Vidio sam kako od “nejakoga” postaje “silan narod”
ISPRIČAO WILLIAM DINGMAN
Bila je godina 1936; Mjesto: Salem, Oregon (SAD). Prisustvovao sam Sastanku Jehovinih svjedoka. Postavilo se pitanje: “Gdje je velika gomila?” (Otkrivenje 7:9, King James Version). Bio sam jedini novi, pa su svi pokazali na mene i rekli: “Tu je!”
SREDINOM 1930-ih među Jehovinim svjedocima bilo je relativno malo onih koji su imali biblijsku nadu u vječni život u Raju na Zemlji (Psalam 37:29; Luka 23:43). Stvari su se otada drastično promijenile. No dozvolite mi da vam ispričam o događajima koji su doveli do toga da sam bio na tom sastanku u Salemu (Oregon).
Moj je otac bio pretplatnik na The Golden Age (Zlatni vijek), kako se časopis Probudite se! ranije nazivao. Kad sam bio tinejdžer, uživao sam čitati ga i postao sam uvjeren da sadrži važnu biblijsku istinu. Zato sam jednog dana poslao kupon koji je izašao na poleđini Golden Agea. Pomoću njega čitalac je mogao dobiti 20 brošurica, knjigu i ime najbliže skupštine Jehovinih svjedoka. Nakon što sam primio literaturu, krenuo sam od kuće do kuće i podijelio sam sve brošurice i knjigu.
U to vrijeme sa mnom nitko nije proučavao Bibliju. Ustvari, nikad nisam razgovarao s nekim Jehovinim svjedokom. Ali sada, s adresom najbliže Dvorane Kraljevstva u ruci, odvezao sam se oko 40 kilometara do Salema (Oregon) kako bih prisustvovao sastanku. Tamo sam, još dok sam imao samo 18 godina, bio izdvojen kao “velika gomila”.
Iako sam praktički bio nepripremljen za službu, počeo sam propovijedati sa skupštinom u Salemu. Ohrabrili su me da u svoje svjedočenje uključim tri osnovne točke. Prvo, da je Jehova Bog; drugo, da je Isus Krist njegov imenovani Kralj; i treće, da je Kraljevstvo jedina nada za svijet. Pokušao sam tu poruku prenositi na sva vrata.
Krstio sam se 3. travnja 1938, nakon što sam dvije godine bio povezan s Jehovinim svjedocima u Salemu. Prijatelji u Salemu bili su oduševljeni kad su vidjeli da se nekoliko nas iz “velike gomile” krstilo. U veljači 1939. postao sam pionir, ili punovremeni propovjednik. U prosincu te godine prihvatio sam poziv da se preselim u Arizonu, gdje je bila veća potreba za objaviteljima Kraljevstva.
Pionirska služba u Arizoni
U Arizoni je djelo Jehovinih svjedoka bilo novo te je postojalo puno zabluda s obzirom na nas, pa smo, kad su Sjedinjene Države ušle u drugi svjetski rat, doživjeli mnoga progonstva. Naprimjer, dok sam 1942. služio u Staffordu (Arizona), govorilo se da će nas grupa mormona napasti kao svjetina. Moji pionirski partneri i ja slučajno smo živjeli pored kuće mormonskog biskupa koji nas je cijenio i rekao je: “Kad bi mormonski misionari bili aktivni kao Svjedoci, onda bi od mormonske crkve i bilo nešto.” Zato je u crkvi jasno i glasno rekao: “Čuo sam da se govori o napadu svjetine na mladiće koji su Svjedoci. Ja živim blizu tih mladića i zato bude li napada svjetine, moja će puška biti uperena preko ograde. Tu pušku ću upotrijebiti — ali ne protiv Svjedoka. Upotrijebit ću je protiv svjetine. Dakle ako želite napad svjetine, znate što trebate očekivati.” Svjetina nikad nije došla.
Tokom tri godine koje sam proveo u Arizoni bili smo uhapšeni i zatvarani nekoliko puta. Jednom sam bio zadržan 30 dana. Da bismo izbjegli policijsko hapšenje dok smo u službi, formirali smo leteći odred, kako smo ga mi zvali. Svjedok zadužen za to rekao nam je: “Mi smo baš onakvi kakvo je naše ime. Krećemo u pet ili šest ujutro, ostavimo traktat ili brošuricu na svakim vratima i onda odletimo.” Naš “leteći odred” pokrivao je popriličan dio države Arizone. Međutim, na kraju je bio raspušten jer nam taj način propovijedanja nije omogućavao da pomažemo onima koji su bili zainteresirani.
