Naučio sam oslanjati se na Jehovu
ISPRIČAO JÁN KORPA-ONDO
Bila je 1942. godina i čuvali su me mađarski vojnici blizu Kurska (Rusija). Bili smo zarobljenici sila osovine koje su se borile s Rusima za vrijeme drugog svjetskog rata. Moj je grob bio iskopan i dobio sam deset minuta da odlučim hoću li potpisati dokument u kome se navodi da više nisam Jehovin svjedok. Prije nego ispričam što se dalje dogodilo, dopustite mi da vam kažem kako sam se tu našao.
RODIO sam se 1904. u malom selu Zahoru, koje se danas nalazi u istočnoj Slovačkoj. Nakon prvog svjetskog rata, Zahor je postao dio novoosnovane Čehoslovačke. Naše je selo imalo oko 200 kuća i dvije crkve, jednu grkokatoličku, a drugu kalvinističku.
Iako sam doduše išao u kalvinističku crkvu, živio sam bez ikakvih moralnih ograničenja. Nedaleko od mene živio je jedan čovjek koji je bio potpuno drugačiji. Jednog je dana sa mnom započeo razgovor i posudio mi Bibliju. Prvi put sam držao tu knjigu u svojim rukama. Negdje u to vrijeme, 1926, oženio sam se Barborom i ubrzo smo dobili dvoje djece, Barboru i Jána.
Počeo sam čitati Bibliju, ali mnoge stvari nisam razumio. Zato sam otišao do svog pastora i zamolio ga da mi pomogne. “Biblija je samo za obrazovane ljude”, rekao je, “nemoj se niti truditi da je razumiješ.” Zatim me pozvao na partiju karata.
Poslije toga otišao sam do čovjeka koji mi je posudio Bibliju. On je bio Istraživač Biblije, kako su se tada zvali Jehovini svjedoci. Bio je radostan što mi može pomoći i nakon nekog vremena moje su se oči polako otvarale. Prestao sam prekomjerno piti i počeo sam voditi moralan život; čak sam i drugima počeo govoriti o Jehovi. Početkom 1920-ih biblijska se istina proširila u Zahoru i ubrzo je osnovana jedna aktivna grupa Istraživača Biblije.
Međutim, postojalo je snažno religiozno protivljenje. Mjesni je svećenik nahuškao većinu moje obitelji protiv mene, tvrdeći da sam poludio. Ali moj je život počeo dobivati smisao i čvrsto sam odlučio da služim pravom Bogu Jehovi. Tako sam 1930. simbolizirao svoje predanje Jehovi i krstio se.
Početak teških kušnji
Godine 1938. naša je oblast došla pod vlast Mađarske, koja je za vrijeme drugog svjetskog rata bila na strani Njemačke. U to smo vrijeme u našem selu, s manje od tisuću stanovnika, imali oko 50 Svjedoka. Nastavili smo propovijedati iako smo čineći to ugrozili svoje živote i svoju slobodu.
Godine 1940. regrutirali su me u mađarsku vojsku. Što da učinim? Pa, pročitao sam biblijska proročanstva da će ljudi prekovati svoje oružje u oruđe mira i znao sam da će, s vremenom, Bog ukinuti sve ratove na Zemlji (Psalam 46:9; Izaija 2:4). Zato sam zamrzio rat i odlučio da ne stupim u vojsku bez obzira na posljedice.
Osuđen sam na 14 mjeseci zatvora i kaznu sam odslužio u Pečuhu (Mađarska). U istom je zatvoru bilo pet drugih Svjedoka i cijenili smo to što smo mogli biti zajedno. Međutim, jedno sam vrijeme bio u samici, okovanih nogu. Tukli su nas kad bismo odbili raditi posao koji je bio povezan s ratnim aktivnostima. Također su nas prisiljavali da cijeli dan stojimo u stavu mirno, izuzev dva sata oko podne. To je mučno stanje potrajalo četiri mjeseca. Unatoč tome bili smo sretni jer smo imali čistu savjest pred Bogom.
Pitanje kompromisa
Jednog je dana grupa od 15 katoličkih svećenika došla da nas pokuša uvjeriti kako je važno da podupremo ratne napore tako da se pridružimo vojsci. U toku razgovora rekli smo: “Ako iz Biblije možete potvrditi da je duša besmrtna i da ćemo, ako poginemo u ratu, otići na nebo, mi ćemo se pridružiti vojsci.” Naravno, to nisu mogli potvrditi i nisu željeli nastaviti razgovor.
Godine 1941. istekla je moja zatvorska kazna i radovao sam se što ću ponovo biti sa svojom obitelji. Umjesto toga, odveli su me, okovanog lancima, u vojnu bazu u Śarospataku (Mađarska). Kad smo došli, pružena mi je mogućnost da budem oslobođen. “Sve što trebaš učiniti”, rekli su mi, “jest da potpišeš da ćeš platiti 200 penga kad se vratiš kući.”
“Kako je to moguće?” upitao sam. “Za što vam treba novac?”
