Zašto je Savao progonio kršćane?

‘JA MIŠLJAH DA MI VALJA mnogo zla činiti protiv imena Isusa Nazaranina, kao što i učinih u Jeruzalemu. Mnoge od svetih ja zatvarah u tamnice, primivši vlast od glavara svećeničkih. Kad ubijahu učenike, pristajah na sud. Mučeći ih često po svim zbornicama, nagonjah ih da hule na Isusa. Odviše mrzeći na njih gonjah ih tja i do tuđih gradova’ (Djela apostolska 26:9-11).

TE JE riječi rekao Savao iz Tarza, ujedno poznat kao apostol Pavao. Naravno, u vrijeme kada je to rekao, već je bio potpuno drugi čovjek. Bivši protivnik kršćanstva sada je bio jedan od njegovih najvatrenijih zagovornika. No, što je ranije motiviralo Savla da progoni kršćane? Zašto je mislio da ‘mu valja činiti’ takva djela? Možemo li i mi izvući kakvu pouku iz njegovog iskustva?

Kamenovanje Stjepana

Savao se prvi put spominje u biblijskom zapisu kao sudionik u ubojstvu Stjepana. “Izvedavši [Stjepana] iz grada stadoše ga zasipati kamenjem, i svjedoci haljine svoje metnuše kod nogu mladića po imenu Saula.” “Saul pak bješe pristao na njegovu smrt” (Djela apostolska 7:58; 8:1). Što je dovelo do tog nasilnog čina? Židovi, među kojima su bili i neki iz Cilicije, raspravljali su sa Stjepanom, no nisu ga uspjeli pobiti. Nije navedeno je li Savao, koji je također bio iz Cilicije, bio među njima. U svakom slučaju, poslužili su se lažnim svjedocima kako bi Stjepana optužili za hulu i dovukli ga pred Sanhedrin (Djela apostolska 6:9-14). Taj sabor, kojem je predsjedavao prvosvećenik, djelovao je kao židovski vrhovni sud. Budući da je predstavljao vrhovnu religioznu vlast, njegovi su članovi ujedno štitili ono što su smatrali doktrinarnom čistoćom. Gledano s njihove točke gledišta, Stjepan je zaslužio smrt. Pa zar se nije usudio optužiti ih da ne drže Zakon? (Djela apostolska 7:53). Pokazat će oni njemu što znači držati Zakon!

Savlovo odobravanje tog stava bilo je logična posljedica njegovih uvjerenja. On je bio farizej. Ta je utjecajna sekta zahtijevala da se ljudi striktno drže zakona i tradicije. Kršćanstvo su smatrali potpunom suprotnošću svojih učenja, budući da je ono naučavalo jedan novi način spasenja, i to posredstvom Isusa. Židovi prvog stoljeća očekivali su da će Mesija biti veličanstveni Kralj koji će ih osloboditi omraženog jarma rimske dominacije. Njihovom načinu razmišljanja bila je potpuno strana, neprihvatljiva i odbojna ideja da bi onaj tko je bio osuđen od Velikog Sanhedrina na temelju optužbe za hulu te nakon toga pribijen na mučenički stup poput nekog prokletog kriminalca mogao biti Mesija.

U Zakonu je pisalo da je čovjek koji je obješen na stup “proklet pred Bogom” (5. Mojsijeva 21:22, 23; Galaćanima 3:13). Sa Savlove točke gledišta, “te su se riječi jasno odnosile na Isusa”, komentira Frederick F. Bruce. “On je umro kao proklet od Boga i stoga je bilo posve nezamislivo da on bude Mesija, na kojem je prema židovskoj predaji blagoslov Božji počivao u izvanrednoj mjeri. Stoga je tvrdnja da je Isus Mesija bila hula; oni koji su iznosili takvu besmislenu tvrdnju zaslužili su da stradaju kao hulnici.” Sam je Savao kasnije priznao da je već i predodžba o ‘Kristu stavljenom na stup Židovima bila uzrok spoticanja’ (1. Korinćanima 1:23, NW).

Savao je na takvo učenje reagirao tako što mu se suprotstavio najodlučnije što je mogao. Smatrao je da treba primijeniti čak i grubu silu kako bi se iskorijenilo ovo učenje. Bio je uvjeren da Bog to želi. Opisujući duh koji je gajio, Savao je rekao: “Po revnosti gonih crkvu Božiju, po pravdi zakonskoj bih bez mane.” “Odviše [sam] gonio crkvu Božiju i raskopavao je. I napredovah u Židovstvu većma od mnogijeh vrsnika svojijeh u rodu svome, i odviše revnovah za otačke svoje običaje” (Filipljanima 3:6; Galaćanima 1:13, 14).

Predvodnik u proganjanju

Nakon Stjepanove smrti Savao više nije bio obični sudionik u proganjanju kršćana nego predvodnik. Mora da je zbog toga postao ozloglašen, budući da su ga se čak i nakon obraćenja, kad se nastojao pridružiti učenicima, ‘svi bojali, jer nisu vjerovali da je učenik’. Kad je postalo jasno da je zaista kršćanin, njegovo je obraćenje postalo uzrok radovanja i zahvaljivanja među učenicima, koji su čuli da nije tek bilo koji bivši progonitelj promijenio stav svog srca nego da ‘onaj koji ih je nekad gonio sad propovijeda vjeru koju je nekad raskopavao’ (Djela apostolska 9:26; Galaćanima 1:23, 24).

