Život nakon smrti — što vjeruju ljudi?
“Kad umre čovjek, zar uskrsnut’ može?” (JOB 14:14, St).
1, 2. Na koji način mnogi traže utjehu kada im smrt oduzme neku voljenu osobu?
U JEDNOJ mrtvačnici u New Yorku prijatelji i članovi obitelji u tišini prolaze pored otvorenog lijesa u kojem leži 17-godišnji mladić čiji je mladi život razorio rak. Skrhana majka u suzama stalno iznova ponavlja: “Tommy je sada sretniji. Bog je želio da Tommy bude s njim na nebu.” To je ono što su je naučili da vjeruje.
2 U Jamnagaru (Indija), udaljenom od tog grada nekih 11 000 kilometara, najstariji od trojice sinova pali drva na pogrebnoj lomači gdje će kremirati svog preminulog oca. Uz pucketanje vatre, brahman izgovara mantre na sanskrtu: “Neka duša, koja nikada ne umire, i dalje nastoji postići jedinstvo s krajnjom stvarnošću.”
3. O kojim pitanjima ljudi već stoljećima razmišljaju?
3 Smrt je stvarnost koju nalazimo posvuda oko nas (Rimljanima 5:12). Posve je prirodno pitati se je li smrt kraj svega. Razmišljajući o prirodnom ciklusu biljaka, Job, vjerni sluga Jehove Boga iz drevnog doba, primijetio je: “Ta ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.” No, kako je s ljudima? “Kad umre čovjek, zar uskrsnut’ može?” pitao je Job (Job 14:7, 14, St). Kroz stoljeća ljudi iz svih društvenih sredina razmišljali su o pitanjima: Ima li života nakon smrti? Ako ima, kakav je to život? Dakle, kakva su sve vjerovanja ljudi stekli? I zašto?
Mnogo odgovora, zajednička tema
4. Što ljudi iz različitih religija vjeruju o životu nakon smrti?
4 Mnogi nominalni kršćani vjeruju da nakon smrti ljudi idu ili na nebo ili u pakao. S druge strane, hindusi vjeruju u reinkarnaciju. Prema islamskom će vjerovanju nakon smrti biti dan suda kada će Allah prosuditi svačiji životni put i svaku osobu poslati ili u raj ili u paklenu vatru. U nekim su zemljama vjerovanja u vezi s mrtvima neobična kombinacija mjesne tradicije i nominalnog kršćanstva. Naprimjer, na Šri Lanki i budisti i katolici ostavljaju vrata i prozore širom otvorene kad im se u kući desi smrtni slučaj, a lijes postave tako da su noge preminulog okrenute prema ulaznim vratima. Oni vjeruju da će na taj način duhu, odnosno duši, preminulog omogućiti da izađe iz kuće. Među mnogim katolicima i protestantima u zapadnoj Africi običaj je pokriti ogledala kad netko umre, tako da nitko ne vidi duh umrle osobe ako pogleda u ogledalo. Zatim, 40 dana kasnije, obitelj i prijatelji slave uzašašće duše na nebo.
5. Što je središnje vjerovanje u kojem se većina religija slaže?
5 Usprkos svoj toj raznolikosti, izgleda da se većina religija u najmanju ruku slaže u jednoj postavci. One zastupaju vjerovanje da je nešto unutar osobe — nazvali mi to dušom, duhom ili utvarom — besmrtno i da nastavlja živjeti nakon što tijelo umre. Gotovo sve od stotina religija i sekti kršćanstva zastupaju vjerovanje u besmrtnost duše. Osim toga, to je vjerovanje i službena doktrina judaizma. Ono predstavlja sam temelj hinduističkog učenja o reinkarnaciji. Muslimani vjeruju da duša nastavlja živjeti nakon što tijelo umre. Australski Aboridžini, afrički animisti, šintoisti, pa čak i budisti, svi o toj istoj temi naučavaju nešto slično.
