‘Ne radite za hranu koja propada’
ISPRIČAO DAVID LUNSTRUM
Moj brat Elwood i ja nalazili smo se na visini od 9 metara, ispisujući novi natpis na zgradi tiskare Watchtowera. Više od 40 godina kasnije, ondje se još uvijek nalazi taj natpis, koji potiče: “ČITAJ BOŽJU RIJEČ BIBLIJU SVAKI DAN.” Tisuće ljudi svakog tjedna vide taj natpis dok prelaze poznati Bruklinski most.
MOJIM najranijim sjećanjima pripada i obiteljski dan za pranje odjeće. Majka bi ustala prije 5.00, kako bi oprala odjeću za našu veliku obitelj, a tata bi se spremao na posao. Ponavljala bi se još jedna njihova žestoka diskusija u kojoj je tata tvrdio da se čovjek na neki način razvijao kroz milijune godina dok je mama citirala Bibliju kako bi dokazala da su ljudi direktna Božja djela stvaranja.
Još kad sam imao samo sedam godina, shvatio sam da majka zastupa istinu. Bez obzira na to koliko sam volio tatu, uvidio sam da njegova uvjerenja ne nude nadu u budućnost. Kako bi samo majka bila sretna da je mogla znati da će mnogo godina kasnije dvojica njenih sinova ispisivati natpis koji ohrabruje ljude da čitaju Bibliju, knjigu koju je toliko voljela!
No ja sam malo požurio s pričom. Kako sam dobio taj povlašteni posao? Moram se vratiti u godinu 1906, tri godine prije svog rođenja.
Majčin vjeran primjer
U to su se vrijeme mama i tata tek vjenčali i živjeli su pod šatorom u Arizoni. Onuda je prolazio jedan Istraživač Biblije, kako su se tada zvali Jehovini svjedoci, i mami ponudio seriju knjiga koje je napisao Charles Taze Russell, pod naslovom Studies in the Scriptures (Studije Pisama). Cijelu je noć ostala budna čitajući ih i uskoro je shvatila da je to istina koju je tražila. Jedva je čekala da se vrati tata, koji je tražio posao.
I tata je bio nezadovoljan onime što su naučavale crkve, pa je jedno vrijeme prihvaćao te biblijske istine. Međutim, kasnije je, što se tiče religije, otišao svojim putem i čak je majci pravio probleme. No ona nikada nije prestala brinuti se za fizičke a i za duhovne potrebe svoje djece.
Nikad neću zaboraviti kako je majka svake večeri silazila u prizemlje, nakon što je cijeli dan naporno radila, kako bi nam čitala dio iz Biblije ili podijelila s nama neku duhovnu dragocjenost. Tata je također marljivo radio i kad sam bio nešto stariji, naučio me ličilačkom zanatu. Da, tata me naučio raditi, ali mama me naučila za što da radim, kao što je Isus poučavao, da radim za ‘hranu koja ne propada’ (Ivan 6:27, NW).
Naša se obitelj konačno smjestila u malom gradiću Ellensburgu u državi Washington, oko 180 kilometara istočno od Seattlea. Kad smo mi djeca s majkom počeli pohađati sastanke Istraživača Biblije, sastajali smo se u privatnim kućama. Svi su muškarci napustili našu studijsku grupu kad je bila naglašena potreba da se sudjeluje u službi od kuće do kuće. No majka se nije nikada pokolebala. To je na mene ostavilo trajan utisak i navelo me da se uvijek pouzdajem u vodstvo Jehovine organizacije.
Otac i majka imali su ukupno devetero djece. Rođen sam 1. listopada 1909, kao njihovo treće dijete. Ukupno je nas šestero djece oponašalo mamin dobar primjer i postalo revnim Svjedocima Jehove.
Predanje i krštenje
Pretkraj svojih tinejdžerskih godina, predao sam se Jehovi i simbolizirao to krštenjem u vodi 1927. godine. Krštenje se odigralo u Seattleu u nekoj staroj zgradi koja je nekada bila baptistička crkva. Sretan sam što su maknuli stari crkveni toranj. Otpratili su nas do bazena u podrumu gdje smo dobili duge crne haljine da ih obučemo. Izgledali smo kao da idemo na pogreb.
