Planina Atos — “sveta gora”?
PREKO 220 milijuna pripadnika Pravoslavne crkve smatra planinu Atos, krševito gorje u sjevernoj Grčkoj, “najsvetijom gorom u svijetu pravoslavnog kršćanstva”. Hodočašćenje na “svetu goru” Atos mnogima od njih životni je san. Što je ta “sveta gora”? Kako je postala toliko važna? Je li to “gora” na kojoj bi bogobojazni ljudi trebali tražiti duhovno vodstvo i gdje bi našli pravo obožavanje?
Izraz “sveta gora” doista se pojavljuje u Bibliji. Povezan je sa svetim, čistim i uzvišenim obožavanjem pravog Boga, Jehove. Gora Sion u drevnom Jeruzalemu postala je ‘sveta gora’ kad je kralj David tamo donio kovčeg saveza (Psalam 15:1; 43:3; 2. Samuelova 6:12, 17). Nakon što je Salamunov hram bio sagrađen na brdu Moriji, ‘Sion’ je uključivao i mjesto na kojem se nalazio hram; pa je Sion ostao Božja ‘sveta gora’ (Psalam 2:6; Joel 3:17). Budući da se Božji hram nalazio u Jeruzalemu, ponekad se i taj grad nazivao Božjom ‘svetom gorom’ (Izaija 66:20; Danijel 9:16, 20).
A kako je danas? Je li planina Atos — ili bilo koji drugi planinski vrh — “sveta gora” na koju se ljudi moraju stjecati da bi obožavali Boga na prihvatljiv način?
Monaška “sveta gora”
Planina Atos nalazi se na istočnom dijelu poluotoka Halkidike, na vrhu uskog pojasa zemlje isturenog u Egejsko more, nešto istočnije od današnjeg Soluna. Taj impresivni vrh mramorne boje uzdiže se strmo iznad mora do visine od 2 032 metra.
Atos se već dugo vremena smatra svetim mjestom. U grčkoj mitologiji bio je dom bogova prije nego je planina Olimp postala njihovo prebivalište. Neko vrijeme nakon Konstantina Velikog (četvrto stoljeće n. e.) Atos je postao sveto mjesto za crkve kršćanstva. Prema jednoj legendi, dok je “djevica” Marija u pratnji Ivana evanđelista putovala na Cipar u posjet Lazaru, jedna ih je iznenadna snažna oluja odnijela na Atos. Zadivljena ljepotom planine, zamolila je Isusa da joj je preda. Zbog toga je Atos ujedno postao poznat i kao “Vrt Svete Djevice”. Sredinom bizantskog perioda cijeli je taj stjenoviti masiv već postao poznat kao Sveta gora. Taj je naziv bio službeno prihvaćen i potvrđen sredinom 11. stoljeća, dekretom cara Konstantina IX Monomaha.
Već samim time što je krševit i izoliran, Atos je pogodno mjesto za prakticiranje asketskog načina života. Tijekom stoljeća privlačio je vjernike iz čitavog pravoslavnog svijeta — Grke, Srbe, Rumunje, Bugare, Ruse i ostale — koji su sagradili brojne manastire i crkve te osnovali zajednice. Danas postoji još dvadesetak tih manastira.
Planina Atos danas
Danas je Atos autonomna republika, s ustavom koji je ratificiran 1926. Nakon niza godina tijekom kojih je stalno opadao broj kaluđera koji su tu živjeli, njihov se broj popeo na preko 2 000.
Svaki manastir ima svoja poljoprivredna dobra, crkve i naselja koji sačinjavaju jednu cjelinu. Najudaljenije svetište pustinjaka nalazi se u Karoúlii, naselju smještenom visoko na vrtoglavim liticama pri vrhu planine Atosa. Do mnoštva odvojenih koliba koje čine to naselje može se doći isključivo pješice zamršenom mrežom staza, kamenih stepenica i lanaca. Kaluđeri na Atosu još se uvijek drže drevne liturgijske dnevne rutine, vrijeme računaju prema bizantinskom načinu računanja vremena (prema kojem dan počinje nakon zalaska sunca) i julijanskom kalendaru (koji 13 dana zaostaje za gregorijanskim).
Iako se za ovo religiozno mjesto kaže da svoju “svetost” duguje jednoj ženi, već je 1 000 godina otkako su njegovi kaluđeri i pustinjaci čitavi poluotok proglasili zabranjenim područjem za sve pripadnice ženskog spola — ljudske i životinjske vrste — kao i za sve uškopljenike i muškarce koji nemaju bradu. Pravila koja se odnose na muškarce koji nemaju bradu i ženke nekih životinja odnedavno više nisu tako stroga, no ženama je i dalje strogo zabranjen pristup obalama Atosa na udaljenost manju od 500 metara.
“Sveta gora” za sve
Je li Atos “sveta gora” na koju bi bogobojazni kršćani trebali dolaziti radi obožavanja? Govoreći Samarićanki koja je vjerovala da se Boga treba obožavati na gori Gerizimu, Isus je jasno rekao da niti jedna doslovna gora više neće biti mjesto na koje će ljudi morati dolaziti da bi obožavali Boga. “Dolazi čas kada Oca nećete obožavati niti na [Gerizimu] niti u Jeruzalemu”, rekao je Isus. Zašto? “Bog je Duh, i oni koji ga obožavaju moraju ga obožavati duhom i istinom” (Ivan 4:21, 24).
Ukazujući na naše vrijeme, prorok Izaija prorekao je da će simbolična “gora doma Jehovina” biti “utvrđena uvrh gora i uzvišena iznad humova” te će se ljudi iz svih naroda u simboličnom smislu stjecati k njoj (Izaija 2:2, 3).
Muškarci i žene koji žele biti u priznatom odnosu s Jehovom Bogom pozvani su da ga obožavaju “duhom i istinom”. Milijuni ljudi diljem svijeta pronašli su put do ‘gore Jehovine’. Oni, pored ostalih, odražavaju osjećaje jedne grčke odvjetnice koja je u vezi s Atosom rekla: “Sumnjam da se duhovnost krije samo unutar zidina ili u manastirima.” (Usporedi Djela apostolska 17:24.)
[Okvir na stranici 31]
Dugo sakriveno blago
Atoški su monasi kroz stoljeća sakupili pravo blago za koje se procjenjuje da se sastoji od 15 000 manuskripata, od kojih neki navodno potječu iz četvrtog stoljeća, što tu zbirku čini jednom od najdragocjenijih na svijetu. Tu ima svitaka, čitavih svezaka i ispisanih listova Evanđeljâ, psalama i hvalospjeva te veoma starih slika, ikona, skulptura i umjetnički obrađenih predmeta od metala. Procjenjuje se da se na planini Atosu nalazi jedna četvrtina svih sačuvanih grčkih manuskripata, iako se još mnogi od njih moraju odgovarajuće katalogizirati. Godine 1997. kaluđeri su prvi put dozvolili da neke od njihovih dragocjenosti budu izložene u Solunu.
[Zahvala na stranici 31]
Telis/Greek National Tourist Organization