Više od 40 godina pod komunističkom zabranom
ISPRIČAO MIHAIL VASILJEVIČ SAVICKI
Kula stražara od 1. travnja 1956 (engl.) izvijestila je da je 1, 7. i 8. travnja 1951. nad Jehovinim svjedocima izvršena “velika čistka”. “Te datume Jehovini svjedoci u Rusiji ne mogu zaboraviti”, bilo je objašnjeno u Kuli stražari. “U ta tri dana svi Jehovini svjedoci koje se moglo pronaći u zapadnoj Ukrajini, Bjelorusiji, Besarabiji, Moldaviji, Latviji, Litvi i Estoniji — više od sedam tisuća muškaraca i žena (...) ukrcani su u teretna kola, odvezeni do željezničkih stanica, tamo smješteni u vagone za stoku i otpremljeni na dalek put.”
OSMOG travnja 1951. moja žena i osmomjesečni sin, moji roditelji te moj mlađi brat zajedno s mnogim drugim Svjedocima iz ukrajinskog grada Ternopola i njegove okolice odvedeni su iz svojih kuća. Putovali su oko dva tjedna, ukrcani u vagone za stoku. Na koncu su ih iskrcali u sibirskoj tajgi (subarktičkom području šuma), zapadno od Bajkalskog jezera.
Zašto mene nije zahvatila ta čistka? Prije nego što ispričam gdje sam bio u to vrijeme i što se sa svima nama dogodilo nakon toga, dopustite mi da vam kažem kako sam postao Jehovin svjedok.
Biblijska istina dolazi do nas
U rujnu 1947, kad sam imao samo 15 godina, dvije Jehovine svjedokinje došle su u naš dom koji se nalazio u malom selu Slavjatinu, udaljenom pedesetak kilometara od Ternopola. Dok sam s majkom sjedio i slušao te mlade djevojke — od kojih se jedna zvala Marija — odmah mi je bilo jasno da to nije samo još jedna religija. Na razumljiv su nam način objasnili u što vjeruju i odgovorili na naša biblijska pitanja.
Vjerovao sam da je Biblija Božja Riječ, ali razočarao sam se u crkvu. Djed je znao govoriti: “Svećenici plaše ljude pričama o mučenju u paklenoj vatri, a sami se ničeg ne boje. Oni samo pljačkaju i varaju siromašne.” Sjećam se nasilja koje su doživljavali Poljaci u našem selu i paljenja njihove imovine na početku drugog svjetskog rata. Šokantno je da je te napade organizirao grkokatolički svećenik. Poslije sam vidio mnoge žrtve pokolja i žarko sam želio saznati zašto se događaju takve okrutnosti.
To sam počeo shvaćati proučavajući Bibliju sa Svjedocima. Upoznao sam osnovne biblijske istine, među ostalim i činjenicu da gorući pakao ne postoji te da se Sotona Đavo služi krivom religijom kako bi poticao na ratove i krvoprolića. Svako malo prekinuo bih osobni studij i u molitvi se iskreno zahvalio Jehovi za ono što sam upravo naučio. Počeo sam prenositi te biblijske istine svom mlađem bratu Staku i bio sam vrlo sretan što ih je prihvatio.
Primjenjivanje onoga što sam naučio
Uvidio sam da se moram mijenjati, te sam smjesta prekinuo s pušenjem. Osim toga, shvatio sam da se trebam redovito sastajati s drugima radi organiziranog proučavanja Biblije. Zbog toga sam pješačio kroz šumu otprilike 10 kilometara kako bih došao do skrovitog mjesta na kojem su se održavali sastanci. Ponekad bi samo nekoliko žena uspjelo doći na sastanak i one bi me, iako još nisam bio kršten, zamolile da ga vodim.
Bilo je opasno posjedovati biblijsku literaturu, a onaj kod koga bi se ona pronašla mogao je biti osuđen na zatvorsku kaznu do 25 godina. Unatoč tome, želio sam imati vlastitu biblioteku. Jedan naš susjed prije je proučavao s Jehovinim svjedocima, ali je zbog straha prestao i zakopao svoju literaturu u vrt. Kako sam samo bio zahvalan Jehovi kad je taj čovjek iskopao sve svoje knjige i časopise i pristao dati mi ih! Sakrio sam ih u očevim košnicama, tamo gdje drugi neće imati želju tražiti.
U srpnju 1949. predao sam svoj život Jehovi i krstio sam se simbolizirajući time svoje predanje. Bio je to najsretniji dan u mom životu. Svjedok koji je obavio tajno krštenje naglasio je da nije lako biti pravi kršćanin i da dolaze mnoge kušnje. Uskoro sam osjetio koliko su bile istinite njegove riječi! Ipak, moj životni put krštenog Svjedoka započeo je radosnim događajem. Dva mjeseca nakon krštenja vjenčao sam se s Marijom, jednom od one dvije djevojke koje su mojoj majci i meni prenijele istinu.
