“U strahu na moru”

U MRKLOJ noći jedrenjak koji prevozi 276 ljudi približava se jednom otoku u Sredozemnom moru. Posada i putnici iscrpljeni su jer ih olujno more baca amo-tamo već 14 dana. Nakon što su u zoru ugledali jedan zaljev, pokušavaju nasukati brod. No pramac je nalegao tako jako da se ne može pomaknuti, a valovi razbijaju krmu. Svi putnici napuštaju brod i uspijevaju doći do obale Malte plivajući ili držeći se za daske i druge predmete. Promrzli i iznureni, izvlače se iz razbješnjelih valova. Među putnicima je i kršćanski apostol Pavao. Njega vode u Rim na suđenje (Djela apostolska 27:27-44).

Brodolom kod Malte za Pavla nije bio prvi događaj na moru u kojem mu je život bio u opasnosti. Nekoliko je godina ranije napisao: “Tri puta se ladja sa mnom razbijala, noć i dan proveo sam u dubini morskoj.” Dodao je da je bio “u strahu na moru” (2. Korinćanima 11:25-27). Plovidba morem pomogla je Pavlu da ispuni ulogu koju mu je Bog dao, naime da bude ‘apostol narodâ’ (Rimljanima 11:13, Zagoda).

Koliko je zapravo bila raširena plovidba u prvom stoljeću? Koju je ulogu odigrala u širenju kršćanstva? Koliko je bila sigurna? Koje su se vrste brodova upotrebljavale? I kakav je bio smještaj putnika na njima?

Ovisnost Rima o morskoj trgovini

Rimljani su Sredozemno more zvali Mare Nostrum — “naše more”. Prevlast na plovidbenim putevima Rimu nije bila prijeko potrebna samo iz vojnih razloga. Mnogi gradovi Rimskog Carstva ili su bili luke ili su izlaz na more imali preko luka drugih gradova. Primjerice, Rim je koristio luku obližnje Ostije, Korint je koristio Lehej i Kenhreju, a Sirijska Antiohija imala je izlaz na more preko Seleukije. Dobre plovidbene veze između ovih luka osigurale su brzu komunikaciju s velikim gradovima i omogućile su djelotvorno upravljanje rimskim provincijama.

I zalihe hrane grada Rima ovisile su o brodarstvu. S otprilike milijun stanovnika, Rim je imao ogromnu potražnju za žitaricama — negdje između 250 000 i 400 000 tona godišnje. Odakle su stizale sve te žitarice? Josip Flavije citira riječi Heroda Agripe II koji je rekao da je sjeverna Afrika hranila Rim osam mjeseci u godini, dok je Egipat slao dovoljno žitarica da se grad prehrani u daljnja četiri. Tisuće brodova dovozilo je žitarice u taj grad.

Kako bi se zadovoljila želja Rimljana za luksuzom, cvatuća pomorska trgovina dobavljala je svakojaku robu. Rude, kamen i mramor brodovima su se dovozili s Cipra, iz Grčke i Egipta, a drvenu se građu prevozilo iz Libanona. Vino je dolazilo iz Smirne, orašasti plodovi iz Damaska, a datulje iz Palestine. Ljekovite masti i kaučuk ukrcavalo se u Ciliciji, vunu u Miletu i Laodiceji, tkanine u Smirni i Libanonu, grimizni materijal u Tiru i Sidonu. Boje se slalo iz Tijatire, a staklo iz Aleksandrije i Sidona. Svilu, pamuk, slonovaču i začine uvozilo se iz Kine i Indije.

Što se može reći o brodu na kojem je Pavao nastradao kod Malte? Bio je to brod za prijevoz žitarica, ‘aleksandrijska lađa koja plovi u Italiju’ (Djela apostolska 27:6; vidi fusnotu u NW). Flote brodova za prijevoz žitarica bile su u privatnom vlasništvu Grka, Feničana i Sirijaca, koji su zapovijedali njima i opremali ih. Međutim, te je brodove unajmljivala država. “Kao i u slučaju skupljanja poreza”, kaže povjesničar William M. Ramsay, “vlast je uvidjela da je lakše unajmiti ljude za obavljanje posla nego organizirati vlastitu ogromnu mašineriju ljudi i opreme koja bi bila potrebna za tako opsežnu djelatnost.”

Pavao je u Rim doputovao brodom koji je imao pramčanu figuru “Dioskuri”. I to je bio aleksandrijski brod. Pristao je u Puteolima u Napuljskom zaljevu, u luku gdje su obično pristajale flote brodova za prijevoz žitarica (Djela apostolska 28:11-13). Iz Puteola — današnjeg Pozzuolija — teret se dalje prevozio kopnom ili se manjim brodovima transportirao rijekom Tiber na sjever sve do srca Rima.

Putnici na teretnim brodovima?

Zašto su Pavao i vojnici koji su ga čuvali putovali na teretnom brodu? Da bismo dobili odgovor na to pitanje, trebamo znati što je u tim danima značilo ploviti brodom kao putnik.

U prvom stoljeću n. e. nisu postojali putnički brodovi. Putnici su putovali na trgovačkim brodovima. Njima su mogli putovati ljudi svih profila — državni službenici, intelektualci, propovjednici, vračari, umjetnici, sportaši, trgovci, turisti i hodočasnici.

