Konstantin Veliki — branitelj kršćanstva?

Rimski car Konstantin svrstava se među mali broj pojedinaca čije je ime povijest ukrasila nazivom “Veliki”. Nazovikršćanstvo je tome dodalo izraze “svetac”, “trinaesti apostol”, “jednak apostolima po svetosti” i ‘odabran Božjom providnošću za izvršenje najvećeg preobrata u cijelom svijetu’. Gledajući to iz suprotne perspektive, neki Konstantina opisuju kao onog koji je “uprljan krvlju, ožigosan nebrojenim zločinima i pun prevare, (...) strašan tiranin, kriv za grozna zlodjela”.

MNOGI koji se izjašnjavaju kao kršćani poučavani su da je Konstantin Veliki bio jedan od najistaknutijih dobročinitelja kršćanstva. Pripisuju mu zaslugu za oslobođenje kršćana od jada rimskog progonstva i za stjecanje religiozne slobode. Nadalje, općenito se smatra da je on bio vjerni sljedbenik stopa Isusa Krista i da je imao silnu želju da unaprijedi kršćanski pokret. Istočna pravoslavna crkva i Koptska crkva su i Konstantina i njegovu majku Jelenu prozvale “svecima”. Njihov se praznik slavi 3. lipnja ili 21. svibnja, ovisno o kalendaru koji crkve koriste.

Tko je zapravo bio Konstantin Veliki? Kakvu je ulogu imao u razvoju kršćanstva nakon smrti apostola? Na ta pitanja možemo pronaći zadovoljavajuće odgovore ako povijesti i izučavateljima dozvolimo da na njih odgovore.

Povijesni Konstantin

Konstantin, sin Konstancija Klora, rodio se u Nišu u Srbiji oko godine 275. n. e. Kada je 293. n. e. njegov otac postao car rimskih zapadnih provincija, Konstantin se borio na Dunavu pod zapovjedništvom cara Galerija. Godine 306. n. e. Konstantin se vratio svom ocu koji je bio na samrti u Britaniji. Ubrzo nakon očeve smrti, Konstantina je vojska postavila za cara.

U to su vrijeme petorica drugih pojedinaca tvrdili da su augusti. Period između 306. i 324. n. e., nakon kojeg je Konstantin postao jedini imperator, bio je period neprekidnog građanskog rata. Pobjede u dvije vojne akcije zajamčile su Konstantinu mjesto u rimskoj povijesti i učinile ga isključivim vladarem nad Rimskim Carstvom.

Godine 312. n. e. Konstantin je porazio svog protivnika Maksencija u bici na Milvijskom mostu, koji se nalazi izvan Rima. Kršćanski su apologeti tvrdili da se tokom te akcije pod suncem ukazao gorući križ na kojem su bile ispisane latinske riječi In hoc signo vinces, što znači: “U ovom znaku pobijedi.” Osim toga, smatra se da je u jednom snu Konstantinu rečeno neka na štitovima svojih trupa ispiše prva dva slova Kristova imena na grčkom jeziku. Međutim, ovu priču pogađaju mnogi anakronizmi. Knjiga A History of Christianity (Povijest kršćanstva) kaže: “Postoje kontradiktornosti s obzirom na točno vrijeme, mjesto i detalje ove vizije.” Izražavajući dobrodošlicu Konstantinu u Rim, poganski ga je Senat proglasio prvim augustom i dao mu titulu pontifex maximus, odnosno naziv za vrhovnog svećenika poganske religije carstva.

Konstantin je 313. n. e. sklopio partnerstvo s carem Licinijem, vladarem istočnih provincija. Milanskim ediktom zajedno su zajamčili slobodu obožavanja i jednaka prava svim religioznim grupama. Mnogi povjesničari ipak omalovažavaju značaj tog dokumenta i kažu da je on bio samo rutinsko službeno pismo, a ne glavni imperijalni dokument koji signalizira promjenu vođenja politike u vezi s kršćanstvom.

U sljedećih deset godina Konstantin je porazio svog posljednjeg rivala, Licinija, i postao neosporivi imperator rimskog svijeta. Godine 325. n. e., dok još nije bio kršten, predsjedao je prvom velikom ekumenskom koncilu “kršćanske” crkve, koji je osudio arijanizam i izdao pisanu izjavu o osnovnim vjerovanjima nazvanu Nicejsko vjerovanje.

