Epidemija mržnje

ČINI se da je mržnja danas svuda oko nas. Imena kao što su Istočni Timor, Kosovo, Liberija, Littleton i Sarajevo — kao i pojmovi neonacisti, skinheadsi i bjelački rasisti — urezala su nam se u misli zajedno s dojmljivim slikama spaljenih ruševina, tek iskopanih masovnih grobnica i mrtvih tijela.

Snovi o budućnosti u kojoj nema mržnje, sukoba i nasilja raspršili su se. Danielle Mitterand, supruga pokojnog predsjednika Francuske, prisjeća se svoje mladosti: “Ljudi su sanjali o životu u slobodi u bratskoj zajednici kojoj mogu vjerovati; o duševnom miru u skladnom suživotu; sanjali su o tome da žive zdrav, miran i dostojanstven život u stabilnom i plemenitom svijetu koji će se brinuti za njih.” Što se dogodilo s tim idealima? Ona je sa žaljenjem rekla: “Nakon pola stoljeća naši se snovi naočigled ruše.”

Današnje ponovno oživljavanje mržnje jednostavno se ne može ignorirati. Ona uzima sve više maha i javlja se u sve strašnijim oblicima. Osjećaj osobne sigurnosti koji milijuni uzimaju kao nešto samo po sebi razumljivo narušen je valom bezumnih mržnjom potaknutih postupaka, pri čemu se čini da je svaki naredni grozniji od onog prethodnog. Čak i ako smo u svom domu ili u svojoj zemlji pošteđeni mržnje, naići ćemo na nju negdje drugdje. Dokaze da je prisutna vjerojatno vidimo svaki dan na televiziji u vijestima i reportažama o najnovijim događajima. Proširila se i na Internetu. Razmotri nekoliko primjera.

U proteklom desetljeću bili smo svjedoci nečuvenog porasta nacionalizma. “U većem dijelu svijeta nacionalizam jača, umjesto da slabi”, primijetio je Joseph S. Nye, ml., direktor Harvardskog centra za međunarodna zbivanja. “Umjesto da je postao globalno selo, svijet je podijeljen na ‘sela’ koja su sve osjetljivija jedna na druga. A to stvara prilike za sukobe.”

Drugi su oblici mržnje manje primjetni, budući da ostaju nepoznati izvan granica neke zemlje ili čak manje sredine. Kad su petorica skinheadsa u Kanadi ubila jednog starijeg sikha, taj je događaj “skrenuo pažnju na ono što neki smatraju povratkom mržnjom motiviranih zločina u zemlji koju se često hvali zbog njene rasne tolerancije”. U Njemačkoj su 1997. rasistički napadi ekstremista, nakon što su prethodnih godina bivali sve rjeđi, porasli za 27 posto. Ministar unutarnjih poslova Manfred Kanther primijetio je da “takav razvoj događaja obeshrabruje”.

Izvještaj iz sjeverne Albanije pokazao je da je više od 6 000 djece praktički postalo zatvorenicima u vlastitom domu zbog toga što se strahuje da će ih ubiti neprijatelji njihove obitelji. Ta su djeca žrtve krvne osvete “koja je paralizirala živote tisuća obitelji”. Prema podacima federalne policije (FBI), u Sjedinjenim Državama su “rasne predrasude bile 1998. povod za više od pola od 7 755 mržnjom motiviranih zločina prijavljenih FBI-u”. Neki od povoda za ostale takve zločine bile su predrasude s obzirom na religiju, etničko odnosno nacionalno porijeklo i invaliditet.

Povrh toga, naslovi u novinama svaki dan ukazuju na epidemiju mržnje prema strancima, prvenstveno prema izbjeglicama, kojih sada ima više od 21 milijun. Nažalost, većina onih koji pokazuju mržnju prema strancima mladi su ljudi, koje potiču neodgovorni političari i drugi koji trebaju žrtvene janjce. Manje očiti pokazatelji te pojave su nepovjerenje, netrpeljivost i stavljanje svih koji su drugačiji u isti kalup.

Koji su razlozi doprinijeli toj epidemiji mržnje? I što se može učiniti da bi se mržnja iskorijenila? Sljedeći će se članak pozabaviti tim pitanjima.