6. Kako neki izučavatelji gledaju na predodžbu o besmrtnosti duše?
6 S druge strane, ima onih koji zastupaju gledište da smrću prestaje život u svjesnom stanju. Njima predodžba o tome da se emocionalni i intelektualni život nastavlja u nekakvoj neosobnoj, sjenovitoj duši, odvojenoj od tijela, zvuči nerazumno. Miguel de Unamuno, španjolski izučavatelj iz 20. stoljeća, piše: “Vjerovati u besmrtnost duše znači željeti da duša može biti besmrtna, ali željeti to tako snažno da ta odlučnost baca razum pod noge i gazi ga.” Među drugima koji dijele ovo uvjerenje nalaze se vrlo različiti ljudi kao što su zapaženi drevni filozofi Aristotel i Epikur, zatim liječnik Hipokrat, škotski filozof David Hume, arapski učenjak Averroës i Jawaharlal Nehru, prvi indijski premijer nakon osamostaljenja.
7. Koja važna pitanja vezana za vjerovanje u besmrtnost duše treba sada razmotriti?
7 Suočeni sa svim tim oprečnim predodžbama i vjerovanjima, potaknuti smo upitati: Da li uistinu imamo besmrtnu dušu? Ako duša zapravo nije besmrtna, kako je onda takvo lažno učenje moglo postati sastavni dio toliko velikog broja današnjih religija? Odakle potječe ta predodžba? Od presudne je važnosti pronaći istinite i zadovoljavajuće odgovore na ta pitanja jer o tome ovisi naša budućnost (1. Korinćanima 15:19). No, ispitajmo najprije kako je doktrina o besmrtnosti duše nastala.
Začetak doktrine
8. Kakvu su ulogu u unapređivanju predodžbe da je duša besmrtna odigrali Sokrat i Platon?
8 Sokratu i Platonu, grčkim filozofima iz petog stoljeća pr. n. e., odaje se priznanje da su među prvima unapređivali vjerovanje u to da je duša besmrtna. Međutim, oni nisu bili začetnici ove predodžbe. Umjesto toga, oni su je razvili i od nje načinili filozofsko učenje, čineći je na taj način prihvatljivijom za školovane slojeve ljudi svog i budućeg vremena. Činjenice pokazuju da su pripadnici zoroastrizma u drevnoj Perziji i Egipćani prije njih također vjerovali u besmrtnost duše. Stoga, pitanje glasi: Gdje je bio izvor tog učenja?
9. Što je bilo zajednički izvor utjecaja na drevne kulture Egipta, Perzije i Grčke?
9 “U drevnom je svijetu”, kaže se u knjizi The Religion of Babylonia and Assyria (Religija Babilonije i Asirije), “babilonska religija utjecala na Egipat, Perziju i Grčku.” U vezi s egipatskim religioznim vjerovanjima, u istoj se knjizi dalje objašnjava: “S obzirom na rane kontakte između Egipta i Babilonije, kao što to pokazuju pločice iz El-Amarne, sigurno je postojalo mnogo prilika za upliv babilonskih gledišta i običaja u egipatske kultove.”a Uglavnom se isto može reći i za drevnu perzijsku i grčku kulturu.
10. Kakvo su gledište Babilonci imali o zagrobnom životu?
10 No jesu li drevni Babilonci vjerovali u besmrtnost duše? O tome je profesor Morris Jastrow, ml., sa Sveučilišta Pennsylvania (SAD), napisao sljedeće: “Ni narod, a niti vođe religiozne misli [u Babiloniji] nisu nikada smatrali da postoji mogućnost potpunog istrebljenja onog što je jednom stvoreno. Smrt je [prema njihovom gledištu] bila prolaz prema nekoj drugoj vrsti života, a poricanje besmrtnosti [sadašnjeg života] samo je naglašavalo kako je nemoguće izbjeći promjenu postojanja koja nastupa smrću.” Da, i Babilonci su vjerovali da se život neke vrste, u nekom obliku, nastavlja poslije smrti. Pokazali su to tako što su zajedno s mrtvima ukopavali razne predmete da bi ih oni mogli koristiti na “onom svijetu”.