“Za novac”, rekli su mi, “primit ćeš potvrdu da nisi prošao na liječničkom pregledu za vojsku.”
Pred mene je bila stavljena teška odluka. Više od godinu dana trpio sam neljudsko postupanje; već sam se umorio. Sada ako bih se složio da platim taj novac, mogao bih biti slobodan. “Razmislit ću o tome”, promrmljao sam.
Što odlučiti? Morao sam misliti na svoju ženu i djecu. I upravo u to vrijeme primio sam od jednog sukršćanina pismo u kojem mi je pružio ohrabrenje. Citirao je poslanicu Jevrejima 10:38, gdje je apostol Pavao citirao Jehovine riječi: “Pravednik življeće od vjere; ako li odstupi ne će biti po volji moje duše.” Ubrzo nakon toga, u kasarni su dva mađarska oficira razgovarala sa mnom i jedan je komentirao: “Ti i ne znaš koliko te cijenimo zbog nepokolebljivog držanja biblijskih načela! Nemoj odustati!”
Sljedeći sam dan otišao k onima koji su mi ponudili slobodu za 200 penga i rekao: “Budući da je Jehova dozvolio da budem zatvoren, on će se također pobrinuti i da budem oslobođen. Neću platiti za svoje oslobođenje.” Zbog toga su me osudili na deset godina zatvora. Ali to nije bio kraj pokušajima da me navedu na kompromis. Sud mi je ponudio pomilovanje ukoliko pristanem na to da služim samo dva mjeseca u vojsci, a ne bih trebao nositi čak niti oružje! Odbio sam i tu ponudu, i moje je služenje zatvorske kazne otpočelo.
Sve veće progonstvo
Ponovo su me odveli u zatvor u Pečuh. Ovaj je put mučenje bilo još bolnije. Ruke su mi svezali na leđa i visio sam obješen za njih oko dva sata. Zbog toga su mi oba ramena bila iščašena. Takvo se mučenje ponavljalo tijekom nekih šest mjeseci. Mogu zahvaliti jedino Jehovi da nisam popustio.
Godine 1942. grupu nas — političke zatvorenike, Židove i 26 Jehovinih svjedoka — odveli su u grad Kursk, na područje koje su okupirale njemačke trupe. Izručili su nas Nijemcima, a oni su tjerali zatvorenike da vojnicima na frontu nose hranu, oružje i odjeću. Mi Svjedoci odbili smo to zato što bismo time povrijedili svoju kršćansku neutralnost. Zbog toga su nas vratili Mađarima.
Na kraju su nas smjestili u lokalni zatvor u Kursku. Danima su nas tukli pendrecima tri puta dnevno. Dobio sam udarac u sljepoočnicu i pao sam na koljena. Dok su me tukli, razmišljao sam: ‘Umrijeti i nije tako teško.’ Cijelo mi je tijelo obamrlo, tako da ništa nisam osjećao. Tri dana nisu nam apsolutno ništa dali da jedemo. Potom su nas izveli pred sud i šestoricu su osudili na smrt. Nakon izvršene presude, preostalo nas je 20.
Ispiti vjere koje sam proživio tih dana u listopadu 1942. u Kursku bili su najteži od sviju s kojima sam se ikad suočio. Naše je osjećaje dobro izrazio kralj Jozafat u staro doba kad se njegov narod suočio sa silnim nevoljama: “U nama nema snage da se opremo tome mnoštvu velikom, koje ide na nas, niti mi znamo šta bismo činili, nego su oči naše uprte u te” (2. Dnevnika 20:12).
Nas 20 bilo je odvedeno da kopamo svoj zajednički grob, a čuvalo nas je 18 mađarskih vojnika. Kada smo bili gotovi s kopanjem, rekli su nam da imamo deset minuta da potpišemo dokument u kom je djelomično pisalo: “Učenja Jehovinih svjedoka su pogrešna. U to više ne vjerujem niti to podržavam. Borit ću se za domovinu Mađarsku. (...) Svojim potpisom potvrđujem da postajem član Rimokatoličke crkve.”
Nakon deset minuta došla je zapovijed: “Okret nadesno! Marširaj do groba!” Tada je uslijedila zapovijed: “Prvi i treći zarobljenik neka uđu u jamu!” Njima je dano još deset minuta da potpišu dokument. Jedan od vojnika im se obratio, rekavši: “Odreknite se svoje vjere i iziđite iz groba!” Nitko nije rekao niti riječ. Zatim ih je odgovorni oficir obojicu ustrijelio.
“Što ćemo s ostalima?” jedan je vojnik upitao odgovornog oficira.
“Svežite ih”, odgovorio je. “Još ćemo ih malo mučiti, a onda ćemo ih strijeljati u šest sati.”
Iznenada me spopao strah, ne od smrti nego da neću moći ustrajati u mučenjima i da ću učiniti kompromis. Pa sam istupio naprijed i rekao: “Gospodine, mi smo isto učinili prekršaj kao i naša braća koju ste upravo strijeljali. Zašto i nas ne strijeljate?”
