Da li Bog zahtijeva post?
ZAKON koji je Bog dao preko Mojsija zahtijevao je da se posti samo jednom prilikom — na godišnji Dan pomirenja. Zakon je zapovijedao da Izraelci tog dana trebaju ‘mučiti duše svoje’, a smatra se da to znači da su postili (3. Mojsijeva 16:29-31; 23:27; Psalam 35:13). Međutim, taj post nije bio puki formalizam. Svetkovanje Dana pomirenja poticalo je izraelski narod da postane svjesniji svoje grešnosti i potrebe za otkupljenjem. Tog su dana postili i zato da bi izrazili žaljenje zbog grijeha koje su počinili i da bi se pokajali pred Bogom.
Iako je to bio jedini obavezni post pod Mojsijevim zakonom, Izraelci su postili i u drugim prilikama (2. Mojsijeva 34:28; 1. Samuelova 7:6; 2. Dnevnika 20:3; Ezdra 8:21; Estera 4:3, 16). To su među ostalim bili dobrovoljni postovi kao način iskazivanja kajanja. Jehova je poticao prijestupnički narod Jude: “Obratite se k meni svijem srcem svojim i posteći i plačući i tužeći.” To nije trebalo biti nekakvo vanjsko pokazivanje, jer Bog dalje kaže: “Razderite srca svoja a ne haljine svoje” (Joel 2:12-15).
S vremenom je post za mnoge postao vanjski formalizam. Jehovi je takav neiskren post bio mrzak i zato je upitao licemjerne Izraelce: “Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi?” (Izaija 58:5, St). Umjesto da upadljivo ističe svoj post, taj je svojeglavi narod trebao pokazivati djela dostojna pokajanja.
Bog od samog početka nije odobravao neke postove koje su uspostavili Židovi. Naprimjer, judejski je narod jedno vrijeme imao četiri godišnja posta kojima je obilježavao kobna zbivanja u vezi s opsadom i razorenjem Jeruzalema u sedmom stoljeću pr. n. e. (2. Carevima 25:1-4, 8, 9, 22-26; Zaharija 8:19). Nakon što su Židovi bili otpušteni iz babilonskog zarobljeništva, Jehova je preko proroka Zaharije rekao: “Kad postiste (...) za sedamdeset godina, eda li meni postiste?” Bog nije odobravao te postove jer su Židovi postili i tugovali zbog presuda koje su došle od samog Jehove. Postili su zbog nevolje koja ih je zadesila, a ne zbog vlastitog neispravnog postupanja koje je dovelo do nevolje. Nakon što su se vratili u svoju domovinu trebali su se radovati, a ne oplakivati prošlost (Zaharija 7:5).
Je li post za kršćane?
Iako Isus Krist svojim učenicima nikad nije zapovjedio da poste, on i njegovi sljedbenici postili su na Dan pomirenja jer su bili pod Mojsijevim zakonom. Osim toga, neki od njegovih učenika postili su dobrovoljno u drugim prilikama, jer im Isus nije zapovjedio da trebaju u potpunosti izbjegavati taj običaj (Djela apostolska 13:2, 3; 14:23). No, nikad nisu trebali ‘izobličavati svoje lice da bi ljudi zapažali kako poste’ (Matej 6:16, St). Takvo bi im vanjsko ispoljavanje pobožnosti možda donijelo divljenje i priznanje drugih ljudi. Međutim, Bogu takvo upadljivo isticanje nije dopadljivo (Matej 6:17, 18).
Isus je govorio i o tome da će njegovi sljedbenici postiti u vrijeme njegove smrti. Time nije uveo neki ritualni post. Umjesto toga, pokazao je kako će reagirati na duboku tugu koju će doživjeti. Kad jednom uskrsne, ponovno će biti s njima tako da više neće postojati takav razlog za post (Luka 5:34, 35).
Mojsijev zakon prestao je važiti kad se “Kr[i]st jednom prinese, da uzme mnogijeh grijehe” (Jevrejima 9:24-28). A s ukinućem Zakona, ukinuta je i zapovijed posta na Dan pomirenja. Dakle, jedini obavezni post koji se u Bibliji spominje bio je uklonjen.
Što je s korizmom?
Koji je onda temelj običaja nazovikršćanstva da se posti za vrijeme korizme? I katoličke i protestantske crkve priznaju korizmu iako se način na koji je drže razlikuje od crkve do crkve. Neki jedu samo jedan obrok na dan tijekom čitavog 40-dnevnog razdoblja prije Uskrsa. Drugi poste potpuno samo na Pepelnicu i Veliki petak. Za neke korizma znači uzdržavanje od mesa, ribe, jaja i mliječnih proizvoda.
