Jehova je Bog koji mi pokazuje ljubaznu dobrohotnost
ISPRIČAO JOHN ANDRONIKOS
Bila je 1956. godina. Samo devet dana nakon svog vjenčanja stajao sam pred apelacionim sudom u Komotiníu (sjeverna Grčka). Nadao sam se da će sud poništiti zatvorsku kaznu u trajanju od 12 mjeseci koja mi je dosuđena zbog toga što sam propovijedao o Božjem Kraljevstvu. Odluka apelacionog suda — šest mjeseci zatvora — ugasila je tu nadu i pokazalo se da je to bio tek početak dugačkog niza kušnji. Međutim, Jehova se kroz sve te kušnje dokazao kao Bog koji mi je pokazivao ljubaznu dobrohotnost.
RODIO sam se 1. listopada 1931. kad je moja obitelj živjela u gradu Kaválli, drevnom Neapolu u Makedoniji, koji je posjetio apostol Pavao na svom drugom misionarskom putovanju. Mama je postala Jehovin svjedok kad sam imao pet godina i, premda je bila gotovo nepismena, dala je sve od sebe kako bi u mene usadila ljubav prema Bogu i strah pred njim. Otac je bio krajnje konzervativan čovjek i tvrdoglavo se držao tradicije Grčke pravoslavne crkve. Nije ga zanimala biblijska istina te se protivio majci, a često je pribjegavao i nasilju.
Tako sam odrastao u razdijeljenom domu, u kojem je otac tukao i zlostavljao majku te nas je čak i napustio. Dok smo još bili jako mali, majka je mene i moju sestricu vodila na kršćanske sastanke. Međutim, kad sam napunio 15 godina, želje mladosti i duh neovisnosti udaljili su me od Jehovinih svjedoka. Bez obzira na to, moja je vjerna majka dala sve od sebe kako bi mi pomogla i pritom je prolila mnogo suza.
Uslijed siromaštva i moralno iskvarenog načina života, teško sam se razbolio, pa sam morao provesti u krevetu više od tri mjeseca. U to je vrijeme jedan veoma ponizni brat, koji je mojoj majci pomogao upoznati istinu, zapazio kod mene iskrenu ljubav prema Bogu. Smatrao je da bih se mogao duhovno oporaviti ukoliko bi mi netko u tome pomogao. Drugi su mu rekli: “Gubiš vrijeme pokušavajući pomoći Johnu; on se nikada neće trgnuti.” No, strpljenje tog brata i njegova ustrajna pomoć urodili su plodom. Dana 15. kolovoza 1952, u dobi od 21 godine, simbolizirao sam svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi.
Tek vjenčan i u zatvoru
Tri godine kasnije upoznao sam Marthu, duhovno nastrojenu sestru izuzetnih osobina s kojom sam se ubrzo zaručio. Jednog dana Martha me doista iznenadila, rekavši mi: “Danas namjeravam propovijedati od vrata do vrata. Želiš li ići sa mnom?” Nikad dotada nisam sudjelovao u tom vidu službe, propovijedao sam uglavnom neformalno. U Grčkoj je u to vrijeme bilo zabranjeno djelo propovijedanja, pa smo svoju propovjedničku aktivnost morali obavljati u ilegali. Zbog toga su mnoga braća bila uhapšena te su se nizali sudski procesi u kojima su im dosuđivane stroge zatvorske kazne. Pa ipak, nisam mogao reći “ne” svojoj zaručnici!
Martha je 1956. postala moja žena. Te mi je godine, devet dana nakon vjenčanja, apelacioni sud u Komotiníu dosudio zatvorsku kaznu u trajanju od šest mjeseci. To me podsjetilo na pitanje koje sam nešto ranije postavio jednoj kršćanskoj sestri, prijateljici moje majke: “Kako uopće mogu pokazati da sam pravi Svjedok Jehove? Nikad nisam imao priliku dokazati svoju vjeru.” Kad me ta sestra posjetila u zatvoru, podsjetila me na to pitanje i rekla: “Sada možeš pokazati Jehovi koliko ga voliš. Ovo je tvoje područje rada.”
Saznavši da moj odvjetnik pokušava sakupiti novac kako bi me pustili uz jamčevinu, rekao sam mu da bih radije odslužio svoju kaznu do kraja. Koliko sam samo bio sretan vidjevši na kraju svog šestomjesečnog zatočeništva da su dva zatvorenika prihvatila istinu! U godinama koje su slijedile bio sam uključen u brojne sudske slučajeve koji su se vodili zbog dobre vijesti.