Nekoliko mjeseci kasnije ponovno sam bio u Seattleu i tada sam prvi put iskusio što znači propovijedati od vrata do vrata. Osoba koja me vodila uputila me: “Ti pođi ovom stranom ulice, a ja ću onom.” Iako sam bio nervozan, ostavio sam dva kompleta brošurica jednoj vrlo ljubaznoj ženi. Kad sam se vratio u Ellensburg, nastavio sam sa službom od vrata do vrata i takva mi služba još uvijek, gotovo 70 godina kasnije, predstavlja veliku radost.
Služba u svjetskoj centrali
Nedugo nakon toga, jedan brat koji je služio u bruklinskom Betelu, svjetskoj centrali Društva Watch Tower, hrabrio me da se javim da dobrovoljno služim ondje. Kratko vrijeme nakon našeg razgovora, u časopisu Kula stražara pojavila se obavijest u kojoj je bilo rečeno da je u Betelu potrebna pomoć. Tako sam predao molbu. Nikada neću zaboraviti svoju radost kad sam 10. ožujka 1930. godine primio poruku da se javim u betelsku službu u Brooklyn (New York). Tako je započela moja punovremena služba u kojoj sam radio za ‘hranu koja ne propada’.
Netko bi mogao pomisliti da ću zbog svog ličilačkog iskustva dobiti zadatak da nešto ličim. No umjesto toga, moj je prvi posao bio rad na stroju za klamanje u tiskari. Iako je to bio jako monoton posao, uživao sam raditi ga preko šest godina. Veliki rotacioni stroj koji smo od milja nazivali stari bojni brod proizvodio je brošurice koje smo tekućom vrpcom slali kat niže. Zabavljali smo se promatrajući hoćemo li moći klamati brošurice jednakom brzinom kojom smo ih dobivali od bojnog broda.
Nakon toga radio sam u brojnim odjelima, uključujući i onaj u kojem smo proizvodili gramofone. Te smo aparate koristili kako bismo puštali snimljene biblijske poruke na stanarevim kućnim vratima. Vertikalni gramofon dizajnirali su i proizveli dobrovoljci u našem odjelu. Taj gramofon nije služio samo za reprodukciju snimljenih poruka nego je imao i posebne pretince za nošenje brošurica a možda i sendviča. Imao sam prednost demonstrirati upotrebu ove nove opreme na kongresu u Detroitu (Michigan) 1940.
Međutim, nismo se bavili samo dizajniranjem genijalnih aparata. Pored toga, izvršili smo i važne duhovne preinake. Naprimjer, Jehovini svjedoci običavali su nositi značku s križem i krunom. No onda smo razumjeli da je Isus bio pogubljen na uspravnom stupu, a ne na križu (Djela apostolska 5:30). Stoga smo prestali nositi te značke. Imao sam prednost skidati kopče sa značaka. Zlato je kasnije bilo pretopljeno i prodano.
Iako smo imali ispunjen radni tjedan od pet i pol dana, vikendima smo sudjelovali u kršćanskoj službi propovijedanja. Jednog je dana nas 16-ero bilo uhapšeno i stavljeno u zatvor u Brooklynu. Zašto? Pa, u to smo vrijeme religiju smatrali sinonimom za krivu religiju. Stoga smo nosili transparente na kojima je s jedne strane pisalo “Religija je zamka i prevara” a s druge “Služite Bogu i Kristu Kralju”. Bili smo zatvoreni zbog nošenja tih transparenata, no Hayden Covington, odvjetnik Društva Watch Tower, oslobodio nas je uz kauciju. U to su se vrijeme na Vrhovnom sudu Sjedinjenih Država vodili mnogi slučajevi povezani sa slobodom obožavanja i bilo je uzbudljivo nalaziti se u Betelu i čuti iz prve ruke izvještaje o našim pobjedama.
Konačno sam dobio poslove u kojima sam mogao iskoristiti svoje ličilačko iskustvo. Na Staten Islandu, jednom od pet okruga New York Citya, imali smo radio stanicu WBBR. Tornjevi radio stanice bili su visoki preko 60 metara i imali su tri snopa čelične užadi. Sjedio sam na dasci dugačkoj otprilike 1 metar a širokoj 20 centimetara dok me moj suradnik dizao. Sjedeći visoko iznad zemlje na toj maloj dasci, ličio sam čeličnu užad i tornjeve. Neki su me pitali jesmo li se puno molili dok smo radili taj posao!