11, 12. Gdje je nakon potopa bila kolijevka učenja o besmrtnosti duše?
11 Očito je da učenje o besmrtnosti duše seže sve do drevnog Babilona. Je li to važno? Svakako, jer prema Bibliji, grad Babel, ili Babilon, utemeljio je Noin praunuk Nemrod. Nakon općeg potopa u Noinim danima svi su ljudi govorili jednim jezikom i imali jednu religiju. Nemrod ne samo da je bio čovjek “u otporu protiv Jehove” već su on i njegovi sljedbenici željeli ‘steći sebi ime’. Tako je Nemrod, time što je utemeljio grad i u njemu počeo graditi kulu, osnovao jednu drugačiju religiju (1. Mojsijeva 10:1, 6, 8-10, NW; 11:1-4).
12 Predaja kaže da je Nemrod umro nasilnom smrću. Razumno je pretpostaviti da su Babilonci nakon njegove smrti bili skloni tome da ga visoko poštuju kao osnivača, graditelja i prvog kralja njihovog grada. Budući da su boga Marduka (Merodaha) smatrali osnivačem Babilona, a čak su i pojedini babilonski kraljevi dobili ime po njemu, neki izučavatelji smatraju da Marduk predstavlja deificiranog Nemroda (2. Carevima 25:27; Izaija 39:1; Jeremija 50:2). Ako je to istina, tada je predodžba o tome da osoba ima dušu koja nadživljava smrt morala biti aktualna barem u vrijeme Nemrodove smrti. U svakom slučaju, stranice povijesti pokazuju da je nakon potopa Babel, odnosno Babilon, bio kolijevka učenja o besmrtnosti duše.
13. Kako se učenje o besmrtnoj duši rasprostranilo po čitavoj Zemlji, i s kakvim rezultatom?
13 Biblija nadalje otkriva da je Bog osujetio nastojanja graditelja kule u Babelu tako što im je pomiješao jezike. Budući da više nisu mogli međusobno komunicirati, napustili su projekt na kojem su radili i rasuli se ‘odande po svoj zemlji’ (1. Mojsijeva 11:5-9). Moramo zadržati na umu da to što se jezik tih ljudi koji su željeli sagraditi kulu promijenio nije značilo da se promijenio i njihov način razmišljanja i njihove predodžbe. Stoga, gdje su god oni išli, s njima su išle i njihove religijske predodžbe. Na taj su se način babilonska religijska učenja — a to uključuje i učenje o besmrtnosti duše — rasprostranila po čitavoj Zemlji i postala temelj glavnih svjetskih religija. Tako je osnovano svjetsko carstvo krive religije, koje se u Bibliji odgovarajuće opisuje kao “Babilon Veliki, majka bludnicâ i ogavnosti zemaljskih” (Otkrivenje 17:5, NW).
Svjetsko carstvo krive religije širi se na Istok
14. Kako su se babilonska religijska vjerovanja proširila na Indijski potkontinent?
14 Neki povjesničari kažu da je prije više od 3 500 godina migracijski val svjetlopute Arijce sa sjeverozapada donio u dolinu Inda, koja se sada najvećim dijelom nalazi u Pakistanu i Indiji. Arijci su se otamo proširili u ravnice Gangesa i dalje kroz Indiju. Neki stručnjaci kažu da su se religijske ideje tih migranata temeljile na drevnim iranskim i babilonskim učenjima. Stoga su te religijske ideje postale korijeni hinduizma.
