Život nakon smrti — kako, gdje, kada?
ČOVJEKOV Stvoritelj i Davatelj života osobno garantira da ljudska smrt ne mora nužno zauvijek okončati život. Nadalje, Bog nam jamči da je moguće ne samo ponovno živjeti tijekom daljnjeg ograničenog životnog vijeka nego da je moguće živjeti s izgledom da se nikada više ne suoči sa smrću! Apostol Pavao je to jednostavno, ali s pouzdanjem rekao: “[Bog] svima pruži jamstvo uskrisivši ga [Krista Isusa] od mrtvih” (Djela apostolska 17:31, St, naglašeno od nas).
Naravno, još uvijek nije odgovoreno na tri osnovna pitanja: Kako se mrtva osoba može vratiti u život? Kada će se to dogoditi? Gdje će taj novi život doći u postojanje? Širom svijeta pružaju se različiti odgovori na ova pitanja, no životno važan ključ da bi se ustanovila istina o tome jest točno razumijevanje toga što se događa s ljudima prilikom njihove smrti.
Je li besmrtnost odgovor?
Vjerovanje koje općenito prevladava jest da je u svim ljudima jedan dio besmrtan i da samo njihovo tijelo umire. Sigurno si već čuo takvu tvrdnju. Taj dio za koji se tvrdi da je besmrtan različito se označava kao “duša” ili “duh”. Za njega se kaže da nadživljava smrt tijela i negdje drugdje nastavlja živjeti. Iskreno govoreći, takvo vjerovanje ne potječe iz Biblije. Istina je da su se drevni hebrejski likovi iz Biblije zaista radovali životu nakon smrti, ali ne tako da bi preživio neki besmrtni dio njih. Oni su se s pouzdanjem radovali budućem povratku u život na Zemlji kroz čudo uskrsnuća.
Patrijarh Abraham je istaknuti primjer osobe koja je imala vjeru u buduće uskrsnuće mrtvih. Opisujući Abrahamovu spremnost da ponudi svog sina Izaka kao žrtvu, u Jevrejima 11:17-19 kaže se: “Vjerom privede Abram Izaka kad bi kušan (...) pomislivši da je Bog kadar i iz mrtvijeh uskrsnuti; za to ga i uze za priliku”, budući da Bog nije zahtijevao da Izak bude žrtvovan. Kao daljnji dokaz ranog vjerovanja među Izraelcima da će se ponovo vratiti u život u kasnije vrijeme (a ne da će se njihov život odmah nastaviti u duhovnom području), prorok Ozej je napisao: “Ja ću ih izbaviti od vlasti Podzemlja [opći grob čovječanstva], od smrti ću ih spasiti!” (Ozej 13:14, St).
Kada je dakle ideja o urođenoj ljudskoj besmrtnosti ušla u razmišljanje i vjerovanje Židova? Encyclopaedia Judaica priznaje da je “vjerojatno pod grčkim utjecajem doktrina o besmrtnosti duše ušla u judaizam”. Ipak, odani su Židovi sve do Kristovog vremena još uvijek vjerovali u buduće uskrsnuće i radovali se tome. To možemo jasno vidjeti iz Isusovog razgovora s Martom prilikom smrti njenog brata Lazara: “Onda reče Marta Isusu: Gospodine! da si bio ovdje ne bi moj brat umro. (...) Isus joj reče: brat će tvoj ustati. Marta mu reče: znam da će ustati o uskrsenju, u pošljednji dan” (Ivan 11:21-24).
Stanje mrtvih
Niti ovdje nema potrebe da nagađamo oko toga. Jednostavna biblijska istina je da mrtvi “spavaju”, da su bez svijesti, bez ikakvog osjećaja ili znanja. Takva istina nije u Bibliji iznesena na neki složen, teško razumljiv način. Razmotri sljedeće lako razumljive retke: “Živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa (...). Sve što ti dodje na ruku da činiš, čini po mogućnosti svojoj, jer nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u grobu u koji ideš” (Propovjednik 9:5, 10). “Ne uzdajte se u knezove, u sina čovječijega, u kojega nema pomoći. Izidje iz njega duh, i vrati se u zemlju svoju: taj dan propadnu sve pomisli njegove” (Psalam 146:3, 4).
Stoga je razumljivo zašto je Isus Krist o smrti govorio kao o snu. Apostol Ivan zabilježio je razgovor između Isusa i njegovih učenika: “Reče im: Lazar, naš prijatelj, zaspa; nego idem da ga probudim. Onda mu rekoše učenici njegovi: Gospodine! ako je zaspao, ustaće. A Isus im reče za smrt njegovu, a oni mišljahu da govori za spavanje sna. Tada im Isus kaza upravo: Lazar umrije” (Ivan 11:11-14).
Čitava osoba umire
Proces ljudske smrti obuhvaća cijelu osobu, a ne samo smrt tijela. Prema jasnim biblijskim izjavama moramo zaključiti da čovjek ne posjeduje besmrtnu dušu koja može nadživjeti smrt njegovog tijela. Pisma jasno pokazuju da duša može umrijeti. “Gle, sve su duše moje, kako duša očina tako i duša sinovlja moja je, koja duša zgriješi ona će poginuti” (Ezehijel 18:4). Nigdje se ne spominju riječi “besmrtan” ili “besmrtnost” kao da su urođene čovječanstvu.
