Poštuješ li njihovo dostojanstvo?

SAKUPLJENI poput životinja i smješteni u nevjerojatnoj prljavštini i smradu, Afrikanci su kao brodski tereti otpremljeni u obje Amerike. Očekivalo se da će najmanje polovica njih umrijeti prije nego uopće dođe do svog odredišta. Članovi obitelji okrutno su razdvajani, da se nikada više ne bi vidjeli. Trgovina robljem bila je među najmračnijim epizodama čovjekovog nehumanog postupanja sa svojim bližnjim. Druge su se takve epizode zbile kada su moćni osvajači okrutno podvrgavali nezaštićene starosjedilačke narode.

Lišavati osobu dostojanstva može biti brutalnije od zadavanja fizičkih udaraca. To razara ljudski duh. Iako je u većini zemalja ropstvo ukinuto, nastavlja se potkopavanje ljudskog dostojanstva, možda na podmuklije načine.

S druge strane, pravi se kršćani trude uvažavati savjet Isusa Krista da ‘ljube bližnjega svojega kao samog sebe’. Zbog toga se pitaju: ‘Poštujem li osobno dostojanstvo drugih?’ (Luka 10:27).

Dostojanstvo koje služi za primjer

Prema jednom rječniku, dostojanstvo je svojstvo ili stanje onoga koga se smatra vrijednim, časnim ili cijenjenim. Kakvog li odgovarajućeg opisa položaja Univerzalnog Suverena, Jehove Boga! Ustvari, Pisma uvijek iznova povezuju Jehovu i njegovu suverenost s dostojanstvom. Mojsije, Izaija, Ezehijel, Danijel, apostol Ivan i drugi imali su prednost primiti nadahnute vizije Najvišega i njegovog nebeskog dvora, a njihovi opisi dosljedno prikazuju veličanstvo i dostojanstvo koji ulijevaju strahopoštovanje (2. Mojsijeva 24:9-11; Izaija 6:1; Ezehijel 1:26-28; Danijel 7:9; Otkrivenje 4:1-3). U molitvi hvale kralj David je rekao: “Tvoje je, Gospodine, veličanstvo i sila i slava i vječnost i čast [“dostojanstvo”, NW], i sve što je na nebu i na zemlji” (1. Dnevnika 29:11). Uistinu, nitko ne zavređuje čast i cijenjenje više od samog Jehove Boga.

Stvorivši čovjeka na svoju sliku i priliku, Jehova je ljude obdario određenom mjerom vrijednosti, samopoštovanja i dostojanstva (1. Mojsijeva 1:26). Stoga u našem ophođenju s drugima, svakoj osobi moramo iskazivati dužnu čast i poštovanje. Kad to činimo, mi ustvari priznajemo Izvor ljudskog dostojanstva, Jehovu Boga (Psalam 8:4-9).

Dostojanstvo u obiteljskim odnosima

Apostol Petar, koji je bio oženjen čovjek, pod nadahnućem je opomenuo kršćanske supruge da svojim suprugama pripisuju ‘poštovanje kao slabijem sudu’ (1. Petrova 3:7; Matej 8:14). “Žena neka poštuje svoga muža”, savjetovao je apostol Pavao (Efežanima 5:33, St). Stoga je iskazivanje časti i poštovanja prema osobnom dostojanstvu bračnog druga biblijski zahtjev za brak. Na koje se načine to može pokazati?

Kao što voda podržava biljku koja raste, prijazan govor i ljubazne geste između supruga i supruge, u javnosti i privatno, mogu njegovati njihov prisan odnos. Za razliku od toga, grubi, uvredljivi verbalni napadi ili neozbiljna, sarkastična ponižavanja, kakva se često čuju u televizijskim komedijama, jesu razorni. Oni mogu izazvati štetne osjećaje bezvrijednosti, depresije i srdžbe; mogu čak izazvati i emocionalne rane koje se teško liječe.

Poštovati osobno dostojanstvo drugih također znači prihvatiti ih onakvima kakvi jesu, ne pokušavajući ih uklopiti u neki unaprijed zamišljeni ideal ili ih nepravedno uspoređivati s drugima. To je naročito važno između muževa i žena. Prisnost će cvjetati tamo gdje komunikacija i riječi teku slobodno i s lakoćom i gdje se nitko ne boji da će biti kritiziran ili izgrđen. Kad osoba u braku može biti ono što jest, tada dom uistinu postaje utočište od okrutnog, grubog vanjskog svijeta.