Ljetni posao koji nikada neću zaboraviti bio je pranje prozora i ličenje prozorskih pragova u zgradi tiskare. Nazivali smo ga ljetnim godišnjim odmorom. Namjestili smo drvene skele i koloturnikom se podizali uz osmerokatnicu i spuštali niz nju.
Obitelj pruža podršku
Godine 1932. umro mi je otac i razmišljao sam o tome trebam li se vratiti kući i pomoći svojima oko brige za mamu. Tako sam jednog dana prije ručka ostavio poruku na čelu stola gdje je sjedio brat Rutherford, predsjednik Društva. U njoj sam zamolio da razgovaram s njim. Kad sam mu rekao što me brine i kad je saznao da imam braću i sestre koji još uvijek žive kod kuće, upitao me: “Da li želiš ostati u Betelu i obavljati Gospodinov posao?”
“Naravno da želim”, odgovorio sam.
Tada mi je predložio da pišem majci kako bih vidio da li se slaže s mojoj odlukom da ostanem. Tako sam i učinio, a ona mi je otpisala da se potpuno slaže s mojoj odlukom. Zaista sam cijenio dobrohotnost brata Rutherforda i njegov savjet.
Tokom mnogih godina provedenih u Betelu, redovito sam pisao svojoj obitelji i hrabrio ih da služe Jehovi, baš kao što je majka hrabrila mene. Majka je umrla u srpnju 1937. godine. Kakav je samo poticaj davala našoj obitelji! Jedino moji stariji brat i sestra, Paul i Esther, te mlađa sestra Lois nisu postali Svjedoci. Međutim, Paul je s naklonošću gledao na naše djelo i dao nam zemljište na kojem smo izgradili svoju prvu Dvoranu Kraljevstva.
Godine 1936. moja je sestra Eva postala pionir, odnosno punovremeni propovjednik. Te iste godine udala se za Ralpha Thomasa i 1939. bili su dodijeljeni u putujuću službu kako bi služili skupštinama Jehovinih svjedoka. Kasnije su se preselili u Meksiko, gdje su proveli 25 godina pomažući u djelu Kraljevstva.
Godine 1939. i moje sestre Alice i Frances prihvatile su pionirsku službu. Kakva je samo radost bila vidjeli Alice iza pulta na kongresu u St. Louisu 1941. kako demonstrira upotrebu gramofonske opreme u čijoj sam izradi i ja sudjelovao! Iako je Alice povremeno morala prekidati svoju pionirsku službu zbog obiteljskih odgovornosti, u punovremenoj je službi provela ukupno više od 40 godina. Frances je 1944. pohađala Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower i neko je vrijeme služila kao misionarka u Portoriku.
Joel i Elwood, dvojica najmlađih u obitelji, bili su početkom 1940-ih pioniri u Montani. Joel je ostao vjeran Svjedok i sada služi kao sluga pomoćnik. Elwood mi se 1944. pridružio u Betelu, čime me izuzetno obradovao. Nije imao ni pet godina kad sam otišao od kuće. Kao što sam ranije spomenuo, na zgradi tiskare zajedno smo oslikavali natpis: “Čitaj Božju riječ Bibliju svaki dan.” Često smo razmišljali o tome koliko je ljudi od onih koji su tokom godina vidjeli natpis bilo ohrabreno čitati Bibliju.
Elwood je služio u Betelu do 1956. kad se oženio s Emmom Flyte. Elwood i Emma godinama su zajedno radili u punovremenoj službi, služeći neko vrijeme u Keniji (Afrika) i u Španjolskoj. Elwood je obolio od raka i umro u Španjolskoj 1978. godine. Emma je i danas pionir u Španjolskoj.
Brak i obitelj
U rujnu 1953. napustio sam Betel kako bih se oženio s Alice Rivera, pionirkom iz skupštine Brooklyn Center koju sam pohađao. Stavio sam Alice do znanja da imam nebesku nadu, no ona se ipak željela udati za mene (Filipljanima 3:14).