15. Kako je predodžba o besmrtnosti duše utjecala na današnji hinduizam?
15 U Indiji je predodžba o besmrtnosti duše poprimila oblik doktrine o reinkarnaciji. Hinduistički mudraci, koji su se hvatali ukoštac s univerzalnim problemom zla i patnje među ljudima, stvorili su ono što se naziva zakonom karme, zakonom uzroka i posljedice. Sjedinjujući taj zakon s vjerovanjem u besmrtnost duše, došli su do učenja o reinkarnaciji, prema kojem se navodno zasluge i krivice iz jednog života nagrađuju ili kažnjavaju u sljedećem. Cilj koji vjerni ljudi žele postići je mokša, odnosno oslobođenje iz kruga ponovnih rađanja i sjedinjenje s onim što se naziva krajnja stvarnost, ili nirvana. Kako se hinduizam tokom stoljeća rasprostranio, rasprostranilo se i učenje o reinkarnaciji. A ta je doktrina postala glavno uporište današnjeg hinduizma.
16. Koje je vjerovanje o zagrobnom životu zavladalo religijskim uvjerenjima i običajima ogromnog dijela stanovništva istočne Azije?
16 Iz hinduizma su nastale druge religije, kao što su budizam, jainizam i sikhizam. I u tim se religijama vjeruje u reinkarnaciju. Štoviše, budući da je budizam prodro u najveći dio istočne Azije — u Japan, Kinu, Koreju i druga područja — on je snažno utjecao na kulturu i religiju cijele te regije. To je stvorilo religije koje predstavljaju amalgam vjerovanja u koji spadaju elementi budizma, spiritizma i obožavanja predaka. Posebno utjecajne među njima su taoizam, konfucijanizam i šintoizam. Na taj je način vjerovanje u nastavljanje života nakon smrti tijela zavladalo religijskim uvjerenjima i običajima ogromnog broja ljudi u tom dijelu svijeta.
Kako je s judaizmom, kršćanstvom i islamom?
17. Što su drevni Židovi vjerovali s obzirom na život nakon smrti?
17 Što o životu nakon smrti vjeruju sljedbenici judaizma, kršćanstva i islama? Među tim religijama judaizam je daleko najstariji. Njegovi korijeni sežu do Abrahama, neke 4 000 godina unatrag — mnogo prije nego što su Sokrat i Platon razvili teoriju o besmrtnosti duše. Drevni su Židovi vjerovali u uskrsnuće mrtvih, a ne u naslijeđenu ljudsku besmrtnost (Matej 22:31, 32; Jevrejima 11:19). Kako je onda nauka o besmrtnosti duše prodrla u judaizam? Na to pitanje odgovor daje povijest.
18, 19. Kako je predodžba o besmrtnosti duše prodrla u judaizam?
18 Godine 332. pr. n. e. Aleksandar Veliki osvojio je Srednji istok, uključujući i Jeruzalem. Budući da su Aleksandrovi nasljednici nastavili provoditi njegov program helenizacije, došlo je do stapanja dviju kultura — grčke i židovske. Židovi su s vremenom postali upućeni u grčku misao, a neki su čak postali filozofi.
19 Jedan takav židovski filozof bio je Filon Aleksandrijski iz prvog stoljeća n. e. On se divio Platonu i nastojao je judaizam objasniti grčkom filozofijom, pripremajući na taj način put kasnijim židovskim misliocima. I na Talmud — pisane komentare usmenog zakona, koje su sastavili rabini — utjecala je grčka misao. “Rabini Talmuda”, kaže Encyclopaedia Judaica, “vjerovali su da duša nastavlja svoje postojanje nakon smrti.” Kasnija židovska mistična literatura, kao što je Kabala, ide čak tako daleko da naučava reinkarnaciju. Dakle, predodžba o besmrtnosti duše u judaizam je potajno prodrla putem grčke filozofije. Što možemo reći o prodiranju tog učenja u kršćanstvo?
20, 21. (a) Kakav su stav imali rani kršćani prema platonskoj, odnosno grčkoj, filozofiji? (b) Što je dovelo do stapanja Platonovih predodžbi s kršćanskim učenjima?
