Epafrodit — poslanik Filipljana
“PRIMITE ga, dakle, u Gospodinu sa svom radosti i poštujte takve”, pisao je Pavao Filipljanima. Sigurno bismo bili sretni kad bi se neki kršćanski nadglednik o nama izrazio tako pohvalno (Filipljanima 2:29, St). No tko je taj o kome je govorio Pavao? I što je učinila ta osoba da je zaslužila takvu srdačnu preporuku?
Odgovor na prvo pitanje glasi Epafrodit. Da bismo odgovorili na drugo, razmotrimo okolnosti koje su navele Pavla da napiše te riječi.
Oko 58. n. e. Filipljani su čuli da je opaka svjetina u Jeruzalemu odvukla Pavla iz hrama i pretukla ga, da su ga uhapsile vlasti i, nakon što je bio u zatvoru a da njegov slučaj nije bio riješen, u lancima prebacile u Rim (Djela apostolska 21:27-33; 24:27; 27:1). Budući da su bili zabrinuti za njegovu dobrobit, sigurno su se pitali što bi mogli učiniti za njega. Bili su materijalno siromašni i jako daleko od Pavla, pa je zato pomoć koju su mu mogli pružiti bila ograničena. Ipak, topli osjećaji koji su naveli Filipljane da podupiru njegovu službu u prošlosti još su ih uvijek motivirali; sada čak i više, jer se nalazio u kritičnoj situaciji (2. Korinćanima 8:1-4; Filipljanima 4:16).
Filipljani su sigurno razmotrili da li bi netko od njih mogao posjetiti Pavla s poklonom i pomoći mu ako mu bilo što treba. No bilo je to dugačko i naporno putovanje a pružiti pomoć Pavlu moglo je biti opasno! Joachim Gnilka zapaža: “Bila je potrebna hrabrost kako bi se posjetilo zatvorenika, a naročito onoga čiji je ‘zločin’ zasigurno izgledao krajnje nejasnim.” Pisac Brian Rapske kaže: “Već i odveć bliska povezanost sa zatvorenikom ili simpatiziranje njega ili njegovih nazora donosili su dodatnu opasnost. (...) Slučajno izgovorena riječ ili slučajni postupak mogli su dovesti ne samo do smrti zatvorenika nego i onoga tko mu je pomagao.” Koga su Filipljani mogli poslati?
Možemo si predstaviti da je takvo putovanje moglo izazvati zabrinutost i neizvjesnost, no Epafrodit (ne treba ga brkati s Epafrom iz Kolosa) bio je spreman izvršiti taj teški zadatak. Sudeći po njegovom imenu, koje sadrži ime Afrodita, možda je bio ne-Židov koji se preobratio na kršćanstvo — sin roditelja koji su bili odani grčkoj božici ljubavi i plodnosti. Kada je Pavao pisao Filipljanima kako bi im se zahvalio na njihovoj velikodušnosti, mogao je s pravom Epafrodita opisati kao “vašega poslanika i osobnog slugu za moje potrebe” (Filipljanima 2:25, NW).
Na temelju onoga što Biblija govori o Epafroditu, možemo razumjeti da je, usprkos svojoj hvalevrijednoj spremnosti da posluži u toj službi za Pavla i svoju skupštinu, imao iste probleme koje bismo i mi mogli imati. Razmotrimo njegov primjer.
‘Osobni sluga za moje potrebe’
Iako nam nisu poznati detalji, možemo pretpostaviti da je Epafrodit stigao u Rim umoran od putovanja. Vjerojatno je putovao Via Egnatiom, rimskom cestom koja je prolazila kroz Makedoniju. Možda je prešao Jadransko more na “peti” Apeninskog poluotoka i zatim krenuo Via Appiom u Rim. Bilo je to naporno putovanje (1 200 kilometara u jednom pravcu) koje je vjerojatno trajalo više od mjesec dana. (Vidi okvir na 29. stranici.)
