Novo područje dodijeljeno u 80. godini života

ISPRIČALA GWENDOLINE MATTHEWS

Kad sam napunila 80 godina, moj suprug i ja odlučili smo spakirati sve svoje stvari u iznajmljeni kombi i preseliti iz Engleske u Španjolsku. Nismo znali španjolski, a uputili smo se u jugozapadnu Španjolsku, daleko od mjesta na kojima često borave turisti koji govore engleski. Većina je naših prijatelja mislila da smo poludjeli, ali ja sam se s radošću podsjećala na to da je Abraham imao 75 godina kad je napustio Ur.

KAO što se pokazalo, godine koje smo proveli u Španjolskoj, otkad smo stigli ovamo u travnju 1992, bile su jedne od najljepših u našem životu. Ali prije nego što vam objasnim zašto smo se preselili, dopustite mi da vam ispričam kako nas je naš život proveden u Jehovinoj službi doveo do toga da donesemo tako značajnu odluku.

Biblijska istina mijenja naše živote

Odrasla sam u pobožnom domu u jugozapadnom dijelu Londona (Engleska). Majka je imala običaj da me zajedno s mojom sestrom vodi sa sobom na različita mjesta obožavanja u potrazi za zadovoljenjem duhovnih potreba. Moj otac, koji je kronično obolio od tuberkuloze, nije išao s nama. Ali je bio gorljivi čitalac Biblije, i svaki put bi je podcrtavao kad bi pronašao neki odlomak iz kojeg bi izvukao pouku. Jedna od najdragocjenijih stvari koje sam posjedovala bila je upravo ta istrošena Biblija koja je mom ocu bila toliko važna.

Kad sam imala 14 godina, 1925, netko nam je ispod vrata ostavio traktat kojim smo bili pozvani na javno predavanje u gradsku vijećnicu u West Hamu. Moja majka i jedna susjeda odlučile su prisustvovati tom govoru, a moja mlađa sestra i ja smo im se pridružile. Tim govorom, “Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti”, posijano je sjeme biblijske istine u srcu moje majke.

Nekoliko mjeseci kasnije, moj otac je umro u dobi od 38 godina. Njegova smrt bila je snažan udarac koji nas je ostavio slomljena srca i u oskudici. Na pogrebnom govoru koji se održao u mjesnoj anglikanskoj crkvi, majka je bila šokirana slušajući svećenika koji je tvrdio da je očeva duša otišla na nebo. Ona je saznala iz Biblije da mrtvi spavaju u grobu i čvrsto je vjerovala da će otac jednog dana uskrsnuti u vječni život na Zemlji (Psalam 37:9-11, 29; 146:3, 4; Propovjednik 9:5; Djela apostolska 24:15; Otkrivenje 21:3, 4). Uvjerena da se treba družiti s ljudima koji naučavaju Božju Riječ, odlučila je produbiti svoje poznanstvo s Međunarodnim istraživačima Biblije, kako su se u to vrijeme nazivali Jehovini svjedoci.

Budući da nismo imale novca za prijevoz, svakog tjedna smo pješačile dva sata od naše kuće do mjesta gdje su se održavali sastanci Jehovinih svjedoka. Zatim smo još dva sata naporno pješačile natrag do kuće. Ali te smo sastanke neizmjerno cijenile, tako da nismo niti jedan propustile, čak i kad bi zloglasna londonska magla obavila grad. Majka je ubrzo odlučila predati svoj život Jehovi i krstiti se, a 1927. godine i ja sam se krstila.

Unatoč ekonomskim poteškoćama s kojima smo se suočavale, majka me je uvijek poučavala tome od kolikog su značaja duhovni prioriteti. Jedan od njenih najomiljenijih biblijskih redaka bio je onaj iz Mateja 6:33, i ona je uistinu ‘najprije tražila kraljevstvo’. Prije nego je 1935. godine prerano umrla od raka, planirala je odgovoriti na poziv za punovremenim propovjednicima koji bi se mogli preseliti u Francusku da bi tamo služili.

Primjeri koji su nas jačali

Tih ranih godina, u Londonu su neki, dok su posjećivali sastanke, željeli nametnuti svoje vlastite ideje, pa su izazivali svađe i pravili oštre istupe. Usprkos tome, majka je uvijek govorila da bi bilo nelojalno napustiti Jehovinu organizaciju nakon svega što smo naučili u njoj. Posjete Josepha F. Rutheforda, tadašnjeg predsjednika Watch Tower Bible and Tract Societya, poticale su nas da nastavimo lojalno služiti.

Sjećam se brata Rutherforda kao srdačnog i pristupačnog čovjeka. Još dok sam bila tinejdžerka, londonska je skupština jednom bila na izletu kojem se i on pridružio. Opazio je mene — pomalo sramežljivu tinejdžerku — i moj fotografski aparat i upitao me da li bih ga željela fotografirati. Ta mi je fotografija postala draga uspomena.