Dakako, postojali su mali brodovi koji su prevozili putnike i teret u obalnim vodama. Pavao je možda jednim od takvih brodova putovao iz Troade da bi ‘došao u Makedoniju’. Možda je malim brodovima više puta plovio u Atenu i iz nje. Pavao je možda putovao malim brodom i na svom kasnijem putovanju iz Troade u Pataru, pored otokâ nedaleko od obale Male Azije (Djela apostolska 16:8-11; 17:14, 15; 20:1-6, 13-15; 21:1). Korištenje takvih malih brodova predstavljalo je uštedu vremena, ali oni nisu smjeli ploviti jako daleko od obale. Stoga su brodovi kojima je Pavao putovao na Cipar i potom u Pamfiliju te oni kojima je putovao iz Efeza u Cezareju i iz Patare u Tir morali biti znatno veći (Djela apostolska 13:4, 13; 18:21, 22; 21:1-3). I za brod na kojem je Pavao doživio brodolom pored Malte smatra se da je bio velik. Kolika je mogla biti veličina takvih brodova?

Književni izvori naveli su jednog stručnjaka da kaže: “Najmanja nosivost (brodova) koju su ljudi antičkog doba općenito smatrali praktičnom iznosila je otprilike 70 do 80 tona. Veoma popularna nosivost, barem u helenističko doba, bila je 130 tona. Iako su brodovi nosivosti 250 tona bili uobičajen prizor, bili su svakako veći od prosječnih. U rimsko doba brodovi koji su se koristili u državnom transportu bili su još i veći, poželjna nosivost iznosila je 340 tona. Najveći brodovi koji su tada plovili imali su nosivost i do 1 300 tona, možda i malo veću.” Prema jednom opisu zapisanom u drugom stoljeću n. e., aleksandrijski brod za prijevoz žitarica Isis bio je dug oko 55 metara, širok 14 metara, imao je skladišni prostor dubok 13 metara i vjerojatno je mogao prevoziti preko tisuću tona žitarica i nekoliko stotina putnika.

Kakav je bio smještaj putnika na brodu za prijevoz žitarica? Budući da su brodovi bili prvenstveno namijenjeni za teret, putnici su bili u drugom planu. Nisu im bile osigurane ni hrana ni usluge, samo voda. Spavali su na palubi, možda pod kakvim nadstrešnicama nalik šatoru koje bi se podizale uvečer, a raspremale svakog jutra. Iako je putnicima možda bilo dopušteno koristiti se brodskom kuhinjom, sami su trebali imati sve što je bilo potrebno za kuhanje, jelo, kupanje i spavanje — od posuđa do posteljine.

Plovidba morem — koliko je bila sigurna?

Bez instrumenata — čak i bez kompasa — moreplovci u prvom stoljeću orijentirali su se isključivo pomoću vida. Zbog toga je plovidba bila najsigurnija onda kad je vidljivost bila najbolja — uglavnom od kraja svibnja do sredine rujna. Dva mjeseca prije i poslije tog razdoblja trgovci su putovali uz rizik. No zimi su magla i oblaci često zaklanjali obalu te sunce danju, a zvijezde noću. Sezona plovidbe bila je zatvorena (latinski: mare clausum) od 11. studenog do 10. ožujka, osim u slučaju krajnje potrebe ili hitnosti. Oni koji su putovali pretkraj plovidbene sezone izlagali su se riziku da prezime u stranoj luci (Djela apostolska 27:12; 28:11).

Unatoč tome što je plovidba bila riskantna i sezonska, je li imala ikakve prednosti pred kopnenim putovanjima? Dakako da jest! Putovanje morem bilo je manje zamorno, bilo je jeftinije i brže. Kad su vjetrovi bili povoljni, brod je mogao preploviti i do 150 kilometara dnevno. A pješice se dnevno moglo prijeći 25 do 30 kilometara.

Brzina plovidbe gotovo je u potpunosti ovisila o vjetru. Putovati iz Egipta u Italiju značilo je stalno se boriti protiv vjetrova u pramac, čak i u najpovoljnije vrijeme. Najkraća ruta obično je bila preko Rodosa ili Mire ili pak nekih drugih luka na obali Licije u Maloj Aziji. Jednom se Isis, brod za prijevoz žitarica, nakon što se borio s olujama i izgubio na svom putu, usidrio u Pireju 70 dana nakon isplovljivanja iz Aleksandrije. Uz pretežno sjeverozapadni vjetar u krmu, njegov je povratak iz Italije trajao možda 20 do 25 dana. A za isto bi putovanje kopnom u samo jednom od tih pravaca trebalo više od 150 dana, i to uz lijepo vrijeme.

Dobra vijest prenosi se daleko preko mora

Pavao je očito bio svjestan da je izvan plovidbene sezone opasno putovati morem. Čak je i savjetovao da se ne putuje krajem rujna ili početkom listopada, govoreći: “Ljudi! vidim da će plovljenje biti s mukom i velikom štetom ne samo tovara i ladje nego i duša našijeh” (Djela apostolska 27:9, 10). Međutim, vojni zapovjednik koji je bio u njegovoj pratnji ignorirao je to upozorenje, te se pored Malte dogodio brodolom.

Pavao je do kraja svoje misionarske karijere doživio bar još četiri brodoloma (Djela apostolska 27:41-44; 2. Korinćanima 11:25). Pa ipak, preveliki strah s obzirom na ono što bi se moglo dogoditi nije sprečavao rane propovjednike dobre vijesti da plove morem. Oni su u potpunosti iskoristili sva raspoloživa sredstva za putovanje kako bi širili poruku Kraljevstva. I tako je u poslušnosti Isusovoj zapovijedi svjedočanstvo dano nadaleko i naširoko (Matej 28:19, 20; Djela apostolska 1:8). Zahvaljujući njihovoj revnosti, vjeri onih koji su slijedili njihov primjer i vodstvu Jehovinog svetog duha dobra je vijest doprla do najudaljenijih dijelova nastanjene Zemlje.

[Zahvala na stranici 31]

Pictorial Archive (Near Eastern History) Est.