Vršili su Jehovinu volju

Djevojčica koja je hrabro govorila

TOKOM desetog stoljeća pr. n. e., između Izraela i Sirije vladali su zategnuti odnosi. Sukobi su izbijali toliko često da je trogodišnje razdoblje bez nasilja bilo povod za povijesni izvještaj (1. Carevima 22:1).

U to su vrijeme posebno opasne bile sirijske pljačkaške bande, a neke su se sastojale i od nekoliko stotina vojnika. Ti su ratnici napadali i pljačkali Izraelce, otimajući i porobljavajući mnoge — čak i djecu.

Za vrijeme jednog napada, jedna je ‘djevojčica’ bila nemilosrdno rastavljena od svoje bogobojazne obitelji (2. Carevima 5:2, NW). Budući da je bila odvedena u Siriju, bila je prisiljena živjeti među onima koje je možda smatrala zastrašujućima i neobičnima — među narodom koji je obožavao Sunce, Mjesec, zvijezde, drveće, biljke, pa čak i kamenje. Kako su se samo razlikovali od njene obitelji i prijatelja, koji su obožavali jedinog pravog Boga Jehovu! Međutim, čak i u toj nepoznatoj okolini, ova je djevojčica pokazala izuzetnu hrabrost s obzirom na obožavanje Jehove. Zbog toga je promijenila život istaknutog službenika koji je služio sirijskom kralju. Pogledajmo kako.

Hrabrost da se govori

U biblijskom se izvještaju ne spominje ime djevojčice. Postala je sluškinja supruge Namana, hrabrog vojskovođe kralja Ben-Adada II (2. Carevima 5:1). Iako je bio vrlo istaknuta ličnost, Naman je bolovao od odvratne bolesti, gube.

Možda je učtivo ponašanje djevojčice potaknulo Namanovu suprugu da joj se povjeri. Žena je možda pitala djevojčicu: ‘Kako se pomaže gubavcima u Izraelu?’ Ova se izraelska sluškinja nije stidjela odvažno izjaviti: “O da bi moj gospodar otišao k proroku u Samariji! on bi ga oprostio gube” (2. Carevima 5:3).

Riječi djevojčice nisu bile odbačene kao nekakva djetinjasta maštarija. Naprotiv, prenijelo ih se kralju Ben-Adadu, koji je poslao Namana i ostale na 150 kilometara dugo putovanje u Samariju kako bi potražili tog proroka (2. Carevima 5:4, 5).

Namanovo izlječenje

Naman i njegovi ljudi otišli su izraelskom kralju Joramu, noseći Ben-Adadovu pismenu preporuku i prilično velik novčani dar. Ne iznenađuje što kralj Joram, koji je obožavao tele, nije pokazao vjeru u Božjeg proroka, kao što je to učinila mala sluškinja. Umjesto toga, mislio je da Naman dolazi izazvati svađu. Kad je Božji prorok Elizej čuo za Joramovu bojazan, odmah je poslao poruku zahtijevajući da kralj pošalje Namana prorokovoj kući (2. Carevima 5:6-8).

Kad je Naman stigao pred Elizejevu kuću, prorok je poslao glasnika koji mu je rekao: “Idi i okupaj se sedam puta u Jordanu, i ozdraviće tijelo tvoje, i očistićeš se” (2. Carevima 5:9, 10). Naman se razbjesnio. Budući da je očekivao čudotvornu i razmetljivu predstavu, pitao je: “Nijesu li Abana i Farfar vode u Damasku bolje od svijeh voda Izraelskih? ne bih li se mogao u njima okupati i očistiti?” Naman je bijesan otišao od Elizejeve kuće. No kad su njegovi sluge porazgovarali s njim, Naman je na kraju popustio. Nakon što se sedam puta okupao u rijeci Jordan, “tijelo njegovo posta kao u maloga djeteta, i očisti se” (2. Carevima 5:11-14).

Vrativši se Elizeju, Naman je rekao: “Evo sad vidim da nema Boga nigdje na zemlji do u Izraelu.” Naman se zavjetovao da “ne će više prinositi žrtava paljenica ni drugih žrtava drugim bogovima, nego Gospodinu” (2. Carevima 5:15-17).

Pouka za nas

Da mlada sluškinja nije hrabro govorila, Naman ne bi otišao proroku Elizeju. Danas mnogi mladi slično postupaju. U školi su možda okruženi učenicima koje ne zanima služba Bogu. No oni ipak govore o onome što vjeruju. Neki od njih počinju to činiti dok su još vrlo mladi.

Razmotrimo primjer Alexandre, petogodišnje djevojčice iz Australije. Kad je krenula u predškolu, njena je majka ugovorila sastanak s učiteljicom kako bi joj objasnila vjerovanja Jehovinih svjedoka. No Alexandrina majka bila je iznenađena. “Već sam upoznata s brojnim vašim vjerovanjima, a i s time što će Alexandra raditi u školi, a što neće”, rekla je učiteljica. Alexandrina majka bila je začuđena, jer u školi nije bilo druge djece Svjedoka. “Alexandra nas je informirala”, objasnila je učiteljica. Da, ta je mala djevojčica već taktično razgovarala sa svojom učiteljicom.

Takvi mladi hrabro govore. Stoga postupaju u skladu s Psalmom 148:12, 13: “Momci i djevojke, starci i djeca, neka hvale ime Gospodinovo; jer je samo njegovo ime uzvišeno, slava njegova na zemlji i na nebu.”