Pitanja čitalaca
Kakav je stav Jehovinih svjedoka prema medicinskim postupcima korištenja vlastite krvi s obzirom na biblijske zapovijedi o ispravnom postupanju s krvi?
Umjesto da odluku donese isključivo na temelju osobne sklonosti ili određene liječničke preporuke, svaki bi kršćanin morao ozbiljno razmotriti što kaže Biblija. To je stvar između njega i Jehove.
Jehova, kome dugujemo svoj život, naredio je da se krv ne smije konzumirati (1. Mojsijeva 9:3, 4). U Zakonu danom drevnom Izraelu Bog je ograničio upotrebu krvi, jer ona predstavlja život. Odredio je: “Duša [ili život] tijelu u krvi [je]; a ja sam vam je odredio za oltar da se čiste duše vaše.” Što ako bi čovjek ubio životinju radi jela? Bog je rekao: “Neka iscjedi krv iz nje, i zaspe je zemljom”a (3. Mojsijeva 17:11, 13). Jehova je uvijek iznova ponavljao tu zapovijed (5. Mojsijeva 12:16, 24; 15:23). U židovskoj publikaciji Soncino Chumash stoji: “Krv se ne smije pohranjivati, nego se mora proliti na zemlju kako je se ne bi moglo konzumirati.” Nijedan Izraelac nije smio uzeti, pohraniti i koristiti krv drugog stvorenja, čiji život pripada Bogu.
Obaveza držanja Mojsijevog zakona prestala je smrću Mesije. No Božji stav o svetosti krvi ostao je isti. Potaknuti Božjim svetim duhom, apostoli su uputili kršćane da se ‘uzdržavaju od krvi’. Ovu se zapovijed nije smjelo shvaćati olako. U moralnom pogledu bila je jednako važna kao i uzdržavanje od spolnog nemorala ili idolopoklonstva (Djela apostolska 15:28, 29; 21:25). Kada je u 20. stoljeću davanje i transfundiranje krvi postalo uobičajeno, Jehovini svjedoci shvatili su da su takvi postupci u suprotnosti s Božjom Riječi.b
U nekim će slučajevima liječnik preporučiti pacijentu da dozvoli skladištenje vlastite krvi nekoliko tjedana prije operacije (prijeoperacijsko davanje vlastite krvi) kako bi, u slučaju da se za to pojavi potreba, pacijentu mogao dati transfuziju njegove uskladištene krvi. No takvo je sakupljanje, skladištenje i transfundiranje krvi u direktnoj suprotnosti s onim što je zapisano u 3. i 5. Mojsijevoj. Krv se ne smije pohranjivati; ona se mora proliti — takoreći vratiti Bogu. Istina, Mojsijev zakon više nije na snazi. Pa ipak, Jehovini svjedoci poštuju načela koja je Bog uvrstio u njega, stoga su odlučni ‘uzdržavati se od krvi’. Dakle, mi ne darujemo krv niti u svrhu primanja transfuzije dopuštamo skladištenje vlastite krvi koju se mora ‘proliti’. Takvi postupci protivni su Božjem zakonu.
Drugi postupci ili pretrage koji uključuju vlastitu krv pacijenta nisu u tako jasnoj suprotnosti s načelima koja je Bog postavio. Naprimjer, mnogi kršćani dopuštaju da im se izvadi nešto krvi kako bi se napravile pretrage ili analiza, nakon čega se uzorak baca. Liječnici mogu preporučiti i druge, složenije postupke povezane s krvi pacijenta.
Naprimjer, tijekom određenih kirurških zahvata u postupku koji se naziva hemodilucija iz tijela se odvodi određena količina krvi. Preostala se pacijentova krv razrjeđuje. Kasnije mu se krv iz izvantjelesnog krvotoka vraća u tijelo i tako mu se krvna slika približava normalnoj vrijednosti. Slično tome, krv koja istječe u ranu može se sakupiti i pročistiti kako bi se crvene krvne stanice mogle vratiti pacijentu; taj se postupak naziva sakupljanje stanica. Kod jednog drugog postupka krv se odvodi u aparat koji privremeno preuzima ulogu koju inače obavljaju neki tjelesni organi (naprimjer srce, pluća ili bubrezi). Nakon toga se krv vraća iz aparata u pacijentovo tijelo. U drugim se postupcima krv odvodi u centrifugu kako bi se moglo ukloniti štetne ili oštećene dijelove krvi. Ili bi cilj mogao biti odvojiti izvjesnu količinu neke krvne komponente i upotrijebiti je za neki drugi dio tijela. Postoje i pretrage kod kojih se vadi određena količina krvi u koju se dodaje neki lijek ili se miješa s njim, nakon čega se vraća u tijelo pacijenta.
Pojedinosti mogu varirati, a sigurno će se razvijati i novi postupci liječenja i nove vrste pretraga. Nije na nama da analiziramo svaku varijantu i donosimo odluku. Svaki kršćanin sam za sebe mora odlučiti kako će se postupati s njegovom krvi tijekom kirurškog zahvata, liječničkih pretraga ili terapije koja se provodi. On bi od liječnika ili tehničara trebao unaprijed zatražiti informacije vezane za to što bi se tijekom određenog postupka moglo raditi s njegovom krvi. Nakon toga mora donijeti odluku na temelju svoje savjesti. (Vidi okvir.)
Kršćani bi pritom trebali imati na umu svoje predanje Bogu i obavezu da ga ‘ljube svim svojim srcem, svom dušom, svom snagom i svim umom’ (Luka 10:27). Za razliku od većine ljudi u svijetu, Jehovini svjedoci visoko cijene svoj dobar odnos s Bogom. Davatelj života potiče sve ljude da se uzdaju u Isusovu prolivenu krv. O tome čitamo: “Preko njega [Isusa Krista] imamo oslobođenje otkupninom putem njegove krvi, oproštenje naših prijestupa” (Efežanima 1:7).
a Profesor Frank H. Gorman piše: “Prolijevanje krvi najbolje se može razumjeti kao čin štovanja koji odražava cijenjenje života životinje, a time i cijenjenje Boga, koji je stvorio taj život i nastavio brinuti se za njega.”
b Kula stražara od 1. srpnja 1951 (engl.) odgovorila je na ključna pitanja vezana za ovu temu, pokazujući zašto je primanje transfuzija darovane krvi neispravno.