Djeca se nalaze pod biblijskom zapovijedi da poštuju i slušaju svoje roditelje. Mudri i ljubazni roditelji pak dobro čine ako priznaju dostojanstvo svoje djece. Srdačna pohvala za dobro vladanje, zajedno sa strpljivom stegom kad je potrebna, djelotvorno pospješuje odgoj u “Jehovinom usmjeravanju mišljenja”. Stalno kritiziranje, vikanje i nazivanje ponižavajućim imenima kao što su “glupan” ili “idiot” samo će ih iritirati (Efežanima 6:4, NW).

Jedan kršćanski starješina i otac, koji odgaja tri sina i tri kćeri, kaže: “U Dvorani Kraljevstva potrebnu smo stegu pružali što tiše. Obično je bilo dovoljno lagano gurkanje ili strog, upozoravajući pogled. Ako je bila potrebna ozbiljnija stega, pružali smo je u privatnosti našeg doma i daleko od druge djece. Sad kad su djeca starija, stega uključuje davanje mudrog savjeta punog ljubavi iz Božje Riječi svakom pojedincu prema njegovim individualnim potrebama. U tim osobnim stvarima pokušavamo zadržati povjerljivost, pokazujući tako da poštujemo pravo svakog djeteta na privatnost i dostojanstvo.”

U obiteljskom krugu ne treba previdjeti ni potrebu za dobrim manirama u riječi i djelu. Familijarnost ne bi smjela potisnuti riječi kao što su “molim”, “hvala”, “oprosti” i “žao mi je”. Dobre manire su temeljne kako za zadržavanje svog vlastitog dostojanstva tako i za poštovanje tuđeg.

U kršćanskoj skupštini

“Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti”, rekao je Isus (Matej 11:28). Pogaženi, deprimirani, čak i mala djeca, svi su neodoljivo bili privučeni k Isusu. Arogantni i samopravedni svećenici i vođe tog vremena su ih prezirali. No u Isusu su pronašli nekoga tko im je iskazao dostojanstvo koje su zaslužili.

Oponašajući Isusa i mi želimo biti izvor okrepe našim suvjernicima. To znači tražiti prilike kako bismo ih svojim govorom i djelima izgrađivali. Uvijek je prikladno biti iskreno velikodušan s dobrohotnim i pozitivnim primjedbama u našem razgovoru (Rimljanima 1:11, 12; 1. Solunjanima 5:11). Pazeći što kažemo kao i kako to kažemo pokazujemo da nam je stalo do osjećaja drugih ljudi (Kološanima 4:6). Dolična odjeća i pristojnost na kršćanskim sastancima također odražavaju duboko poštovanje prema dostojanstvu našeg Boga, njegovom obožavanju i našim suobožavateljima.

Isus je poštovao dostojanstvo ljudi čak i kad im je služio. Nikada nije uzdizao sebe na račun drugih ili time što ih je ponižavao. Kad mu je prišao jedan gubavac tražeći izlječenje, Isus nije tog čovjeka otpustio kao nečistog i bezvrijednog niti je izveo spektakl privlačeći pažnju na sebe. Umjesto toga, kada je gubavac molio: “Gospodine! ako hoćeš možeš me očistiti”, Isus je iskazao dostojanstvo tom gubavcu kad je rekao: “Hoću” (Luka 5:12, 13). Kako li je divno kad onima koji su u nevolji ne samo pomažemo već ih i uvjeravamo da nisu breme nego da su poželjni i voljeni! U svijetu se obično zanemaruje, izbjegava ili ponižava osobe koje su povučene, deprimirane i nemoćne. No kad su među svojom kršćanskom braćom i sestrama, one bi trebale naići na pravo prijateljstvo i prihvaćenost. Mi moramo učiniti svoj dio kako bismo pridonijeli tom duhu.

Isus je ljubio učenike kao “svoje” i ‘do kraja ih je ljubio’ unatoč njihovim manama i specifičnostima njihove osobnosti (Ivan 13:1). U njima je vidio čista srca i odanost cijelom dušom njegovom Ocu. Slično tome, mi nikada ne bismo trebali pripisivati zle motive našim suobožavateljima samo zato što oni možda poslove ne obavljaju onako kako bismo mi to učinili ili zato što nas možda njihove navike ili osobnosti uznemiruju. Poštovanje prema dostojanstvu naše braće potaknut će nas da ih ljubimo i prihvatimo onakvima kakvi jesu, vjerujući da i oni ljube Jehovu i da mu služe iz čistih motiva (1. Petrova 4:8-10).

