Je li nepravda neminovna?
“Usprkos svemu još uvijek vjerujem da su ljudi u srcu dobri. Jednostavno ne mogu izgraditi svoje nade na temelju koji se sastoji od kaosa, nesreće i smrti” (Anne Frank).
ANNE FRANK, 15-godišnja Židovka, zapisala je te dirljive riječi u svoj dnevnik kratko vrijeme prije svoje smrti. Njena se obitelj preko dvije godine skrivala u jednom potkrovlju u Amsterdamu. Njene su se nade u bolji svijet ugasile kad je jedan doušnik otkrio nacistima gdje se oni nalaze. Sljedeće godine, 1945, Anne je umrla od tifusa u koncentracionom logoru Bergen-Belsen. Šest milijuna drugih Židova doživjelo je sličan udes.
Hitlerov đavolski plan da istrijebi jedan cijeli narod možda je najgori primjer rasne nepravde počinjene u našem stoljeću, no nije i jedini. Godine 1994. u Ruandi je masakrirano preko pola milijuna Tutsija, samo zato što su pripadali “krivom” plemenu. A tijekom prvog svjetskog rata oko milijun Armenaca poginulo je u jednom etničkom čišćenju.
Okrutni vidovi nepravde
Genocid nije jedini vid nepravde. Društvene nepravde osuđuju oko jednu petinu ljudskog roda na život u krajnjem siromaštvu. Što je još gore, Udruženje za ljudska prava s nazivom Anti-Slavery International (Međunarodno društvo za borbu protiv ropstva) procjenjuje da se više od 200 000 000 ljudi nalazi u ropstvu. Lako je moguće da danas u svijetu ima više robova nego u bilo koje drugo vrijeme u povijesti. Možda ih se ne prodaje na javnim aukcijama, no uvjeti u kojima rade često su lošiji od onih u kojima je radila većina robova u prošlim vremenima.
Zakonske nepravde lišavaju milijune ljudi njihovih temeljnih prava. “Povrede ljudskih prava događaju se praktički svaki dan negdje u svijetu”, navodi Amnesty International u svom izvještaju za 1996. “Najviše su pogođeni siromašni i oni koji se nalaze u nepovoljnom položaju, posebno žene, djeca, stariji i izbjeglice.” U izvještaju stoji: “U nekim je zemljama struktura nacionalne države praktički doživjela slom, ne ostavljajući nikakav zakonski autoritet koji bi štitio slabe od jakih.”
Tijekom 1996. na desetke tisuća ljudi u više od stotinu zemalja zatvoreno je i mučeno. A posljednjih je godina na stotine tisuća ljudi naprosto nestalo, očigledno su ih odvele snage sigurnosti ili terorističke grupe. Za mnoge se od njih pretpostavlja da su mrtvi.
Ratovi su, naravno, neminovno nepravedni, no postaju još i gori. Meta suvremenog ratovanja je civilno stanovništvo, u koje spadaju žene i djeca. A to nije samo zbog sveopćeg bombardiranja gradova. Silovanje žena i djevojaka postalo je neizostavni dio vojnih operacija, a mnoge pobunjeničke grupe silom odvode djecu kako bi ih obučavale da budu ubojice. Komentirajući takve trendove, u izvještaju Ujedinjenih naroda pod nazivom “Utjecaj oružanog sukoba na djecu” stoji: “Svijet sve više i više biva uvučen u moralni vakuum.”
Nesumnjivo je taj vakuum doveo do svijeta koji je pun nepravde — bilo rasne, društvene, zakonske ili vojne. Naravno, to nije ništa novo. Prije više od dvije i po tisuće godina jedan se hebrejski prorok žalio: “Zakon je izgubio snagu, a pravda se ni načas ne pomalja. Da, zlikovac progoni pravednika, pravo je stoga izopačeno” (Habakuk 1:4, St). Premda je nepravda uvijek bila raširena, 20. stoljeće predstavlja doba kad je nivo nepravde dosegao novi vrhunac.
Je li nepravda nešto bitno?
Bitno je kad osobno trpite zbog nje. Bitno je budući da ona većinu ljudskog roda lišava njegovog prava na sreću. Također je bitno budući da često potpaljuje krvave sukobe, koji potom raspiruju vatru nepravde.
Mir i sreća nerazdvojivo su povezani s pravdom, no nepravda razara nadu i ruši optimizam. Kao što je to Anne Frank tragično uvidjela, ljudi ne mogu izgraditi svoje nade na temelju koji se sastoji od kaosa, nesreće i smrti. Poput nje, svi mi čeznemo za nečim boljim.
Ta želja navela je iskrene ljude da pokušaju ljudskom društvu osigurati izvjesnu mjeru pravde. S tim ciljem, u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka, koju je 1948. usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda, stoji: “Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Obdarena su razumom i savješću i trebaju se međusobno ophoditi u duhu bratstva.”
To su svakako plemenite riječi, no čovječanstvo je još uvijek daleko od ostvarenja tog dragocjenog cilja — pravednog društva u kojem bi svatko uživao jednaka prava i u kojem bi svatko smatrao svog bližnjeg svojim bratom. Ostvarenje tog cilja, kao što se ističe u uvodu Deklaracije Ujedinjenih naroda, poslužit će kao “temelj za slobodu, pravdu i mir u svijetu”.
Je li nepravda toliko ukorijenjena u strukturi ljudskog društva da neće nikad biti iskorijenjena? Ili će na neki način biti postavljen čvrst temelj za slobodu, pravdu i mir? Ako hoće, tko bi ga mogao postaviti i zajamčiti da će to biti na dobrobit svih?
[Zahvala na stranici 3]
UPI/Corbis-Bettmann