‘Učinili smo što smo bili dužni činiti’
ISPRIČAO GEORGE COUCH
Nakon što smo proveli jutro u službi od kuće do kuće, moj je suradnik izvadio dva sendviča. Kad smo pojeli, izvadio sam cigaretu da je popušim. “Koliko si dugo u istini?” upitao me. “Sinoć sam prvi put prisustvovao sastanku”, odgovorio sam mu.
RODIO sam se 3. ožujka 1917. na jednoj farmi oko 50 kilometara istočno od Pittsburgha, Pennsylvania (SAD), u blizini gradića Avonmorea. Tu su moji roditelji odgojili četvoricu moje braće, sestru i mene.
Nismo bili puno religiozno podučavani. Jedno su vrijeme moji roditelji odlazili u crkvu, ali dok smo mi djeca bili još mali prestali su je posjećivati. Ipak, vjerovali smo u Stvoritelja i u svom smo obiteljskom životu slijedili temeljna načela koja se nalaze u Bibliji.
Najbolja poduka koju sam dobio od svojih roditelja ticala se odgovornosti — kako je prihvatiti i ispuniti. U tome se sastojao farmerski život. Ali naš život nije bio samo posao. Uživali smo u zdravoj rekreaciji, kao što je igranje košarke, bejzbola, jahanje na konjima i plivanje. Iako tada nije bilo puno novca, ipak smo lijepo živjeli na farmi. Osnovnu školu pohađali smo u školskoj zgradi koja je imala samo jednu učionicu, a u srednju školu odlazili smo u grad.
Jedne večeri išao sam po gradu sa svojim prijateljem. Jedna lijepa djevojka izašla je iz svoje kuće da bi pozdravila mog prijatelja. Upoznao me s Fern Prugh. Bila je zgodna okolnost da je stanovala u ulici gdje se nalazila škola. Dok sam prolazio pored njene kuće, Fern je često bila vani i obavljala različite poslove. Očito je bila marljiv radnik, što me impresioniralo. Razvili smo blisko prijateljstvo i ljubav jedno prema drugome, pa smo se u travnju 1936. vjenčali.
Doticaj s biblijskom istinom
Prije mog rođenja u gradu je živjela jedna starija žena s kojom su ljudi loše postupali zbog njene religije. Moja ju je majka posjećivala subotom kada bi odlazila u grad u kupovinu. Majka joj je čistila kuću i pomagala joj obavljati poslove i to je radila sve dok ta žena nije umrla. Vjerujem da je Jehova blagoslovio moju majku zato što je bila tako ljubazna prema toj ženi koja je bila Istraživač Biblije, kako su se tada nazivali Jehovini svjedoci.
Kratko vrijeme nakon toga iznenada je umrla mlada kćerka moje tete. Crkva mojoj teti nije pružila naročitu utjehu, ali jedna susjeda koja je bila Istraživač Biblije jest. Ona joj je objasnila što se događa kad osoba umre (Job 14:13-15; Propovjednik 9:5, 10). To ju je jako utješilo. Potom je moja teta pričala mojoj majci o nadi u uskrsnuće. To je potaklo majčin interes budući da su njeni roditelji umrli dok je bila još mlada i žarko je željela saznati što se događa kad osoba umre. To mi je iskustvo usjeklo u svijest to koliko je važno uvijek iskoristiti prilike za neformalno svjedočenje.
Tijekom 1930-ih majka je počela nedjeljom ujutro slušati radioemisije Josepha F. Rutherforda, tadašnjeg predsjednika Watch Tower Bible and Tract Society. Tih su godina u području gdje smo živjeli Svjedoci također započeli rad od kuće do kuće. U našem bi dvorištu pod nekim sjenovitim drvetom postavili prenosivi gramofon i puštali bi snimljene propovijedi brata Rutherforda. Te snimke i časopisi Kula stražara i Golden Age (Zlatni vijek, sada Probudite se!) održavali su majčin interes živim.
Nekoliko godina kasnije, 1938, pretplatnicima na Kulu stražaru bila je poslana dopisnica, kojom su bili pozvani na poseban sastanak u jednoj privatnoj kući udaljenoj oko 25 kilometara. Majka je željela prisustvovati, pa smo Fern, ja i moja dva brata otišli zajedno s njom. John Booth i Charles Hessler, putujući nadglednici Jehovinih svjedoka, održali su govore pred nas desetak prisutnih. Nakon toga počeli su organizirati grupu koja bi sljedećeg jutra sudjelovala u službi propovijedanja. Nije bilo dobrovoljaca, pa je brat Hessler izabrao mene i upitao: “Zašto ti ne bi pošao s nama?” Nisam baš točno znao što će raditi, ali nisam imao nikakav razlog zašto im ne bih pomogao.