Nakon 23 godine života u Betelu, bila je velika promjena zaposliti se na svjetovnom poslu kao ličilac kako bih mogao izdržavati Alice i sebe u pionirskoj službi. Alice mi je uvijek pružala podršku, čak i kad je zbog zdravstvenih razloga morala prekinuti s pionirskom službom. Godine 1954. očekivali smo prvo dijete. Porođaj je bio kompliciran, iako je naš sin John bio dobro. Alice je za vrijeme carskog reza izgubila toliko krvi da su liječnici mislili da neće preživjeti. U jednom trenutku nisu joj mogli ni napipati puls. Ipak je preživjela tu noć i s vremenom se potpuno oporavila.
Nekoliko godina kasnije, kad je umro Alicin otac, preselili smo se dalje na Long Island da budemo s njenom majkom. Budući da nismo imali automobil, pješačio sam ili koristio autobus i podzemnu željeznicu. Zbog toga sam mogao nastaviti s pionirskom službom i izdržavati svoju obitelj. Radosti punovremene službe daleko nadmašuju svaku žrtvu. Pomoći ljudima — kao što je Joe Natale, koji se odrekao perspektivne karijere bejzbol igrača da bi postao Svjedok — samo je jedan od mnogih blagoslova.
Godine 1967. odlučio sam odvesti Alice i Johna natrag u svoj rodni grad Ellensburg da tamo živimo, jer su se prilike na području New Yorka sve više pogoršavale. Sada se osjećam ispunjenim kad vidim da toliki unuci i praunuci moje majke sudjeluju u punovremenoj službi. Neki čak služe u Betelu. John sa svojom suprugom i djecom također vjerno služi Jehovi.
Nažalost, 1989. umrla je moja draga supruga Alice. To što sam ostao zaposlen u punovremenoj službi pomoglo mi je da podnesem taj gubitak. Moja sestra Alice i ja sada se zajedno radujemo pionirskoj službi. Kako je samo lijepo ponovno živjeti pod istim krovom i biti zaposlen najvažnijim poslom!
U proljeće 1994. prvi sam put nakon 25 godina posjetio Betel. Kakva li je radost bila vidjeti na desetke onih s kojima sam radio prije više od 40 godina! Kad sam 1930. odlazio u Betel, obitelj je imala samo 250 članova, a danas betelska obitelj u Brooklynu broji preko 3 500 osoba!
Okrijepljeni duhovnom hranom
Gotovo svakodnevno rano ujutro šetam duž rijeke Yakima u blizini našeg doma. Otamo mogu vidjeti veličanstvenu snijegom prekrivenu planinu Rainier koja se uzdiže preko 4 000 metara uvis. Ima mnogo divljih životinja. Ponekad ugledam jelena a jednom sam čak vidio losa.
Ti tihi trenuci provedeni u osami omogućuju mi da meditiram o divnim stvarima koje je Jehova pripremio. Molim se za snagu da mogu vjerno nastaviti služiti našem Bogu Jehovi. Dok šetam, volim i pjevati, naročito pjesmu “Obradovati Jehovino srce”, čije riječi glase: “O Bože, zavjet naš je to, da tvoju volju vršimo, jer time moći ćemo mi tvom srcu radost donijeti.”
Radostan sam što sam odlučio vršiti djelo koje donosi radost Jehovinom srcu. Molim se da mogu nastaviti obavljati to djelo sve dok ne primim nebesku nagradu koja je obećana. Moja je želja da ovaj izvještaj potakne druge da svoj život koriste kako bi ‘radili za hranu koja ne propada’ (Ivan 6:27, NW).
[Slike na stranici 23]
Elwood ispisuje natpis “ČITAJ BOŽJU RIJEČ BIBLIJU SVAKI DAN”
[Slika na stranici 24]
S Grantom Suiterom i Johnom Kurzenom demonstriram upotrebu novog gramofona na kongresu 1940.
[Slika na stranici 25]
Godine 1944. svi koji smo bili u istini bili smo i u punovremenoj službi: David, Alice, Joel, Eva, Elwood i Frances
[Slika na stranici 25]
Braća i sestre koji su još živi, slijeva: Alice, Eva, Joel, David i Frances