Kasnije mi je jedno iskustvo dojmljivo pokazalo kolika je razlika između onih koji predvode u kršćanskoj skupštini i istaknutih ljudi iz svijeta. Posluživala sam kod stolova u jednom velikom londonskom restoranu u koji je bio pozvan na ručak Franz von Papen, jedan od Hitlerovih izaslanika. Za vrijeme ručka nije htio odložiti sablju, tako da sam se spotakla o nju i prolila juhu koju sam donosila. Ljutito je rekao da bih u Njemačkoj zbog takve nemarnosti bila strijeljana. Do kraja tog objeda držala sam se podalje od njega!

Godine 1931. u Alexandra Palaceu bio je održan znameniti kongres na kojem sam čula govor brata Rutherforda. Tamo smo s oduševljenjem prihvatili naše novo ime, Jehovini svjedoci (Izaija 43:10, 12). Dvije godine kasnije, 1933, stupila sam u pionirsku službu, što je naziv za punovremeno propovijedanje. Daljnji blagoslov kojeg se sjećam iz tih godina bio je taj što sam bila u mogućnosti surađivati s divnim mladim ljudima koji su kasnije postali misionari u udaljenim krajevima Zemlje. Među njima su bili Claude Goodman, Harold King, John Cooke i Edwin Skinner. Takvi vjerni primjeri pobudili su u meni želju da služim u stranom području.

Pionirska služba u istočnoj Engleskoj

Područje koje mi je dodijeljeno za pionirsku službu nalazilo se u istočnoj Engleskoj, a propovijedati tamo zahtijevalo je entuzijazam i revnost. Da bismo obuhvatile svoje veliko područje, putovale smo biciklima od grada do grada i od sela do sela, boraveći u iznajmljenim sobama. Pošto u tom području gotovo i nije bilo skupština, moja partnerica i ja zajedno smo razmatrale sve točke redovitih tjednih sastanaka. U svojoj službi uručile smo na stotine knjiga i brošurica koje su objašnjavale Božje naume.

Jednu nezaboravnu posjetu imale smo u župnom dvoru, gdje smo razgovarale s mjesnim vikarom anglikanske crkve. U mnogim područjima anglikanske vikare posjećivale smo tek na kraju, jer bi nam oni često stvarali poteškoće kad bi saznali da propovijedamo dobru vijest u tom kraju. No, u ovom je selu svatko govorio dobro o vikaru. Posjećivao je bolesne, posuđivao knjige onima koji su ih željeli čitati, i čak je posjećivao svoje župljane kod njihovih kuća da bi im objašnjavao Bibliju.

Kao što smo se i nadale, kad smo ga posjetile, bio je izuzetno prijateljski raspoložen i prihvatio je mnogo knjiga. Također nas je uvjeravao u to da će, ako bilo tko iz njegovog sela bude htio imati neku od naših knjiga, a ne bude imao novca da je kupi, on platiti umjesto njega. Saznale smo da su ga strašna iskustva iz prvog svjetskog rata učinila odlučnim da u svojoj župi promiče mir i suradnju. Prije nego smo otišle on nam je dao svoj blagoslov i ohrabrio nas je da nastavimo činiti svoje dobro djelo. Oproštajne riječi koje nam je uputio bile su one iz 4. Mojsijeve 6:24: “Neka te Gospodin blagoslovi i neka te čuva” (King James Version).

Majka je umrla dvije godine nakon što sam započela s pionirskom službom, a ja sam se vratila u London ostavši bez obitelji i bez novca. Jedna ljubazna Svjedokinja iz Škotske pobrinula se za mene, pomažući mi da uspijem prebroditi majčinu smrt i ohrabrila me da nastavim s punovremenom službom. I tako sam se ponovno vratila u istočnu Englesku s Juliom Fairfax, mojom novom partnericom u pionirskoj službi. Popravile smo staru stambenu prikolicu da bi nam poslužila kao polupokretni dom, a traktorom ili kamionom smo je premještale s jednog mjesta na drugo. Zajedno s jednim starijim bračnim parom, Albertom i Ethel Abbott, koji su također imali malu stambenu prikolicu, nastavili smo propovijedati. Albert i Ethel postali su mi poput roditelja.

Za vrijeme pionirske službe u Cambridgeshireu, upoznala sam Johna Matthewsa, divnog kršćanskog brata koji je već dokazao svoju besprijekornost Jehovi pod teškim okolnostima. Vjenčali smo se 1940. godine, nedugo nakon početka drugog svjetskog rata.

