Blagoslovljena posebnim nasljeđem

NEDAVNO, kad sam sa svojim suprugom Paulom posjetila prekrasan Obrazovni centar Društva Watchtower u Pattersonu (New York), nakon skoro 60 godina navrla su mi živa sjećanja na taj događaj iz djetinjstva. Njega su pozvali da pohađa drugi razred škole za putujuće nadglednike Jehovinih svjedoka.

Dok smo razgledavali suncem obasjano predvorje, primijetila sam jedan veliki pano s natpisom “KONGRESI”. Negdje u sredini bila je stara crno-bijela fotografija djece koja uzbuđeno mašu svojim primjerkom knjige mog djetinjstva! Brzo sam pročitala tekst uz sliku: “1941. — Kad je u St. Louisu (Missouri) započeo prijepodnevni program kongresa, 15 000 djece — u dobi između 5 i 18 godina — sjedilo je na stadionu ispred samog podija. (...) Brat Rutherford objavio je izlaženje nove knjige Children [Djeca].”

Svako dijete dobilo je primjerak. Djeca su se zatim vratila na mjesta gdje su sjedili njihovi roditelji — sva osim mene. Ja sam se izgubila! Jedan ljubazan redar podigao me i stavio na visoku kutiju za priloge te mi je rekao da pogledom tražim nekoga koga poznam. Zabrinuto sam promatrala mnoštvo ljudi koje je silazilo širokim stepeništem. Najednom sam ugledala poznato lice! “Ujko Bob! Ujko Bob!” Više nisam bila izgubljena! Bob Rainer odnio me do mjesta gdje su čekali moji zabrinuti roditelji.

Davni događaji koji su oblikovali moj život

Pogled na taj pano izazvao je bujicu sjećanja — sjećanja na događaje koji su oblikovali moj život i doveli do toga da smo se sada našli u prekrasnom obrazovnom centru Patterson. U mislima sam se vratila na događaje od prije više od stotinu godina, o kojima su mi naročito pričali moje bake i djedovi i roditelji.

U prosincu 1894. jedan punovremeni sluga Istraživača Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, posjetio je mog djeda po ocu, Claytona J. Woodwortha, u njegovom domu u Scrantonu (Pennsylvania). Clayton se tek oženio. Napisao je pismo predsjedniku Biblijskog i traktatnog društva Watch Tower, Charlesu Tazeu Russellu, koje je objavljeno u Kuli stražari od 15. lipnja 1895. Objasnio je:

“Mi smo mladi bračni par i deset godina smo članovi protestantske crkve; ali sada smo uvjereni da izlazimo iz njene tame u svjetlo novog dana koji sada sviće za posvećenu djecu Najvišega. (...) Mnogo prije nego što smo se uopće upoznali, naša je žarka želja bila služiti Gospodinu, ako je to njegova volja, kao misionari u stranoj zemlji.”

Nekoliko godina kasnije, 1903, Sebastian i Catherine Kresge, moji pradjed i prabaka po majci, oduševljeno su slušali biblijsku poruku koju su im donijela dva predstavnika Društva Watch Tower na njihov posjed u prekrasnom pensilvanijskom gorju Pocono, gdje su živjeli. Tamo su živjele i njihove kćeri Cora i Mary sa svojim muževima Washingtonom i Edmundom Howellom. Carl Hammerle i Ray Ratcliffe, predstavnici Društva Watch Tower, cijeli su tjedan ostali s njima i mnogo ih naučili. Svih šest članova te obitelji slušali su, počeli proučavati te su ubrzo postali revni Istraživači Biblije.

Te godine, 1903, Cora i Washington Howell dobili su kćer Catherine. Kako se ona kasnije udala za mog oca, Claytona J. Woodwortha, ml., zanimljiva je i, vjerujem, poučna priča. Ona otkriva ljubav, pronicljivost i očinsku brigu mog djeda Claytona J. Woodwortha, st.

Djed s puno ljubavi pomaže mom ocu

Moj otac, Clayton mlađi, rođen je 1906. u Scrantonu, nekih 80 kilometara od doma Howellovih. Tih je davnih godina djed Woodworth bio blizak s velikom obitelji Howell te je često uživao gostoljubivost po kojoj su bili poznati. On je puno pomagao tamošnjoj skupštini Istraživača Biblije. Tokom određenog vremena djeda su pozvali da obavi vjenčanja za tri Howellova sina, a imajući na umu dobro vlastitog sina, djed je gledao da povede i njega na svako od tih vjenčanja.