S kakvim je stavom Epafrodit krenuo na put? Bio je poslan da izvrši “osobnu službu”, odnosno leitourgíu, Pavlu (Filipljanima 2:30, NW). Ova se grčka riječ prvobitno odnosila na rad za državu koji neki građanin dobrovoljno obavlja. Kasnije je označavala onu službu koju je država obavezno zahtijevala od građana koji su bili naročito osposobljeni da je izvršavaju. O upotrebi ove riječi u Grčkim pismima jedan izučavatelj kaže: “Kršćanin je čovjek koji radi za Boga i za ljude, kao prvo, zbog toga što to želi cijelim srcem, i kao drugo, zbog toga što je prinuđen na to, jer ga ljubav Kristova obavezuje.” Da, kakav je samo odličan duh pokazao Epafrodit!
‘Izložio se životnoj pogibli’
Koristeći riječ posuđenu iz kockarskog načina izražavanja, Pavao kaže da se Epafrodit ‘izložio [paraboleusámenos] životnoj pogibli’, ili doslovno, “stavio je na kocku” svoj život za Kristovu službu (Filipljanima 2:30, St). Nije potrebno ni pomisliti da je Epafrodit učinio nešto nerazborito; umjesto toga, izvršenje njegove svete službe uključivalo je izvjestan rizik. Je li možda krenuo na humanitarni zadatak u dijelu godine kad su vladali surovi klimatski uvjeti? Je li istrajao u pokušaju da završi putovanje nakon što se razbolio negdje na putu? U svakom slučaju, Epafrodit je “bio gotovo nasmrt bolestan”. Vjerojatno je trebao ostati s Pavlom kako bi mu služio, pa je apostol očito želio opravdati zašto se vratio ranije nego što se očekivalo (Filipljanima 2:27, St).
No Epafrodit je bio hrabar čovjek koji je bio spreman nesebično se izložiti opasnosti kako bi donio pomoć onima kojima je trebala.
Mogli bismo se pitati: ‘U kojoj bi se mjeri ja bio spreman truditi kako bih pomogao svojoj duhovnoj braći koja se nalaze u teškim okolnostima?’ Takav je duh spremnosti obavezan za kršćane. Isus je rekao: “Novu vam zapovijest dajem da ljubite jedan drugoga, kao što ja vas ljubih, da se i vi ljubite medju sobom” (Ivan 13:34, naglašeno od nas). Epafrodit je izvršavajući svoju službu “bio gotovo nasmrt bolestan”. Dakle, Pavao je hrabrio Filipljane da imaju onakav “misaoni stav” kakav je imao Epafrodit (Filipljanima 2:5, 8, 30, NW). Da li bismo bili spremni ići tako daleko?
No usprkos tome, Epafrodit je bio u depresiji. Zašto?
Njegova depresija
Stavi se na Epafroditovo mjesto. Pavao je izvijestio: “Željaše od srca vas sve da vidi, i žaljaše [“potišten je”, NW] što ste čuli da je bolovao” (Filipljanima 2:26). Epafrodit je znao da su braća u njegovoj skupštini znala da je bio bolestan i da nije mogao pomoći Pavlu onako kako su se oni nadali. Zapravo, moguće je da je Epafrodit Pavlu zadao još više briga. Je li liječnik Luka, Pavlov drug, morao zanemariti druge stvari kako bi se brinuo za Epafrodita? (Filipljanima 2:27, 28; Kološanima 4:14).
Epafrodit je vjerojatno zbog toga postao depresivan. Možda je mislio da su ga braća u skupštini smatrala nesposobnim. Možda se osjećao krivim te ih je ‘od srca želio’ vidjeti kako bi ih uvjerio u svoju vjernost. Pavao je koristio vrlo snažnu grčku riječ, ademonéo, “biti depresivan”, kako bi opisao Epafroditovo stanje. Prema izučavatelju J. B. Lightfootu, ova riječ može ukazivati na “zbunjeno, nemirno, gotovo izbezumljeno stanje, koje je posljedica fizičkog poremećaja ili duševne tjeskobe, kao što je tuga, stid, razočaranje i tako dalje”. Ova se riječ koristi u Grčkim pismima još jedino onda kad se izvještava o velikoj Isusovoj agoniji u Getsemanskom vrtu (Matej 26:37).