Starješine bi naročito trebali paziti da kod osoba koje su im povjerene na brigu ne uzrokuju prekomjernu tjeskobu (1. Petrova 5:2, 3). Kad se sastaju s članom skupštine koji je upao u grijeh, bilo bi dobro da starješine svoje riječi ublaže dobrohotnošću i obzirnošću te da nepotrebno ne postavljaju neugodna pitanja (Galaćanima 6:1). Oni će i dalje iskazivati čast prema prijestupnikovom dostojanstvu i samopoštovanju, koji mu s pravom pripadaju, čak i kad je na mjestu strog ukor ili stega (1. Timoteju 5:1, 2).

Zadržati osobno dostojanstvo

Zato što smo stvoreni na Božju sliku i priliku trebamo, onoliko koliko nam je to moguće, odražavati Božja veličanstvena svojstva — uključujući i njegovo dostojanstvo — u svom svakodnevnom životu (1. Mojsijeva 1:26). Slično tome, zapovijed da se “ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe” povezana je s potrebom za uravnoteženom mjerom osobnog dostojanstva i samopoštovanja (Matej 22:39). Ukoliko želimo da nas drugi poštuju i iskazuju nam dostojanstvo, činjenica je da mi moramo pokazati da to zaslužujemo.

Jedan važan faktor kod zadržavanja samopoštovanja i osobnog dostojanstva jest zadržavanje čiste savjesti. Nečista savjest i krivnja lako vode do osjećaja bezvrijednosti, frustracije i depresije. Stoga bi osoba, ako je počinila ozbiljni prijestup, trebala poduzeti neodložne korake da bi se pokajala i zatražila duhovnu pomoć starješina kako bi se radovala ‘vremenima odmaranja [“okrepe”, NW] od lica Gospodinova’. U tu okrepu uključeno je i obnavljanje nečijeg osobnog dostojanstva i samopoštovanja (Djela apostolska 3:19).

No ipak je bolje uložiti stalan napor da bismo sačuvali svoju biblijski školovanu savjest, ne dopuštajući ničemu da je okalja ili oslabi. Iskazivanje samosvladavanja u svim područjima našeg svakodnevnog života — jelu, piću, poslu, zabavi, ophođenju s osobama suprotnog spola — pomoći će nam da sačuvamo čistu savjest i omogućit će nam da u svom životu odražavamo Božju slavu i dostojanstvo (1. Korinćanima 10:31).

Što ako krivnja zbog naših grešaka ne iščezava? Ili što ako su uspomene na proživljena zlostavljanja i dalje bolne? Ti osjećaji mogu slomiti naše osobno dostojanstvo i uzrokovati jaku depresiju. Kako li su utješne riječi kralja Davida koje se nalaze u Psalmu 34:18 (NW): “Jehova je blizu onih koji su slomljena srca; i spašava one koji su klonuli duhom”! Jehova je spreman i voljan podržati svoje sluge kad se moraju boriti s depresijom i osjećajima bezvrijednosti. Usrdna molitva upućena njemu zajedno s traženjem pomoći od onih koji su duhovno osposobljeni, kao što su kršćanski roditelji, starješine i druge zrele osobe u skupštini, jest sredstvo za ponovno zadobivanje samopoštovanja i osobnog dostojanstva (Jakov 5:13-15).

S druge strane, trebamo paziti na to da razlikujemo osobno dostojanstvo od arogancije. Biblijski je savjet da ‘ne mislimo za sebe više nego što valja misliti; nego da mislimo u smjernosti kao što je kome Bog udijelio mjeru vjere’ (Rimljanima 12:3). Iako je ispravno razvijati samopoštovanje, ne želimo preuveličati svoju vlastitu vrijednost ili miješati ljudsko dostojanstvo sa sebičnim i ekstremnim nastojanjima koja neki ulažu da bi sačuvali svoj ugled pred drugima.

Da, poštovati nečije dostojanstvo kršćanski je zahtjev. Članovi naše obitelji i naši sukršćani svi zavređuju i zaslužuju naše poštovanje, čast i cijenjenje. Jehova je svakome od nas podario određenu mjeru dostojanstva i časti koje bismo trebali priznati i zadržati. No iznad svega moramo razvijati duboko poštovanje prema nenadmašivom dostojanstvu i veličanstvenosti našeg nebeskog Oca, Jehove Boga.

[Slika na stranici 31]

Mladi mogu pokazati poštovanje prema onima koji su nemoćni