Vrijeme rata i obitelj

Kao tek vjenčani par, za smještaj smo koristili malu stambenu prikolicu veličine jedne sobice, a u službi smo putovali na pouzdanom motociklu. Godinu dana nakon našeg vjenčanja, John je bio osuđen da radi na jednoj farmi nakon što je zbog svojih biblijski utemeljenih uvjerenja odbio stupiti u vojnu službu (Izaija 2:4). Premda je to značilo prekid naše pionirske službe, kazna koja je dosuđena Johnu pokazala se kao djelo providnosti budući da sam očekivala bebu i on je time dobio mogućnost da nas uzdržava.

Tokom tih ratnih godina imali smo mogućnost radovati se posebnim sastancima koji su se održavali unatoč poteškoćama. Godine 1941. John i ja putovali smo našim motociklom, iako sam bila trudna s našim prvim djetetom, do Manchestera, koji je bio udaljen 300 kilometara. Putem smo prošli kroz mnoge bombardirane gradove i pitali smo se hoće li se sastanak moći održati pod takvim okolnostima. Ipak je održan. Dvorana The Free Trade Hall, koja se nalazila u samom središtu Manchestera, bila je puna Svjedoka koji su stigli iz mnogih dijelova Engleske, i čitav je program bio iznesen.

U zaključku svog govora, zadnji kongresni govornik rekao je slušaocima da moraju smjesta napustiti dvoranu, jer se očekivao zračni napad. Upozorenje je uistinu bilo pravovremeno. Nismo se mnogo udaljili od dvorane kad smo začuli sirene i protuavionske topove. Osvrnuvši se, vidjeli smo na desetke aviona kako ispuštaju bombe na centar grada. U daljini, između vatre i dima, vidjeli smo dvoranu u kojoj smo donedavno sjedili; bila je potpuno razorena! Zahvalni smo što nije poginuo nitko od naše kršćanske braće ili sestara.

Dok smo podizali svoju djecu, nismo mogli biti pioniri, ali smo otvorili svoj dom putujućim nadglednicima i pionirima koji nisu imali smještaj. Jednom je prilikom šestero pionira nekoliko mjeseci boravilo u našem domu. Nesumnjivo je druženje s njima bilo jedan od razloga zašto je naša kćerka Eunice odlučila 1961, sa samo 15 godina, započeti s pionirskom službom. Nažalost, naš sin David, nakon što je odrastao nije nastavio služiti Jehovi, a naša druga kćerka, Linda, umrla je pod tragičnim okolnostima u toku rata.

Naša odluka da se preselimo u Španjolsku

Majčin primjer i ohrabrenje rasplamsali su u meni želju da budem misionar, i nikad nisam u potpunosti izgubila iz vida taj cilj. Stoga smo se obradovali kad je 1973. godine Eunice napustila Englesku i otišla u Španjolsku gdje je potreba za objaviteljima Kraljevstva bila veća. Naravno, bilo nam je žao što odlazi, ali smo bili ponosni na to što želi služiti u stranoj zemlji.

Eunice smo posjećivali tokom godina i tako smo imali priliku dobro upoznati Španjolsku. Ustvari, posjetili smo je na četiri različita područja koja su joj bila dodijeljena. No kako su godine prolazile, počela nas je napuštati snaga. John je doživio pad koji je ozbiljno narušio njegovo zdravlje, a ja sam imala problema sa srcem i štitnjačom. Pored toga, oboje smo patili od artritisa. Premda smo uistinu trebali pomoć od Eunice, nismo željeli da napusti svoju službu zbog nas.

Razgovarali smo s Eunice o svojim mogućnostima i molili smo se za vodstvo. Ona je bila spremna vratiti se kući kako bi nam pomogla, no, mi smo odlučili da bi bilo najbolje za Johna i mene da se preselimo k njoj u Španjolsku. Ako osobno ne mogu sudjelovati u misionarskoj službi, bar mogu pružati podršku svojoj kćeri i njenim dvjema partnericama u punovremenoj pionirskoj službi. Do tada smo John i ja na Nuriu i Anu, koje su Eunicine partnerice u pionirskoj službi oko 15 godina, već gledali kao na svoje vlastite kćerke. A one su sretne zbog toga što smo došli živjeti s njima i poći kamo god bile dodijeljene.

Prošlo je preko šest godina otkad smo donijeli tu odluku. Naše se zdravlje nakon toga nije pogoršalo, a naši su životi postali kudikamo ispunjeniji. Još uvijek ne znam dobro govoriti španjolski, ali to me ne sprečava da propovijedam. John i ja se u našoj maloj skupštini u Extremaduri, na jugozapadu Španjolske, osjećamo kao da smo kod kuće.

Živeći u Španjolskoj saznala sam mnogo o međunarodnom obimu našeg djela propovijedanja Kraljevstva, i sada daleko jasnije razumijem da je, kako je i Isus Krist rekao, ‘njiva svijet’ (Matej 13:38).

[Slike na stranici 28]

Pionirska služba u 1930-im