Akvila i Priscila — primjeran bračni par
“POZDRAVITE Prisku i Akvilu, pomoćnike moje u Kr[i]stu Isusu, koji za dušu moju svoje vratove položiše, kojima ne ja jedan zahvaljujem, nego i sve crkve neznabožačke” (Rimljanima 16:3, 4).
Ove riječi, koje je apostol Pavao uputio kršćanskoj skupštini u Rimu, govore o velikom cijenjenju i toplim osjećajima koje je on gajio prema ovom bračnom paru. Nikako ih nije želio previdjeti kad je pisao njihovoj skupštini. No tko je bilo to dvoje Pavlovih ‘pomoćnika’, i zašto su bili toliko dragi njemu i skupštinama? (2. Timoteju 4:19).
Akvila je bio Židov iz dijaspore (židovskog iseljeništva), rodom iz Ponta, regije u sjevernom dijelu Male Azije. On i njegova žena Priscila (Priska) doselili su se u Rim. U tom je gradu živjela prilično velika židovska zajednica, barem od vremena kad je Pompej 63. pr. n. e. osvojio Jeruzalem, pri čemu je velik broj zatvorenika odveden u ropstvo u Rim. Ustvari, rimski natpisi otkrivaju da je u tom antičkom gradu bilo više od deset sinagoga. Židovi iz Rima bili su u stanovitom broju prisutni u Jeruzalemu na Pentekost 33. n. e., kad su čuli dobru vijest. Možda je preko njih kršćanska poruka prvi put doprla do glavnog grada Rimskog Carstva (Djela apostolska 2:10).
Međutim, Židovi su 49. ili početkom 50. n. e. po nalogu cara Klaudija bili protjerani iz Rima. Tako je apostol Pavao Akvilu i Priscilu sreo u grčkom gradu Korintu. Kad je Pavao stigao u Korint, Akvila i Priscila susretljivo su mu ponudili i gostoprimstvo i posao, jer su bili istog zanata — izrađivači šatora (Djela apostolska 18:2, 3, Duda-Fućak).
Izrađivači šatora
To nije bio lagan posao. Izrada šatora sastojala se od rezanja i šivanja komada krutog, tvrdog materijala ili kože. Prema povjesničaru Fernandu Bei, to je bio “posao koji je zahtijevao vještinu i marljivost” od izrađivača šatora koji su radili s “grubim, nepodatnim tkaninama, koje se koristilo za logorovanje na putovanjima, za zaklon od sunca i kiše ili za pakiranje robe koja se prevozila u brodskim skladištima”.
Tu se javlja pitanje. Nije li Pavao rekao da je bio ‘odgojen kod nogu Gamalijelovih’, što mu je omogućilo da u godinama koje dolaze postigne prestižnu karijeru? (Djela apostolska 22:3). To je istina, ali su Židovi prvog stoljeća smatrali da je časno da mladić izuči i neki zanat, premda je trebao dobiti više obrazovanje. Stoga je vjerojatno da su i Akvila i Pavao naučili izrađivati šatore još u mladosti. To se iskustvo pokazalo jako korisnim kasnije. No kao kršćani, nisu smatrali da je takav svjetovni posao sam po sebi cilj. Pavao je objasnio da mu je posao koji je u Korintu radio zajedno s Akvilom i Priscilom bio samo sredstvo za podupiranje svoje glavne aktivnosti, objavljivanja dobre vijesti, a da pritom ‘ne padne kome na teret’ (2. Solunjanima 3:8, St; 1. Korinćanima 9:18; 2. Korinćanima 11:7).
Očito je da su Akvila i Priscila rado činili sve što su mogli da bi podupirali Pavlovu misionarsku službu. Tko zna koliko su puta tri prijatelja zastala u toku rada da bi dala neformalno svjedočanstvo kupcima ili prolaznicima! I premda je njihov posao izrađivanja šatora bio jedan od nižih i iscrpljujućih poslova, oni su bili sretni što ga rade, radeći čak “dan i noć” da bi unapređivali Božje interese — baš kao što mnogi današnji kršćani rade posao sa skraćenim radnim vremenom ili sezonski posao da bi većinu preostalog vremena posvetili pomaganju ljudima da čuju dobru vijest (1. Solunjanima 2:9; Matej 24:14; 1. Timoteju 6:6).
Primjeri gostoljubivosti
Pavao je vjerojatno koristio Akvilinu kuću kao bazu za svoje misionarske aktivnosti tijekom 18 mjeseci koje je proboravio u Korintu (Djela apostolska 18:3, 11). Stoga je vjerojatno da su Akvila i Priscila imali zadovoljstvo primiti u goste i Silu (Silvana) i Timoteja na njihovom putu iz Makedonije (Djela apostolska 18:5). Dva pisma Solunjanima, koja su kasnije postala dijelom biblijskog kanona, apostol Pavao je možda napisao dok je boravio kod Akvile i Priscile.
Lako je predočiti si da je u to vrijeme dom Priscile i Akvile predstavljao pravu košnicu teokratske aktivnosti. Vjerojatno su u njega često svraćali mnogi dragi prijatelji — Stjepan i njegova obitelj, prvi kršćani iz provincije Ahaje, koje je Pavao osobno krstio; Ticije Just, koji je Pavlu dopustio da u njegovoj kući iznosi govore; i Krisp, predsjedavajući nadstojnik sinagoge, koji je prihvatio istinu zajedno sa svim svojim kućanstvom (Djela apostolska 18:7, 8; 1. Korinćanima 1:16). Zatim su tu bili Fortunat i Ahajik; Gaj, u čijem su se domu možda održavali skupštinski sastanci; Erast, gradski upravitelj; Tercije, sekretar kojem je Pavao diktirao svoje pismo Rimljanima; i Feba, vjerna sestra iz obližnje skupštine u Cenhri, koja je vjerojatno odnijela pismo iz Korinta do Rima (Rimljanima 16:1, 22, 23; 1. Korinćanima 16:17).
