Strpljivo čekajući na Jehovu od svoje mladosti
ISPRIČAO RUDOLF GRAICHEN
Kada sam imao samo 12 godina, tragedija je poput munje pogodila moju obitelj. Prvo je moj otac bio bačen u zatvor. Zatim smo moja sestra i ja bili prisilno odvedeni iz svog doma i poslani živjeti kod stranih ljudi. Kasnije je Gestapo uhapsio moju majku i mene. Ja sam otišao u zatvor, a ona je završila u koncentracionom logoru.
TAKAV slijed događaja označio je tek početak perioda bolnog progonstva koje sam kao Jehovin svjedok podnosio u svojoj mladosti. Zloglasni nacistički Gestapo, a zatim istočnonjemačka tajna policija Stasi pokušali su slomiti moju besprijekornost prema Bogu. Sada, nakon što sam mu 50 godina predano služio, mogu reći isto što je rekao i psalmist: “Mnogo su me od mladosti tlačili, ali me ne svladaše” (Psalam 129:2, St). Kako sam samo zahvalan Jehovi!
Rođen sam 2. lipnja 1925. u malom gradu Lucki, u blizini Leipziga (Njemačka). Još i prije mog rođenja moji su roditelji, Alfred i Teresa, u publikacijama Istraživača Biblije, kako su Jehovini svjedoci tada bili poznati, prepoznali zvuk biblijske istine. Sjećam se da sam svakog dana promatrao slike prizora iz Biblije, koje su visile na zidovima u našem domu. Jedna je slika prikazivala vuka i janje, jare i leoparda, tele i lava — sve međusobno u miru dok ih vodi mali dječak (Izaija 11:6-9). Takve su slike ostavile trajan utisak na mene.
Kad god je to bilo moguće, roditelji su me uključivali u skupštinske aktivnosti. Naprimjer, u veljači 1933, samo nekoliko dana nakon što je Hitler preuzeo vlast, u našem je malom gradu prikazana “Foto-drama stvaranja” — uključivala je dijapozitive, filmove i snimljenu naraciju. Kako sam samo bio uzbuđen, ja dječak od samo sedam godina, dok sam se vozio gradom u stražnjem dijelu kamioneta, sudjelujući u maršu za oglašavanje “Foto-drame”! Tada i u drugim prilikama braća su se ophodila sa mnom tako da sam se, unatoč svojim mladim godinama, osjećao kao koristan član skupštine. Tako sam od veoma rane dobi bio poučavan od Jehove te je njegova Riječ utjecala na mene.
Naučen pouzdati se u Jehovu
Jehovini svjedoci se zbog stroge kršćanske neutralnosti nisu uplitali u politiku nacista. Zbog toga su, 1933, nacisti donijeli zakone kojima nam je bilo zabranjeno propovijedati, sastajati se te čak čitati vlastitu biblijsku literaturu. U rujnu 1937. Gestapo je uhapsio svu braću iz naše skupštine, uključujući i mog oca. Bio sam jako žalostan zbog toga. Moj je otac bio osuđen na pet godina zatvora.
Situacija je za nas kod kuće postala veoma teška. No brzo smo naučili pouzdati se u Jehovu. Kada sam se jednog dana vratio kući iz škole, moja je majka čitala Kulu stražaru. Htjela mi je na brzinu spremiti ručak, pa je odložila časopis na vrh malog kuhinjskog kredenca. Nakon ručka, dok smo sklanjali posuđe, čulo se glasno kucanje na vratima. Bio je to policajac koji je želio pretražiti naš stan radi biblijske literature. Jako sam se uplašio.
Bio je to neobično topao dan. Stoga je prva stvar koju je policajac učinio bilo to da je skinuo svoju kacigu i stavio je na stol. Zatim je počeo pretraživati. Dok je gledao pod stol, njegova je kaciga počela kliziti sa stola. Stoga je moja majka brzo zgrabila kacigu i stavila je na kredenc upravo na Kulu stražaru! Policajac je temeljito pretražio stan, ali nije pronašao ništa od literature. Naravno, uopće se nije sjetio pogledati ispod svoje kacige. Na odlasku je promrmljao ispriku upućenu mojoj majci, posežući iza leđa kako bi uzeo svoju kacigu. Kakvo li sam olakšanje osjetio!