Temelj za korizmu navodno je Isusov 40-dnevni post nakon krštenja. Da li je on onda uspostavio ritual koji se treba držati svake godine? Nipošto. To jasno proizlazi iz činjenice da u Bibliji nigdje nije zapisano da su rani kršćani držali takav običaj. Korizma se počela držati u četvrtom stoljeću poslije Krista. Poput mnogih drugih učenja nazovikršćanstva, preuzeta je iz poganskih izvora.
Ako se korizmom oponaša Isusov post u pustoši nakon njegovog krštenja, zašto se onda drži tijekom tjedana koji prethode Uskrsu — navodno vrijeme kada je uskrsnuo? Isus nije postio tijekom danâ prije svoje smrti. Izvještaji Evanđelja pokazuju da su on i njegovi učenici posjećivali domove i jeli u Betaniji samo nekoliko dana prije njegove smrti. A u noći prije svoje smrti jeo je pashalno jelo (Matej 26:6, 7; Luka 22:15; Ivan 12:2).
Iz Isusovog pošćenja nakon njegovog krštenja možemo nešto naučiti. On je započinjao sa službom od presudne važnosti. O njoj je ovisilo opravdanje Jehovine suverenosti i budućnost čitavog ljudskog roda. To je bilo vrijeme za duboko meditiranje i obraćanje Jehovi za pomoć i vodstvo u molitvi. Prikladno je bilo što je Isus u to vrijeme postio. To pokazuje da post može biti koristan kad se drži iz ispravnih motiva i u prikladnoj prilici. (Usporedi Kološanima 2:20-23.)
Kada bi post mogao biti koristan
Razmotrimo neke prilike kada bi obožavatelj Boga danas mogao postiti. Osoba koja je počinila grijeh možda neko vrijeme nema volju za jelom. Ona ne posti da bi impresionirala druge ili zato što se ljuti zbog primljene stege. A, naravno, post sam po sebi neće ispraviti stvari s Bogom. Međutim, osoba koja se uistinu kaje osjećat će duboku tugu što je povrijedila Jehovu, a najvjerojatnije i prijatelje i obitelj. Tjeskoba i usrdna molitva za oproštenje mogu potisnuti želju za jelom.
Nešto slično doživio je izraelski kralj David. Kad se suočio s izgledom da izgubi svog sina kojeg je imao s Betsabejom, sva svoja nastojanja usredotočio je na molitvu Jehovi kako bi zadobio milosrđe zbog djeteta. Dok je sve svoje emocije i svu svoju snagu uložio u molitve, postio je. Slično tome, danas bi pod određenim stresnim okolnostima uzimanje hrane moglo izgledati neprikladnim (2. Samuelova 12:15-17).
Možda se boguodana osoba povremeno želi koncentrirati na neko duboko duhovno pitanje. To možda zahtijeva istraživanje u Bibliji i u kršćanskim publikacijama. Određeno joj je vrijeme možda potrebno za meditiranje. Tijekom takvog dubokog proučavanja netko bi mogao odlučiti da ne želi da mu uzimanje hrane odvraća pažnju. (Usporedi Jeremiju 36:8-10.)
Postoje biblijski primjeri Božjih slugu koji su postili prilikom donošenja ozbiljnih odluka. U Nehemijino su vrijeme Židovi trebali položiti zakletvu Jehovi, a ako bi je prekršili došli bi pod kletvu. Trebali su obećati da će otpustiti svoje žene tuđinke i držati se odijeljenima od okolnih nacija. Prije polaganja ove zakletve i za vrijeme priznavanja svoje krivnje, čitava je skupština postila (Nehemija 9:1, 38; 10:29, 30). Stoga bi se kršćanin koji stoji pred donošenjem teških odluka mogao kratko vrijeme uzdržati od jela.
Starješinstva rane kršćanske skupštine ponekad su postila prilikom donošenja odluka. Danas bi se skupštinski starješine koji stoje pred teškim odlukama, možda u vezi s nekim pravnim slučajem, mogli uzdržati od jela dok razmatraju slučaj.
Odluka da se pod određenim okolnostima posti osobna je stvar. Nitko ne bi zbog toga trebao osuđivati drugoga. Ne bismo trebali željeti ‘pokazati se ljudima pravedni’; niti bi nam jelo trebalo biti tako važno da bi ometalo vođenje brige o važnim obavezama (Matej 23:28; Luka 12:22, 23). A Biblija pokazuje da Bog niti zahtijeva da postimo niti nam to zabranjuje.
[Slika na stranici 7]
Znaš li zašto je Isus nakon svog krštenja 40 dana postio?