Tko su bili Pavlovi suradnici?

U BIBLIJSKOJ knjizi koja nosi naziv Djela apostolska i u Pavlovim pismima spominje se oko stotinu osoba, članova kršćanske skupštine prvog stoljeća, koje su dolazile u doticaj s Pavlom, ‘apostolom nacijama’ (Rimljanima 11:13, NW). O nekima od njih dosta se toga zna. Vjerojatno ti je poznato djelovanje Apolona, Barnabe i Sile. S druge strane, vjerojatno bi ti malo teže bilo reći nešto više o Arhipu, Klaudiji, Damari, Linu, Persidi, Pudentu i Sopataru.

U različitim periodima i pod različitim okolnostima mnogi su pojedinci odigrali značajnu ulogu u podupiranju Pavlove službe. Neki su, poput Aristarha, Luke i Timoteja, dugi niz godina blisko surađivali s apostolom. Drugi su bili s njim dok je bio u zatvoru ili dok je putovao, bilo kao suputnici bilo kao domaćini ili domaćice. Dok neki drugi, kao naprimjer Aleksandar, Demas, Hermogen i Figel, nažalost nisu ustrajali u kršćanskoj vjeri.

O nekolicini drugih Pavlovih prijatelja, kao što su bili Asinkrit, Herm, Julija ili Filolog, da spomenemo samo neke, gotovo i ne znamo ništa više od njihovog imena. U slučaju Nerejeve sestre ili Rufove majke ili pak Hlojinih ukućana, ne znamo čak niti to (Rimljanima 16:13-15; 1. Korinćanima 1:11). Pa ipak, istražujući makar i tako oskudne informacije koje posjedujemo o tih stotinjak osoba, možemo steći jasniju sliku o načinu na koji je apostol Pavao vršio svoje djelo. Na taj način ujedno možemo uvidjeti koliko je korisno biti okružen velikim brojem suvjernika te blisko surađivati s njima.

Suputnici, domaćini i domaćice

Apostol Pavao je tijekom svoje službe mnogo putovao. Jedan je pisac izračunao da je udaljenost koju je prešao na kopnu i na moru, uključujući samo izvještaj iz Djela apostolskih, iznosila nekih 16 000 kilometara. Putovati u ono vrijeme nije bilo samo iscrpljujuće već i opasno. Među mnogim pogibeljima u kojima se našao bio je brodolom, opasnost od rijeka i od razbojnika, opasnost u pustoši i na moru (2. Korinćanima 11:25, 26). Zbog toga je Pavao rijetko bio sam kad je putovao iz jednog mjesta u drugo.

Pavlu su njegovi pratioci pravili društvo i bili izvor ohrabrenja i praktične pomoći u službi. Ponekad je Pavao znao otputovati dalje, a njih ostaviti da se pobrinu za duhovne potrebe novih vjernika (Djela apostolska 17:14; Titu 1:5). No prisutnost suputnika vjerojatno je bila vrlo važan izvor zaštite i pomagala mu je svladati surovosti putovanja. Stoga su pojedinci, kao primjerice Sopatar, Sekund, Gaj i Trofim, za koje znamo da su bili Pavlovi suputnici, odigrali važnu ulogu u tome da njegova služba bude uspješna (Djela apostolska 20:4).

Jednako je dobrodošla bila i pomoć domaćina i domaćica. Kada bi Pavao stigao u neki grad gdje je namjeravao provesti propovjedničku kampanju ili samo prenoćiti, najvažnija stvar bila mu je pronaći mjesto gdje će odsjesti. Svatko tko bi putovao toliko koliko je putovao Pavao neminovno bi morao spavati u doslovce bezbroj različitih kreveta. Uvijek je mogao odsjesti u nekom konačištu, no povjesničari navode da su to bila “opasna i nedolična mjesta”, zato je Pavao vjerojatno, ako je to ikako bilo moguće, išao kod svojih suvjernika.

Poznata su nam imena nekih domaćina i domaćica koji su ugostili Pavla —Akvila i Priscila, Gaj, Jazon, Lidija, Mnazon, Filemon i Filip (Djela apostolska 16:14, 15; 17:7; 18:2, 3; 21:8, 16; Rimljanima 16:23; Filemonu 1, 22). U Filipima, Solunu i Korintu domovi takvih ljudi poslužili su Pavlu kao baza iz koje je organizirao svoje misionarske aktivnosti. U Korintu mu je i Ticije Justus otvorio vrata svog doma i tako apostolu stavio na raspolaganje mjesto odakle je mogao nastaviti s propovijedanjem (Djela apostolska 18:7, St).