Moja prva kušnja došla je iznenada
Dok sam se 16. travnja 1950. vraćao kući iz gradića po imenu Podgajci, iznenada su se preda mnom pojavili vojnici i pronašli nešto biblijske literature koju sam nosio našoj studijskoj grupi. Uhapsili su me. Prvih nekoliko dana zatvora tukli su me štapom i nisu mi dali ni jesti ni spavati. Bilo mi je zapovjeđeno da napravim sto čučnjeva držeći ruke iznad glave, a ja sam bio previše iscrpljen da ih toliko napravim. Nakon toga bacili su me u hladni, vlažni podrum u kojem sam proveo 24 sata.
Ovim se maltretiranjem željelo oslabiti moj otpor i iz mene lakše izvući informacije. “Gdje si nabavio literaturu i kome si je nosio?” pitali su. Ništa im nisam želio otkriti. Tada su mi pročitali dio zakona prema kojem mi se trebalo suditi. U njemu je stajalo da je kazna za posjedovanje i raspačavanje antisovjetske literature smrt ili 25 godina zatvora.
“Koju bi kaznu više volio?” pitali su.
“Niti jednu”, odgovorio sam, “no uzdam se u Jehovu i uz njegovu ću pomoć podnijeti sve što bude dozvolio.”
Na moje iznenađenje, nakon sedam dana su me pustili. To mi je iskustvo pomoglo da uvidim istinitost Jehovinog obećanja: “Ne ću te ostaviti, niti ću od tebe odstupiti” (Jevrejima 13:5).
Vratio sam se kući jako bolestan, ali otac me odveo liječniku, te sam se uskoro oporavio. Premda otac nije dijelio religiozna uvjerenja ostalih članova obitelji, podržavao nas je u našem obožavanju.
Zatočeništvo i izgon
Nekoliko mjeseci kasnije pozvan sam u sovjetsku vojsku. Objasnio sam im da mi savjest to ne dopušta (Izaija 2:4). Usprkos tome, u veljači 1951. osuđen sam na četiri godine i poslan u zatvor u Ternopolu. Kasnije su me prebacili u Lavov, jedan veći grad koji je udaljen oko 120 kilometara. Dok sam tamo bio u zatvoru, saznao sam da su mnogi Svjedoci deportirani u Sibir.
U ljeto 1951. neke od nas poslali su još dalje od Sibira, sve do Dalekog istoka. Putovali smo mjesec dana — otprilike 11 000 kilometara — prešavši 11 vremenskih zona! Samo smo se jednom, nakon više od dva tjedna putovanja vlakom, zaustavili na nekom mjestu gdje su nam dozvolili da se okupamo. To smo učinili u velikoj javnoj kupaonici u Novosibirsku (Sibir).
Tamo sam, usred velikog mnoštva zatvorenika, čuo kako jedan čovjek glasno pita: “Ima li ovdje koga iz obitelji Jonadab?” U to smo vrijeme izraz “Jonadab” koristili za one koji imaju nadu u vječni život na Zemlji (2. Carevima 10:15-17; Psalam 37:11, 29). Nekoliko zatvorenika smjesta se identificiralo kao Svjedoci. S kakvom smo samo radošću pozdravili jedni druge!
Duhovna aktivnost u zatvoru
Dok smo bili u Novosibirsku, dogovorili smo se što će nam biti lozinka kako bismo se mogli prepoznati kad stignemo na svoje odredište. Svi smo završili u istom kažnjeničkom logoru na obali Japanskog mora, u blizini Vladivostoka. Tamo smo organizirali redovite sastanke za proučavanje Biblije. Druženje s tom zrelom, starijom braćom koja su bila osuđena na duge kazne zatvora stvarno me duhovno ojačalo. Oni su naizmjenično vodili naše sastanke, koristeći biblijske retke i s njima povezane misli kojih su se sjećali iz časopisa Kula stražara.
Postavljali su pitanja, a braća su odgovarala. Mnogi od nas otkidali su komade papira od praznih vreća za cement i na njih bilježili komentare. Čuvali smo te zabilješke i uvezivali ih da ih možemo koristiti kao osobnu biblioteku. Nakon nekoliko mjeseci, oni koji su bili osuđeni na duge kazne poslani su u logore daleko na sjever Sibira. Nas trojicu mlađih prebacili su u Nahodku, obližnji grad koji je od Japana udaljen manje od 650 kilometara. Tamo sam u zatvoru proveo dvije godine.