Takva su me iskustva pripremila za teže ispite. Naprimjer, u školi su vršili pritisak na mene da se pridružim organizaciji Hitlerove mladeži, u kojoj se djecu obučavalo vojnoj disciplini te ih se indoktriniralo nacističkom filozofijom. Neki su učitelji imali osobni cilj da postignu 100-postotno sudjelovanje učenika. Moj učitelj, Herr Schneider, sigurno se osjećao kao potpuni promašaj zato što mu je, za razliku od svih drugih učitelja u mojoj školi, jedan učenik nedostajao da bi postigao 100-postotno sudjelovanje. Ja sam bio taj učenik.
Jednog je dana Herr Schneider čitavom razredu najavio: “Dječaci, sutra ćemo ići na razredni izlet.” Svima se svidjela ta ideja. Zatim je dodao: “Svi biste trebali obući svoju uniformu Hitlerove mladeži tako da, kada budemo marširali ulicama, svi mogu vidjeti da ste vi pristojni Hitlerovi dječaci.” Sljedećeg su se jutra svi dječaci pojavili u svojim uniformama, osim mene. Učitelj me je pozvao da dođem u prednji dio učionice i rekao: “Pogledaj druge dječake, a onda pogledaj sebe.” Dodao je: “Znam da su tvoji roditelji siromašni i da si ne mogu priuštiti da ti kupe uniformu, ali dođi da ti nešto pokažem.” Odveo me do svog stola, otvorio ladicu i rekao: “Želim ti dati ovu potpuno novu uniformu. Nije li prekrasna?”
Ja bih bio radije umro nego obukao nacističku uniformu. Kada je moj učitelj vidio da nemam namjeru obući je, razljutio se i cijeli je razred negodujući urlao na mene. Zatim nas je odveo na izlet, no mene je pokušao sakriti tako što me je stavio da hodam u sredini između svih drugih dječaka koji su bili u uniformama. Međutim, mnogi su me ljudi u gradu mogli vidjeti budući da sam se isticao među svojim kolegama iz razreda. Svi su znali da smo moji roditelji i ja Jehovini svjedoci. Zahvalan sam Jehovi što mi je davao potrebnu duhovnu snagu dok sam bio mlad.
Progonstvo se pojačava
Jednog dana početkom 1938. moja sestra i ja bili smo odvedeni iz škole i policijskim autom transportirani u popravni dom u Stadtrodi, gradu udaljenom oko 80 kilometara. Zašto? Sud je odlučio da nas udalji od utjecaja naših roditelja i pretvori u nacističku djecu. Ubrzo je nadležno osoblje popravnog doma zapazilo da smo moja sestra i ja pristojni i poslušni, premda čvrsti u svojoj kršćanskoj neutralnosti. Direktorica je bila toliko impresionirana da je željela osobno se sresti s mojom majkom. Napravljena je iznimka i mojoj je majci bilo dozvoljeno da nas posjeti. Moja sestra, majka i ja bili smo toliko sretni i zahvalni Jehovi što nam je dao priliku da budemo zajedno i međusobno se ohrabrimo tokom jednog čitavog dana. To nam je zaista bilo potrebno.
U popravnom smo domu ostali oko četiri mjeseca. Zatim su nas poslali živjeti kod jedne obitelji u Pahni. Ta je obitelj dobila uputstva da nas drži podalje od naših rođaka. Mojoj majci nije bilo dozvoljeno čak niti da nas posjeti. Ipak, ona je u nekoliko navrata pronašla načina da stupi u kontakt s nama. Koristeći takve rijetke prilike, majka se trudila najbolje što je mogla kako bi u nas usadila odlučnost da ostanemo vjerni Jehovi, bez obzira na to kakve će ispite i okolnosti on dozvoliti (1. Korinćanima 10:13).
