Zahvalna za dug život u Jehovinoj službi

ISPRIČALA OTTILIE MYDLAND

Krajem 19. stoljeća jedrenjaci su bili usidreni jedan do drugoga u luci grada Kopervika u zapadnoj Norveškoj. U to su vrijeme i ljudi i konji vukli kola po ulicama. Ljudi su za rasvjetu koristili petrolejke, a bijelo obojene drvene kuće grijalo se na drva i koks. Tamo sam se rodila u lipnju 1898, kao drugo od ukupno petero djece.

GODINE 1905. otac je bio nezaposlen, pa je otišao u Sjedinjene Države. Vratio se tri godine kasnije s putnom torbom punom uzbudljivih poklona za nas djecu te svilenih tkanina i drugih stvari za majku. No njegova najvrednija imovina bili su svesci s naslovom Studies in the Scriptures (Studije Pisama) koje je napisao Charles Taze Rusell.

Otac je počeo govoriti prijateljima i rodbini o stvarima koje je naučio iz tih knjiga. Na tamošnjim je sastancima u kapeli koristio Bibliju da bi pokazao kako ne postoji gorući pakao (Propovjednik 9:5, 10). Godinu dana nakon što se otac vratio iz Sjedinjenih Država, 1909, brat Russell je posjetio Norvešku i održao govore u Bergenu i u Kristianii, današnjem Oslu. Otac je otišao u Bergen da bi ga slušao.

Većina je ljudi optužila oca za promicanje lažnih učenja. Bilo mi ga je žao, pa sam mu pomagala uručivati biblijske traktate susjedima. Godine 1912. uručila sam jedan traktat o paklu kćeri jednog svećenika. Opsovala je mene i oca. Šokiralo me to da je svećenikova kći koristila tako proste riječi!

Drugi Istraživači Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, povremeno su nas posjećivali u Koperviku, uključujući i Theodora Simonsena, sposobnog govornika. Ja sam pozivala ljude na govore koje je on održavao u našem domu. Prije svog govora svirao je citru i pjevao, a nakon govora pjevao je pjesmu za laku noć. Duboko smo ga poštovali.

Još jedan posjetilac našeg doma bila je Anna Andersen, kolporterka ili punovremena propovjednica. Putovala je od grada do grada po cijeloj Norveškoj, uglavnom biciklom, ostavljajući ljudima biblijsku literaturu. Ona je nekad bila časnik u Vojsci spasa, pa je poznavala neke časnike Vojske spasa iz Kopervika. Oni su joj dozvolili da održi jedan biblijski govor u kući gdje su se sastajali, a ja sam pozivala ljude da dođu i da je slušaju.

Još jedan kolporter koji nas je posjetio u Koperviku bio je Karl Gunberg. Taj je skroman, tih, ali duhovit čovjek također periodično služio i kao prevodilac u podružnici u Oslu. Tamo smo godinama kasnije radili zajedno.

Utjecaj religioznih gledišta

U to je vrijeme većina ljudi imala ne samo jaku vjeru u Boga i Bibliju nego i usađena vjerovanja, kao što je vjerovanje u paklenu vatru i Trojstvo. Zato je naučavanje Istraživača Biblije da te doktrine nisu u skladu s Biblijom izazvalo popriličan nemir. Na mene su utjecale snažne optužbe naših susjeda da je otac heretik. Jednom sam mu čak rekla: “Ono što naučavaš nije istina. To je hereza!”

“Dođi ovamo, Ottilie”, ohrabrio me je, “i pogledaj što Biblija kaže.” Zatim mi je čitao iz Pisama. Zbog toga je moje povjerenje u njega i ono što je naučavao raslo. Ohrabrivao me je da čitam Studies in the Scriptures, pa sam za vrijeme ljeta 1914. često čitala sjedeći na humku s kojeg se pružao vidik na grad.