20 Pravo je kršćanstvo započelo s Isusom Kristom. Miguel de Unamuno, koji je ranije citiran, napisao je u vezi s Isusom: “Umjesto da vjeruje u besmrtnost duše, prema [grčkom] platonskom običaju, on je vjerovao u uskrsnuće tijela, prema židovskom običaju.” On zaključuje: “Besmrtnost duše (...) poganska je filozofska dogma.” Uzimajući to u obzir, razumljivo je zašto je apostol Pavao kršćane prvog stoljeća strogo upozorio na ‘filozofiju i praznu prijevaru, koja je po kazivanju čovjeka, po nauci svijeta, a ne po Kristu’ (Kološanima 2:8).
21 No, kada je i kako ta “poganska filozofska dogma” ušla u kršćanstvo? The New Encyclopædia Britannica objašnjava: “Od sredine 2. stoljeća poslije Krista, kršćani koji su bili nešto upućeni u grčku filozofiju osjetili su potrebu da izraze svoju vjeru njenim načinom izražavanja, i to radi vlastitog intelektualnog zadovoljstva te da bi obratili obrazovane pogane. Filozofija koja im se učinila najprikladnijom bila je platonizam.” Dvojica takvih ranih filozofa koji su snažno utjecali na doktrine svijeta kršćanstva bili su Origen Aleksandrijski i Augustin Hiponski. Na obojicu su snažno utjecale Platonove zamisli te su oni poslužili kao sredstvo za stapanje tih predodžbi s kršćanskim učenjima.
22. Kako je učenje o besmrtnosti duše zadržalo istaknuto mjesto u islamu?
22 Dok je predodžba o besmrtnosti duše u judaizam i kršćanstvo prodrla uslijed utjecaja platonizma, u islam je to poimanje bilo uvršteno od njegovog začetka. Kur’an, islamska sveta knjiga, naučava da čovjek ima dušu koja nakon smrti nastavlja živjeti. U njemu se govori da je konačni usud duša ili život u nebeskim rajskim vrtovima ili kazna u gorućem paklu. To ne znači da arapski učenjaci nisu pokušali načiniti sintezu islamskih učenja i grčke filozofije. Ustvari, na arapski su svijet u određenoj mjeri utjecala Aristotelova djela. Ipak, besmrtnost duše i dalje ostaje vjerovanje kod muslimana.
23. Koja će se poticajna pitanja s obzirom na život nakon smrti razmatrati u sljedećem članku?
23 Očito je da su religije u cijelom svijetu na temelju predodžbe o besmrtnoj duši razvile šaroliki spektar vjerovanja o zagrobnom životu. I ta su vjerovanja utjecala na milijarde ljudi, da, čak i dominirala nad njima te ih držala u ropstvu. Suočeni sa svim tim, potaknuti smo upitati: Je li moguće saznati istinu o tome što se događa kad umremo? Ima li života nakon smrti? Što o tome kaže Biblija? To ćemo razmatrati u sljedećem članku.
[Bilješka]
a El-Amarna su ruševine egipatskog grada Akhetatona, za koji se tvrdi da je izgrađen u 14. stoljeću pr. n. e.
Možeš li objasniti?
◻ Koja se zajednička tema provlači kroz vjerovanja većine religija o životu nakon smrti?
◻ Kako povijest i Biblija ukazuju na drevni Babilon kao na kolijevku predodžbe o besmrtnosti duše?
◻ Na koje je načine babilonsko vjerovanje u besmrtnost duše utjecalo na istočnjačke religije?
◻ Kako je učenje o besmrtnosti duše prodrlo u judaizam, kršćanstvo i islam?
[Slike na stranicama 12 i 13]
Osvajanja Aleksandra Velikog dovela su do stapanja grčke i židovske kulture
Augustin je pokušao platonsku filozofiju stopiti s kršćanstvom
[Zahvale]
Aleksandar: Musei Capitolini, Rim; Augustin: Iz knjige Great Men and Famous Women