New Catholic Encyclopedia navodi sljedeću zanimljivu pozadinu hebrejskih i grčkih riječi koje se u Bibliji prevode s “duša”: “Duša u SZ [Starom zavjetu] je nepeš, u NZ [Novom zavjetu] je [psykhé]. (...) Nepeš dolazi od osnovnog korijena koji vjerojatno znači disati, te stoga (...) budući da dah razdjeljuje žive od mrtvih, nepeš znači život ili osoba ili jednostavno život osobe. (...) U SZ ne postoji dihotomija (podvojenost) tijela i duše. Izraelac je stvari vidio konkretno, u njihovoj cjelokupnosti, i zbog toga je na ljude gledao kao na osobe, a ne kao na sastavljenu cjelinu. Izraz nepeš, iako preveden našom riječju duša, ne označava dušu kao nešto različito od tijela ili od pojedinca. (...) Izraz [psykhé] u NZ odgovarajuća je riječ za nepeš. Može označavati životni princip, sam život ili živo biće.”
Stoga možeš vidjeti da prilikom smrti, prethodno živa osoba, ili živa duša, prestaje postojati. Tijelo se vraća u “prah” ili u elemente zemlje, bilo postepeno ukopavanjem i nakon toga raspadanjem bilo ubrzano kremiranjem. Jehova je rekao Adamu: “Prah [si], i u prah ćeš se vratiti” (1. Mojsijeva 3:19). Stoga, kako je moguć život nakon smrti? Moguć je zato što Bog ima svoje sjećanje o osobi koja je umrla. Jehova ima čudotvornu moć i sposobnost da stvori ljude, pa ne bi trebalo biti iznenađujuće da on u svom sjećanju može sačuvati zapis životnog obrasca pojedinca. Da, svi izgledi da taj pojedinac ponovo živi počivaju kod Boga.
To je smisao riječi “duh”, za koji se kaže da se vraća pravom Bogu koji ga je dao. Opisujući ovaj ishod, nadahnuti pisac knjige Propovjednika objašnjava: “I vrati se prah u zemlju, kako je bio, a duh se vrati k Bogu, koji ga je dao” (Propovjednik 12:7).
Jedino Bog može nekoga oživjeti. Kada je Bog u Edenu stvorio čovjeka i udahnuo mu u nosnice “duh životni”, pored toga što je Adamova pluća ispunio zrakom, Jehova je uzrokovao da životna sila oživi sve stanice u njegovom tijelu (1. Mojsijeva 2:7). Zbog toga što se ova životna sila procesom začeća i rođenja može prenijeti s roditelja na djecu, ljudski se život s pravom može pripisati Bogu iako se, naravno, dobiva preko roditelja.
Uskrsnuće — sretno vrijeme
Uskrsnuće ne bi trebalo brkati s reinkarnacijom, koja nema nikakvu potporu u Svetim pismima. Reinkarnacija je vjerovanje da se osoba nakon što umre ponovno rodi u jednom ili više uzastopnih postojanja. Za to se kaže da se događa ili na višem ili na nižem nivou postojanja s obzirom na prethodni život, što ovisi o tome kakvo si je ime osoba navodno stekla tijekom tog prethodnog života. Prema ovom vjerovanju, osoba može biti “ponovno rođena” ili kao čovjek ili kao životinja. To je sasvim suprotno onome što Biblija naučava.
Riječ “uskrsnuće” prijevod je grčke riječi anástasis koja doslovno znači “ponovno ustajanje”. (Hebrejski prevodioci grčkog preveli su anástasis s hebrejskim riječima techiyáth hammethím, koje znače “ponovno oživljavanje mrtvih”.) Uskrsnuće obuhvaća reaktiviranje životnog obrasca pojedinca, čiji je životni obrazac Bog zadržao u svom sjećanju. U skladu s Božjom voljom za tog pojedinca, osoba je obnovljena ili u ljudsko ili u duhovno tijelo; ona i dalje zadržava svoj osobni identitet, imajući istu osobnost i sjećanje kao kada je umrla.
Da, Biblija govori o dvije vrste uskrsnuća. Jedno je uskrsnuće na nebo s duhovnim tijelom; to je uskrsnuće za relativno mali broj osoba. Isus Krist je primio takvo uskrsnuće (1. Petrova 3:18). I pokazao je da će takvo uskrsnuće doživjeti izabrani pojedinci među njegovim sljedbenicima koji idu njegovim stopama, počinjući od vjernih apostola kojima je dao obećanje: “Idem da vam pripravim mjesto. (...) Opet ću doći, i uzeću vas k sebi da i vi budete gdje sam ja” (Ivan 14:2, 3). Biblija na ovo ukazuje kao na ‘prvo uskrsnuće’, prvo i što se tiče vremena i što se tiče položaja. Pisma opisuju one koji su na taj način uskrsnuli u nebeski život kao one koji su svećenici Bogu i koji vladaju kao kraljevi s Kristom Isusom (Otkrivenje 20:6). Ovo ‘prvo uskrsnuće’ je za ograničen broj ljudi, a sama Pisma otkrivaju da će samo 144 000 biti uzeto između vjernih muškaraca i žena. Oni dokazuju svoju besprijekornost prema Jehovi Bogu i Kristu Isusu sve do svoje smrti, aktivno svjedočeći drugima o svojoj vjeri (Otkrivenje 14:1, 3, 4).