A ispiti su zaista i došli. Dana 15. prosinca 1942, kada mi je bilo samo 17 godina, odveo me Gestapo i stavljen sam u pritvor u Geri. Oko tjedan dana kasnije uhapšena je i moja majka te mi se pridružila u istom zatvoru. Budući da sam još uvijek bio maloljetnik, nisam mogao biti izveden pred sud. Zato smo majka i ja proveli šest mjeseci u pritvoru dok je sud čekao moj 18. rođendan. Na sam dan kada sam navršio 18 godina majka i ja odvedeni smo na suđenje.
Prije nego što sam uopće shvatio što se događa, već je sve bilo gotovo. Nisam ni slutio da više nikada neću vidjeti svoju majku. Moje posljednje sjećanje na nju jest prizor iz sudnice kako sjedi na tamnoj drvenoj klupi odmah pokraj mene. Oboje smo proglašeni krivima. Ja sam osuđen na četiri godine zatvora, a moja majka na godinu i pol.
U to su se vrijeme tisuće Jehovinih svjedoka nalazile u zatvorima i logorima. No ja sam bio poslan u zatvor u Stollbergu, gdje sam bio jedini Svjedok. Više od godinu dana proveo sam u samici, ali Jehova je bio sa mnom. Ljubav prema njemu koju sam razvio tokom svoje mladosti bila je ključni faktor za moje duhovno preživljavanje.
Dana 9. svibnja 1945, nakon što sam dvije i pol godine proveo u zatvoru, čuli smo dobru vijest — rat je završio! Tog sam dana bio pušten. Nakon što sam propješačio 110 kilometara, stigao sam kući doslovno bolestan od iscrpljenosti i gladovanja. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da bih obnovio svoje zdravlje.
Čim sam stigao pogodile su me mnoge žalosne vijesti. Prve su se ticale moje majke. Nakon što je godinu i pol provela u zatvoru, nacisti su joj ponudili da potpiše dokument u kojem bi se odrekla svoje vjere u Jehovu. Odbila je. Stoga ju je Gestapo odveo u koncentracioni logor za žene u Ravensbrücku. Tamo je umrla od tifusa neposredno prije nego što je završio rat. Bila je vrlo hrabra kršćanka — snažan borac koji nikada nije odustao. Neka bi je se Jehova dobrostivo spomenuo.
Bile su tu i vijesti o mom starijem bratu Werneru, koji se nikada nije predao Jehovi. Pridružio se njemačkoj vojsci i poginuo je u Rusiji. A moj otac? On se vratio kući, ali nažalost bio je jedan od vrlo malo Svjedoka koji su potpisali onaj zloglasni dokument kojim se odriču svoje vjere. Kad sam ga vidio, izgledao je zlovoljan i duševno poremećen (2. Petrova 2:20).
Kratak period revne duhovne aktivnosti
Dana 10. ožujka 1946. prisustvovao sam svom prvom poslijeratnom kongresu u Leipzigu. Kakvo je samo uzbuđenje vladalo kad je bilo najavljeno da će se tog istog dana održati krštenje! Iako sam mnogo godina ranije predao svoj život Jehovi, ovo mi je bila prva prilika da se krstim. Nikad neću zaboraviti taj dan.
Nakon što sam mjesec dana bio pionir, 1. ožujka 1947. pozvan sam u Betel u Magdeburgu. Uredi Društva bili su prilično oštećeni bombardiranjem. Kakva li je prednost bila pomagati pri popravljanju! Nakon tog ljeta bio sam kao specijalni pionir dodijeljen u grad Wittenberge. Tokom nekih mjeseci proveo sam više od 200 sati propovijedajući drugima dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Kako sam samo bio sretan što sam ponovno slobodan — nema rata, nema progonstva, nema zatvorâ!
Nažalost, ta sloboda nije dugo potrajala. Njemačka je nakon rata bila podijeljena, a područje gdje sam živio potpalo je pod vlast komunista. U rujnu 1950. istočnonjemačka tajna policija, poznata kao Stasi, počela je sustavno hapsiti braću. Optužbe protiv mene bile su smiješne. Bio sam optužen da radim kao špijun za američku vladu. Poslali su me u najgori zatvor tajne policije Stasi u zemlji, u Brandenburg.