Išli smo od kuće do kuće sve do oko podneva i tada je brat Hessler izvadio dva sendviča. Sjeli smo na crkvene stepenice i počeli jesti. Nakon što sam izvadio cigaretu, brat Hessler je doznao da sam posjetio samo jedan sastanak. Rekao je da će te iste večeri doći k nama na večeru i zamolio nas da pozovemo svoje susjede na razgovor o Bibliji. Nakon večere održao je s nama biblijski studij i jedan govor grupi od desetak susjeda koji su došli. Rekao nam je da bismo trebali održavati biblijski studij svaki tjedan. Iako naši susjedi nisu pristali na to, Fern i ja organizirali smo tjedni biblijski studij kod kuće.
Napredak u istini
Ubrzo nakon toga Fern i ja krenuli smo u službu propovijedanja. Sjedili smo na stražnjem sjedištu automobila i baš smo pripalili cigaretu kad se moj brat okrenuo i rekao: “Upravo sam saznao da Jehovini svjedoci ne puše.” Fern je smjesta bacila svoju cigaretu kroz prozor — a ja sam svoju popušio. Iako smo uživali u pušenju, nikada više nismo ponovo posegli za cigaretom.
Nakon našeg krštenja 1940. Fern i ja bili smo na sastanku gdje smo proučavali članak koji je ohrabrivao na pionirsku službu, kako se naziva punovremeno vršenje djela propovijedanja. Na povratku kući jedan brat je upitao: “Zašto ne biste ti i Fern krenuli u pionirsku službu? Ništa vas ne sprečava.” Nije bilo razloga da se ne složimo s njim, pa smo se stavili na raspolaganje. Dao sam otkaz na svom radnom mjestu, odrađujući otkazni rok od 30 dana, te smo napravili pripreme za pionirsku službu.
Posavjetovali smo se s Društvom Watch Tower o tome gdje da služimo, a zatim smo se preselili u Baltimore (Maryland). Tamo se nalazio dom za pionire, a cijena za stan i hranu iznosila je 10 dolara mjesečno. Imali smo nešto ušteđevine i mislili smo da će nam to lako potrajati do Harmagedona (Otkrivenje 16:14, 16). Napokon, uvijek smo mislili da Harmagedon samo što nije započeo. Zbog toga, kada smo započeli pionirsku službu, napustili smo svoj dom i sve ostalo.
U Baltimoreu smo služili kao pioniri od 1942. do 1947. Tokom tih godina vladalo je žestoko protivljenje djelu Jehovinih svjedoka. Umjesto da se mi odvezemo automobilom do kuća naših interesenata, povremeno bi netko drugi povezao nas. Tako nam gume na automobilu ne bi bile prorezane. Iako nikome nije drago trpjeti takvo protivljenje, ipak mogu reći da smo uvijek uživali u službi propovijedanja. Ustvari, radovali smo se malim uzbuđenjima dok smo sudjelovali u Gospodinovu djelu.
Ubrzo smo potrošili sav novac koji smo uštedjeli. Gume na našem automobilu istrošile su se, a i naša odjeća i obuća. Dva ili tri puta dugo smo bili bolesni. Nije bilo lako ustrajati, ali nikada nismo razmišljali da odustanemo. Čak nikada nismo niti razgovarali o tome. Ostavili smo druge stvari u životu kako bismo mogli ostati u pionirskoj službi.
Promjene zaduženja
Godine 1947. otišli smo na kongres u Los Angeles (Kalifornija). Dok smo bili tamo, i moj brat William i ja dobili smo pismo kojim smo dodijeljeni u putujuću službu da posjećujemo skupštine i pomažemo im. U ono vrijeme nismo dobivali nikakvu posebnu poduku za tu službu. Samo smo otišli. Sljedećih sedam godina Fern i ja služili smo u Ohiu, Michiganu, Indiani, Illinoisu i New Yorku. Godine 1954. pozvani smo da pohađamo 24. razred Gileada, škole za obučavanje misionara. Dok smo bili tamo, Fern je dobila dječju paralizu. Srećom, dobro se oporavila, pa nam je povjerena putujuća služba u New Yorku i Connecticutu.
Dok smo služili u Stamfordu (Connecticut), Nathan H. Knorr, tadašnji predsjednik Društva Watch Tower, pozvao nas je da provedemo vikend s njim i njegovom ženom Audrey. Pripremili su nam ukusan odrezak i garnirali večeru. S njima smo se upoznali ranije i dovoljno dobro sam poznavao brata Knorra da shvatim da ima još nešto na umu osim našeg druženja i večere. Kasnije te večeri upitao me: “Da li bi želio doći u Betel?”
“Nisam baš siguran; ne znam mnogo o životu u Betelu”, odgovorio sam.