U kolovozu 1914. ljudi su se nagurali pred zgradom lokalne novinske kuće, čitajući o izbijanju prvog svjetskog rata. Otac je došao i vidio što se događa. “Hvala Bogu!” uzviknuo je. U tom je izbijanju rata prepoznao ispunjenje biblijskih proročanstava o kojima je propovijedao (Matej 24:7). Mnogi Istraživači Biblije tada su vjerovali da će uskoro biti uzeti na nebo. Kad se to nije desilo, neki su se razočarali.

Moj stav za biblijsku istinu

Godine 1915, kad sam imala 17 godina, završila sam osnovnu školu i počela raditi na svjetovnom poslu u jednom uredu. Tada sam počela redovito čitati Kulu stražaru. No sve do 1918. u Koperviku se nisu održavali redoviti sastanci. Najprije je bilo samo nas petero koji smo ih posjećivali. Čitali smo publikacije Društva Watch Tower, kao što je Studies in the Scriptures, i razgovarali smo o materijalu uz pomoć pitanja i odgovora. Iako je majka drugima s cijenjenjem govorila o Istraživačima Biblije, nikada nije postala jedna od nas.

U uredu u kojem sam 1918. počela raditi upoznala sam Antona Saltnesa kojem sam pomogla da postane Istraživač Biblije. U to sam vrijeme postala redoviti objavitelj, a krstila sam se 1921. na kongresu u Bergenu.

U svibnju 1925. u Örebru, Švedska, održao se kongres za čitavu Skandinaviju. Bilo je prisutno više od 500 osoba, uključujući i Josepha F. Rutherforda, predsjednika Društva Watch Tower. Oko 30-ero nas putovalo je iz Osla vlakom u rezerviranom vagonu.

Na tom je kongresu najavljeno da će se u Kopenhagenu, Danska, osnovati podružnica za sjevernu Evropu koja će se brinuti za djelo propovijedanja širom Skandinavije i baltičkih zemalja. William Dey iz Škotske dobio je zadatak da nadgleda djelo propovijedanja. Svi su ga zavoljeli, pa je uskoro postao poznat kao Veliki Škot. U početku brat Dey nije znao niti jedan skandinavski jezik, pa je za vrijeme sastanaka i kongresa sjedio straga i brinuo se za djecu tako da su se njihovi roditelji mogli koncentrirati na ono što se govorilo s podija.

Kula stražara od 1. ožujka 1925. razmotrila je 12. poglavlje Otkrivenja i objasnila je da se ono odnosi na rođenje Božjeg Kraljevstva i da se to rođenje zbilo na nebu 1914. To mi je bilo teško razumjeti, pa sam članak čitala uvijek iznova. Kad sam ga konačno razumjela, bila sam jako sretna.

Kada bi došlo do promjena u našem razumijevanju biblijskih tema, neki su se spotakli i udaljili od Božjeg naroda. No kad god je bilo teško shvatiti neku takvu promjenu, ja sam uvijek iznova čitala materijal da bih pokušala razumjeti obrazlaganje. Ako još uvijek nisam razumjela novo objašnjenje, čekala bih razjašnjenje. Uvijek sam iznova bila nagrađena zbog te strpljivosti.

Služba u Betelu

Nekoliko sam godina radila kao knjigovođa, sekretarica i oblasni revizor poslovnih knjiga. Godine 1928. osoba koja se brinula za financijske obračune Društva razbolila se i morala je napustiti Betel. Budući da sam imala iskustva u tom poslu, zamoljena sam da preuzmem taj posao. Betelsku službu započela sam u lipnju 1928. Brat Dey nas je ponekad posjećivao i pregledavao obračune koje sam radila. Naša betelska obitelj također je predvodila u javnom djelu propovijedanja u Oslu, gdje smo tada imali samo jednu skupštinu.

Neki od nas u Betelu pomagali smo sluzi u ekspeditu, bratu Sakshammeru, kod pakiranja i otpremanja časopisa The Golden Age (Zlatni vijek, sada Probudite se!). Braća Simonsen i Gunberg bili su među onima koji su pomagali. Bilo nam je dobro, često smo pjevali pjesme dok smo radili.