Podrška moje duhovne braće
Tamo mi pripadnici policije Stasi preko dana nisu dozvoljavali spavati. Zatim su me cijelu noć preslušavali. Nakon što sam nekoliko dana bio podvrgnut takvom mučenju, stvari su se pogoršale. Jednog su me jutra, umjesto da me vrate u moju ćeliju, odveli u jednu od njihovih zloglasnih U-Boot Zellen (poznate kao podmorničke ćelije zato što su se nalazile duboko u podrumu). Otvorili su neka stara, rđava željezna vrata i rekli mi da uđem. Morao sam zakoračiti preko visokog praga. Kad sam spustio nogu, shvatio sam da je pod potpuno prekriven vodom. Vrata su se zalupila uz užasno škripanje. Nije bilo svjetla niti prozora. Bilo je tamno kao u rogu.
Budući da je na podu bilo nekoliko centimetara vode, nisam mogao sjesti, leći niti spavati. Nakon što sam čekao, kako mi se činilo, cijelu vječnost, ponovno sam odveden na daljnje preslušavanje pod snažnim svjetlom. Ne znam što je bilo gore — cijeli dan stajati u vodi u gotovo potpunoj tami ili izdržati bolnu svjetlost reflektora usmjerenu cijele noći direktno u mene.
Nekoliko puta prijetili su da će me ustrijeliti. Nakon što sam nekoliko noći bio preslušavan, jednog me jutra posjetio jedan ruski vojni oficir visokog ranga. Imao sam mu priliku reći da me je njemačka policija Stasi tretirala još gore nego nacistički Gestapo. Rekao sam mu da su Jehovini svjedoci bili neutralni pod nacističkom vladavinom i da su također neutralni pod komunističkom vladavinom te da se mi nigdje na svijetu ne miješamo u politiku. Za razliku od toga, rekao sam, mnogi koji su sada oficiri policije Stasi bili su članovi organizacije Hitlerove mladeži i vjerojatno su tamo naučili kako brutalno proganjati nevine ljude. Dok sam govorio, tijelo mi je podrhtavalo od hladnoće, gladi i iscrpljenosti.
Začudo, ruski se oficir nije razljutio na mene. Baš naprotiv, pokrio me dekom i ljubazno se ophodio sa mnom. Ubrzo nakon njegovog posjeta, vraćen sam u udobniju ćeliju. Nekoliko dana kasnije predan sam njemačkom sudu. Dok je moj slučaj još uvijek bio u tijeku, imao sam divnu prednost dijeliti ćeliju s pet drugih Svjedoka. Nakon što sam podnio mnogo okrutnog postupanja, kako li je bilo osvježavajuće biti u društvu svoje duhovne braće! (Psalam 133:1).
Na sudu sam proglašen krivim za špijunažu i osuđen na četiri godine u kaznionici. To se smatralo blažom kaznom. Neka su braća bila osuđena na više od deset godina. Bio sam poslan u maksimalno čuvanu kaznionicu. Mislim da se čak niti miš nije mogao ušuljati u taj zatvor ili išuljati iz njega — tako je jako bilo osiguranje. Ipak, neka su hrabra braća uz Jehovinu pomoć mogla prokrijumčariti cijelu Bibliju. Rastavljena je i podijeljena u pojedine knjige te je kružila među braćom koja su bila zatvorenici.
Kako nam je to uspijevalo? Bilo je vrlo teško. Jedina prilika kad smo međusobno dolazili u kontakt bila je svaka dva tjedna kad smo išli na tuširanje. Jednom prilikom, dok sam se tuširao, jedan mi je brat šapnuo na uho da je u svoj ručnik skrio nekoliko stranica Biblije. Ja sam nakon tuširanja trebao uzeti njegov ručnik umjesto svog.