Razmišljali smo o tome nekoliko tjedana i nakon toga rekli smo bratu Knorru da ćemo doći ako on želi da dođemo. Sljedeći tjedan primili smo obavijest da se 27. travnja 1957. javimo u Betel, na našu 21. godišnjicu braka.
Tog prvog dana u Betelu brat Knorr mi je dao jasna uputstva o onome što se od mene očekuje. Rekao mi je: “Nisi više sluga pokrajine, ovdje si da radiš u Betelu. To je najvažniji posao koji možeš raditi i želimo da uložiš svoje vrijeme i snagu u primjenjivanje onoga što naučiš školujući se ovdje u Betelu. Željeli bismo da ostaneš.”
Ispunjen život u Betelu
Prvo zaduženje imao sam u Odjelu za časopise i otpremu. Oko tri godine kasnije brat Knorr me pozvao u svoju kancelariju. Rekao mi je da je pravi razlog zašto su me pozvali u Betel rad u domaćinstvu. Njegove upute bile su vrlo jasne: “Tu si da upravljaš betelskim domom.”
Upravljanje betelskim domom podsjetilo me na pouke koje sam primio od svojih roditelja dok sam odrastao na farmi. Betelski je dom u velikoj mjeri poput svakog uobičajenog domaćinstva. Treba oprati odjeću, pripremiti obroke, oprati suđe, namjestiti krevete i tako dalje. Načinom kako je sve u domu organizirano Betel se nastoji učiniti ugodnim mjestom za život, takvim da ga pojedinac može nazvati svojim domom.
Vjerujem da postoji mnogo toga što obitelji mogu naučiti iz načina funkcioniranja Betela. Ustajemo rano ujutro i započinjemo svoj dan s duhovnim mislima, razmatrajući dnevni citat iz Biblije. Od nas se očekuje da naporno radimo i da živimo uravnoteženim, ali aktivnim životom. Betel nije poput samostana, kako bi neki mogli misliti. Puno postižemo zbog našeg isplaniranog načina života. Mnogi kažu da im je školovanje koje su tu primili kasnije pomoglo da prihvate odgovornosti u obitelji i u kršćanskoj skupštini.
Mladi muškarci i žene koji dolaze u Betel mogu biti dodijeljeni da čiste, peru rublje ili da rade u tiskari. Svijet nas želi uvjeriti da su takvi fizički poslovi ponižavajući i da su ispod našeg dostojanstva. Pa ipak, mladi u Betelu razumiju da su takvi radni zadaci potrebni da bi naša obitelj funkcionirala kako treba i bila sretna.
Svijet također može promicati stav da čovjek treba imati dobar položaj i ugled da bi bio istinski sretan. To je pogrešno. Kada izvršavamo ono što nam je povjereno, mi ‘činimo ono što smo dužni činiti’ i Jehova nas blagosilja (Luka 17:10). Istinsko zadovoljstvo i sreću možemo osjećati jedino ako upamtimo svrhu našeg rada — vršiti Jehovinu volju i unapređivati interese Kraljevstva. Ako to zadržimo u mislima, uživat ćemo u bilo kojem zaduženju i bit ćemo zadovoljni.
Prednost sudjelovanja u proširenju
Godine 1942. na kongresu u Clevelandu (Ohio), više od deset godina prije nego smo došli u Betel, brat Knorr održao je predavanje “Mir — može li potrajati?” Jasno je objasnio da će drugi svjetski rat, koji je tada bio u toku, završiti i da će doći vrijeme mira tijekom kojeg će se pružiti prilika za još opsežniju propovjedničku kampanju. Godine 1943. osnovane su Škola Gilead za školovanje misionara i Teokratska škola propovijedanja kako bi se govorničke sposobnosti braće poboljšale. Također su organizirani i veliki kongresi. Posebno su bili značajni kongresi održani tijekom 1950-ih na Yenkee stadionu u New Yorku. Na kongresima održanim 1950. i 1953. imao sam priliku pomagati u pripremi ogromnog kongresnog auto-kampa u kojem su se smjestili deseci tisuća osoba tokom osam dana koliko je trajao svaki od tih kongresa.
Nakon tih kongresa, uključujući i najvećeg od sviju održanog 1958, došlo je do velikog porasta broja objavitelja Kraljevstva. To je direktno utjecalo na naš rad u Betelu. Krajem 1960-ih i početkom 1970-ih očajnički smo trebali prostor i sobe za betelske radnike. Za smještaj naše rastuće obitelji trebali smo više soba, kuhinja i blagovaonica.