Sigurna u nadu u Kraljevstvo

Godine 1935. došli smo do razumijevanja da “veliko mnoštvo” nije drugorazredna nebeska klasa. Naučili smo da umjesto toga ono predstavlja klasu koja preživljava veliku nevolju i ima mogućnost vječnog života u Raju na Zemlji (Otkrivenje 7:9-14, St). S tim su novim razumijevanjem neki koji su uzimali simbole na Spomen-svečanosti shvatili da je njihova nada zemaljska, pa su ih prestali uzimati.

Iako nikada nisam imala sumnje u pogledu svoje nebeske nade, često sam razmišljala: ‘Zašto Bog želi mene?’ Nisam se osjećala vrijednom te velike prednosti. Bilo mi je čudno razmišljati o sebi, sitnoj, sramežljivoj ženi, kao o kralju koji će zajedno s Kristom vladati na nebu (2. Timoteju 2:11, 12; Otkrivenje 5:10). Međutim, razmišljala sam o riječima apostola Pavla da nije “mnogo silnijeh” pozvano, nego “slabo pred svijetom ono izabra Bog da posrami jako” (1. Korinćanima 1:26, 27).

Aktivnost za vrijeme drugog svjetskog rata

Devetog travnja 1940. u Norvešku su upale njemačke trupe i uskoro je cijela zemlja bila okupirana. Zbog rata, mnogi su postali prijemljivi za poruku Kraljevstva. Od listopada 1940. do lipnja 1941. uručili smo više od 272 000 knjiga i brošurica. To znači da je svaki od više od 470 Svjedoka, koliko ih je tada bilo u Norveškoj, uručio u prosjeku preko 570 knjiga i brošurica tokom tih devet mjeseci!

Dana 8. srpnja 1941. Gestapo je posjetio sve predsjedavajuće nadglednike i rekao im da će, ako djelo propovijedanja ne prestane, biti poslani u koncentracione logore. Pet njemačkih policajaca došlo je u Betel i konfisciralo velik dio imovine Društva Watch Tower. Odveli su članove betelske obitelji i ispitivali ih, ali nitko od nas nije bio zatvoren. Na koncu je 21. srpnja 1941. zgrada Društva u ulici Inkognitogaten 28 B konfiscirana, a naše djelo propovijedanja zabranjeno. Vratila sam se u Kopervik i pronašla svjetovni posao da bih se izdržavala.

U to je vrijeme otac služio kao pionir. Jednog dana nacisti su došli i pretražili očevu kuću. Uzeli su svu njegovu literaturu, uključujući i Biblije i biblijske konkordance. Za vrijeme tog perioda primali smo samo oskudne zalihe duhovne hrane. Da bismo ostali duhovno jaki, proučavali smo stare knjige uvijek iznova, kao što je knjiga Government (Vladavina), i nastavili smo propovijedati.

Nažalost, braća su u mnogim mjestima bila podijeljena. Neki su bili mišljenja da moramo otvoreno propovijedati i ići od kuće do kuće dok su drugi smatrali da moramo raditi više u tajnosti, kontaktirajući s ljudima na druge načine. Zato istaknuta braća, koja su prije jako dobro surađivala i koju smo toliko voljeli, nisu razgovarala jedna s drugom. Nesloga među njima izazvala je kod mene veću bol u srcu nego ijedna druga situacija u mom životu kao Svjedoka.

Obnovljena aktivnost nakon rata

Nakon rata, u ljeto 1945, brat Dey posjetio je Norvešku i održao sastanke u Oslu, Skienu i Bergenu. Apelirao je na braću da zakopaju ratnu sjekiru i zamolio je da ustanu svi koji žele tako postupiti. Svi su ustali! Prepirka je bila trajno riješena u listopadu 1945, nakon posjete Nathana H. Knorra, tadašnjeg predsjednika Društva Watch Tower.

