako krivima zato što u službi ne mogu raditi više. Takav bi osjećaj krivnje mogao čak i razoriti našu radost i navesti nas na to da odustanemo, misleći da Jehova smatra da nikad ne radimo dovoljno. Razmotri osjećaje s kojima se neki bore.

“Znate li koliko siromaštvo oduzima vremena?” napisala je jedna kršćanska sestra koja zajedno sa svojim suprugom odgaja troje djece. “Moram štedjeti gdje god mogu. To znači utrošiti vrijeme na traženje po prodavaonicama s rabljenom robom, po rasprodajama ili čak na šivanje odjeće. Osim toga svaki tjedan utrošim sat ili dva baveći se kuponima [za diskontnu hranu] — izrezujem ih, skupljam i zamjenjujem. Ponekad se osjećam vrlo krivom zbog toga što radim ove stvari, misleći da bih to vrijeme trebala utrošiti u službi propovijedanja.”

“Mislila sam da Jehovu sigurno ne ljubim dovoljno”, objasnila je jedna sestra koja ima četvero djece i nevjerujućeg supruga. “Zato sam se borila sa svojim služenjem Jehovi. Zaista sam se jako naprezala, ali nikad nisam imala osjećaj da je to dovoljno. Znate, nisam imala nikakav osjećaj osobne vrijednosti, zato nisam mogla zamisliti kako bi Jehova ikada mogao prihvatiti moju službu njemu.”

Jedna kršćanka, koja je smatrala potrebnim napustiti punovremenu službu, rekla je: “Nisam mogla podnijeti pomisao da sam zatajila u svojoj predanosti da služim Jehovi punovremeno. Ne možete ni zamisliti koliko sam bila razočarana! I sada plačem kad se toga sjetim.”

12. Zašto se neki kršćani osjećaju jako krivima zbog toga što u službi ne mogu raditi više?

¹² Sasvim je prirodno da želimo služiti Jehovi u što je moguće većoj mjeri (Psalam 86:12). Zašto se onda neki osjećaju jako krivima zbog toga što nisu u stanju raditi više? Izgleda da je to kod nekih povezano s općenitim osjećajem bezvrijednosti, koji može biti posljedica nekih neugodnih životnih iskustava. U drugim slučajevima, neumjestan osjećaj krivnje može biti posljedica nerealnog gledišta o tome što Jehova od nas očekuje. “Mislila sam da ne radim dovoljno ako se ne iscrpim do krajnosti”, priznala je jedna kršćanka. To je imalo za posljedicu da si je postavljala previsoka mjerila — a kad ih nije mogla postići imala je još veći osjećaj krivnje.

13. Što Jehova od nas očekuje?

¹³ Što Jehova od nas očekuje? Jednostavno rečeno, Jehova od nas očekuje da mu služimo cijelom dušom, radeći koliko to naše okolnosti dozvoljavaju (Kološanima 3:23). Međutim, može postojati velika razlika između onoga što bismo željeli raditi i onoga što realno možemo raditi. Možda smo ograničeni činiocima kao što su dob, zdravstveno stanje, tjelesna snaga ili obiteljske odgovornosti. Ipak, kad radimo sve što možemo, možemo biti uvjereni da svoju službu Jehovi vršimo cijelom dušom — ni manje ni više cijelom dušom nego onaj kome zdravlje i okolnosti dozvoljavaju da bude u punovremenoj službi (Matej 13:18-23).

14. Što možeš učiniti ako trebaš pomoć kako bi ustanovio što u realnoj mjeri možeš od sebe očekivati?

¹⁴ Kako onda možeš ustanoviti što u realnoj mjeri možeš od sebe očekivati? Možda o tome želiš porazgovarati s nekim zrelim kršćanskim prijateljem u koga imaš povjerenje, to može biti neki starješina ili neka iskusna sestra, s nekim tko poznaje tvoje mogućnosti, ograničenja i obiteljske odgovornosti (Priče Salamunove 15:22). Nemoj zaboraviti da se tvoja vrijednost kao osobe u Božjim očima ne mjeri prema tome koliko radiš u službi propovijedanja. Njemu su svi Jehovini sluge dragocjeni (Agej 2:7; Malahija 3:16, 17). Ono što radiš u službi propovijedanja može biti više nego što rade drugi ili manje, no tako dugo dok to što radiš predstavlja najbolje što možeš, Jehova je zadovoljan te nema potrebe da se osjećaš krivim (Galaćanima 6:4).

Kad se od nas mnogo traži

15. U kojim se pogledima od skupštinskih starješina mnogo traži?

¹⁵ “Komu je mnogo dano”, rekao je Isus, “od njega će se mnogo tražiti” (Luka 12:48, St). Sasvim se sigurno ‘mnogo traži’ od onih koji služe kao skupštinski starješine. Poput Pavla, oni se troše za skupštinu (2. Korinćanima 12:15). Moraju pripremati govore, vršiti pastirske posjete, rješavati pravne slučajeve — a pored svega toga ne smiju zanemarivati vlastite obitelji (1. Timoteju 3:4, 5). Neki su starješine zauzeti i pomaganjem pri izgradnji Dvorana Kraljevstva, služenjem u Odborima za kontaktiranje s bolnicama i dobrovoljnom službom na sastancima pokrajine i kongresima. Kako mogu ovi odani muškarci koji naporno rade spriječiti da se pod teretom takvih odgovornosti izmore?

16. (a) Koje je praktično rješenje Jetro ponudio Mojsiju? (b) Koje će svojstvo starješinama omogućiti da podijele odgovarajuće odgovornosti s drugima?