Škola Gilead i specijalna služba
U prosincu 1942. bio sam među nekoliko pionira u Arizoni koji su primili pozivnicu za novu misionarsku školu koju su osnovali Jehovini svjedoci. Škola se u početku zvala Biblijski koledž Gilead Društva Watchtower. Kasnije je ime promijenjeno u Biblijska škola Gilead Društva Watchtower. Kompleks škole bio je udaljen oko 4 800 kilometara u blizini grada Ithaca u unutrašnjosti države New York.
Nakon kratkog posjeta Oregonu, u siječnju 1943. nekoliko nas pionira napustilo je vrućinu arizonske pustinje Greyhoundovim autobusom. Nekoliko dana kasnije stigli smo na naše odredište gdje smo naišli na snježnu zimu u unutrašnjosti države New York. Škola se otvorila 1. veljače 1943. kada je njen predsjednik, Nathan H. Knorr, u svom govoru prilikom svečanog otvorenja stotini polaznika rekao: “Svrha ovog koledža NIJE da vas osposobi da budete postavljeni propovjednici. Vi već jeste propovjednici i godinama ste aktivni u propovijedanju. (...) Svrha nastavnog programa na koledžu isključivo je to da vas se pripremi da budete sposobniji propovjednici u područjima na koja idete.”
Budući da sam imao ograničeno svjetovno obrazovanje, isprva sam se osjećao nelagodno u Gileadu. No instruktori su bili divni prema meni, pa sam zavolio studij. Naš razred je diplomirao nakon pet mjeseci intenzivnog školovanja. Nakon toga nekoliko nas poslano je u svjetsku centralu Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York) gdje smo dobili daljnje školovanje kako bi nas se pripremilo da služimo u putujućoj službi kao pokrajinski nadglednici. Moje prvo područje bila je Sjeverna i Južna Karolina.
U tim ranim danima pokrajinski nadglednik bio je gotovo stalno u pokretu. U malim skupštinama ostajali smo jedan dan ili dva dana ako je skupština bila veća. Skupštine su u to vrijeme većinom bile male. Tako sam se, nakon što bih proveo naporan dan i često ostajao budan do blizu ponoći, posjećujući ljude i odgovarajući na pitanja, dizao oko pet sljedećeg jutra da bih otputovao do sljedeće skupštine. U pokrajinskoj sam službi služio oko godinu dana, a nakon toga sam neko vrijeme bio pionir u Tennesseeu i New Yorku.
Na Kubu pa dalje na Portoriko
U svibnju 1945. zajedno s nekoliko drugih poslan sam na svoje prvo strano misionarsko područje, Kubu! Isto veče kad smo stigli u Havanu, glavni grad Kube, otišli smo raditi s časopisima. Ostali smo u Havani sve dok nismo uspjeli pronaći dom u Santa Clari. Naša mjesečna naknada bila je samo 25 dolara po osobi za sve osnovne potrebe, uključujući i hranu i stanarinu. Krevete i namještaj napravili smo od materijala koji nam je bio dostupan, a za komodu smo koristili sanduke u kojima su inače stajale jabuke.
Sljedeće godine bio sam dodijeljen u pokrajinsku službu. U to je vrijeme cijela Kuba bila jedna pokrajina. Pokrajinski nadglednik koji je tu bio prije mene imao je dugačke noge i uživao je u hodanju, pa su braća i sestre doslovno morali trčati da bi držali korak s njim. Očito su mislili da ću ja biti isti, pa su sve imali isplanirano za moj posjet. Nisu svi išli u službu isti dan nego su se podijelili u grupe pa su se izmjenjivali radeći sa mnom. Prvi dan me je jedna grupa odvela na udaljeno područje; sljedeći dan me je druga grupa odvela na drugo takvo područje; i tako redom. Bio sam iscrpljen na kraju posjeta, ali sam uživao u njemu. Ta mi je skupština ostala u lijepom sjećanju.
Do 1950. imali smo preko 7 000 objavitelja Kraljevstva na Kubi, skoro isti broj kao i Meksiko. U srpnju te godine prisustvovao sam međunarodnom kongresu “Rast teokracije” na Yankee stadionu u New Yorku. Nakon toga sam dobio novi misionarski zadatak, Portoriko. Među novim misionarima iz 12. razreda Gileada bile su Estelle i Thelma Weakley koje su mi se pridružile na letu za Portoriko.