Otac tada još nije aktivno sudjelovao u propovijedanju s Istraživačima Biblije. Istina, vozio je djeda na propovjedničke posjete, ali usprkos njegovom bodrenju, sam nije propovijedao. U to je vrijeme njegov interes za muziku zasjenio sve druge interese te je bio na dobrom putu da postane profesionalni muzičar.

Catherine, kći Core i Washingtona Howella, također je postala izvrstan muzičar, te je svirala i podučavala klavir. No baš kad su joj se počela otvarati vrata profesionalne karijere, ona je sve to napustila te je započela s punovremenom službom propovijedanja. Djed nije mogao zaželjeti bolju ženu za svog sina — barem se meni tako čini! Otac se krstio te se šest mjeseci kasnije, u lipnju 1931, oženio mojom majkom.

Djed je uvijek bio ponosan na muzički talent svog sina. Bio je presretan kad su oca zamolili da uvježbava središnji dio velikog orkestra za međunarodni kongres 1946. u Clevelandu (Ohio). Narednih je godina otac dirigirao orkestrom na mnogim kongresima Jehovinih svjedoka.

Djedova kušnja i zatvor

U predvorju Pattersona Paul i ja također smo vidjeli izloženu sliku koju možete vidjeti na sljedećoj stranici. Odmah sam je prepoznala, jer mi je prije više od 50 godina djed poslao istu takvu. On stoji prvi zdesna.

U vrijeme patriotske histerije u doba prvog svjetskog rata tih je osam Istraživača Biblije — uključujući i predsjednika Društva Watch Tower Josepha F. Rutherforda (sjedi u sredini) — nepravedno zatvoreno i zadržano u zatvoru bez prava na oslobođenje uz kauciju. Optužbe protiv njih temeljile su se na navodima iz sedmog sveska Studies in the Scriptures (Studija Svetog pisma) s naslovom The Finished Mystery (Svršena tajna). Ti su navodi krivo protumačeni kao odvraćanje od ulaska Sjedinjenih Država u prvi svjetski rat.

Tokom mnogo godina Charles Taze Russell napisao je prvih šest svezaka Studies in the Scriptures, no umro je prije nego što je dovršio sedmi. Tako su djed i još jedan Istraživač Biblije dobili njegove bilješke i napisali sedmi svezak. On je objavljen 1917, prije završetka rata. Na suđenju je djedu i većini ostalih određena kazna od četiri puta po dvadeset godina, koje su tekle istovremeno.

Tekst uz sliku na panou u predvorju Pattersona objašnjava: “Devet mjeseci nakon što su Rutherford i njegovi suradnici osuđeni — i nakon što je završio rat — 21. ožujka 1919, apelacioni sud odredio je kauciju za svih osam optuženih, te su 26. ožujka u Brooklynu pušteni uz jamčevinu od 10 000 dolara za svakog. Petog ožujka 1920. J. F. Rutherford i drugi oslobođeni su optužbi.”

Nakon što su ta osmorica osuđena, a prije nego što su ih poslali u državni zatvor u Atlanti (Georgia), proveli su prvih nekoliko dana u zatvoru u ulici Raymond u Brooklynu (New York). Djed je otamo pisao da su ga stavili u ćeliju veličine dva puta dva i po metra, “usred neopisive prljavštine i nereda”. Rekao je: “Tu je hrpa novina koje služe kao toaletni papir i ako isprva možda na njih i gledaš s omalovažavanjem, ubrzo shvatiš da ti te novine, sapun i mali ručnik pružaju jedinu mogućnost da budeš čist i zadržiš samopoštovanje.”

Usprkos tome, djed je sačuvao smisao za humor i nazvao je zatvor “Hôtel de Raymondie”, uz napomenu: “Otići ću odavde čim mi istekne pansion.” Opisao je i šetnje zatvorskim dvorištem. Jednom kad je na trenutak stao radi češljanja, neki mu je džepar htio ukrasti džepni sat, no, kako je napisao, “satni lančić je puknuo, pa sam ga uspio zadržati”. Kad sam 1958. posjetila bruklinski Betel, Grant Suiter, tadašnji blagajnik Društva Watch Tower, pozvao me u svoj ured i dao mi taj sat. Još uvijek ga čuvam.

Kako se sve to odrazilo na mog oca

Kad je djed 1918. nepravedno zatvoren, moj je otac imao samo 12 godina. Baka je zaključala njihovu kuću i povela ga sa sobom kod svoje majke i tri sestre. Bakino djevojačko prezime bilo je Arthur i njena je obitelj ponosno tvrdila da je jedan od njihovih rođaka, Chester Alan Arthur, bio 21. predsjednik Sjedinjenih Država.