U međuvremenu sam 17. srpnja 1945. primila telegram od sluge podružnice, brata Enoka Ömana, u kojem je upitao: ‘Kad se možeš vratiti u Betel?’ Neki su rekli da trebam ostati kod kuće i brinuti se za svog oca, koji je tada imao više od 70 godina. No otac me je ohrabrio da ponovo prihvatim betelsku službu, što sam i učinila. Godine 1946. Marvin F. Anderson, jedan brat iz Sjedinjenih Država, postao je nadglednik naše podružnice, a djelo propovijedanja bilo je reorganizirano.

Za vrijeme godišnjeg odmora u ljeto odlazila sam u Kopervik da vidim svoju obitelj. Moja dva brata i dvije sestre nisu postali Svjedoci, ali su uvijek bili naklonjeni meni i ocu. Jedan moj brat postao je lučki kapetan i nadglednik peljara, a drugi je bio učitelj. Iako sam imala malo materijalnih sredstava, otac bi im rekao: “Ottilie je bogatija od vas.” I to je bila istina! Ono što su oni stekli nije se moglo usporediti s duhovnim bogatstvom koje sam imala! Otac je umro 1951. sa 78 godina. Majka je preminula 1928.

Istaknuti događaj u mom životu bio je 1953. kada sam posjetila međunarodni kongres Jehovinog naroda u New York Cityu. Te je godine broj objavitelja na svjetskom polju prešao granicu od 500 000, a više od 165 000 prisustvovalo je kongresu! Prije kongresa 1953. radila sam tjedan dana u bruklinskom Betelu, centrali Jehovine organizacije na Zemlji.

Činim koliko mogu

Posljednjih godina vid mi se pogoršao zbog mrene na očima. Još uvijek mogu malo čitati velika slova s jakim naočalama i povećalom. A kršćanske sestre me posjećuju i čitaju mi dva puta tjedno, za što sam im vrlo zahvalna.

I moja je propovjednička aktivnost ograničena. Tokom ljeta kršćanske sestre povremeno me izvode van u kolicima na neko mjesto gdje mogu propovijedati. Također redovito šaljem časopise i brošure školama u Koperviku, kao što je osnovna škola u kojoj sam prije gotovo 100 godina bila učenica. Drago mi je što još uvijek mogu biti redoviti objavitelj.

Nasreću, blagovaonica i Dvorana Kraljevstva su na istom katu kao i moja soba u Betelu, koji je od 1983. smješten u Ytre Enebakku, izvan Osla. Tako da mogu dolaziti na jutarnje obožavanje, obroke i naše sastanke uz pomoć hodalice. I sretna sam što još uvijek mogu ići na kongrese i sastanke pokrajine. Radujem se sastajanju s prijateljima koje poznajem mnogo godina, kao i s novom braćom i sestrama te s mnogo divne djece.

Zadržati vjeru do kraja

Blagoslov je ovdje u Betelu biti okružen aktivnim, ugodnim i duhovnim ljudima. Kad sam započela svoju betelsku službu, cijela je obitelj bila sastavljena od onih koji su imali nebesku nadu (Filipljanima 3:14). Sada se svi u Betelu, osim mene, raduju vječnom životu na Zemlji.

Istina je da smo očekivali da će Jehova intervenirati ranije. Pa ipak, radujem se kad vidim da veliko mnoštvo postaje sve veće i veće. Kakav sam samo porast vidjela! Kad sam prvi put sudjelovala u službi, u cijelom je svijetu bilo oko 5 000 objavitelja. Sada ih ima više od 5 400 000! Zaista sam vidjela da ‘od maloga postaje tisuća i od nejakoga silan narod’ (Izaija 60:22). Trebamo čekati na Jehovu, kao što je i prorok Habakuk napisao: “Ako oklijeva, čekaj (...) jer će za cijelo doći” (Habakuk 2:3).