Godine 337. n. e. Konstantin se nasmrt razbolio. Na samrtnoj se postelji krstio, a zatim umro. Nakon njegove smrti Senat ga je svrstao među rimske bogove.

Religija u Konstantinovoj strategiji

Osvrćući se na opće stanovište koje su prema religiji imali rimski carevi iz trećeg i četvrtog stoljeća, knjiga Istoria tou Ellinikou Ethnous (Povijest grčkog naroda) kaže: “Čak i onda kad oni koji su sjedili na vladalačkom prijestolju nisu imali tako duboku sklonost prema religioznosti, prepuštajući se prevladavajućem načinu razmišljanja svog vremena, smatrali su neophodnim da religiji daju važan status unutar okvira svojih političkih shema kako bi svojim aktivnostima, u najmanju ruku, dali religiozni prizvuk.”

Konstantin je u svakom slučaju bio čovjek svog vremena. Na početku karijere bio mu je potreban nekakav “božanski” patronat, a to mu nisu mogli pružiti rimski bogovi čiji je utjecaj blijedio. Carstvu se, zajedno s njegovom religijom i ostalim institucijama, nazirao kraj, pa je bilo potrebno nešto novo i okrepljujuće što bi ga ponovno konsolidiralo. Enciklopedija Hidria kaže: “Konstantin je bio posebno zainteresiran za kršćanstvo ne samo zato što je ono podržavalo njegovu pobjedu nego i zato što je podupiralo i reorganizaciju njegovog carstva. Kršćanske crkve, kojih je bilo posvuda, postale su njegova politička potpora. (...) Okružio se visokim prelatima svog vremena (...), te je od njih zahtijevao da svoje jedinstvo očuvaju nepovrijeđenim.”

Konstantin je osjećao da bi se “kršćansku” religiju — unatoč tome što je dotad postala otpadničkom i vrlo pokvarenom — moglo djelotvorno koristiti kao silu za revitalizaciju i ostvarenje jedinstva koje će služiti njegovoj velikoj shemi za imperijalnu dominaciju. Usvajajući temelj otpadničkog kršćanstva da bi dobio podršku za unapređivanje vlastitih političkih ciljeva, odlučio je ujediniti ljude pod jednom “katoličkom”, odnosno univerzalnom religijom. Poganski običaji i proslave dobili su “kršćanske” nazive. A “kršćanski” svećenici dobili su status, plaću i utjecajne položaje poganskih svećenika.

Težeći za religioznim jedinstvom iz političkih razloga, Konstantin je brzo gušio svako izražavanje neslaganja, ali ne na temelju doktrinarne istine nego na temelju mišljenja većine. Vrlo velike dogmatske razlike u krajnje razdijeljenoj “kršćanskoj” crkvi pružile su mu priliku da djeluje kao “bogomdani” posrednik. Kroz postupanje s donatistima u sjevernoj Africi i sa sljedbenicima Arija u istočnom dijelu carstva, ubrzo je otkrio da samo uvjeravanje nije dovoljno za formiranje čvrste, jedinstvene religije.a U pokušaju da razriješi arijanski spor sazvao je prvi ekumenski koncil u povijesti crkve. (Vidi okvir “Konstantin i koncil u Niceji”.)

S obzirom na Konstantina, povjesničar Paul Johnson kaže: “Jedan od glavnih razloga zbog kojih je tolerirao kršćanstvo možda je bio taj što je ono njemu i državi dalo priliku da upravlja crkvenom politikom u vezi s pravovjerjem i odnosom prema krivovjerju.”

Je li ikada postao kršćanin?

Johnson piše: “Konstantin nikada nije napustio obožavanje Sunca, a simbol Sunca zadržao je na svojim kovanicama.” Catholic Encyclopedia zapaža: “Konstantin je pokazao jednaku naklonost prema obje religije. Kao pontifex maximus držao je do poganskog obožavanja i štitio njegova prava.” “Konstantin nikada nije postao kršćanin”, kaže enciklopedija Hidria, dodajući: “Euzebije iz Cezareje, koji je napisao njegovu biografiju, kaže da je on postao kršćanin u posljednjim trenucima svog života. To i nije baš uvjerljivo, s obzirom na to da je dan prije krštenja [Konstantin] prinio žrtvu Zeusu zato što je ujedno nosio titulu pontifex maximus.”