Mnoštvo prijatelja

Pavlu su njegovi poznanici ostali svaki u drugačijem sjećanju, što i nije iznenađujuće, budući da ih je sretao u različitim okolnostima. Naprimjer, Marija, Persida, Feba, Trifena i Trifoza bile su vjernice koje je pohvalio za njihov trud i naporan rad (Rimljanima 16:1, 2, 6, 12). Krispa, Gaja i Stjepanov dom je Pavao krstio. Dionizije i Damara su od njega prihvatili poruku istine u Ateni (Djela apostolska 17:34; 1. Korinćanima 1:14, 16). Andronik i Junija, ljudi “znameniti medju apostolima” koji su prije Pavla postali vjernici, nazvani su njegovim ‘drugarima u sužanjstvu’. Možda su u nekoj prilici bili s njim u zatvoru. Njih dvojicu, kao i Herodijona, Jazona, Lucija i Sozipatara, Pavao ujedno naziva i svojim ‘rođacima’ (Rimljanima 16:7, 11, 21). Iako grčka riječ koja je ovdje upotrijebljena može značiti i “sunarodnjaci”, njeno osnovno značenje je “krvni rođaci iste generacije”.

Mnogi su Pavlovi prijatelji putovali radi dobre vijesti. Među njegovim suputnicima, osim onih koji su nam poznatiji, bili su i Ahajik, Fortunat i Stjepan, koji su putovali iz Korinta u Efez da bi se posavjetovali s Pavlom u vezi s duhovnim stanjem njihove skupštine. Artema i Tihik bili su spremni otputovati i pridružiti se Titu, koji je služio na otoku Kreti, a Zena je trebao s Apolonom krenuti na put (1. Korinćanima 16:17; Titu 3:12, 13).

O nekim osobama Pavao navodi sitne, ali vrlo zanimljive pojedinosti. Naprimjer, saznajemo da je Epenet bio “prvina Azije”, da je Erast bio “gradski blagajnik” u Korintu, da je Luka bio liječnik, da je Lidija prodavala purpur, a da je Tercije poslužio Pavlu za pisanje njegovog pisma Rimljanima (Rimljanima 16:5, 22, 23, DF; Djela apostolska 16:14; Kološanima 4:14). Ovi djelići informacija toliko su oskudni da predstavljaju pravu muku za sve one koji bi željeli saznati nešto više o tim pojedincima.

Neki drugi Pavlovi suradnici primali su poruke upućene njima osobno, a sada su one zabilježene u Bibliji. Naprimjer, u pismu Kološanima Pavao opominje Arhipa: “Gledaj na službu koju si primio u Gospodinu da je dovršiš” (Kološanima 4:17). Evodija i Sintiha su izgleda imale neku razmiricu osobne prirode koju su trebale riješiti. Zato ih je Pavao preko nekog ‘druga’ iz Filipa, čije ime nije spomenuto, opomenuo da “jedno misle u Gospodinu” (Filipljanima 4:2, 3). To je nedvojbeno dobar savjet i za sve nas.

Lojalna podrška u zatvoru

Pavao je nekoliko puta bio u zatvoru (2. Korinćanima 11:23). U takvim situacijama sigurno su se kršćani iz mjesta gdje se nalazio, ako ih je bilo, trudili učiniti sve što mogu kako bi mu to iskustvo bilo što podnošljivije. Kada je Pavao prvi put bio zatvoren u Rimu, bilo mu je dopušteno da tijekom dvije godine boravi u vlastitoj kući koju je unajmio i prijatelji su ga mogli posjećivati (Djela apostolska 28:30). U tom je periodu napisao pisma skupštinama u Efezu, Filipima i Kolosama, kao i pismo Filemonu. Iz njih mnogo toga saznajemo o osobama koje su bile bliske s Pavlom dok je bio u pritvoru.

Naprimjer, saznajemo da je Onezim, Filemonov odbjegli rob, sreo Pavla u Rimu, baš kao i Tihik, koji je trebao pratiti Onezima dok je putovao natrag svom gospodaru (Kološanima 4:7-9). Bio je tu i Epafrodit koji je prevalio dalek put iz Filipa, noseći Pavlu poklon od svoje skupštine, a potom se razbolio (Filipljanima 2:25; 4:18). S Pavlom su u Rimu blisko surađivali Aristarh, Marko i Isus prozvan Just, o kojima je Pavao rekao: “Ovo su jedini moji pomagači u carstvu Božijemu koji mi biše utjeha” (Kološanima 4:10, 11). Među svim tim vjernim osobama nalazili su se i nama poznatiji Timotej i Luka, a i Demas koji je kasnije zbog ljubavi prema svijetu napustio Pavla (Kološanima 1:1; 4:14; 2. Timoteju 4:10; Filemonu 23).