Današnji Jehovini sluge koji su imali priliku pokazati gostoljubivost nekom putujućem sluzi znaju kako taj posjet može biti ohrabrujuć i ostati u ugodnom sjećanju. Izgrađujuća iskustva koja se pričaju tom prilikom mogu za sve biti izvor prave duhovne okrepe (Rimljanima 1:11, 12). I, kao što je to bilo s Akvilom i Priscilom, oni koji svoj dom stave na raspolaganje za sastanke, naprimjer za Skupštinski studij knjige, doživljavaju radost i zadovoljstvo zbog toga što na taj način doprinose unapređivanju pravog obožavanja.
Prijateljstvo Akvile i Priscile s Pavlom bilo je tako blisko da su njih dvoje pošli s njim kad je u proljeće 52. n. e. otišao iz Korinta, prateći ga sve do Efeza (Djela apostolska 18:18-21). Oni su ostali u tom gradu i položili temelj za apostolov sljedeći posjet. To je grad u kojem su ovi daroviti naučavatelji dobre vijesti ‘primili’ rječitog Apolona i doživjeli radost kad su mu pružili pomoć u razumijevanju, ‘još mu bolje pokazavši put Gospodinov’ (Djela apostolska 18:24-26). Kad je Pavao ponovo posjetio Efez tokom svog trećeg misionarskog putovanja, nekako u zimskom razdoblju 52/53. n. e., polje koje je obrađivao ovaj dinamični par već je bilo zrelo za žetvu. Oko tri godine Pavao je tamo propovijedao i naučavao o ‘Putu’, dok je efeška skupština održavala sastanke u Akvilinom domu (Djela apostolska 19:1-20, 26; 20:31; 1. Korinćanima 16:8, 19).
Kad su se kasnije vratili u Rim, ta dva Pavlova prijatelja nastavila su ‘revno njegovati gostoljubivost’, dajući svoj dom na raspolaganje za kršćanske sastanke (Rimljanima 12:13, St; 16:3-5).
Oni su za Pavla ‘položili svoje vratove’
Vjerojatno je Pavao i stanovao s Akvilom i Priscilom dok je boravio u Efezu. Je li kod njih bio i kad su srebrnari izazvali bunu? Prema izvještaju iz Djela apostolskih 19:23-31, kad su se zanatlije koji su izrađivali svetišta pobunili protiv propovijedanja dobre vijesti, braća su morala odvratiti Pavla od toga da izađe pred svjetinu i izloži se opasnosti. Neki komentatori Biblije teoretiziraju da je možda baš na te pogubne okolnosti Pavao mislio kad je rekao da se ‘nije nadao preživjeti’ i da su tada Akvila i Priscila intervenirali na neki način, ‘polažući svoje vratove’ za njega (2. Korinćanima 1:8; Rimljanima 16:3, 4).
Kad se ‘buna utišala’, Pavao je postupio mudro, napustivši grad (Djela apostolska 20:1). Nema sumnje da su se Akvila i Priscila također suočavali s protivljenjem i izrugivanjem. Jesu li zbog toga postali malodušni? Baš naprotiv, Akvila i Priscila hrabro su nastavili sa svojim kršćanskim napornim radom.
Međusobno prisni bračni drugovi
Kad je završila vladavina Klaudija, Akvila i Priscila su se vratili u Rim (Rimljanima 16:3-15). Međutim, kad se posljednji put spominju u Bibliji, nalazimo ih opet u Efezu (2. Timoteju 4:19). I ponovo se, kao i na svim drugim mjestima gdje se spominju u Pismima, ovaj muž i ova žena spominju zajedno. Kakvi prisni, ujedinjeni bračni drugovi! Pavao nije mogao misliti o tom dragom bratu Akvili, a da se ne sjeti i njegove žene koja je vjerno s njime surađivala. I kakav je to samo uzorit primjer za današnje kršćanske bračne parove, jer lojalna pomoć odanog supružnika omogućuje osobi da učini mnogo toga “u djelu Gospodinovu” a, ponekad, da učini i više nego što bi mogla da nije u braku (1. Korinćanima 15:58).
Akvila i Priscila služili su u nekoliko skupština. Poput njih, mnogi današnji revni kršćani stavili su se na raspolaganje te se preselili tamo gdje je veća potreba. I oni doživljavaju radost i zadovoljstvo kad vide kako interesi Kraljevstva napreduju i kad gaje srdačna i dragocjena kršćanska prijateljstva.
Svojim sjajnim primjerom kršćanske ljubavi, Akvila i Priscila stekli su cijenjenje Pavla i drugih. No što je još važnije, oni su stekli dobar glas i kod samog Jehove. Pisma nas uvjeravaju: “Bog nije nepravedan da zaboravi djelo vaše i trud ljubavi koju pokazaste u ime njegovo, posluživši svetima i služeći” (Jevrejima 6:10).
Možda nemamo priliku zalagati se na načine slične onima kako su to činili Akvila i Priscila, no ipak možemo oponašati njihov odličan primjer. Doživjet ćemo duboko zadovoljstvo ako svoju snagu i život posvetimo svetoj službi, nikad ne zaboravljajući “dobro činiti i dijeliti svoja dobra s drugima, jer se takvim žrtvama ugađa Bogu” (Jevrejima 13:15, 16, St).