Sve do dana svoje smrti 337. n. e. Konstantin je nosio pogansku titulu pontifex maximus, vrhovni religijski poglavar. Što se tiče njegovog krštenja, razumno je zapitati: Je li ono uslijedilo zbog iskrenog pokajanja i obraćenja, kako se to zahtijeva u Pismima? (Djela apostolska 2:38, 40, 41). Je li izvršeno potpunim uranjanjem u vodu kao simbol Konstantinovog predanja Jehovi Bogu? (Usporedi Djela apostolska 8:36-39.)

“Svetac”?

Encyclopædia Britannica kaže: “Konstantina bi se prije trebalo nazvati Velikim zbog onoga što je učinio nego zbog toga kakva je osoba bio. Uistinu, sudeći po karakteru on bi stajao među zadnjima u redu svih ljudi kojima je od drevnih vremena pa do danas pripisan epitet [Veliki].” A knjiga A History of Christianity izvještava nas: “Neki rani izvještaji svjedoče o njegovoj nasilnoj naravi i okrutnosti u bijesu. (...) Nije poštovao ljudski život (...) Kako je stario, njegov je privatni život postao monstruozan.”

Očito je da je Konstantin imao ozbiljnih problema sa svojom osobnošću. Jedan povjesničar kaže da je “njegova temperamentna narav često bila razlog za činjenje zlodjela”. (Vidi okvir “Dinastijska ubojstva”.) Konstantin nije imao “kršćansku osobnost”, tvrdi povjesničar H. Fisher u svom djelu History of Europe. Činjenice mu ne pripisuju karakteristike pravog kršćanina koji je obukao “novu osobnost” i u kom se mogu pronaći plodovi Božjeg svetog duha — ljubav, radost, mir, dugotrpljivost, dobrohotnost, dobrota, vjera, blagost i samosvladavanje (Kološanima 3:9, 10; Galaćanima 5:22, 23; NW).

Posljedice njegovih nastojanja

Kao poganski pontifex maximus — a stoga i religijski poglavar Rimskog Carstva — Konstantin je pokušao privoljeti biskupe otpadničke crkve na svoju stranu. Ponudio im je položaje moći, prominenciju i bogatstvo kao službenicima rimske državne religije. Djelo Catholic Encyclopedia priznaje: “Neki su biskupi, zaslijepljeni blještavilom suda, išli čak tako daleko da su cara hvalili kao Božjeg anđela, sveto biće, te su proricali da će on, poput Sina Božjeg, vladati na nebu.”

Budući je otpadničko kršćanstvo steklo naklonost političke vlasti, ono je sve više postajalo dijelom ovog svijeta, ovog sekularnog sustava, te je uzmaklo od učenja Isusa Krista (Ivan 15:19; 17:14, 16; Otkrivenje 17:1, 2). Kao rezultat toga, došlo je do fuzije “kršćanstva” i krivih doktrina i običaja — Trojstva, besmrtnosti duše, paklene vatre, čistilišta, molitvi za mrtve, upotrebe krunice, ikona, likova i tome slično. (Usporedi 2. Korinćanima 6:14-18.)

Od Konstantina je Crkva naslijedila i sklonost prema autoritarnosti. Bibličari Henderson i Buck kažu: “Iskrivljena je jednostavnost Evanđelja, uvedeni su pompozni rituali i ceremonije, učitelji kršćanstva dobili su svjetovne počasti i prednosti, a Kristovo je Kraljevstvo u velikoj mjeri pretvoreno u kraljevstvo ovoga svijeta.”

Gdje je pravo kršćanstvo?