Ponekad bismo uspjeli nabaviti primjerak Kule stražare. Ona nam je mjesecima služila kao duhovna hrana. S vremenom smo počeli dobivati pisma. Prvo koje sam dobio od svoje obitelji (koja je sada bila u izgnanstvu) natjeralo mi je suze na oči. U njemu je stajalo, kao što je pisalo u Kuli stražari koja je citirana na početku ovog članka, da se silom upalo u kuće Svjedoka i da su obitelji morale napustiti domove u roku od samo dva sata.
Ponovo s obitelji
Na slobodu sam pušten u prosincu 1952, nakon što sam odslužio dvije godine od četiri na koliko sam bio osuđen. Pridružio sam se svojoj obitelji koja je bila deportirana u malo selo Gadalej, u blizini Tuluna (Sibir). Dakako, bilo je divno ponovno biti s njima — moj sin Ivan imao je skoro tri godine, a kći Ana gotovo dvije. Ipak, moja je sloboda bila relativna. Lokalne su mi vlasti oduzele pasoš, a mene su držale pod prismotrom. Nisam smio putovati više od 3 kilometra od svoje kuće. Kasnije su mi dozvolili da jašem do tržnice u Tulunu. Tamo sam se diskretno sastajao s drugim Svjedocima.
Do tog vremena imali smo dvije kćeri, Anu i Nađu, te dva sina, Ivana i Kolju. Godine 1958. rodio nam se još jedan sin, Volođa. A 1961. dobili smo još jednu kćer, Galju.
Često me privodio i preslušavao KGB (bivša služba državne sigurnosti). Od mene nisu željeli samo izvući informacije o skupštini nego i pobuditi kod braće sumnju da surađujem s njima. Zato su me vodili u jedan skupi restoran i pokušavali me fotografirati kako se smijem i zabavljam s njima. No prozreo sam njihovu namjeru i svjesno sam se trudio stalno biti namrgođen. Svaki put kad sam se vratio iz pritvora, braći bih ispričao što se točno dogodilo. Tako oni nikad nisu posumnjali u moju lojalnost.
Kontaktiranje s logorima
Tijekom godina stotine Svjedoka poslano je u kažnjeničke logore. Za to smo vrijeme redovito kontaktirali s našom zatočenom braćom, opskrbljujući ih literaturom. Kako smo to uspijevali? Kad su braća i sestre bili pušteni iz logora, od njih smo saznali kako se literatura može potajno unijeti u logor usprkos strogim kontrolama. Desetak godina uspijevali smo našu braću u tim logorima snabdijevati časopisima i knjigama koje smo nabavljali preko Poljske i drugih zemalja.
Mnoge su naše kršćanske sestre provodile sate i sate marljivo prepisujući literaturu tako sitnim rukopisom da se cijeli časopis mogao sakriti u kutiju malenu poput one za šibice! Godine 1991, u vrijeme kad više nismo bili pod zabranom i kad smo dobivali lijepe četverobojne časopise, jedna je naša sestra rekla: “Sada ćemo pasti u zaborav.” Bila je u krivu. Ako ljudi i zaborave, Jehova ni u kom slučaju neće zaboraviti rad tih lojalnih slugu! (Jevrejima 6:10).
Ponovna selidba i tragedije
Krajem 1967. izvršena je premetačina kuće moga brata u Irkutsku. Pronađeni su film i primjerci biblijske literature. On je osuđen na tri godine zatvora. Međutim, premetačinom naše kuće nije otkriveno ništa. Ipak, vlasti su bile uvjerene da smo i mi umiješani te je zbog toga moja obitelj trebala napustiti to područje. Preselili smo se 5 000 kilometara na zapad, u grad Nevinnomisk u gorju Kavkaz. Tamo smo nastavili neformalno svjedočiti.
U lipnju 1969, prvog dana školskih praznika, pogodila nas je tragedija. Naš 12-godišnji sin Kolja doživio je strašan udar električne struje kad je pošao po loptu koja je pala kraj transformatora visokog napona. Više od 70 posto njegovog tijela bilo je u opekotinama. U bolnici se okrenuo prema meni i upitao me: “Hoćemo li moći opet zajedno ići na otok?” (Govorio je o otoku na koji smo rado odlazili.) “Da, Kolja”, rekao sam, “ponovno ćemo ići na taj otok. Kad te Isus Krist vrati u život, sigurno ćemo otići na taj otok.” U polusvjesnom stanju pjevao je jednu od svojih najdražih pjesama Kraljevstva, onu koju je volio svirati na svojoj trubi u skupštinskom orkestru. Umro je tri dana kasnije, potpuno uvjeren u nadu u uskrsnuće.
Sljedeće su godine našeg 20-godišnjeg sina Ivana pozvali u vojsku. Kad je to odbio, uhapsili su ga te je tri godine proveo u zatvoru. Godine 1971. pozvali su i mene te mi ponovno prijetili zatvorom ako odbijem služiti. Moj se slučaj mjesecima povlačio po sudu. U međuvremenu je moja žena dobila rak i bilo joj je potrebno mnogo njege. Zbog toga su odbacili moj slučaj. Marija je umrla 1972. Bila je vjeran drug, lojalna Jehovi sve do svoje smrti.