Kad je djed Woodworth osuđen na dugu zatvorsku kaznu zbog navodnih zločina protiv Sjedinjenih Država, Arthurovi su smatrali da je time nanio veliku sramotu njihovom imenu. Bilo je to bolno razdoblje za mog oca. Možda je i zato u početku oklijevao ići u službu propovijedanja.

Nakon što je djed izašao iz zatvora, preselio se s obitelji u ulicu Quincy u Scrantonu, u veliku kuću ukrašenu štukaturama. Ta mi je kuća — kao i lijepo bakino porculansko suđe — kao djetetu bila dobro poznata. Zvali smo to suđe njenim svetim suđem, jer ga nitko osim bake nije smio prati. Nakon što je ona umrla 1943, majka je često servirala i koristila to prekrasno suđe.

Posve zaokupljen službom za Kraljevstvo

Sljedećeg dana u Pattersonu naišla sam na fotografiju brata Rutherforda na kojoj drži govor na kongresu 1919. u Cedar Pointu (Ohio). Tamo je sve potaknuo da revno objavljuju Božje Kraljevstvo i da koriste novi časopis The Golden Age (Zlatni vijek), koji je predstavljen na tom kongresu. Djed je imenovan za glavnog urednika te je pisao članke za The Golden Age sve do 1940-ih, kratko vrijeme prije svoje smrti. Godine 1937. naziv časopisa promijenjen je u Utjeha, a 1946. u Probudite se!

Djed je pisao i kod kuće u Scrantonu i u centrali Društva Watch Tower u Brooklynu, koja je od našeg doma bila udaljena nekih 240 kilometara, te je na oba mjesta provodio po dva tjedna. Tata se sjećao da se njegova pisaća mašina mnogo puta čula već od pet sati ujutro. No djed je ozbiljno shvaćao i odgovornost da sudjeluje u javnoj službi propovijedanja. Ustvari, on je kreirao muški prsluk koji je iznutra imao velike džepove za biblijsku literaturu. Moja 94-godišnja ujna Naomi Howell još uvijek ima jedan. Također je napravio i žensku torbu za knjige.

Jednom nakon živog biblijskog razgovora u službi djedu je njegov partner rekao: “C. J., učinio si jednu grešku.”

“Kakvu grešku?” upitao je djed. Pogledao je svoj prsluk. Oba džepa bila su prazna.

“Zaboravio si mu ponuditi pretplatu na Zlatni vijek.” Dobro su se nasmijali tome što je urednik zaboravio ponuditi svoj časopis.

Uspomene iz djetinjstva

Sjećam se kako sam kao dijete sjedila u djedovom krilu dok je on držao moju malu ruku i pričao mi priču o prstima. Počeo je s palcem, prešao na kažiprst i o svakom bi prstu ispričao nešto posebno. Zatim bi pažljivo skupio sve prste i rekao mi: “Najbolje rade skupa, kad svi pomažu si kao grupa.”

Nakon što su se vjenčali, moji su roditelji preselili u Cleveland (Ohio) i postali su dobri prijatelji s Edom i Mary Hooper. Njihove su obitelji bile Istraživači Biblije još od početka stoljeća. Moji roditelji, tetak Ed i teta Mary, kako sam ih zvala, bili su nerazdvojni. Hooperovima je umrlo jedino dijete, mala kćerka, tako da sam ja kad sam se rodila 1934. postala i njihova “kćerka”. Budući da sam odrastala u takvom duhovno bogatom okruženju, predala sam se Bogu i krstila prije nego što sam navršila osam godina.

Čitanje Biblije sastavni je dio mog života još od rane mladosti. Opis života u Božjem novom svijetu iz Izaije 11:6-9 bio je jedan od meni najdražih biblijskih citata. Prvi put sam odlučila pročitati cijelu Bibliju 1944. kad sam dobila svoj primjerak prijevoda American Standard Version, koji je objavljen kao posebno izdanje na kongresu u Buffalu (New York). Kako sam samo bila oduševljena što mogu čitati taj prijevod u kojem je Božje ime Jehova bilo vraćeno na skoro 7 000 mjesta u Starom zavjetu!

Vikendi su mi ostali u lijepom sjećanju. Roditelji i Hooperovi vodili su me u službu propovijedanja po selima. Sa sobom smo nosili hranu, a ručali bismo uz neki potok. Zatim bismo otišli do nečije kuće da bi se tamo na otvorenom održao biblijski govor na koji smo pozvali sve susjede. Život je bio jednostavan. Bili smo sretni kao obitelj. Mnogi naši obiteljski prijatelji iz tog vremena kasnije su postali putujući nadglednici, primjerice Ed Hooper, Bob Rainer i njegova dva sina. Richard Rainer još je uvijek u toj službi zajedno sa svojom suprugom Lindom.