Povijesne činjenice otkrivaju istinu koja leži iza Konstantinove “veličine”. Umjesto da ga je utemeljio Isus Krist, Glava prave kršćanske skupštine, nazovikršćanstvo je djelomično produkt političke probitačnosti i lukavih manevara jednog poganskog cara. Povjesničar Paul Johnson sasvim odgovarajuće pita: “Je li se carstvo predalo kršćanstvu ili se kršćanstvo prostituiralo s carstvom?”

Svi oni koji se uistinu žele držati čistog kršćanstva mogu primiti pomoć da bi prepoznali današnju pravu kršćansku skupštinu i da bi se povezali s njom. Jehovini svjedoci širom svijeta vrlo rado će pomoći osobama iskrena srca da identificiraju pravo kršćanstvo i da obožavaju Boga na njemu prihvatljiv način (Ivan 4:23, 24).

[Bilješka]

[Okvir na stranici 28]

Konstantin i koncil u Niceji

Kakvu je ulogu nekršteni car Konstantin odigrao na koncilu u Niceji? Encyclopædia Britannica kaže: “Konstantin je osobno predsjedao, aktivno vodeći diskusije. (...) Budući u prevelikom strahu od cara, biskupi su, izuzevši samo dvojicu, potpisali vjerovanje, a mnogi se od njih nikako nisu slagali s tim što su učinili.”

Nakon dva mjeseca žučne religijske debate, ovaj je poganski političar intervenirao i odlučio u korist onih koji su rekli da Isus jest Bog. Ali zašto? “Konstantin u osnovi nije razumio ništa što se ticalo pitanja koja su postavljena u vezi s grčkom teologijom”, kaže se u djelu A Short History of Christian Doctrine. Ono što jest razumio bilo je to da religiozni raskol predstavlja prijetnju njegovom carstvu, a on je bio odlučan učvrstiti svoje carstvo.

Što se tiče konačnog dokumenta izdanog u Niceji pod Konstantinovim protektoratom, djelo Istoria tou Ellinikou Ethnous (Povijest grčkog naroda) primjećuje: “On pokazuje [Konstantinovu] indiferentnost prema doktrinarnim stvarima, (...) njegovo tvrdoglavo inzistiranje na pokušaju obnavljanja jedinstva unutar crkve pod svaku cijenu i na koncu, njegovo uvjerenje da on, kao ‘biskup onih koji su van crkve’, daje završnu riječ u vezi sa svakim religijskim pitanjem.” Je li Božji duh ikako mogao stajati iza odluka donesenih na tom koncilu? (Usporedi Djela apostolska 15:28, 29.)

[Okvir na stranici 29]

Dinastijska ubojstva

Pod tim naslovom djelo Istoria tou Ellinikou Ethnous (Povijest grčkog naroda) opisuje ono što naziva “odvratnim zločinima koje je Konstantin počinio u svojoj obitelji”. Ubrzo nakon što je osnovao vlastitu dinastiju, zaboravio je što znači uživati u neočekivanom uspjehu, te je postao svjestan opasnosti koje su ga okruživale. Budući da je bio sumnjičava osoba, a možda su ga i ulizice nahuškale na to, prvo je počeo gajiti sumnje prema svom nećaku Licinianusu — sinu suparničkog augusta kojeg je već pogubio — kao prema potencijalnom rivalu. Njegovo je ubojstvo bilo popraćeno ubojstvom Konstantinovog vlastitog prvenca, Krispa, koje je izvršila njegova pomajka Fausta zato što je on izgleda predstavljao prepreku punoj vlasti njezinoj vlastitoj djeci.

Na koncu je taj Faustin postupak bio uzrok njezine dramatične smrti. Izgleda da je augusta Jelena, koja je do samog kraja imala utjecaja na svog sina Konstantina, bila upletena u to ubojstvo. Osim toga, nelogične emocije, koje su često vladale Konstantinom, doprinijele su poplavi smaknuća mnogih njegovih prijatelja i suradnika. Knjiga History of the Middle Ages zaključuje: “Egzekucija — da ne kažemo ubojstvo — vlastitog sina i žene pokazuje da do njega nije dopro nikakav duhovni utjecaj kršćanstva.”

[Slika na stranici 30]

Ovaj slavoluk u Rimu koristio se u slavu Konstantinu

[Zahvala na stranici 26]

Musée du Louvre, Pariz