Nema sumnje da je uskrsnuće mrtvih vrijeme beskrajne sreće za one koji su uskrsnuli u život na nebu. No sreći tu nije kraj jer je obećano i uskrsnuće u život upravo ovdje na Zemlji. Ti uskrsnuli pridružit će se neograničenom broju onih koji će preživjeti kraj sadašnjeg zlog sustava. Nakon što je vidio mali broj onih koji su osposobljeni za nebesko uskrsnuće, apostolu Ivanu dana je vizija u kojoj je vidio “narod mnogi, kojega ne može niko izbrojiti, od svakoga jezika i koljena i naroda i plemena”. Kakvo li će to sretno vrijeme biti kada se milijuni, možda čak milijarde, ljudi vrate u život ovdje na Zemlji! (Otkrivenje 7:9, 16, 17).
Kada će to biti?
Sva radost i sreća bila bi kratkog vijeka ako bi se mrtvi vratili na Zemlju koja je ispunjena sukobima, krvoprolićem, zagađenjem i nasiljem — kao što je to danas slučaj. Ne, uskrsnuće mora čekati uspostavljanje ‘nove zemlje’. Zamisli planetu koja je očišćena od ljudi i institucija, koji su sve do danas izgleda odlučni uništiti Zemlju i upropastiti njezinu nedirnutu ljepotu, a da i ne govorimo o neizrecivim patnjama koje su nanijeli njezinim stanovnicima (2. Petrova 3:13; Otkrivenje 11:18).
Očito je da je vrijeme za opće uskrsnuće čovječanstva još uvijek pred nama. Ipak, dobra je vijest da ono nije daleko. Istina, ono mora čekati kraj ovog sadašnjeg zlog sustava stvari. Međutim, obilje dokaza pokazuje da je blizu vrijeme iznenadnog izbijanja ‘velike nevolje’, čiji će vrhunac biti “rat velikog dana Boga Svemoćnoga” — koji se obično naziva Harmagedon (Matej 24:3-14, 21; Otkrivenje 16:14, 16, NW). To će prouzročiti uklanjanje sveg zla s ove predivne planete, Zemlje. Nakon toga doći će Tisućugodišnja Vladavina Krista Isusa tijekom koje će Zemlja biti progresivno dovedena u rajsko stanje.
Biblija otkriva da će se tijekom ove Milenijske Vladavine odigrati uskrsnuće mrtvih ljudi. Tada će biti ispunjeno obećanje koje je dao Isus dok je bio na Zemlji: “Ne divite se ovome, jer ide čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas sina Božijega, i izići će (...) u uskrsenje” (Ivan 5:28, 29).
Djelovanje nade u uskrsnuće
Kakva je samo divna nada za budućnost ovaj izgled uskrsnuća — vrijeme kad će se mrtvi vratiti u život! Kako nas to samo ohrabruje dok se suočavamo sa surovostima poodmakle dobi, bolešću, neočekivanim nesrećama i tugom te sa svakodnevnim pritiscima i problemima života! Ona odnosi žalac smrti — ne tako da u potpunosti uklanja tugu, već nas razdvaja od onih koji nemaju nikakvu nadu za budućnost. Apostol Pavao je priznao ovo utješno djelovanje nade u uskrsnuće ovim riječima: “Ne ću vam pak zatajati, braćo, za one koji su umrli, da ne žalite kao i ostali koji nemaju nada. Jer ako vjerujemo da Isus umrije i uskrse, tako će Bog i one koji su umrli u Isusu dovesti s njim” (1. Solunjanima 4:13, 14).
Možda smo već iskusili istinitost još jednog zapažanja koje je izrekao Job, čovjek s Orijenta: “[Čovjek] se raspada kao truhlina, kao haljina koju jede moljac. Čovjek rodjen od žene kratka je vijeka i pun nemira. Kao cvijet niče, i odsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje” (Job 13:28–14:2). I mi smo svjesni toga koliko je život nesiguran te okrutne stvarnosti da “vrijeme i nepredviđena zgoda” može snaći svakog od nas (Propovjednik 9:11, NW). Sasvim sigurno, nitko od nas ne raduje se pomisli o suočavanju s procesom umiranja. Ipak, sigurna nada u uskrsnuće zaista pomaže da se odagna silan strah od smrti.
Zato, budi hrabar! Gledaj dalje od mogućeg smrtnog sna prema povratku u život kroz čudo uskrsnuća. Raduj se s pouzdanjem izgledu budućeg života bez kraja, a tome još pridodaj i radost zbog toga što znaš da je takvo blagoslovljeno vrijeme u bliskoj budućnosti.