Uskrs ili Spomen-svečanost — što trebaš slaviti?
KAD 7. travnja zora bude prosipala svoj crvenkasti sjaj po horizontu, milijuni će dočekati svoj najsvetiji dan u godini — Uskrs. Nekada se to ime odnosilo na razdoblje gozbi i posta od 120 dana koje je započelo blagdanom zvanim Sedamdesetnica a završilo Duhovima. Danas se taj naziv odnosi na samo jedan dan sjećanja na Isusovo uskrsnuće — na uskrsnu nedjelju.
Međutim, jedne večeri ranije u istom tjednu, milijuni drugih sakupit će se kako bi proslavili Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti, poznatu i kao Gospodinova večera. To je svetkovina koju je uveo sam Isus posljednje večeri svog boravka na Zemlji. Tada je rekao svojim učenicima: “Ovo činite za moj spomen” (Luka 22:19).
Što trebaš slaviti?
Porijeklo Uskrsa
Naziv Uskrs, koji se koristi u mnogim zemljama, ne nalazimo u Bibliji. Knjiga Medieval Holidays and Festivals govori nam da je “praznik dobio ime po Eostri, poganskoj božici svitanja i proljeća”. A tko je bila ta božica? “Eostre je, prema legendi, otvorila ulazna vrata Valhale kako bi primila Baldera, kojeg se zbog njegove čistoće nazivalo Bijelim Bogom, ali i Bogom Sunca zbog svjetlosti s njegova čela kojom je obasjavao čovječanstvo”, odgovara The American Book of Days. Zatim dodaje: “Crkva je nesumnjivo u svojim ranim danima prihvatila stare poganske običaje i dala im kršćansko značenje. Budući da je Eostrina svetkovina slavila obnovljenje života u proljeće, bilo je lako pretvoriti je u slavljenje uskrsnuća Isusa iz mrtvih, čije su evanđelje propovijedali.”
Ovo prihvaćanje objašnjava kako su se u određenim zemljama pojavili uskrsni običaji, kao što su uskrsna jaja, uskrsni zec i uskrsna peciva s križem. U vezi s običajem pečenja uskrsnih peciva s križem “čija je sjajna smeđa površina ukrašena (...) križem”, knjiga Easter and Its Customs kaže: “Križ je bio poganski simbol puno prije nego što je dobio vječno značenje zbog događaja koji su se odvijali na prvi Veliki petak, a kruh i kolači ponekad su se njime ukrašavali u pretkršćanskom razdoblju.”
Nigdje u Pismima ne spominju se ti običaji, niti postoji ikakav dokaz da su Isusovi rani učenici imalo vjerovali u njih. Zapravo, apostol Petar govori nam da ‘razvijamo čežnju za nepatvorenim mlijekom koje pripada riječi, da bismo njime uzrasli do spasenja’ (1. Petrova 2:2, NW). Zašto su onda crkve kršćanstva u svoja vjerovanja i običaje prihvatile takve simbole koji su očito poganski?
Knjiga Curiosities of Popular Customs odgovara: “Nepromjenjiv stav rane Crkve bio je da takvim postojećim poganskim obredima pridaje kršćansko značenje ako ih se nije moglo iskorijeniti. U slučaju Uskrsa adaptacija je bila osobito laka. Radost zbog rađanja prirodnog sunca i buđenja prirode iz zimske smrti, pretvorena je u radost zbog rađanja Sunca pravednosti prilikom uskrsnuća Krista iz groba. Neke poganske proslave koje su se odvijale oko 1. svibnja bile su isto tako pomaknute kako bi se podudarale s proslavom Uskrsa.” Umjesto da izbjegavaju popularne poganske običaje i magijske obrede, religiozni su vođe bili popustljivi prema njima i dali im “kršćansko značenje”.
‘Pa zar u tome ima nešto loše?’ mogao bi se pitati. Neki misle da nema. “Kad se religija poput kršćanstva prenosi ljudima druge kulture, ona prihvaća i ‘krštava’ neke narodne običaje koji potječu iz starijih religija”, rekao je Alan W. Watts, episkopalni kapelan, u svojoj knjizi Easter—Its Story and Meaning. “Ono odabire i uvodi u liturgiju narodne proslave koje naizgled označavaju ista vječna načela koja naučava Crkva.” Mnogima je činjenica što je njihova crkva odobrila te proslave i što ih smatra svetima dovoljan razlog da ih prihvate. No pritom se previđaju važna pitanja. Kako Bog gleda na te običaje? Je li nam dao ikakve smjernice u vezi s tim?
Shvatiti Božje gledište
“Uskrsni dan, svetkovina uskrsnuća našega Gospodina, najveći je od svih blagdana kršćanske Crkve”, rekla je Christina Hole u svojoj knjizi Easter and Its Customs. Drugi se autori slažu s time. “Nijedan sveti dan ili blagdan u kršćanskoj godini ne može se po svom značaju usporediti s uskrsnom nedjeljom”, primjećuje Robert J. Myers u knjizi Celebrations. Međutim, to pokreće neka pitanja. Ako je slavljenje Uskrsa toliko značajno, zašto u Bibliji ne postoji određena zapovijed da se to čini? Postoji li ikakav izvještaj da su Isusovi rani učenici slavili uskrsnu nedjelju?
Biblija ne propušta dati smjernice o tome što treba slaviti a što ne treba. Bog je bio vrlo određen u vezi s time prema drevnoj naciji Izrael a, kao što je spomenuto ranije, i kršćanima su dane jasne upute da nastave slaviti Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti (1. Korinćanima 11:23-26; Kološanima 2:16, 17). Jedno od ranih izdanja The Encyclopædie Britannice kaže nam: “U Novom zavjetu nigdje se ne ukazuje na to da se slavilo Uskrs, a isto tako ni u zapisima apostolskih Otaca. Posvećivanje određenih vremenskih razdoblja jest predodžba koja uopće nije postojala u mislima prvih kršćana. (...) Ni Gospodin ni njegovi apostoli nisu zapovjedili da se drži ovaj ili ikoji drugi blagdan.”
Neki smatraju da su radost i sreća koju donose takvi blagdani dovoljno opravdanje za njihovo slavljenje. Međutim, nešto možemo naučiti iz događaja kad su Izraelci prihvatili egipatski religiozni običaj i preimenovali ga u “svečanost u čast Jahvi”. Usto su ‘posjedali da jedu i piju a poslije su ustali da se zabavljaju’. No njihovi su postupci silno razljutili Jehovu Boga i on ih je strogo kaznio (2. Mojsijeva 32:1-10, 25-28, 35, St).
Božja riječ je vrlo jasna. Ne može biti ništa zajedničko “svjetlu” istinitih vjerovanja i “tmini” Sotoninog svijeta; nije moguć “sporazum” između Krista i poganskog obožavanja. Rečeno nam je: “Zato ‘iziđite između njih i odvojite se’ — veli Gospodin! ‘Ne dotičite se ničega nečista, i ja ću vas primiti!’” (2. Korinćanima 6:14-18, St).
Budući da je kršćanima u Bibliji naloženo da drže samo Spomen-svečanost — a ne Uskrs — treba je slaviti. Stoga, kako je možemo dostojno slaviti?
[Slika na stranici 5]
Izraelska “svečanost u čast Jahvi” silno je razljutila Boga
[Zahvala na stranici 2]
Cover: M. Thonig/H. Armstrong Roberts