Jedan je stražar vidio brata kako mi šapće i pendrekom ga prilično jako pretukao. Ja sam morao brzo uzeti ručnik i pomiješati se s drugim zatvorenicima. Nasreću, nisu me uhvatili sa stranicama Biblije. Inače bi naš duhovni program hranjenja bio doveden u opasnost. Prošli smo kroz mnoga slična iskustva. Bibliju smo uvijek čitali u tajnosti i uz veliki rizik. Riječi apostola Petra, “budite trijezni i pazite”, zaista su bile vrlo prikladne (1. Petrova 5:8).
Iz nekog su razloga nadležne osobe odlučile neke od nas stalno premještati iz jedne kaznionice u drugu. Tokom četiri godine bio sam premješten u oko deset različitih kaznionica. Ipak, uvijek sam mogao pronaći braću. Duboko sam zavolio svu tu braću i svaki put kad sam bio premješten ostavljao sam ih s velikom tugom u srcu.
Na koncu sam bio poslan u Leipzig i tamo sam pušten iz zatvora. Zatvorski čuvar koji me je oslobodio nije se želio rastati sa mnom, već je rekao: “Vidjet ćemo se uskoro opet.” Njegov zao um želio je da se ponovno nađem iza rešetaka. Često razmišljam o Psalmu 124:2, 3, koji kaže: “Da nije bio Gospodin s nama, kad ljudi ustaše na nas, žive bi nas proždrli, kad se raspali gnjev njihov na nas.”
Jehova izbavlja svoje lojalne sluge
Sada sam ponovno bio slobodan čovjek. Moja sestra blizanka, Ruth, i sestra Herta Schlensog čekale su me na vratima. Tokom svih tih godina u zatvoru Herta mi je svaki mjesec slala mali paket s hranom. Zaista sam uvjeren da bih bez tih malih paketa umro u zatvoru. Neka bi je se Jehova dobrostivo spomenuo.
Otkad sam pušten iz zatvora Jehova me je blagoslovio mnogim prednostima službe. Ponovno sam služio kao specijalni pionir u Gronauu (Njemačka) i kao pokrajinski nadglednik u njemačkim Alpama. Kasnije sam bio pozvan da se upišem u 31. razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower za misionare. Naša se promocija održala na Yankee stadionu za vrijeme međunarodnog kongresa Jehovinih svjedoka 1958. Imao sam prednost obratiti se velikom mnoštvu braće i sestara i ispričati neka od svojih iskustava.
Nakon promocije otputovao sam u Čile kako bih služio kao misionar. Tamo sam ponovno služio kao pokrajinski nadglednik u najjužnijem dijelu Čilea — bio sam doslovno poslan do krajeva Zemlje. Godine 1962. oženio sam Patsy Beutnagel, ljupku misionarku iz San Antonia, Teksas (SAD). Proveo sam mnoge divne godine u službi Jehovi dok je ona bila uz mene.
Tokom svojih više od 70 godina života doživio sam mnogo sretnih trenutaka i mnogo nevolja. Psalmist je rekao: “Mnogo nevolje ima pravednik, ali ga od svijeh izbavlja Gospodin” (Psalam 34:19). Godine 1963, dok smo još uvijek bili u Čileu, Patsy i ja doživjeli smo tragičnu smrt naše male djevojčice. Kasnije se Patsy jako razboljela i preselili smo se u Teksas. Umrla je kada joj je bilo samo 43 godine, također pod tragičnim okolnostima. Često se molim da se Jehova dobrostivo spomene moje drage žene.
Sada, iako sam boležljiv i star, uživam prednost da mogu služiti kao opći pionir i starješina u Bradyu (Teksas). Istina, život nije baš uvijek bio jednostavan, a možda postoje i još neki ispiti s kojima se tek moram suočiti. Međutim, i ja poput psalmista mogu reći: “Bože! ti si me učio od mladosti, i do danas kazujem čudesa tvoja” (Psalam 71:17).
[Slike na stranici 23]
(1) Sada služim kao starješina i pionir, (2) s Patsy, neposredno prije našeg vjenčanja, (3) u učionici Herr Schneider, (4) moja majka, Teresa, koja je umrla u Ravensbrücku