Ujedinjeni u Božjoj službi u dobru i u zlu
Ispričali Michel i Babette Muller
“IMAM loše vijesti za vas”, rekao je liječnik. “Možete zaboraviti misionarski život u Africi.” Gledajući u moju suprugu Babette, rekao je: “Imate rak dojke.”
Bili smo šokirani. Našim mislima proletjelo je mnogo toga. Mislili smo da će ovaj posjet liječniku biti samo završna kontrola. Već smo bili kupili povratne karte za Benin (Zapadna Afrika). Nadali smo se da ćemo se vratiti u toku istog tjedna. Tijekom 23 godine braka doživjeli smo i dobro i zlo. Smeteni i uplašeni, sada smo se pripremali za borbu protiv raka.
No počnimo otpočetka. Michel je rođen u rujnu 1947, a Babette u kolovozu 1945. godine. Odrasli smo u Francuskoj a vjenčali smo se 1967. godine. Živjeli smo u Parizu. Jednog jutra početkom 1968. Babette je kasnila na posao. Na vrata je došla jedna gospođa i ponudila joj religioznu brošuru; prihvatila ju je. Žena je zatim rekla: “Mogu li ponovno navratiti sa svojim suprugom kako bih razgovarala s vama i vašim suprugom?”
Babette je mislila na svoj posao. Željela je da žena ode, pa je rekla: “Dobro, dobro.”
Michel priča: “Religija me nije zanimala, ali brošura mi je zapela za oko, pa sam je pročitao. Nekoliko dana kasnije gospođa Joceline Lemoine vratila se sa svojim suprugom Claudeom. On se vrlo vješto služio Biblijom. Odgovorio je na sva moja pitanja. Bio sam impresioniran.
Babette je bila dobra katolkinja ali nije imala Bibliju, što nije bilo ništa neobično za katolike. Bila je vrlo uzbuđena što je vidjela Riječ Božju i čitala je. Na našem smo studiju naučili da su mnogi religiozni pojmovi kojima su nas prije učili pogrešni. Našim rođacima i prijateljima počeli smo govoriti o onome što smo učili. U siječnju 1969. postali smo kršteni Svjedoci Jehove. Ubrzo nakon toga kršteno je devetero naših rođaka i prijatelja.”
Služiti tamo gdje su potrebni propovjednici
Ubrzo nakon našeg krštenja pomislili smo: ‘Nemamo djece. Zašto ne bismo prihvatili punovremenu službu?’ Tako smo 1970. napustili svoja zaposlenja, stupili u redove općih pionira i preselili se u mali gradić Magny-Lormes, u blizini Neversa, u središnjoj Francuskoj.
Bio je to težak zadatak. Bilo je teško pronaći ljude koji su željeli proučavati Bibliju. Nismo mogli naći svjetovno zaposlenje, pa smo imali malo novaca. Ponekad smo jeli samo krumpire. Zimi se temperatura spuštala dosta ispod 20 Celzijevih stupnjeva ispod nule. Vrijeme koje smo proveli ondje zvali smo vrijeme sedam mršavih krava (1. Mojsijeva 41:3).
No Jehova nas je podržavao. Kad smo jednog dana gotovo ostali bez hrane, poštar je donio veliku kutiju sira koju je poslala Babettina sestra. Jednog drugog dana vratili smo se kući nakon propovijedanja i zatekli neke prijatelje koji su prešli 500 kilometara da bi nas vidjeli. Kad su čula kako nam je teško, ta su braća napunila svoja dva automobila hranom za nas.
Nakon godinu i pol Društvo nas je imenovalo za specijalne pionire. Sljedeće četiri godine služili smo u Neversu, zatim u Troyesu i konačno u Montigny-lès-Metzu. Godine 1976. Michel je bio imenovan za pokrajinskog nadglednika u jugozapadnoj Francuskoj.