Po svemu sudeći, nijedan od njih nije bio iz Rima, no ipak su bili uz Pavla. Možda su neki od njih došli posebno zato da mu pomognu dok je u zatvoru. Sigurno su neki obavljali određene poslove za njega, drugi su bili poslani na misionarske zadatke u udaljena područja, dok je nekim drugima Pavao diktirao pisma. Kakav li je to izrazit dokaz snažne privrženosti i lojalnosti koju su svi oni pokazali prema Pavlu i Božjem djelu!

Sudeći prema završnim riječima nekih Pavlovih pisama, može se zaključiti da je vjerojatno bio okružen društvom brojne kršćanske braće i sestara, daleko brojnijim od ono malo imena koja su nam poznata. U različitim je navratima napisao: “Pozdravljaju vas svi sveti” ili “Pozdravljaju te svi koji su sa mnom” (2. Korinćanima 13:12; Titu 3:15; Filipljanima 4:22).

Dok se Pavao nalazio u kritičnoj situaciji kada je po drugi put bio zatvoren u Rimu i prijetila mu je mučenička smrt, često je mislio na svoje suradnike. Još uvijek je aktivno nadgledavao barem neke od njih i koordinirao njihove aktivnosti. Tit i Tihik bili su poslani na različite zadatke, Krescent je otišao u Galaciju, Erast je ostao u Korintu, Trofim je ostao bolestan u Miletu, a Marko i Timotej trebali su doći k njemu. No Luka je bio uz Pavla, a kada je apostol pisao svoje drugo pismo Timoteju, s njim je bilo još nekoliko drugih suvjernika, među ostalima i Eubul, Pudent, Lin i Klaudija, te su poslali svoje pozdrave. Oni su nesumnjivo činili sve što je bilo u njihovoj moći kako bi pomogli Pavlu. A i Pavao je poslao pozdrave Priscili i Akvili te Oneziforovim ukućanima. Nažalost, u to teško vrijeme Demas ga je napustio, a Aleksandar mu je nanio mnogo zla (2. Timoteju 4:9-21).

“Mi smo Božji suradnici”

Pavao je malokad sam vršio svoje propovjedničke aktivnosti. “Stvara se slika”, navodi komentator E. Earle Ellis, “misionara koji ima velik broj suradnika. Pavla u stvarno rijetkim prilikama nalazimo bez pratioca.” Pod vodstvom Božjeg svetog duha Pavao je uspijevao pokrenuti mnoge ljude i organizirati djelotvorne misionarske kampanje. Bio je okružen bliskim suradnicima, onima koji su mu privremeno pomagali, ljudima energičnih osobnosti te brojnim poniznim slugama. No, oni nisu bili samo suradnici. Bez obzira na to u kolikoj su mjeri surađivali s Pavlom ili dolazili u doticaj s njim, sasvim je očevidno da ih je povezivala kršćanska ljubav i osobno prijateljstvo.

Za apostola Pavla kaže se da je imao “poseban dar za stjecanje prijateljstva”. On je mnogo doprinio tome da se dobra vijest prenese nacijama, no nije to pokušavao učiniti sam. Surađivao je s organiziranom kršćanskom skupštinom i koristio je u potpunosti njezinu pomoć. Pavao nije sebi pripisivao zaslugu za postignute rezultate, već je ponizno priznao da je rob i da sva čast treba pripasti Bogu jer je on zaslužan za rast (1. Korinćanima 3:5-7; 9:16; Filipljanima 1:1).

Vrijeme u kojem je Pavao živio razlikovalo se od našeg vremena, no bez obzira na to nitko u današnjoj kršćanskoj skupštini ne bi trebao smatrati kako može ili treba biti neovisan. Naprotiv, trebali bismo uvijek surađivati s Božjom organizacijom, s našom skupštinom i suvjernicima. Potrebna nam je njihova pomoć, podrška i utjeha, kako u dobra tako i u teška vremena. Imamo dragocjenu čast biti dio ‘cijele zajednice braće po svijetu’ (1. Petrova 5:9, NW). Ako vjerno i s ljubavlju rame uz rame surađujemo sa svima njima, onda baš kao i Pavao možemo reći: “Mi smo Božji suradnici” (1. Korinćanima 3:9, St).

[Slike na stranici 31]

APOLON

ARISTARH

BARNABA

LIDIJA

ONEZIFOR

TERCIJE

TIHIK