Težnja da budem ‘radnik koji se nema čega stidjeti’

ISPRIČAO ANDRÉ SOPPA

Drugi svjetski rat je bjesnio, ostavljajući iza sebe neopisivo krvoproliće i očaj. Kao signalist u Njemačkoj ratnoj mornarici, stacioniran u blizini Narvika u Norveškoj, iz prve sam ruke mogao vidjeti okrutnost čovjeka prema čovjeku. Noću me, u sigurnosti fjordova, uzvišena ljepota polarnog svjetla navodila da duboko razmišljam o životu. Bio sam uvjeren da Bog koji je to stvorio ne može biti odgovoran za ludilo rata.

RODIO sam se 1923. u malom selu Lassothu (u današnjoj Poljskoj), pored češke granice, a odrastao sam u siromašnoj obitelji koja je živjela na farmi. Moji su roditelji bili aktivni katolici i religija je igrala vrlo veliku ulogu u našim životima. Međutim, rano sam počeo razvijati sumnje u pogledu svoje religije. U našem su selu živjele tri protestantske obitelji, a katolička ih je zajednica izbjegavala. Nisam mogao razumjeti zašto je to tako. U školi su nas poučavali katekizmu. No kad sam jednog dana zamolio svećenika da objasni Trojstvo, umjesto odgovora dobio sam deset udaraca šibom. Ipak, nešto što se dogodilo kad sam imao 17 godina potvrdilo je moje razočaranje u crkvu. Roditelji moje majke umrli su u razmaku od mjesec dana, a ona nije imala dovoljno novca za dva crkvena sprovoda. Zbog toga je upitala svećenika može li mu platiti kasnije. “Vaši su roditelji posjedovali nekakvu imovinu, zar ne?” bio je njegov odgovor. “Prodajte to, pa novac upotrijebite za sprovod.”

Nekoliko godina ranije, nakon što je Hitler 1933. došao na vlast, nismo više smjeli govoriti poljski; morali smo govoriti njemački. Oni koji bi to odbili ili koji nisu mogli naučiti njemački malo-pomalo su nestajali — kasnije su nam rekli da su poslani u koncentracione logore. Čak je i ime našega sela promijenjeno u njemačko, Grünfliess. U svojoj 14. godini prekinuo sam školovanje, a budući da nisam bio u Hitlerovoj mladeži, nisam mogao naći posao. No, konačno sam se zaposlio kao kovački šegrt. Kad je rat započeo, u crkvama se molilo za Hitlera i za njemačku vojsku. Pitao sam se da li se slične molitve za pobjedu izgovaraju i na drugoj strani.

Služba u Njemačkoj ratnoj mornarici

U prosincu 1941. prijavio sam se u Njemačku ratnu mornaricu i početkom 1942. poslali su me na norvešku obalu da služim na izviđačkom brodu. Dobili smo zadatak da putujemo s konvojima između Trondheima i Osla, kao pratnja brodovima koji su prevozili vojsku, municiju ili teret. Jednom sam za vrijeme plovidbe slučajno čuo dva mornara kako razgovaraju o kraju svijeta kao što je prorečeno u Bibliji. Iako su se bojali otvoreno govoriti, rekli su mi da su njihovi roditelji povezani s Jehovinim svjedocima, ali da oni ne slijede njihov primjer. Tada sam prvi put čuo za Jehovine svjedoke.

Po završetku rata zarobili su nas Britanci i predali Amerikancima da nas vrate u Njemačku. Nas, čiji su domovi sada bili u sovjetskoj zoni, poslali su u zarobljenički logor u Liévinu, na sjeveru Francuske, da radimo u ugljenokopima. To je bilo u kolovozu 1945. Sjećam se da sam pitao jednog od svojih francuskih stražara koje je religije. “Katoličke”, odgovorio je. Budući da sam i ja bio katolik, upitao sam ga što smo to učinili jedni drugima. “Nema smisla da se to pokuša razumjeti. To je jednostavno tako”, bio je njegov odgovor. Meni je bilo apsurdno da se ljudi iste religije međusobno bore i ubijaju.

Tračak svjetla u ugljenokopu

Prvoga dana rada u rudniku s mjesnim rudarima stanoviti Evans Emiot podijelio je svoje sendviče sa mnom. Porijeklom je bio iz Ohia (Sjedinjene Države), a u Francuskoj je živio više godina. Pričao mi je o svijetu u kojem više neće biti rata. Njegova me ljubaznost zapanjila. Nije bio neprijateljski raspoložen prema meni iako sam Nijemac, a on Amerikanac. Nismo se ponovno susreli sve do početka 1948, kada mi je dao brošuricu s naslovom ”The Prince of Peace“ (“Knez Mira”). U njoj sam najzad saznao za Boga dobrote koji mrzi rat — Boga kakvog sam zamišljao dok sam promatrao polarno svjetlo. Odlučio sam pronaći religiju koja to naučava. No budući da je Evans radio u drugom dijelu rudnika, nisam mogao stupiti u kontakt s njim. Obišao sam sve vjerske grupe u zarobljeničkom logoru, pitajući ih znaju li išta o brošurici, ali bez uspjeha.