Damask je smješten oko 220 kilometara — sedam do osam dana hoda — od Jeruzalema. Pa ipak, Savao je, “dišući prijetnjom i smrću na učenike”, otišao prvosvećeniku i tražio od njega pisma za sinagoge u Damasku. Zašto? Kako bi sve koje nađe da pripadaju ‘Putu’ okovane doveo u Jeruzalem. Tako je sa službenim dopuštenjem ‘dosađivao crkvi, jer je išao po kućama, i vukao ljude i žene te ih predavao u tamnicu’. Neke druge je “bio po zbornicama” i ‘davao svoj glas’ (doslovno, svoj “kamen za glasanje”) za njihovo pogubljenje (Djela apostolska 8:3; 9:1, 2, 14; 22:5, 19; 26:10, NW, fusnota).

Uzevši u obzir školovanje koje je primio od Gamalijela i ovlasti koje je sada imao, neki izučavatelji smatraju da je Savao napredovao od običnog izučavatelja Zakona do osobe sa stanovitom mjerom autoriteta u judaizmu. Naprimjer, jedan od njih pretpostavlja da je Savao možda postao učitelj u jeruzalemskoj sinagogi. Međutim, što je mišljeno time da je Savao ‘davao svoj glas’ — bilo kao član sudačkog tijela bilo kao jedan od onih koji su izražavali svoju moralnu podršku smaknućima kršćana — ne možemo sa sigurnošću reći.a

Budući da su u početku svi kršćani bili Židovi ili židovski prozeliti, Savao je po svemu sudeći mislio da je kršćanstvo jedan otpadnički pokret unutar judaizma, te je smatrao odgovornošću službenog judaizma da ispravi svoje sljedbenike. “Ne bi se baš moglo reći”, kaže izučavatelj Arland J. Hultgren, “da bi se progonitelj Pavao protivio kršćanstvu zbog toga što je na njega gledao kao na neku religiju izvan judaizma, neku konkurentsku religiju. On i ostali Židovi vjerojatno su smatrali da je kršćanski pokret slučaj koji je još uvijek u židovskoj nadležnosti.” Tada je njegova namjera bila prisiliti buntovne Židove da se odreknu te vjere i vrate ortodoksnom judaizmu, a pritom je koristio sva raspoloživa sredstva (Djela apostolska 26:11). Jedna metoda koja mu je stajala na raspolaganju bila je utamničenje. Druga je bila šibanje u sinagogama, što je bio uobičajen način ukora koji se mogao primijeniti na bilo kojem mjesnom sudu koji se sastojao od tri suca kao kazna za nepoštovanje rabinskog autoriteta.

Naravno, kad se Isus pojavio Savlu na putu za Damask, svemu je tome došao kraj. Od žestokog neprijatelja kršćanstva Savao je odjednom postao njegov vatreni pobornik, pa su ubrzo nakon toga Židovi u Damasku htjeli njega pogubiti (Djela apostolska 9:1-23). Paradoksalno je da je Savao kao kršćanin podnio mnoge patnje koje je sam odmjeravao kao kazne dok je bio progonitelj, tako da je godinama kasnije mogao reći: “Od Židova primio sam pet puta četrdeset manje jedan udarac” (2. Korinćanima 11:24).

Revnost može biti krivo usmjerena

“Prije [sam] bio hulnik i gonitelj i siledžija”, napisao je Savao nakon obraćenja, kad je bio poznatiji kao Pavao. “Ali bih pomilovan, jer ne znajući učinih u nevjerstvu” (1. Timoteju 1:13). Stoga to što netko iskreno i aktivno podupire svoju religiju nije jamstvo da ima Božje priznanje. Savao je bio revan i postupao je u skladu sa savješću, no to ne znači da je ispravno postupao. Njegova gorljiva revnost bila je krivo usmjerena. (Usporedi Rimljanima 10:2, 3.) To bi nas trebalo potaknuti na razmišljanje.

Mnogi su danas čvrsto uvjereni da Bog od njih samo traži da budu dobri ljudi. No, je li to tako? Bilo bi dobro kada bi svatko poslušao Pavlov savjet: “Uvjerite se u pogledu svega; čvrsto se držite onoga što je dobro” (1. Solunjanima 5:21, NW). To znači odvojiti vrijeme za stjecanje točne spoznaje o Božjoj Riječi istine, a zatim živjeti u potpunom skladu s njom. Ako istražujući Bibliju ustanovimo da trebamo učiniti neke promjene, onda bismo to svakako trebali učiniti bez odlaganja. Vjerojatno je malo tko od nas ikad bio takav hulnik, progonitelj i drznik kakav je bio Savao. Pa ipak, samo ako postupamo u skladu s vjerom i točnom spoznajom, možemo, poput njega, zadobiti Božju naklonost (Ivan 17:3, 17).

[Bilješka]