Odluke zbog kojih nikad nismo požalili
Godine 1959, nekoliko godina nakon što sam pušten iz zatvora, služio sam kao sluga skupštine, odnosno predsjedavajući nadglednik, te sam primio poziv za pohađanje Škole službe za Kraljevstvo, tečaja za skupštinske starješine. Međutim, u isto to vrijeme bilo mi je ponuđeno stalno radno mjesto u državnoj bolnici, posao koji bi meni i mojoj obitelji pružio financijsku sigurnost za čitav život. Što izabrati? U toj sam bolnici već tri mjeseca radio na određeno vrijeme i direktor je bio veoma zadovoljan mojim radom, no kad sam dobio poziv za školu, nisam smio uzeti čak ni neplaćeni dopust. Razmotrivši u molitvi te dvije mogućnosti, odlučio sam staviti interese Kraljevstva na prvo mjesto i odbiti ponuđeni posao (Matej 6:33).
Nekako u to vrijeme u posjet našoj skupštini došli su oblasni i pokrajinski nadglednik. Budući da protivljenje svećenstva Grčke pravoslavne crkve i državne vlasti nije popuštalo, sastanke smo morali održavati tajno u privatnim kućama. Poslije jednog sastanka pristupio mi je oblasni nadglednik i pitao jesam li razmišljao o tome da prihvatim punovremenu službu. Njegov je prijedlog dirnuo moje srce, budući da sam to želio još od krštenja. Odgovorio sam: “To bih jako volio.” Međutim, već sam imao kćer i njen je odgoj predstavljao dodatnu odgovornost. Brat mi je rekao: “Pouzdaj se u Jehovu i on će ti pomoći da ostvariš svoje planove.” Tako smo moja žena i ja, ne zanemarujući obiteljske odgovornosti, uspjeli prilagoditi svoje okolnosti tako da sam u prosincu 1960. počeo služiti u istočnoj Makedoniji kao specijalni pionir — jedan od samo pet specijalnih pionira u zemlji.
Nakon što sam godinu dana služio kao specijalni pionir, podružnica u Ateni pozvala me da služim kao putujući nadglednik. Još sam pričao svoja iskustva Marthi nakon povratka s jednomjesečnog školovanja za ovaj vid službe, kad me posjetio direktor jednog velikog rudnika mangana i predložio mi da radim kao upravitelj pogona rafinerije te mi ponudio veoma povoljan ugovor na pet godina, lijepu kuću i automobil. Dao mi je dva dana da razmislim. Ponovo sam se, bez imalo oklijevanja, pomolio Jehovi i rekao: “Evo mene, pošalji mene” (Izaija 6:8). Moja se žena potpuno složila s tom odlukom. Pouzdajući se u Boga, započeli smo s putujućom službom, a Jehova nas u svojoj ljubaznoj dobrohotnosti nikada nije iznevjerio.
Služenje u dobru i zlu
Unatoč ekonomskim problemima, nastavili smo služiti, a Jehova se uvijek brinuo za naše osnovne potrebe. U početku sam običavao posjećivati skupštine putujući malenim motociklom i tako sam prevaljivao udaljenosti čak i do 500 kilometara. Mnogo sam puta imao problema, a doživio sam i nekoliko nesreća. Jedne zime, dok sam se vraćao kući iz posjeta jednoj skupštini, motor je prestao raditi baš kad sam prelazio nabujali potok, pa sam bio mokar do koljena. Zatim se probušila guma na motociklu. Pomogao mi je jedan prolaznik koji je imao pumpu, tako da sam uspio doći do najbližeg sela i tamo zakrpati gumu. Konačno sam, promrzao i iscrpljen, došao kući u tri sata ujutro.
Jednom drugom prilikom, na putu između dvije skupštine, u vožnji sam izgubio ravnotežu i motocikl mi je pao na koljeno. Razderale su mi se hlače i natopile krvlju. Nisam imao druge, pa sam te večeri održao govor u poprilično velikim hlačama jednog brata. Pa ipak, nikakva teškoća nije mogla umanjiti moju želju da služim Jehovi i dragoj braći.
U jednoj drugoj nesreći zadobio sam teške ozljede slomivši ruku i prednje zube. Baš u to vrijeme posjetila me moja sestra iz Sjedinjenih Država, koja nije Svjedokinja. Kakvo li je to bilo olakšanje kad sam, zahvaljujući njenoj materijalnoj pomoći, kupio automobil! Čuvši za tu nesreću, braća iz atenske podružnice poslala su mi ohrabrujuće pismo u kojem su, između ostalog, citirala riječi iz Rimljanima 8:28, koje djelomično glase: “Bog čini da sva njegova djela zajedno surađuju na dobro onih koji ljube Boga.” To se jamstvo uvijek iznova pokazivalo itekako točnim u mom životu!
