Moj život s leprom — radostan i blagoslovljen u duhovnom pogledu
ISPRIČAO ISAIAH ADAGBONA
Odrastao sam u Akureu (Nigerija). Moja je obitelj uzgajala slatki krumpir, banane, kasavu i kakao. Moj otac nije želio da idem u školu. Rekao mi je: “Ti si farmer. Nitko nikad od tebe neće tražiti da čitaš slatki krumpir.”
BEZ obzira na to, želio sam naučiti čitati. Večeri sam provodio slušajući nastavu pored prozora jedne kuće, u kojoj je jedan privatni učitelj poučavao neku djecu. To je bilo 1940, kada sam imao oko 12 godina. Kad bi me otac te djece spazio, vikao bi na mene, te bi me otjerao. Ali ja sam se stalno vraćao. Ponekad učitelj ne bi došao, pa bih se ja ušuljao u kuću i zajedno s tom djecom učio iz njihovih knjiga. Ponekad su mi posuđivali svoje knjige. Tako sam naučio čitati.
Pridružujem se Božjem narodu
S vremenom sam nabavio Bibliju i redovito sam je čitao prije spavanja. Jedne sam večeri čitao 10. poglavlje Mateja, koje pokazuje da će ljudi mrziti Isusove učenike i da će ih progoniti.
Sjetio sam se da su Jehovini svjedoci bili u mojoj kući i da se s njima grubo postupilo. Dojmila me se pomisao na to da bi to mogli biti ljudi o kojima je govorio Isus. Sljedeći put kad su nas Svjedoci posjetili, od njih sam dobio jedan časopis. Budući da sam se počeo družiti s njima, postao sam metom ismijavanja. Međutim, što su me ljudi više pokušavali obeshrabriti, to sam bio uvjereniji da sam pronašao pravu religiju i radosniji zbog toga.
Ono što me se kod Svjedoka zbilja dojmilo bilo je to što oni, za razliku od ostalih religioznih grupa u mom području, svoje obožavanje nisu miješali s običajima i tradicijama lokalne poganske religije. Naprimjer, iako je moja obitelj posjećivala Anglikansku crkvu, moj je otac zadržao svetište jorubljanskom bogu Ogunu.
Nakon što je moj otac umro, ja sam trebao naslijediti to svetište. Nisam to želio, budući da sam znao da Biblija osuđuje idolopoklonstvo. Uz Jehovinu sam pomoć duhovno napredovao, te sam se krstio u prosincu 1954.
Lepra udara
Ranije te godine primijetio sam otekline na nogama i da u njima gubim opip. Ne bih osjećao bol ako bih ugazio na vrući ugljen. Nakon nekog su mi vremena na čelu i usnama izbili crvenkasti čirevi. Ni ja ni moja obitelj nismo znali što nije u redu; mislili smo da je ekcem. Lijek sam tražio kod 12 travara. Na koncu nam je jedan od njih rekao da je to lepra.
Kakvog li šoka! Bio sam uznemiren i loše sam spavao. Imao sam noćne more. No moja spoznaja o biblijskoj istini i pouzdanje u Jehovu pomogli su mi da na budućnost gledam s povjerenjem.
Ljudi su mojoj majci rekli da ću ozdraviti ako odem vraču i prinesem žrtvu. Odbio sam ići, znajući da bi takav postupak izazvao Jehovino negodovanje. Shvaćajući da neću promijeniti svoj stav u vezi s tim, prijatelji moje majke predložili su joj da uzme kola-orah i da mi njime dodirne čelo. Zatim može kola-orah odnijeti vraču da ga on koristi u prinošenju žrtava za mene. Nisam želio u tome sudjelovati, pa sam joj tako i rekao. Konačno se prestala truditi da me uplete u pogansku religiju.
Do vremena kada sam otišao u bolnicu, lepra je već bila u uznapredovalom stadiju. Imao sam čireve po cijelom tijelu. U bolnici su mi dali lijekove, pa mi se koža postupno vratila u normalno stanje.
Mislili su da sam mrtav
No kraj mojim problemima bio je daleko. Desna mi se noga jako inficirala, tako da su je 1962. morali amputirati. Nakon operacije došlo je do zdravstvenih komplikacija. Liječnici nisu očekivali da ću preživjeti. Jedan misionarski svećenik, koji je bio bijelac, došao je dati mi posljednju pomast. Bio sam preslab da bih govorio, ali jedna mu je medicinska sestra rekla da sam Jehovin svjedok.
Svećenik mi je rekao: “Želiš li se obratiti i postati katolik kako bi mogao otići na nebo?” Na to sam se u sebi nasmijao. Molio sam Jehovu za snagu kako bih odgovorio. Uz veliki sam napor uspio izgovoriti: “Ne!” Svećenik se okrenuo i otišao.