Naša se obitelj razilazi na sve strane
Godine 1973. vjenčao sam se s Ninom. Otac ju je 1960. izbacio iz kuće zbog toga što je postala Svjedok. Bila je revni propovjednik i jedna od onih sestara koje su naporno radile prepisujući časopise za braću u logorima. I moja su je djeca zavoljela.
Vlastima je smetala naša aktivnost u Nevinnomisku te su vršile pritisak na nas da odemo. Zato smo se moja žena, moje kćeri i ja 1975. preselili u južni dio Kavkaza u Gruziju. U isto su se vrijeme moji sinovi Ivan i Volođa odselili u Džambul, na južnoj granici Kazahstana.
U Gruziji je djelo Jehovinih svjedoka bilo tek u povojima. Neformalno smo svjedočili na području gradova Gagre i Suhumija, koji se nalaze na obali Crnog mora, i nakon godinu dana u jednoj je planinskoj rijeci bilo kršteno deset novih Svjedoka. Uskoro su nam vlasti naredile da napustimo to područje, te smo se preselili u istočnu Gruziju. Tamo smo pojačali napore da pronađemo ljude nalik ovcama, a Jehova nas je blagoslovio.
Sastajali smo se u malim grupama. Jezik nam je stvarao probleme budući da mi nismo znali gruzijski, a neki Gruzijci nisu dobro govorili ruski. Isprva smo proučavali samo s Rusima. No, uskoro je djelo propovijedanja i poučavanja na gruzijskom jeziku počelo napredovati, i sada u Gruziji ima na tisuće objavitelja Kraljevstva.
Godine 1979, zbog pritiska KGB-a, poslodavac mi je rekao da više nisam dobrodošao u njegovoj zemlji. To je bilo u vrijeme kad je moja kći Nađa doživjela prometnu nesreću u kojoj su i ona i njena mala kći poginule. Moja je majka umrla vjerna Jehovi u Nevinnomisku godinu dana ranije, pa su moj otac i brat ostali sami. Zato smo odlučili vratiti se tamo.
Blagoslovi za ustrajnost
U Nevinnomisku smo nastavili ilegalno proizvoditi biblijsku literaturu. Kad sam sredinom 1980-ih bio pozvan da se javim vlastima, rekao sam im da sam sanjao kako skrivam naše časopise. Smijali su se tome. Kad sam odlazio, jedan je od njih rekao: “Ne moraš više sanjati o tome kako skrivaš svoju literaturu.” Zaključio je: “Uskoro ćeš literaturu držati otvoreno na policama i odlazit ćeš na sastanke ruku pod ruku sa svojom ženom držeći Bibliju u ruci.”
Godine 1989. pogodila nas je smrt naše kćerke Ane koja je umrla od proširenja krvnih žila u mozgu. Imala je samo 38 godina. U kolovozu iste godine Svjedoci iz Nevinnomiska unajmili su vlak i otputovali u Varšavu (Poljska) kako bi prisustvovali međunarodnom kongresu. Bilo je 60 366 prisutnih, a među njima su bile i tisuće iz Sovjetskog Saveza. Stvarno smo mislili da sanjamo! Manje od dvije godine nakon toga, 27. ožujka 1991, imao sam čast da u Moskvi uz još pet dugogodišnjih skupštinskih starješina iz Sovjetskog Saveza potpišem povijesni dokument kojim je vjerska organizacija Jehovinih svjedoka dobila zakonsko priznanje!
Jako sam radostan što moja djeca koja su živa vjerno služe Jehovi. Radujem se i Božjem novom svijetu, kad ću ponovno vidjeti Anu, Nađu i njenu kćer, kao i Kolju. Kada on uskrsne, održat ću svoje obećanje i odvest ću ga na otok na kojem smo prije mnogo godina zajednički toliko uživali.
A do tog vremena, stvarno je radost gledati brzo širenje biblijske istine u ovoj ogromnoj zemlji! Doista sam zadovoljan svojim životom i zahvaljujem Jehovi što mi je dopustio da budem njegov Svjedok. Potpuno sam uvjeren u istinitost riječi zapisanih u Psalmu 34:8: “Ispitajte i vidite kako je dobar Gospodin; blago čovjeku koji se uzda u nj.”
[Slika na stranici 25]
One godine kad sam ponovo bio sa svojom obitelji u Tulunu
[Slike na stranici 26]
Gore: Moj otac i moja djeca ispred naše kuće u Tulunu (Sibir)
Gore desno: Moja kći Nađa i njena kći, koje su poginule u automobilskoj nesreći
Desno: Obiteljski portret iz 1968.