Dvije godine kasnije, za vrijeme održavanja škole za pokrajinske nadglednike, primili smo pismo od Društva Watch Tower u kojem nas se poziva da odemo u inozemstvo kao misionari; u pismu je stajalo da možemo birati između Čada i Burkine Faso (tada se zvala Gornja Volta). Izabrali smo Čad. Uskoro smo primili drugo pismo u kojem smo dobili dodjelu da služimo pod upravom tahićanske podružnice. Tražili smo da dođemo u Afriku, ogroman kontinent, no uskoro smo se našli na malom otoku!
Služba na južnom Pacifiku
Tahiti je prekrasan tropski otok na južnom Pacifiku. Kad smo stigli, oko stotinu braće nas je dočekalo na aerodromu. Dočekali su nas s vijencima od cvijeća i, iako smo bili umorni nakon dugog putovanja od Francuske, bili smo jako sretni.
Četiri mjeseca nakon što smo stigli na Tahiti, ukrcali smo se na mali jedrenjak koji je bio natovaren suhim kokosovim orasima. Pet dana kasnije stigli smo na naš novi zadatak — otok Nuku Hiva na Marquises otocima. Na tom je otoku živjelo oko 1 500 ljudi, ali nije bilo braće. Samo mi.
Tada su vladali primitivni uvjeti života. Živjeli smo u kućici napravljenoj od betona i bambusa. Nije bilo struje. Imali smo slavinu koja je povremeno radila, no voda je bila prljava. Većinom smo koristili kišnicu koja se skupljala u cisterni. Putevi nisu bili asfaltirani, bile su to samo blatnjave staze.
Da bismo došli do udaljenih dijelova otoka, morali smo unajmiti konje. Sedla su bila drvena — jako neudobna, osobito za Babette, koja nikad prije nije jahala konja. Nosili smo mačetu da bismo rezali bambus koji je padao preko staze. Bila je to velika promjena u odnosu na život u Francuskoj.
Održavali smo nedjeljne sastanke, iako je prisustvovalo samo nas dvoje. U početku nismo imali druge sastanke jer smo nas dvoje bili sami. Umjesto toga, zajedno smo čitali gradivo za sastanak.
Nakon nekoliko mjeseci uvidjeli smo da ne bi bilo dobro tako nastaviti. Michael kaže: “Rekao sam Babette: ‘Moramo se prikladno obući. Ti sjedi tamo dolje, a ja ću sjesti ovdje. Započet ću s molitvom, a zatim ćemo imati Teokratsku školu propovijedanja i Službeni sastanak. Ja ću postavljati pitanja, a ti ćeš odgovarati, čak i ako si jedina osoba koja je osim mene prisutna.’ Bilo je dobro što smo to učinili jer je lako duhovno oslabiti kad nema skupštine.”
Trebalo je vremena dok smo postigli da ljudi dolaze na naše kršćanske sastanke. Nas dvoje bili smo jedini prisutni prvih osam mjeseci. Kasnije nam se pridružila jedna, dvije, a ponekad i tri osobe. Jedne smo godine samo nas dvoje započeli godišnju proslavu Gospodinove večere. Nakon deset minuta ušli su neki ljudi, pa sam prekinuo govor i počeo otpočetka.
Danas na Marquises otocima ima 42 objavitelja i 3 skupštine. Iako su najveći dio posla obavili naši nasljednici, neki ljudi s kojima smo tada kontaktirali sada su kršteni.
Naša su braća dragocjena
Na Nuku Hivi naučili smo se strpljivosti. Morali smo čekati na sve osim na najosnovnije potrepštine. Naprimjer, ako si želio knjigu, morao si je pismeno naručiti, a zatim čekati dva ili tri mjeseca dok stigne.
Druga pouka koju smo naučili jest ta da su naša braća dragocjena. Kad smo posjetili Tahiti i prisustvovali sastanku i kad smo čuli kako braća pjevaju, bili smo dirnuti do suza. Možda je točno da se s nekom braćom teško složiti, no kad si sam, tada shvaćaš kako je dobro biti s braćom. Godine 1980. Društvo je odlučilo da se trebamo vratiti na Tahiti i služiti u pokrajinskoj službi. Tamo smo bili jako ohrabreni srdačnim gostoprimstvom braće i njihovom ljubavi prema djelu propovijedanja. U pokrajinskoj službi na Tahitiju proveli smo tri godine.