Moje se stanje tako pogoršalo da je bolničko osoblje mislilo da sam umro. Pokrili su mi lice plahtom. Ipak, nisu me odnijeli u mrtvačnicu zato što je najprije neki liječnik, ili medicinska sestra, trebao potvrditi da sam mrtav. Na dužnosti nije bilo nijednog liječnika, a sve su medicinske sestre otišle na neku zabavu. Tako su me preko noći ostavili na odjelu. Kada je sljedećeg jutra liječnik išao u vizitu, nitko nije došao do mog kreveta jer sam još uvijek bio prekriven plahtom te su me smatrali mrtvim. Na kraju je netko primijetio da se “leš” pod plahtom miče!
Od toga sam se, eto, oporavio, pa su me u prosincu 1963. prebacili u Abeokuta bolnički leprozorij u jugozapadnoj Nigeriji. Sve otad živim tamo.
Protivljenje mom propovijedanju
Kad sam stigao u leprozorij, u njemu je bilo oko 400 lepromatoznih bolesnika, a ja sam bio jedini Svjedok. Pisao sam Društvu, a ono je odmah reagiralo tako što je skupštinu u Akomoji uputilo da stupi u kontakt sa mnom. Tako nikada nisam izgubio kontakt sa svojom braćom.
Počeo sam propovijedati čim sam stigao u naselje. Mjesni pastor nije baš bio sretan zbog toga, pa me prijavio socijalnom radniku koji je bio odgovoran za to mjesto. Taj je socijalni radnik bio postariji čovjek, porijeklom iz Njemačke. Rekao mi je da nemam pravo poučavati o Bibliji zato što nemam nikakvo školovanje niti diplomu za to; a budući da nisam kvalificiran, ljude bih krivo poučavao. Nastavim li s propovijedanjem, mogli bi me izbaciti iz leprozorija i uskratiti mi liječenje. Nije mi dozvolio da bilo što odgovorim.
Zatim je izdao direktivu da nitko ne smije sa mnom proučavati Bibliju. Zbog toga su oni koji su pokazali interes prestali dolaziti kod mene.
U molitvi sam iznio tu stvar pred Jehovu, tražeći mudrost i vodstvo. Sljedeće sam nedjelje otišao u Baptističku crkvu koja se nalazila u naselju, iako nisam sudjelovao u religioznoj službi. U jednom dijelu službe prisutni su mogli postavljati pitanja. Podigao sam ruku i upitao: “Ako svi dobri ljudi idu na nebo, a svi zli ljudi negdje drugdje, zašto Izaija 45:18 kaže da je Bog Zemlju načinio da bude nastanjena?”
U kongregaciji je počelo mrmljanje. Konačno je misionarski pastor rekao da mi ne možemo dokučiti puteve Božje. Čuvši to, na vlastito sam pitanje odgovorio čitajući retke koji pokazuju da će 144 000 osoba ići na nebo, da će zli nestati, a pravedni će ljudi vječno živjeti na Zemlji (Psalam 37:10, 11; Otkrivenje 14:1, 4).
Svi su pljeskali u znak cijenjenja za dobiveni odgovor. Zatim je pastor rekao: “Zaplješćite još jednom zato što ovaj čovjek zbilja pozna Bibliju.” Nakon što je služba završila, neki su mi pristupili i rekli: “Vi znate više od pastora!”
Nastavlja se pritisak da me se izbaci
Taj je događaj zaustavio najveći dio progonstva, pa su mi se ljudi ponovno pridružili u proučavanju Biblije. Međutim, neki preostali protivnici nastavili su vršiti pritisak na socijalnog radnika da me izbaci. Otprilike mjesec dana nakon te mise u crkvi, on me pozvao i rekao: “Zašto još uvijek propovijedaš? U mojoj zemlji ljudi ne vole Jehovine svjedoke, a tako je i na ovom mjestu. Zašto mi stvaraš nevolje? Jesi li svjestan da te mogu izbaciti odavde?”
Odgovorio sam: “Papa, poštujem vas iz tri razloga. Prvo, zato što ste stariji od mene, a Biblija kaže da sijedoj kosi moramo odavati poštovanje. Drugi razlog zbog kojeg vas poštujem jest to što ste napustili svoju domovinu da biste nam ovdje pomogli. A treći je razlog to što ste ljubazni, velikodušni i pomažete onima koji su u nevolji. Ali kojim pravom mislite da me možete izbaciti odavde? Predsjednik države ne izbacuje Jehovine svjedoke iz zemlje. Tradicionalni vladar ove regije ne izbacuje nas. Čak i ako me istjerate iz ovog kampa, Jehova će se i dalje brinuti za mene.”