U travnju 1948. konačno sam bio oslobođen iz zarobljeničkog logora i postao sam slobodan radnik. Iznenadio sam se kad sam već iduće nedjelje na ulici začuo zvonce. Kako li sam bio sretan što vidim Evansa! Bio je s grupom Jehovinih svjedoka koji su nosili sendvič-panoe najavljujući tako naslov javnog predavanja. Svjedok sa zvoncem bio je Marceau Leroy, koji sada služi kao član Odbora podružnice u Francuskoj. Upoznao sam Josepha Kulczaka, Poljaka koji govori njemački, i koji je zbog svoje vjere propatio mnogo toga u koncentracionom logoru. Pozvao me da dođem na sastanak te večeri. Nisam baš mnogo razumio od onoga što se govorilo, ali kad su svi prisutni podigli ruke, pitao sam osobu koja je sjedila pored mene zašto su to učinili. “Oni idućeg tjedna mogu ići propovijedati u Dunkerque.” “Mogu li i ja poći?” upitao sam. “Pa, možete!” bio je odgovor. Tako sam sljedeće nedjelje propovijedao od kuće do kuće. Iako nisu svi koje smo susretali povoljno reagirali, uživao sam i ubrzo sam počeo redovito propovijedati.

Naučiti kontrolirati svoju narav

Nedugo nakon toga, Svjedoci su počeli propovijedati u kasarnama u kojima su živjeli oslobođeni njemački zatvorenici. Za mene to nije bilo lako, budući da su me tamo dobro poznavali po mojoj žestokoj naravi. Kada me netko nije htio ozbiljno shvatiti, zaprijetio bih mu, govoreći: “Ako ne pripaziš, bit će problema.” Jednom sam, za vrijeme rada u rudniku, čak udario jednog čovjeka koji je ismijavao Jehovu.

Ipak, uz Jehovinu sam pomoć uspio napraviti promjene u svojoj osobnosti. Jednog je dana, dok smo propovijedali u tim kasarnama, grupa pripitih ljudi pravila probleme nekim Svjedocima. Poznavajući moju naglu narav, braća s kojima sam bio pokušala su spriječiti da se umiješam, ali jedan je čovjek prijeteći zakoračio prema meni i počeo svlačiti jaknu. Sišao sam s bicikla, dao tom čovjeku da ga pridrži i stavio ruke u džepove. To ga je toliko iznenadilo da je saslušao ono što sam mu želio reći. Rekao sam mu da ode kući i naspava se i da onda dođe na javno predavanje. I doista, tamo je bio točno u tri popodne! Na koncu je oko 20 bivših zatvorenika prihvatilo poruku. A ja sam se krstio u rujnu 1948.

Pretrpan, ali zadovoljavajuć vremenski raspored

Povjerena mi je odgovornost da se brinem za područja na kojima smo trebali propovijedati i da pronalazim mjesta gdje bismo mogli održavati javna predavanja. Zbog toga sam ponekad putovao oko 50 kilometara na svom malom motociklu, prije početka moje kasne smjene u rudnicima. Zatim smo vikendom odlazili autobusom na područje i iskrcavali po dva ili četiri objavitelja zajedno s govornikom. Kad bismo u većim naseljima našli prikladno mjesto, naslagane smo kofere koristili kao govornički stalak. Često smo nosili sendvič-panoe kako bismo najavili temu javnog predavanja na koje smo pozivali ljude.

Godine 1951. upoznao sam Jeannette Chauffour, Svjedokinju iz Reimsa. Bila je to ljubav na prvi pogled i godinu dana kasnije, 17. svibnja 1952, vjenčali smo se. Preselili smo se u Pecquencourt, rudarski gradić u blizini Douaia. Međutim, uskoro sam počeo osjećati zdravstvene probleme. Dijagnosticirana mi je silikoza, bolest dišnog sustava uzrokovana radom u rudnicima, ali nisam mogao naći nijedan drugi posao. Zbog toga nas ništa nije sprečavalo da se preselimo u Kehl, mali industrijski grad na Rajni, kad su nas 1955. za vrijeme međunarodnog kongresa u Nürnbergu (Njemačka) zamolili da pomognemo tamošnjoj maloj skupštini. U to je vrijeme bilo samo 45 objavitelja u skupštini. Tijekom narednih sedam godina naše suradnje s tom skupštinom, broj objavitelja povećao se na 95.

Daljnje prednosti službe

Vidjevši da je skupština čvrsto utemeljena, zamolili smo Društvo da nas pošalje u Francusku kao specijalne pionire. Na naše veliko iznenađenje, poslani smo u Pariz. Osam mjeseci koje smo tamo proveli bilo je ispunjeno velikom radošću. Jeannette i ja zajedno smo imali prednost voditi 42 biblijska studija. Petero ljudi s kojima smo proučavali krstilo se za vrijeme našeg boravka, a 11 drugih kasnije je prihvatilo istinu.