Brat Knorr zamolio je brata Maxa Larsona, nadglednika tiskare, i mene da potražimo prikladno zemljište za proširenje. Kad sam 1957. došao u Betel, naša obitelj koja je brojila oko 500 članova bila je smještena u jednoj velikoj stambenoj zgradi. Ali s godinama Društvo je kupilo i renoviralo tri velika obližnja hotela — Towers, Standish i Bossert — kao i mnoge manje stambene zgrade. Godine 1986. Društvo je kupilo zemljište na kojem se nalazio hotel Margaret i lijepu novu zgradu koja je na tom mjestu bila podignuta pretvorilo u stanove za 250 osoba. Zatim je početkom 1990-ih izgrađena trideseterokatnica u kojoj je smješteno dodatnih 1 000 radnika. Bruklinski Betel sada može pružiti smještaj i hranu za više od 3 300 članova obitelji.
Također je kupljeno zemljište u Wallkillu (New York), udaljeno 160 kilometara od bruklinskog Betela. Krajem 1960-ih i tokom daljnjih godina tamo su izgrađeni stambeni objekti i velika tiskara. Sada tamo živi i radi oko 1 200 članova naše betelske obitelji. Godine 1980. započela je potraga za zemljištem veličine nekih 250 hektara koje se nalazi bliže New Yorku i ima prikladan prilaz autocesti. Posrednik za kupoprodaju nekretnina nasmijao se i rekao: “Gdje ćete pronaći takvo zemljište? To je naprosto nemoguće.” Ali sljedećeg jutra nazvao nas je i rekao: “Pronašao sam zemljište za vas.” Danas je poznato kao Obrazovni centar Watchtowera u Pattersonu (New York). Tamo se održavaju škole i živi obitelj s više od 1 300 punovremenih slugu.
Pouke koje sam upamtio
Naučio sam da je dobar nadglednik onaj koji može od drugih saznati vrijedne informacije. Većinu ideja koje sam kao nadglednik Betela imao mogućnost sprovesti u djelo dobio sam na temelju informacija od drugih.
Kad sam došao u Betel, bilo je mnogo starijih, kao što sam i ja danas. Većine više nema. Tko zamjenjuje one koji ostare i umru? Nisu to uvijek oni najsposobniji. To su oni koji vjerno rade tu na svom poslu i stavljaju se na raspolaganje.
Još jednu važnu stvar koju treba upamtiti jest to koliko je vrijedno imati dobru suprugu. Potpora moje drage supruge Fern od velike mi je pomoći u ispunjavanju mojih teokratskih zadataka. Muževi su odgovorni pobrinuti se da njihove supruge nalaze zadovoljstvo u svojim zaduženjima. Nastojim planirati nešto što Fern i ja volimo raditi. To ne treba biti ništa skupo, samo radi promjene svakodnevne rutine. Suprug je odgovoran činiti stvari koje usrećuju njegovu suprugu. Vrijeme koje provede s njom dragocjeno je i brzo prolazi, zato ga mora iskoristiti na najbolji mogući način.
Drago mi je što živim u posljednjim danima o kojima je govorio Isus. To je najuzbudljivije vrijeme u cijeloj ljudskoj povijesti. U mogućnosti smo promatrati i vidjeti svojim očima vjere kako Gospodin proširuje svoju organizaciju, pripremajući je za dolazak obećanog novog svijeta. Kad se osvrnem na svoj život u Jehovinoj službi, vidim da je Jehova taj koji vodi ovu organizaciju — a ne ljudi. Mi smo samo njegovi sluge. Kao takvi, moramo se uvijek obratiti njemu za vodstvo. Kad nam jednom jasno pokaže što moramo raditi, trebali bismo spremno poslušati i zajednički to izvršiti.
U potpunosti surađuj s organizacijom i sigurno ćeš imati ispunjen i sretan život. Što god da radiš — bilo da je to pionirska služba, pokrajinska služba, služenje u skupštini kao objavitelj, betelska služba ili misionarska služba — slijedi dana uputstva i cijeni svoje zaduženje. Daj sve od sebe da bi pronašao radost u svakom zaduženju i u svakom danu koji provedeš u Jehovinoj službi. Umorit ćeš se, a s vremena na vrijeme možeš se osjećati premoren i obeshrabren. Tada se moraš sjetiti svrhe svog predanja Jehovi. Svrha je vršiti njegovu volju, a ne svoju vlastitu.
Nije prošao niti jedan dan da sam došao na posao a da nisam pronašao radost u onome što sam radio. Zašto? Zato što je zadovoljstvo znati, kad cijeloga sebe dajemo Jehovi, da smo ‘učinili što smo bili dužni činiti’.
[Slika na stranici 19]
Odjel za časopise
[Slika na stranici 19]
Kongresni auto-kamp, 1950.
[Slika na stranici 19]
Pionirska služba u Baltimoreu, 1946.
[Slika na stranici 19]
U kongresnom auto-kampu s Fern 1950.
[Slika na stranici 22]
S Audrey i Nathanom Knorrom
[Slika na stranici 23]
Obrazovni centar Watchtowera u Pattersonu (New York)
[Slika na stranici 24]
S Fern danas