Nikad prije nisam tako otvoreno razgovarao s njim i primijetio sam da ga se to dojmilo. Bez riječi je otišao. Kada bi se netko kasnije žalio na mene, on bi nervozno odgovorio: “Neću se više petljati s tim. Ako vam njegovo propovijedanje smeta, riješite to s njim!”
Razred za opismenjivanje
Oni koji su u kampu posjećivali Baptističku crkvu nastavili su se protiviti mom propovijedanju. Tada mi je sinula jedna ideja. Otišao sam socijalnom radniku i upitao ga mogu li oformiti razred za opismenjivanje. Kad me upitao koliko želim da mi se za to plati, rekao sam da ću poučavati besplatno.
Na raspolaganje su mi stavili učionicu, školsku ploču i kredu, pa sam neke bolesnike počeo učiti čitati. Nastavu smo održavali svaki dan. Prvih 30 minuta učio sam ih čitati, a zatim bih ispričao i objasnio neku priču iz Biblije. Nakon toga smo čitali izvještaj iz Biblije.
Jedna učenica bila je žena imenom Nimota. Bila je jako zainteresirana za duhovne stvari, te je pitanja vezana uz religiju postavljala kako u crkvi tako i u džamiji. Tamo nije dobila odgovore na svoja pitanja, tako da je dolazila pitati mene. S vremenom je predala svoj život Jehovi i krstila se. Godine 1966. smo se vjenčali.
Većina iz naše današnje skupštine naučila je čitati i pisati u tom razredu za opismenjivanje. Nisam oformljivanje tog razreda predložio po vlastitoj mudrosti. Jehovin je blagoslov sasvim sigurno bio očit. Nakon toga nitko me nije pokušao spriječiti da propovijedam.
Dvorana Kraljevstva u kampu
Kad smo se Nimota i ja vjenčali, četvero nas redovito se sastajalo na zajedničkom proučavanju Kule stražare. Oko godinu dana sastajali smo se u prostoriji gdje su se prale rane od lepre. Tada mi je socijalni radnik, koji mi je dotad postao prijatelj, rekao: “Nije dobro da svog Boga obožavate u sobi za previjanje.”
Rekao je da se možemo sastajati u praznoj stolarevoj kolibi. Kasnije je ta koliba pretvorena u Dvoranu Kraljevstva. Godine 1992. dovršili smo je uz pomoć braće iz grada. Kao što možete vidjeti na slici na 24. stranici, naša je dvorana čvrsta zgrada — ožbukana i obojena, ima betonski pod i dobar krov.
Propovijedanje onima koji boluju od lepre
Pune 33 godine leprozorij je bio moje područje. Kako je to propovijedati lepromatoznim bolesnicima? Ovdje u Africi većina ljudi vjeruje da sve dolazi od Boga. Tako kad se zaraze leprom, oni vjeruju da je Bog na neki način odgovoran za to. Neki su zbog svog stanja duboko žalosni. Drugi ljutito kažu: “Nemojte nam govoriti o Bogu koji je pun ljubavi i milosrdan. Da je to istina, ova bi bolest nestala!” Mi im tada pročitamo i obrazložimo Jakova 1:13, gdje stoji: ‘Bog nikog ne iskušava zlim stvarima.’ Nakon toga objasnimo zašto Jehova dozvoljava da bolest pogađa ljude i ukažemo na njegovo obećanje o rajskoj Zemlji gdje više nitko neće biti bolestan (Izaija 33:24).
Mnogi su povoljno reagirali na dobru vijest. Otkako sam došao u ovaj kamp, Jehova me upotrijebio kako bih pomogao da više od 30 osoba dođe do predanja i krštenja, a sve su one bolovale od lepre. Mnogi su se vratili svojim kućama nakon što su se izliječili, a nekoliko ih je umrlo. Sada imamo 18 objavitelja Kraljevstva i oko 25 osoba koje redovito posjećuju sastanke. Dvojica služimo kao starješine, a imamo i jednog slugu pomoćnika i jednog općeg pionira. Kako sam samo sretan što mogu vidjeti tako mnogo onih koji u ovom kampu sada vjerno služe Jehovi! Kad sam došao ovdje, bojao sam se da ću biti sam, ali Jehova me blagoslovio na divan način.
Radost u služenju svojoj braći
Lijekove protiv lepre uzimao sam od 1960. do otprilike prije pet godina. Sada sam potpuno izliječen, kao i ostali u skupštini. Lepra je ostavila svoj trag — izgubio sam potkoljenicu jedne noge i ne mogu sasvim ispraviti ruke — no bolest je prošla.
Budući da sam se izliječio, neki su me pitali zašto ne napustim kamp i vratim se kući. Nekoliko je razloga zašto ostajem, ali osnovni je taj što želim nastaviti pomagati svojoj braći ovdje. Radost koju doživljavam u brizi za Jehovine ovce nadvisuje sve ono što bi mi moja obitelj mogla pružiti ako bih joj se vratio.