Budući da smo živjeli u Latinskoj četvrti, često smo susretali profesore sa Sorbone. Jedan umirovljeni profesor filozofije, koji je liječio vjerom, proučavao je Bibliju i na koncu postao Jehovin svjedok. Jednog sam dana započeo razgovor na temelju Biblije s inženjerom građevinarstva koji je bio blisko povezan s isusovačkim učiteljima. Došao je u naš stan u tri sata popodne, a otišao u deset navečer. Na naše iznenađenje, ponovno nam je zakucao na vrata sat i po vremena kasnije. Razgovarao je s isusovcem koji mu nije mogao odgovoriti na njegova pitanja o biblijskim proročanstvima. Otišao je kući u jedan sat ujutro da bi se vratio već u sedam sati. S vremenom je i on postao Jehovin svjedok. Takva je žeđ za istinom bila veliko ohrabrenje mojoj ženi i meni.

Nakon služenja u Parizu, pozvali su me da služim kao putujući nadglednik za istočnu Francusku. Bila nam je velika radost posjećivati skupštine na francuskom i njemačkom govornom području, jačajući tako braću. Tijekom posjeta skupštini Rombas, u Lorraini, upoznao sam Stanislasa Ambroszczaka. On je Poljak koji je služio na savezničkoj podmornici za vrijeme rata i borio se u norveškim vodama. Bili smo na suprotnim stranama dok smo plovili istim morima. Sada smo braća koja zajedno rade služeći našem Bogu, Jehovi. Jednom drugom prilikom na kongresu u Parizu ugledao sam nekog poznatog. Bio je to zapovjednik logora na sjeveru Francuske u kojem sam bio zarobljenik. Kako smo samo bili sretni što možemo zajedno raditi tijekom kongresa! Snaga Božje Riječi je takva da bivše neprijatelje pretvara u braću i bliske prijatelje!

Nažalost, nakon 14 godina provedenih u putujućoj službi, morao sam prestati zbog sve slabijeg zdravlja. Ipak, moja žena i ja odlučili smo nastaviti služiti Jehovi kako najbolje možemo. Zbog toga smo pronašli smještaj i posao u Mulhouseu, gradu na istoku Francuske, te smo postali pioniri (punovremeni evangelizatori).

Još jednu veliku radost kroz godine donio mi je rad na izgradnji Dvorana Kraljevstva. Godine 1985. zamolili su me da organiziram građevinski tim za područje istočne Francuske. Uz pomoć vještih obrtnika i školujući spremne dobrovoljce, stvorili smo tim koji je sudjelovao na izgradnji ili renoviranju više od 80 dvorana, pretvarajući ih u prostore dostojne obožavanja Jehove. A kako sam samo bio sretan kad sam 1993. radio na izgradnji jedne Kongresne dvorane i pet Dvorana Kraljevstva u Francuskoj Gvajani (Južna Amerika)!

Ići dalje usprkos kušnjama

Zasigurno mogu reći da je u više od 50 godina teokratske aktivnosti moj život bio ispunjen velikim radostima i prednostima službe. Nažalost, u prosincu 1995. moja je draga žena, s kojom sam proveo 43 godine, umrla. Iako je to bilo vrijeme ogromne tuge — a tugujem još i danas — Jehova mi daje snagu, a moja duhovna braća i sestre pružaju mi ljubav i podršku koje donekle umanjuju bol kako vrijeme prolazi.

Još se uvijek jasno sjećam riječi jednog pomazanog brata na kongresu 1963. u Münchenu (Njemačka). “André”, rekao je, “ne gledaj ni lijevo ni desno. Braća u koncentracionim logorima izdržala su kušnje. Sada je na nama da nastavimo. Nikada ne smijemo sažalijevati sami sebe. Zato idi dalje!” Uvijek to imam na umu. Sada kad zbog bolesti i starosti ne mogu toliko raditi, riječi iz Jevrejima 6:10 za mene su stalni izvor utjehe: “Bog nije nepravedan da zaboravi djelo vaše i trud ljubavi koju pokazaste u ime njegovo.” Da, služiti Jehovi najveća je prednost koju netko može imati. Posljednjih 50 godina moj je cilj bio, i još je uvijek, biti ‘radnik koji se nema čega stidjeti’ (2. Timoteju 2:15, NW).

[Slika na stranici 22]

Vrsta broda na kakvom sam služio u fjordovima Norveške

[Slika na stranici 23]

Propovijedanje na biciklu u sjevernoj Francuskoj

[Slika na stranici 23]

Naslagani koferi služili su kao govornički stalak prilikom javnog predavanja

[Slike na stranici 24]

Sa svojom ženom, Jeannette, na našem vjenčanju 1952.