¹⁶ Kad se Mojsije, skroman i ponizan čovjek, izmorio brinući se za probleme drugih, njegov je tast Jetro ponudio praktično rješenje: da podijeli dio odgovornosti s drugim osposobljenim muškarcima (2. Mojsijeva 18:17-26; 4. Mojsijeva 12:3). “U smjernijeh [“skromnih”, NW] je mudrost”, kažu Priče Salamunove 11:2. Biti skroman znači priznati i prihvatiti svoja ograničenja. Skroman se čovjek ne ustručava povjeriti odgovornost drugima, niti se boji da na neki način gubi kontrolu kad odgovarajuće odgovornosti podijeli s drugim osposobljenim muškarcimab (4. Mojsijeva 11:16, 17, 26-29). Umjesto toga, on im želi pomoći da napreduju (1. Timoteju 4:15).

17. (a) Kako mogu članovi skupštine starješinama olakšati teret? (b) Koje žrtve daju žene starješina, i kako im možemo pokazati da te žrtve ne smatramo same po sebi razumljivima?

¹⁷ Članovi skupštine mogu mnogo učiniti kako bi starješinama olakšali teret. Uviđajući da starješine imaju vlastite obitelji za koje se moraju brinuti, drugi neće postavljati nerazumne zahtjeve s obzirom na vrijeme i pažnju starješina. Niti će smatrati same po sebi razumljivima spremne žrtve koje daju žene starješina koje svoje muževe nesebično dijele sa skupštinom. Jedna majka koja ima troje djece a čiji muž služi kao starješina objasnila je: “Nešto zbog čega nikad ne prigovaram jest dodatni teret koji spremno nosim u kućanstvu kako bi moj suprug mogao služiti kao starješina. Znam da Jehova bogato blagoslivlja našu obitelj zbog njegovog služenja te ne zamjeram na tome što daje. No ipak, realno gledajući, zbog toga što je moj muž toliko zauzet, često moram počistiti više lišća u dvorištu i više poučavati našu djecu nego što bih to inače morala.” Ova je sestra nažalost doživjela da su neki, umjesto da cijene dodatni teret koji nosi, bezosjećajno primijetili: “Zašto nisi pionir?” (Priče Salamunove 12:18). Koliko li je bolje pohvaliti druge zbog onoga što rade nego kritizirati ih zbog onoga što ne mogu raditi! (Priče Salamunove 16:24; 25:11).

Jer kraj još nije došao

18, 19. (a) Zašto sada nije vrijeme da prestanemo trčati u trci za vječni život? (b) Koji je pravodoban savjet apostol Pavao dao kršćanima u Jeruzalemu?

¹⁸ Kad trkač zna da je blizu kraja duge trke, on ne odustaje. Njegovo je tijelo možda na granici izdržljivosti — iscrpljeno, pregrijano i dehidrirano — no tako blizu cilja nije vrijeme da prestane trčati. Slično tome, kao kršćani nalazimo se u trci za nagradu života i vrlo smo blizu ciljne linije. Sada za nas nije vrijeme da prestanemo trčati! (Usporedi 1. Korinćanima 9:24; Filipljanima 2:16; 3:13, 14.)

¹⁹ Kršćani u prvom stoljeću suočili su se sa sličnom situacijom. Oko 61. n. e., apostol Pavao pisao je kršćanima u Jeruzalemu. Vrijeme je istjecalo — zao “naraštaj”, otpadnički židovski sustav stvari, trebao je uskoro “proći”. Naročito su kršćani u Jeruzalemu trebali biti budni i vjerni; trebali su bježati iz grada kad vide da je opkoljen utaborenim vojskama (Luka 21:20-24, 32). Stoga je Pavlov nadahnuti savjet bio pravodoban: ‘Nemojte se umoriti i malaksati u svojim dušama’ (Jevrejima 12:3, NW). Apostol Pavao koristio je ovdje dva živopisna glagola: ‘umoriti se’ (kámno) i “malaksati” (eklýomai). Prema jednom bibličaru, ove je grčke riječi “Aristotel primijenio na trkače koji se nakon što prijeđu ciljnu liniju opuste i sruše. Čitaoci [Pavlovog pisma] su se još nalazili u trci. Oni nisu smjeli prerano odustati. Nisu smjeli dozvoliti da klonu i da se zbog premorenosti sruše. Još jednom im se upućuje poziv da istraju unatoč teškoćama.”

20. Zašto je Pavlov savjet pravodoban za nas danas?

²⁰ Kako li je Pavlov savjet pravodoban za nas danas! S obzirom na sve veće pritiske, povremeno se možda osjećamo poput iscrpljenog trkača čije noge samo što nisu otkazale. No tako blizu ciljne linije ne smijemo odustati! (2. Dnevnika 29:11). To je upravo ono što bi naš Protivnik, “lav ričući”, želio da učinimo. Srećom, Jehova je učinio pripreme koje daju “snagu umornome” (Izaija 40:29). O kakvim se pripremama radi i kako iz njih možemo izvući korist razmotrit ćemo u sljedećem članku.

[Bilješke]

Kako bi odgovorio?

◻ Kako možemo spriječiti da odustanemo kad nas drugi razočaraju ili uvrijede?

◻ Kakvo će nas uravnoteženo gledište o osjećaju krivnje spriječiti da se predamo?

◻ Što Jehova očekuje od nas?

◻ Kako može skromnost skupštinskim starješinama pomoći da se ne izmore?

◻ Zašto je Pavlov savjet iz Jevrejima 12:3 pravodoban za nas danas?