Od otoka do otoka
Zatim smo bili dodijeljeni u misionarski dom na Raïatéi, drugom pacifičkom otoku, i tamo smo ostali oko dvije godine. Nakon Raïatée bila nam je dodijeljena pokrajinska služba na otočnoj skupini Tuamotu. Posjetili smo brodom 25 od ukupno 80 otoka. Za Babette je to bilo teško. Svaki put kad je putovala brodom, dobila je morsku bolest.
Babette kaže: “Bilo je strašno! Bilo mi je zlo cijelo vrijeme provedeno na brodu. Ako smo na moru bili pet dana, meni je bilo zlo pet dana. Nisu mi pomogli nikakvi lijekovi. No usprkos mučnini, smatrala sam da je ocean prekrasan. Bio je to predivan prizor. Delfini bi se utrkivali s brodom. Često bi iskakali iz vode ako bi netko pljesnuo rukama!”
Nakon pet godina pokrajinske službe, ponovno smo dvije godine bili dodijeljeni na Tahiti i opet smo uživali u djelu propovijedanja. Broj objavitelja se u našoj skupštini u roku od godine i pol podvostručio, sa 35 na 70 objavitelja. Nešto prije nego što smo otišli, krstilo se dvanaestero od onih s kojima smo proučavali Bibliju. Neki su od njih sada starješine u skupštini.
Na južnom Pacifiku proveli smo ukupno 12 godina. A onda smo dobili pismo od Društva u kojem je stajalo da na tim otocima više ne trebaju misionare jer su skupštine sada jake. Kad smo došli, na Tahitiju je bilo oko 450 objavitelja, a kad smo odlazili bilo ih je preko 1 000.
Napokon Afrika!
Vratili smo se u Francusku i nakon mjesec i pol Društvo nam je dalo novi zadatak — Benin (Zapadna Afrika). U Afriku smo htjeli ići još 13 godina ranije, pa smo bili jako sretni.
U Benin smo stigli 3. studenog 1990. i bili smo među prvim misionarima koji su stigli nakon što je bila ukinuta 14-godišnja zabrana djela propovijedanja Kraljevstva. Bilo je vrlo uzbudljivo. Nismo imali problema s prilagođavanjem jer se živi slično kao i na pacifičkim otocima. Ljudi su vrlo prijateljski raspoloženi i gostoljubivi. Možeš stati i razgovarati sa svakim na ulici.
Samo nekoliko tjedana nakon našeg dolaska u Benin, Babette je primijetila neku kvržicu na dojki. Otišli smo na malu polikliniku blizu novoosnovane podružnice. Liječnik ju je pregledao i rekao da hitno treba na operaciju. Sljedećeg smo dana otišli na drugu polikliniku gdje smo razgovarali s jednom evropskom liječnicom, ginekologom iz Francuske. I ona je rekla da hitno moramo otići u Francusku kako bi Babette bila operirana. Dva dana kasnije bili smo u avionu za Francusku.
Bili smo tužni što odlazimo iz Benina. Budući da su u zemlji ponovno imala religioznu slobodu, braća su bila oduševljena što imaju nove misionare a i mi smo bili radosni što smo bili tamo. Zato smo bili uznemireni što smo morali otići nakon samo nekoliko tjedana boravka u zemlji.
Kad smo stigli u Francusku, kirurg je pregledao Babette i potvrdio da treba biti operirana. Liječnici su brzo djelovali, izvršili su malu operaciju i sljedećeg dana otpustili Babette iz bolnice. Mislili smo da je s time stvar gotova.
Osam dana kasnije sastali smo se s kirurgom. Bilo je to tada kad nam je priopćio vijest da Babette ima rak dojke.
Razmišljajući o tome kako se tada osjećala, Babette kaže: “U početku sam bila manje uznemirena od Michela. Ali dan nakon što smo saznali loše vijesti, nisam više ništa osjećala. Nisam mogla plakati. Nisam se mogla smijati. Mislila sam da ću umrijeti. Za mene je rak značio smrt. Moj je stav bio: Moramo poduzeti sve što se može poduzeti.”