Ljeta su bila naročito vesela. Provodila sam ih na imanju Howellovih sa svojim sestričnama. Moja sestrična Grace udala se 1949. za Malcolma Allena. Tada nisam ni slutila da ću se više godina kasnije udati za njegovog brata. Moja mlađa sestrična Marion bila je misionar u Urugvaju. Ona se 1966. udala za Howarda Hilborna. I ona i Grace mnogo su godina sa svojim supruzima služile u centrali u Brooklynu.

Djed i moja matura

Dok sam pohađala gimnaziju, djed mi je redovito pisao. U svojim pismima poslao mi je mnogo starih obiteljskih fotografija kojima bi na poleđinu pisaćom mašinom napisao detaljne podatke o povijesti obitelji. Tako sam dobila i fotografiju na kojoj su on i ostali koji su bili nepravedno poslani u zatvor.

Pretkraj 1951. izgubio je sposobnost govora jer je dobio rak grkljana. Još je uvijek bio bistrog uma, ali je ono što je želio reći morao pisati u mali notes koji je imao uz sebe. Moj razred trebao je maturirati sredinom semestra u siječnju 1952. Početkom prosinca poslala sam djedu nacrt govora koji sam trebala održati na završnoj svečanosti mature. On je napisao neke uredničke napomene, a na zadnjoj je stranici napisao par riječi koje su me dirnule pravo u srce: “Djed je jako zadovoljan.” Svoj zemaljski put završio je u dobi od 81 godine, 18. prosinca 1951.a Još uvijek čuvam izblijedjeli nacrt tog svog govora s tih par riječi na zadnjoj stranici.

Odmah nakon mature započela sam s pionirskom službom, kako Jehovini svjedoci nazivaju punovremenu službu propovijedanja. Godine 1958. prisustvovala sam ogromnom kongresu u New Yorku, koji se održavao na stadionima Yankee i Polo Grounds, pri čemu je najveći broj prisutnih iznosio 253 922 osobe iz 123 zemlje. Tamo sam jedan dan susrela jednog delegata iz Afrike kojemu je na kongresnoj znački pisalo “Woodworth Mills”. Nekih 30 godina ranije dobio je ime po mom djedu!

Sretna zbog svog nasljeđa

Kad sam imala 14 godina, moja je majka ponovno započela s pionirskom službom. Umrla je 40 godina kasnije, 1988, još uvijek služeći kao pionir! Tata je bio pionir kad god je to mogao. Umro je devet mjeseci prije majke. Oni s kojima smo proučavali postali su nam bliski prijatelji za cijeli život. Neki od njihovih sinova otišli su služiti u centralu u Brooklynu, a drugi su postali pioniri.

Godina 1959. za mene je bila vrlo značajna. Te sam godine upoznala Paula Allena. Nakon što je 1946. pohađao sedmi razred Gileada, škole za obučavanje misionara Jehovinih svjedoka, imenovan je za putujućeg nadglednika. U vrijeme kad smo se upoznali ni on ni ja nismo znali da će ubrzo biti dodijeljen da služi u Clevelandu (Ohio), gdje sam ja služila kao pionir. Moji su ga otac i majka zavoljeli. Vjenčali smo se u srpnju 1963, u prisustvu svojih obitelji na imanju Howellovih, a Ed Hooper održao je govor za vjenčanje. Bilo je to poput predivnog sna.

Paul nikad dotad nije imao auto. Kad smo iz Clevelanda otišli na novo područje na koje je bio dodijeljen, sve što smo imali stalo je u moju bubu, Volkswagen iz 1961. Prijatelji bi često svratili ponedjeljkom, danom kad smo odlazili u drugu skupštinu, te nas promatrali kako krcamo auto. Bilo je to poput cirkuske predstave, promatrati kako koferi, torbe, fascikli, pisaća mašina i ostale stvari nestaju u tom malom automobilu.

Paul i ja zajedno smo proputovali bezbrojne kilometre, radujući se usponima i podnoseći padove sadašnjeg života — a sve to snagom koju samo Jehova može dati. Bile su to sretne godine, ispunjene ljubavlju prema Jehovi, jednog prema drugome te prema starim i novim prijateljima. Dva mjeseca koja smo proveli u Pattersonu bila su do sada najljepši period našeg života. Mogućnost da izbliza promatram Jehovinu organizaciju učvrstila je uvjerenje koje mi je bilo usađeno kao dio dragocjenog duhovnog nasljeđa: Ovo je doista Božja organizacija. Kakva je samo radost biti makar i njen mali dio!