Vršili su Jehovinu volju
Najveći čovjek ponizno služi
ISUS je znao da su posljednji sati koje će provesti sa svojim apostolima jako važni. On će uskoro biti uhapšen, a njegova vjera ispitana kao nikad dotad. Isus je također bio svjestan da ga čekaju veliki blagoslovi. Još malo i on će biti postavljen Bogu zdesna i dobit će “ime koje je veće od svakoga imena. Da se u ime Isusovo pokloni svako koljeno onijeh koji su na nebu i na zemlji i pod zemljom” (Filipljanima 2:9, 10).
Ipak, ni tjeskoba koju je osjećao zbog smrti koja mu se približavala ni snažna želja za obećanom nagradom nisu Isusu odvratile pažnju od potreba njegovih apostola. ‘Do kraja ih je ljubio’, Ivan je kasnije zabilježio u svom Evanđelju (Ivan 13:1). I u ovim presudnim zadnjim satima svoga života koji je proveo kao savršeni čovjek, Isus je svojim apostolima dao jednu jako važnu pouku.
Pouka o poniznosti
Apostoli su zajedno s Isusom u jednoj gornjoj sobi u Jeruzalemu slavili Pashu. Isus ih je prije toga čuo kako se prepiru o tome tko je među njima najveći (Matej 18:1; Marko 9:33, 34). Već je razgovarao s njima o toj temi i pokušao je ispraviti njihovo gledište (Luka 9:46). Međutim, Isus je sada naglasio tu pouku na drugačiji način. Odlučio je ne samo govoriti im o poniznosti već im i primjerom pokazati.
Isus “ustade od večere i skine gornju haljinu”, piše Ivan. “Uzevši ručnik opasa se. Potom ulije vode u umivaonicu i stade prati noge učenicima i otirati ručnikom, kojim je bio opasan” (Ivan 13:4, 5, Zagoda).
U vrućem podneblju drevnog Srednjeg istoka ljudi su obično nosili sandale dok su pješačili prašnjavim putevima. Kad bi ušli u kuću običnog čovjeka, domaćin bi ih pozdravio i pripremio posude s vodom kako bi najprije mogli oprati noge. U bogatijim su kućanstvima gostima noge prali robovi (Sudije 19:21; 1. Samuelova 25:40-42).
U toj gornjoj sobi Isus i njegovi apostoli nisu bili ničiji gosti. Nije bilo domaćina koji bi donio posude, nije bilo ni robova koji bi im oprali noge. Kad im je Isus počeo prati noge, apostoli su se našli u nezgodnoj situaciji. Pa onaj koji je najveći među njima obavio je najniži posao!
Petar isprva nije dopustio Isusu da mu opere noge. No Isus mu je rekao: “Ako te ne operem nemaš dijela sa mnom.” Kad je Isus oprao noge svim apostolima, rekao je: “Znate li što ja učinih vama? Vi zovete mene učiteljem i Gospodinom; i pravo velite: jer jesam. Kad dakle ja oprah vama noge Gospodin i učitelj, i vi ste dužni jedan drugome prati noge. Jer ja vam dadoh ugled da i vi tako činite kao što ja vama učinih” (Ivan 13:6-15).
Isus time nije uspostavio nekakav obred pranja nogu. Ne, on je pomogao svojim apostolima da usvoje novi stav — stav u kojem se očituje poniznost i spremnost da se za svoju braću obavi i najniži posao. Oni su očito shvatili što im je želio reći. Razmotrimo što se dogodilo godinama kasnije kad se pojavilo pitanje u vezi s obrezanjem. Iako je došlo do ’žestokog raspravljanja’, prisutni su poštovali red i s poštovanjem su saslušali mišljenja drugih. Osim toga, izgleda da je tim sastankom predsjedao učenik Jakov — ne netko od apostola, kao što bismo to mogli očekivati budući da su oni bili prisutni. Ova pojedinost koju se navodi u izvještaju Djela apostolskih pokazuje da su apostoli dosta napredovali u ispoljavanju poniznosti (Djela apostolska 15:6-29, St).
Pouka za nas
Time što je svojim učenicima oprao noge, Isus je dao upečatljivu pouku o poniznosti. Uistinu, kršćani ne bi smjeli misliti da su tako važni da im drugi uvijek trebaju biti na usluzi, a ni čeznuti za položajima koji donose čast i ugled. Umjesto toga, trebali bi oponašati način postupanja Isusa, koji “nije došao da mu služe, nego da služi i da dušu svoju u otkup da za mnoge” (Matej 20:28). Da, Isusovi sljedbenici trebali bi biti spremni jedni za druge obavljati čak i najniže poslove.
Petar je s dobrim razlogom napisao: “Svi se opašite poniznošću, ‘jer se Bog oholima protivi, a poniznima daje milost’” (1. Petrova 5:5, Za). Grčka riječ koja se prevodi “opašite” izvedena je iz riječi koja znači “pregača roba”, kojom se pripasivala široka haljina. Da li se Petar možda osvrnuo na događaj kad se Isus opasao ručnikom i svojim apostolima oprao noge? To se ne može tvrditi sa sigurnošću. Ipak, baš kao što je ponizno djelo Isusa Krista ostavilo neizbrisiv trag u Petrovom srcu, tako bi trebalo ostaviti trag i u srcima svih onih koji žele biti njegovi sljedbenici (Kološanima 3:12-14).