Tako sam zahvalan što sam Jehovu upoznao prije nego što sam saznao da imam lepru. Možda bih se bio ubio. Tokom godina imao sam mnogo poteškoća i problema, ali nije medicina ta koja me održala — bio je to Jehova. Kad razmišljam o prošlosti, radostan sam; a kada razmišljam o budućnosti pod Božjim Kraljevstvom, tada sam još radosniji.
[Okvir na stranici 25]
Podaci o lepri
Što je to?
Današnja je lepra bolest koju izaziva bacil koji je 1873. otkrio Armauer Hansen. U čast njegovom radu, liječnici lepru još nazivaju i Hansenovom bolesti.
Taj bacil oštećuje živce, kosti, oči i određene organe. Zbog nje se gubi osjetilo dodira, često u rukama i nogama. Ukoliko se ne kontrolira, bolest može prouzročiti strašne mutilacije lica i udova. Malokad izaziva smrt.
Ima li lijeka?
Ljudi koji imaju blaže oblike lepre ozdrave bez ikakvog liječenja. Ozbiljniji se slučajevi mogu liječiti primjenom lijekova.
Prvi lijek protiv lepre, koji je predstavljen 1950-ih, djelovao je sporo i postao sve neefektivniji zato što su bacili lepre razvili otpornost na njega. Razvijeni su novi lijekovi, pa je, od početka 1980-ih, kombinirano liječenje, odnosno terapija kombinacijom lijekova (MDT), postalo standardnim načinom liječenja lepre u cijelom svijetu. Ova se terapija provodi kombiniranjem triju lijekova — dapsona, rifampicina i klofazimina. Iako MDT uništava bacile, ta terapija ne popravlja oštećenja koja su već nastala.
MDT je visoko djelotvorna terapija u liječenju ove bolesti. Zbog toga se broj lepromatoznih bolesnika naglo smanjio s 12 milijuna, koliko ih je bilo 1985, na oko 1,3 milijuna, koliko ih je bilo sredinom 1996.
Koliko je zarazna?
Lepra nije jako zarazna; imunološki sustav kod većine ljudi dovoljno je jak da bi je spriječio. Kada se ona ipak pojavi, to je obično slučaj kod onih ljudi koji su dugo vremena u bliskom kontaktu s nekim tko je zaražen.
Liječnici ne znaju sa sigurnošću na koji način bacil ulazi u čovječje tijelo, no pretpostavljaju da to može biti kroz kožu ili nos.
Budući izgledi
Lepra se nalazi na nišanu za “eliminaciju kao javni zdravstveni problem” do 2000. godine. To znači da broj slučajeva oboljenja od lepre u bilo kojoj sredini neće prelaziti omjer od 1 slučaja na 10 000 ljudi. Pod Božjim će Kraljevstvom ona potpuno nestati (Izaija 33:24).
Izvori: Svjetska zdravstvena organizacija; International Federation of Anti-Leprosy Associations i Manson’s Tropical Diseases, izdanje od 1996.
[Okvir na stranici 27]
Je li današnja lepra ista kao i u biblijskim vremenima?
Današnji medicinski priručnici lepru vrlo precizno definiraju; znanstveni naziv za mikrob koji je izaziva jest Mycobacterium leprae. Naravno, Biblija nije medicinski priručnik. Hebrejske i grčke riječi koje su u mnogim biblijskim prijevodima prevedene s “lepra” imaju mnogo šire značenje. Naprimjer, biblijska lepra nije uočljive simptome stvarala samo kod ljudi nego i na odjeći i kućama, a to je nešto što bacil ne napada (3. Mojsijeva 13:2, 47; 14:34).
Nadalje, simptomi koji danas na čovjeku identificiraju lepru ne odgovaraju točno opisu lepre iz biblijskih vremena. Neki smatraju da činjenica da se priroda bolesti mijenja s prolaskom vremena objašnjava zašto je to tako. Drugi smatraju da lepra koja se spominje u Bibliji opisuje cijeli niz bolesti, koje mogu, a i ne moraju uključivati i bolesti koje izaziva M. leprae.
Djelo Theological Dictionary of the New Testament kaže da se i grčka i hebrejska riječ koja se obično prevodi s lepra “odnosi na istu bolest, odnosno skupinu bolesti. (...) Možemo samo nagađati je li ta bolest ono što mi danas zovemo leprom. No precizna medicinska identifikacija ove bolesti ne utječe na naše uvjerenje u vjerodostojnost izvještaja o liječenju [lepre koje su vršili Isus i njegovi učenici].”
[Slika na stranici 24]
Članovi skupštine pred Dvoranom Kraljevstva u leprozoriju
[Slika na stranici 26]
Isaiah Adagbona sa svojom ženom, Nimotom