Pavao je zaključio da bi bilo najbolje poslati Epafrodita natrag Filipljanima s pismom u kojem se objašnjava neočekivani povratak njihovog poslanika. Rekavši: “Smatrao sam pak potrebnim da vam pošaljem Epafrodita”, Pavao preuzima odgovornost za njegov povratak i tako rastjeruje svaku moguću sumnju da Epafrodit nije uspio (Filipljanima 2:25, St). Jer Epafrodit je, naprotiv, gotovo izgubio život kako bi izvršio svoj zadatak! Pavao im srdačno preporučuje da ga ‘prime u Gospodinu sa svom radosti i da poštuju takve; jer se radi Kristova djela našao blizu smrti, izlažući se životnoj pogibli da nadoknadi što je još nedostajalo vašoj pomoći koju ste mi poslali’ (Filipljanima 2:29, 30, St).
“Poštujte takve”
Muškarce i žene istog misaonog stava kakvog je bio Epafrodit zaista treba cijeniti. Oni se žrtvuju kako bi služili. Razmisli o onima koji su se ponudili da služe daleko od svog doma kao misionari, putujući nadglednici ili u jednoj od podružnica Društva Watch Tower. Ako godine ili sve slabije zdravlje sada sprečavaju neke da rade ono što su nekada radili, oni i dalje zaslužuju poštovanje i cijenjenje zbog godina vjerne službe.
Međutim, iscrpljujuća bolest može biti izvor depresije ili osjećaja krivice. Osoba bi željela učiniti više. Kako je to samo frustrirajuće! Svi oni koji se nalaze u takvoj situaciji mogu učiti od Epafrodita. Uostalom, zar je on bio kriv što se razbolio? Sigurno nije! (1. Mojsijeva 3:17-19; Rimljanima 5:12). Epafrodit je želio služiti Bogu i svojoj braći, no bolest ga je ograničila.
Pavao nije prigovorio Epafroditu zbog njegovog slabog zdravlja, nego je rekao Filipljanima da budu čvrsto uz njega. I mi trebamo isto tako tješiti svoju braću kad su utučena. Obično ih možemo pohvaliti zbog njihovog primjera vjerne službe. To što je Pavao cijenio Epafrodita, govoreći tako lijepo o njemu, sigurno ga je utješilo i ublažilo njegovu depresiju. I mi možemo biti sigurni da ‘Bog nije nepravedan da zaboravi djelo naše i trud ljubavi koju pokazasmo u ime njegovo, posluživši svetima i služeći’ (Jevrejima 6:10).
[Okvir na stranici 29]
Neugodnosti putovanja
Danas putovanje između dva važna evropska grada, koje je slično Epafroditovom putovanju, možda ne iziskuje velik napor. Putovanje se može lako obaviti mlažnjakom za sat ili dva. No otići na takvo putovanje u prvom stoljeću bilo je nešto sasvim drugo. Tada je putovanje iz jednog mjesta u drugo predstavljalo neugodnost. Putnik je znao propješačiti 30 do 35 kilometara na dan, izlažući se vremenskim neprilikama i raznim opasnostima, uključujući i ‘razbojnike’ (2. Korinćanima 11:26, St).
A kako je bilo s prenoćištima i zalihama hrane?
Povjesničar Michelangelo Cagiano de Azevedo objašnjava da su duž rimskih cesta “postojali mansionesi, prava svratišta sa skladištima, konjušnicama i smještajem za osoblje; između dva takva mansionesa postojali su brojni mutationesi, odnosno postaje, gdje se moglo promijeniti konje ili kola i pronaći zalihe hrane”. Te su krčme bile na groznom glasu jer su u njih uglavnom svraćali predstavnici najnižih društvenih slojeva. Pored toga što su pljačkali putnike, krčmari su često nadopunjavali svoje prihode zaradom od prostitutki. Latinski satirički pjesnik Juvenal je komentirao da se svatko tko je bio prisiljen ostati u takvoj krčmi mogao zateći kako “leži odmah pored razbojnika, u društvu lađara, lopova i odbjeglih robova, pored krvnika i izrađivača lijesova (...). Svi su koristili isti vrč; nitko nije imao zaseban ležaj niti stol odvojen od ostalih.” Drugi su se drevni pisci žalili na zagađenu vodu i na sobe, koje su bile pretrpane, prljave, vlažne i pune buha.
[Karta/slika na stranici 27]
Rim
[Slika]
Putnik iz rimskog doba
[Zahvale]
Karta: Mountain High Maps® Copyright © 1995 Digital Wisdom, Inc.; Putnik: Da originale del Museo della Civiltà Romana, Roma