Osam godina kasnije Estelle i ja vjenčali smo se uz jednostavan čin vjenčanja u Bayamónu (Portoriko) koje se održalo na podiju tokom pauze našeg pokrajinskog sastanka. I prije i poslije našeg vjenčanja služio sam u pokrajinskoj službi. Tokom više od deset godina koje smo proveli na Portoriku, Estelle i ja vidjeli smo velik porast — s manje od 500 objavitelja na više od 2 000. Mnogima smo pomogli da dođu do predanja i krštenja, a sudjelovali smo i u uspostavljanju nekoliko novih skupština.
U prosincu 1960. Milton Henschel iz svjetske centrale Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York) posjetio je Portoriko i razgovarao je s misionarima. Pitao je da li bi netko bio spreman otići na jedno drugo područje. Među onima koji su se dobrovoljno javili bili smo Estelle i ja.
Naš dom u Dominikanskoj Republici
Naše novo područje bila je Dominikanska Republika, a kao datum našeg prelaska odredili smo 1. lipnja 1961. Dana 30. svibnja u atentatu je ubijen dominikanski diktator, Rafael Trujillo, pa su letovi u tu zemlju otkazani. No uskoro su letovi ponovo uspostavljeni, pa smo za Dominikansku Republiku poletjeli 1. lipnja, kako smo i planirali.
Kad smo stigli, u zemlji su vladali nemiri, a vojna aktivnost bila je poprilična. Bojali su se revolucije, a vojnici su pretraživali svakoga na cesti. Zaustavili su nas na nekoliko kontrolnih točaka, a na svakoj su nam pretražili prtljagu. Iz naših kofera vadilo se sve, čak i najmanje pojedinosti. Bilo je to naše upoznavanje s Dominikanskom Republikom.
U glavnom gradu, Santo Domingu, ostali smo nekoliko tjedana prije nego što smo krenuli na naše prvo područje u La Romanu. Za vrijeme Trujillove diktature javnosti je rečeno da su Jehovini svjedoci komunisti i da su najgora vrsta ljudi. Zbog toga su Svjedoci bili jako proganjani. Pa ipak, malo-pomalo, uspjeli smo slomiti predrasude.
Nakon što smo kratko vrijeme radili u La Romani, još jednom smo počeli služiti u pokrajinskoj službi. Zatim smo 1964. dodijeljeni kao misionari u grad Santiago. Sljedeće godine Dominikanska Republika doživjela je revoluciju, a zemlja je ponovo bila u stanju meteža. Za vrijeme tog sukoba premješteni smo u San Francisco de Macóris, grad poznat po svom političkom aktivizmu. Usprkos tome, propovijedali smo otvoreno bez smetnje. Usprkos političkom nemiru čak smo osnovali novu skupštinu. Kroz godine koje su uslijedile raspoređeni smo i na druge zadatke prije nego što smo ponovno dodijeljeni u naš sadašnji dom u Santiagu.
Zasigurno smo vidjeli kako Jehova blagoslivlja djelo ovdje u Dominikanskoj Republici. Kad smo došli 1961, tu je bilo oko 600 Svjedoka i 20 skupština. Sada ima skoro 20 000 objavitelja koji propovijedaju dobru vijest o Božjem Kraljevstvu u više od 300 skupština. Izgledi za daljnji porast jesu ogromni, a dokaz toga je 69 908 prisutnih na Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti 1996. To je oko tri i pol puta više od broja objavitelja!
Sada silan narod
Iako se scena ovog svijeta mijenja, biblijska poruka koju Jehovini svjedoci propovijedaju ostaje ista (1. Korinćanima 7:31, NW). Jehova je još uvijek Bog, Krist je još uvijek Kralj, a Kraljevstvo je, što je jasnije nego ikad, jedina nada za svijet.
U isto vrijeme, među Jehovinim narodom nastupila je divna promjena otkad sam prisustvovao onom sastanku u Salemu (Oregon) prije nekih 60 godina. Velika gomila, ili veliko mnoštvo, uistinu je postala velika te uključuje preko pet milijuna osoba. Upravo je onako kako je Jehova prorekao o svom narodu: “Od maloga će postati tisuća i od nejakoga silan narod; ja Gospodin brzo ću učiniti to kad bude vrijeme” (Izaija 60:22).
Nakon skoro 60 godina punovremene službe, sretan sam što osjećam radost dok nastavljam propovijedati i poučavati na svom misionarskom području. Kakva li je velika prednost imati udio u tom djelu i vidjeti kako od “nejakoga” postaje “silan narod”!
[Slika na stranici 21]
Sa svojom suprugom u Dominikanskoj Republici