Borba protiv raka
Loše vijesti primili smo u petak, a Babette je bila naručena za drugu operaciju u utorak. Odsjeli smo kod Babettine sestre, no i ona je bila bolesna, pa nismo mogli ostati u njenom malom stanu.
Razmišljali smo kamo bismo mogli otići. A onda smo se sjetili Yvesa i Brigitte Merda, bračnog para kod kojeg smo prethodno odsjeli. Ovaj je bračni par bio jako gostoljubiv prema nama. Stoga smo nazvali Yvesa i rekli mu da Babette treba ići na operaciju i da ne znamo gdje da odsjednemo. Rekli smo mu i da Michel treba posao.
Yves je Michela zaposlio oko svoje kuće. Braća su nas podupirala i hrabrila mnogim dobrohotnim djelima. Pomagala su nam i financijski. Društvo je platilo Babettino liječenje.
Operacija je bila teška. Liječnici su morali odstraniti limfne čvorove i dojku. Odmah su počeli s kemoterapijom. Nakon tjedan dana Babette je mogla napustiti bolnicu, no morala se vraćati svaka tri tjedna zbog nastavka terapije.
Dok se Babette liječila, braća u skupštini puno su nam pomagala. Jedna sestra koja je također bolovala od raka dojke jako nas je hrabrila. Rekla je Babette što može očekivati i puno ju je tješila.
No ipak smo bili zabrinuti zbog svoje budućnosti. Kad su to primijetili, Michel i Jeanette Cellerier izveli su nas u restoran.
Rekli smo im da moramo prekinuti s misionarskom službom i da se nikad više nećemo moći vratiti u Afriku. Međutim, brat Cellerier je rekao: “Zašto? Tko kaže da morate prekinuti? Vodeće tijelo? Braća u Francuskoj? Tko je to rekao?”
“Nitko nije rekao”, odgovorio sam, “ja to kažem.”
“Ne, ne!” rekao je brat Cellerier. “Vratit ćete se!”
Nakon kemoterapije uslijedilo je zračenje, koje je završilo krajem kolovoza 1991. godine. Liječnici su rekli da ne vide razlog zašto se ne bismo vratili u Afriku ako će se Babette vraćati u Francusku na redovite kontrole.
Povratak u Benin
Tako smo pisali centrali u Brooklyn i tražili dopuštenje da se vratimo u misionarsku službu. Nestrpljivo smo čekali njihov odgovor. Dani su prolazili jako sporo. Na kraju Michel više nije mogao čekati, pa je nazvao Brooklyn i pitao jesu li primili naše pismo. Rekli su da su razmotrili pismo — mogli smo se vratiti u Benin! Kako smo samo bili zahvalni Jehovi!
Obitelj Merda organizirala je veliko okupljanje kako bismo proslavili tu vijest. U studenom 1991. vratili smo se u Benin, a braća su nas dočekala gozbom!
Izgleda da je Babette sada dobro. S vremena na vrijeme vraćamo se u Francusku radi kompletnih liječničkih kontrola i liječnici kažu da nema traga raku. Radosni smo što smo se vratili na naš misionarski zadatak. U Beninu se osjećamo potrebnima i Jehova blagoslivlja naš rad. Otkad smo se vratili pomogli smo 14 ljudi da se krste. Petero njih sada su opći pioniri a jedan je imenovan za slugu pomoćnika. Vidjeli smo i kako naša mala skupština raste i dijeli se u dvije.
Godinama služimo Jehovi kao muž i žena i doživjeli smo mnoge blagoslove i upoznali mnoge divne ljude. No Jehova nas je također poučavao i jačao kako bismo uspješno ustrajali u teškoćama. Ni mi, poput Joba, nismo uvijek razumjeli zašto nam se nešto događa, no znali smo da je Jehova uvijek ovdje da nam pomogne. Baš kao što kaže Božja riječ: “Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo” (Izaija 59:1, St).
[Slika na stranici 23]
Michel i Babette Muller odjeveni u beninsku narodnu nošnju
[Slike na stranici 25]
Misionarsko djelo među Polinežanima na tropskom Tahitiju