Jedno ugodno iznenađenje
Godine 1963. jedan specijalni pionir i ja propovijedali smo u selu u kojem ljudi nisu bili prijemljivi za istinu. Odlučili smo raditi odvojeno, tako da je svaki obrađivao jednu stranu ulice. Došao sam do jedne kuće i tek što sam pokucao na vrata, jedna me žena naglo povukla unutra te zatvorila za mnom vrata i zaključala ih. Bio sam zbunjen i pitao sam se što se događa. Ubrzo nakon toga žurno je pozvala i specijalnog pionira u kuću. Zatim nam je ta gospođa rekla: “Šutite! Ne mičite se!” Nakon nekog vremena čuli smo neprijateljske glasove koji su dopirali izvana. Tražili su nas ljudi iz sela. Kad se situacija smirila, gospođa nam je rekla: “To sam učinila da bih vas zaštitila. Poštujem vas jer vjerujem da ste pravi kršćani.” Iskreno smo joj se zahvalili i otišli, ostavivši joj mnogo naše literature.
Četrnaest godina kasnije, na jednom oblasnom kongresu u Grčkoj, pristupila mi je jedna žena i rekla: “Brate, sjećaš li me se? Ja sam ona žena koja te zaštitila od protivnika kad si došao svjedočiti u naše selo.” U međuvremenu je emigrirala u Njemačku, proučavala Bibliju i povezala se s Jehovinim narodom. Sada je čitava njena obitelj bila u istini.
Zaista smo sve ove godine bili blagoslovljeni mnogim ‘pismima preporuke’ (2. Korinćanima 3:1). Mnoge osobe kojima smo imali prednost pomoći da steknu spoznaju biblijske istine danas služe kao starješine, sluge pomoćnici i pioniri. Doista je uzbudljivo vidjeti kako je šačica objavitelja u pokrajinama u kojima sam služio početkom 1960-ih porasla na preko 10 000 obožavatelja Jehove! Sva zasluga za to pripada našem Bogu ljubazne dobrohotnosti jer smo mi samo alat u njegovim rukama.
“Na postelji boli”
Tijekom godina koje smo proveli u putujućoj službi Martha se pokazala kao izvanredna pomoćnica koja je uvijek imala radostan duh. Međutim, u listopadu 1976. teško je oboljela i podvrgla se bolnoj operaciji. Donji dio tijela ostao joj je oduzet i završila je u invalidskim kolicima. Kako ćemo izaći na kraj s troškovima i emocionalnim stresom? Pouzdavši se u Jehovu, još smo jednom osjetili kako je velikodušan i pun ljubavi. Kad sam otišao služiti u Makedoniju, Martha je zbog fizikalne terapije ostala u kući jednog brata u Ateni. Telefonirala bi mi i hrabrila me riječima: “Ja sam dobro. Ti samo nastavi, a kad se budem ponovo mogla kretati, pratit ću te u invalidskim kolicima.” Upravo je to i učinila. Naša draga braća iz Betela poslala su nam puno ohrabrujućih pisama. Marthu su stalno podsjećali na riječi iz Psalma 41:4 (St): “Jahve će ga ukrijepiti na postelji boli, bolest mu okrenuti u snagu.”
Braća su 1986. odlučila da bi zbog tih ozbiljnih zdravstvenih problema za mene bilo dobro kada bih služio kao specijalni pionir u Kaválli, gdje sada živim blizu obitelji naše drage kćeri. Moja je voljena Martha umrla u ožujku prošle godine, ostavši vjerna do samog kraja. Prije nego je umrla, kada bi je braća pitala: “Kako si?” obično je odgovarala: “Budući da sam blizu Jehove, zaista sam dobro!” Kad smo se pripremali za sastanke ili kad bismo dobili primamljive pozive da služimo u područjima gdje je žetva obilna, Martha je znala reći: “Johne, hajdemo služiti tamo gdje je veća potreba.” Nikad nije izgubila duh revnosti.
Prije nekoliko godina i ja sam se morao boriti s teškim zdravstvenim problemom. U ožujku 1994. liječnici su otkrili da imam ozbiljan problem sa srcem koji bi mogao biti smrtonosan, pa je bilo neophodno izvršiti operaciju. Ponovo sam osjetio kako me Jehovina ruka puna ljubavi podržava u tom kritičnom periodu. Nikad neću zaboraviti molitvu koju je pokrajinski nadglednik izgovorio pored mog kreveta nakon što sam napustio odjel intenzivne njege, kao ni proslavu Spomen-svečanosti koju sam održao u svojoj bolničkoj sobi, zajedno s još četiri pacijenta koji su pokazivali određeni interes za istinu.
Jehova je naš pomoćnik
Vrijeme leti i naše tijelo slabi, no proučavanje i služba propovijedanja obnavljaju naš duh (2. Korinćanima 4:16). Prošlo je već 39 godina otkako sam rekao: “Evo mene, pošalji mene.” Otada vodim ispunjen i sretan život, pun zadovoljstva. Istina, ponekad osjećam da sam “nesretan i ništavan”, no tada mogu s punim pouzdanjem reći Jehovi: “Ti si pomoć moja i izbavitelj moj” (Psalam 40:17). On je uistinu Bog koji mi pokazuje ljubaznu dobrohotnost.
[Slika na stranici 25]
S Marthom 1956.
[Slika na stranici 26]
Luka u Kaválli
[Slika na stranici 26]
S Marthom 1997.