Ali nisu to učinili. Svezali su nam ruke na leđa. Zatim su nas za njih objesili. Kad bismo izgubili svijest, polijevali bi nas vodom. Bol je bila jezovita zato što su nam se od težine tijela iščašila ramena. To je mučenje potrajalo otprilike tri sata. Tada je iznenada došla zapovijed da više ne strijeljaju Jehovine svjedoke.
Premještaj na istok — zatim bijeg
Tri tjedna kasnije marširali smo nekoliko dana u stroju sve dok nismo došli do obale rijeke Dona. Odgovorni oficiri rekli su nam da se nećemo vratiti živi. Preko dana davali su nam besmisleni posao, da kopamo jame, a zatim da ih zatrpavamo. Navečer smo se mogli slobodnije kretati po okolici.
Kako sam ja vidio tu situaciju, postojale su dvije mogućnosti. Mogli smo tu umrijeti ili pobjeći od Nijemaca i predati se Rusima. Samo trojica nas odlučili smo pokušati pobjeći preko smrznute rijeke Dona. Dana 12. prosinca 1942. pomolili smo se Jehovi i pošli smo. Došli smo do ruskog fronta i odmah su nas smjestili u zarobljenički logor s oko 35 000 zarobljenika. Do proljeća samo je oko 2 300 zarobljenika ostalo na životu. Ostali su umrli od gladi.
Oslobođenje, ali i daljnje tragedije
Ostatak rata, uključujući i nekoliko mjeseci po završetku rata, preživio sam kao ruski zarobljenik. Konačno sam u studenom 1945. stigao kući u Zahor. Naša je farma bila u lošem stanju i morao sam krenuti od početka. Moja žena i djeca tokom rata radili su na farmi, ali u listopadu 1944, kako su se Rusi približavali, bili su evakuirani na istok. Sve što smo imali bilo je opljačkano.
Najgore od svega, kad sam se vratio kući, moja je supruga bila jako bolesna. U veljači je 1946. umrla. Imala je samo 38 godina. Tako smo se malo vremena mogli radovati svom ponovnom zajedničkom životu nakon više od pet dugih, teških godina tokom kojih smo bili razdvojeni.
Utjehu sam pronašao među svojom duhovnom braćom, posjećujući sastanke i sudjelujući u službi propovijedanja od kuće do kuće. Godine 1947. posudio sam nešto novaca da otputujem u Brno, što je put od oko 400 kilometara, da bih prisustvovao kongresu. Tamo su me moja kršćanska braća, uključujući i Nathana H. Knorra, tadašnjeg predsjednika Watch Tower Bible and Tract Societya, jako utješila i ohrabrila.
Nismo dugo uživali u našoj poslijeratnoj slobodi. Godine 1948. komunisti su počeli vršiti pritisak na nas. Mnoga braća koja su preuzimala vodstvo u djelu Jehovinih svjedoka u Čehoslovačkoj bila su 1952. uhapšena, a ja sam dobio odgovornost da se brinem za skupštine. Godine 1954. i ja sam bio uhapšen i osuđen na četiri godine zatvora. Moj sin Ján i njegov sin Juraj također su bili zatvoreni zbog svoje kršćanske neutralnosti. Proveo sam dvije godine u državnoj kaznionici Pankrác u Pragu. Godine 1956. dobio sam pomilovanje i bio sam oslobođen.
Konačno sloboda!
Konačno je 1989. komunizam izgubio vlast u Čehoslovačkoj i djelo Jehovinih svjedoka zakonski je registrirano. Tako smo dobili slobodu sastajanja i javnog propovijedanja. Do tog je vremena u Zahoru bilo blizu stotinu Svjedoka, što znači da je 1 na svakih 10 stanovnika u selu bio Svjedok. Prije nekoliko godina u Zahoru smo izgradili prekrasnu, prostranu Dvoranu Kraljevstva koja ima oko 200 mjesta.
Moje zdravlje više nije najbolje, pa me braća voze u Dvoranu Kraljevstva. Užitak mi je biti tamo i radujem se davati komentare na Studiju Kule stražare. Posebno sam radostan što mogu vidjeti kako neki članovi iz tri generacije moje obitelji služe Jehovi, uključujući i nekoliko unuka. Jedan je od njih služio kao putujući nadglednik Jehovinih svjedoka u Čehoslovačkoj, sve dok ga njegove obiteljske obaveze nisu spriječile da ispuni plan te službe.
Zahvalan sam Jehovi što me jačao u vrijeme mnogih kušnji. To što usmjeravam svoju pažnju na njega — ‘kao da vidim onoga koji se ne vidi’ — jest to što me održava (Jevrejima 11:27). Da, osjećam njegovu moćnu ruku izbavljenja. Zato čak i sada nastojim posjećivati skupštinske sastanke i sudjelovati u objavljivanju njegovog imena u službi propovijedanja u onoj mjeri u kojoj to mogu.
[Slika na stranici 25]
Dvorana Kraljevstva u Zahoru
[Slika na stranici 26]
Cijenim mogućnost davanja komentara na Studiju “Kule stražare”