Duhovno svjetlo obasjava Bliski istok

ROĐEN sam 1913. u gradu Amiouneu na sjeveru Libanona. To je bila posljednja relativno stabilna i mirna godina u svijetu jer je naredne godine izbio prvi svjetski rat. Libanon, tada poznat kao biser Bliskog istoka, po završetku rata 1918. bio je gospodarski iscrpljen i vladalo je teško političko stanje.

Kada je 1920. u Libanonu ponovno profunkcionirala poštanska služba, počela su stizati pisma Libanonaca koji su živjeli u inozemstvu. Među njima su bili i moji ujaci Abdullah i George Ghantous. U pismima koja su slali Habibu Ghantousu, svom ocu, a mom djedu, pisali su o Božjem Kraljevstvu (Matej 24:14). Čim je djed natuknuo nešto o tome što su mu sinovi pisali, tamošnji su ga ljudi ismijavali. Po gradu su se širile glasine kako su Habibovi sinovi nagovarali oca da proda imanje, kupi magarca i ide propovijedati.

Počeci širenja svjetla

Naredne godine, 1921, Michel Aboud, koji je živio u Brooklynu (New York, SAD), vratio se u Tripoli u Libanonu. Postao je Istraživač Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Premda se većina prijatelja i rođaka brata Abouda nije odazvala na biblijsku poruku, dvije ugledne osobe ipak jesu, profesor Ibrahim Atiyeh i zubar Hanna Shammas. Dr. Shammas je čak stavio na raspolaganje svoju kuću i ambulantu kako bi se u njima mogli održavati kršćanski sastanci.

Bio sam još dječak kad su brat Aboud i brat Shammas posjetili Amioune, grad u kojem sam živio. Njihov je posjet ostavio snažan dojam na mene, pa sam se pridružio bratu Aboudu u djelu propovijedanja. U službi smo stalno surađivali 40 godina, sve do smrti brata Abouda 1963.

Od 1922. do 1925. svjetlo biblijske istine doprlo je do mnogih sela na sjeveru Libanona. U privatnim domovima poput našeg u Amiouneu okupilo bi se 20 do 30 osoba i razgovaralo o Bibliji. Svećenici su slali djecu da udaraju po limenkama, viču i galame kako bi ometali naše sastanke, pa smo se ponekad sastajali u boriku.

Zbog revnosti koju sam kao mlad pokazivao za službu — i za pohađanje svakog kršćanskog sastanka — dobio sam nadimak Timotej. Direktor škole naredio mi je da prestanem posjećivati “te sastanke”, kako ih je nazivao. Budući da ga nisam poslušao, bio sam izbačen iz škole.

Svjedočenje u biblijskim zemljama

Ubrzo nakon što sam se 1933. krstio, započeo sam s pionirskom službom, kako Jehovini svjedoci nazivaju punovremenu službu. Iako nas je tada bilo malo, propovijedali smo ne samo u većini sela na sjeveru Libanona nego i u Bejrutu i njegovoj okolici pa sve do juga Libanona. U tim početnim godinama službe uglavnom smo pješačili ili jahali na magarcima, baš kao Isus Krist i njegovi sljedbenici u prvom stoljeću.

Yousef Rahhal, Jehovin svjedok iz Libanona koji je dugo vremena živio u Sjedinjenim Državama, posjetio je 1936. Libanon. Sa sobom je donio razglas i dva gramofona. Montirali smo zvučnike na automobil, Ford iz 1931, i proputovali cijeli Libanon i Siriju, prenoseći poruku o Kraljevstvu u udaljena područja. Zvučnike se moglo čuti na udaljenosti od preko deset kilometara. Ljudi su izlazili na krovove svojih kuća da bi čuli taj glas s neba, kako su ga opisali. Oni koji su radili na poljima prestali bi s poslom i prišli bliže kako bi čuli poruku.

Jedno od mojih posljednjih putovanja s Yousefom Rahhalom bilo je u Alep (Sirija) u zimi 1937. Prije nego se vratio u Sjedinjene Države, otputovali smo i u Palestinu. Tamo smo obišli gradove Haifu i Jeruzalem, kao i sela. Posjetili smo Ibrahima Shehadija, kojeg sam poznavao otprije jer smo se dopisivali. Ibrahim je znao već toliko toga iz Biblije da je za vrijeme našeg posjeta počeo sudjelovati s nama u službi od kuće do kuće (Djela apostolska 20:20).

Jedva sam čekao da upoznam i profesora Khalila Kobrossija, revnog katolika koji je s Jehovinim svjedocima proučavao Bibliju putem pisama. Kako je saznao adresu Jehovinih svjedoka u Libanonu? Pa, u jednoj trgovini u Haifi prodavač mu je umotao robu u list istrgnut iz jedne publikacije Jehovinih svjedoka. Na listu je bila adresa. Uživali smo u zajedničkom druženju s tim profesorom i on je kasnije, 1939, otišao u Tripoli kako bi se krstio.

Godine 1937. u Tripoli su stigli Petros Lagakos i njegova supruga. Tijekom narednih nekoliko godina nas troje smo obradili velik dio Libanona i Sirije, posjećujući ljude u njihovim domovima kako bismo im prenijeli poruku o Kraljevstvu. Do 1943, kada je brat Lagakos umro, Jehovini svjedoci donijeli su duhovno svjetlo u većinu gradova i sela Libanona, Sirije i Palestine. Ponekad nas je oko 30 krenulo automobilima ili autobusom već u 3 sata ujutro kako bismo stigli u zabačena područja.

Ibrahim Atiyeh prevodio je 1940-ih Kulu stražaru na arapski. Ja bih kasnije rukom prepisao časopis u četiri primjerka i slao ga Svjedocima u Palestinu, Siriju i Egipat. U tim danima tijekom drugog svjetskog rata nailazili smo na veliko protivljenje u djelu propovijedanja, no uspjeli smo ostati u kontaktu sa svim osobama na Bliskom istoku koje su voljele biblijsku istinu. Nacrtao sam karte gradova s okolnim selima do kojih smo nastojali doprijeti s dobrom vijesti.

Godine 1944, dok je još uvijek bjesnio drugi svjetski rat, oženio sam se s Evelyn, kćerkom Michela Abouda, koji mi je bio partner u pionirskoj službi. S vremenom smo imali troje djece; kćer i dva sina.

Suradnja s misionarima

Ubrzo nakon što je rat završio u Libanon su stigli prvi misionari koji su završili Školu Gilead. To je rezultiralo osnivanjem prve skupštine u Libanonu, a ja sam bio imenovan za slugu grupe. Zatim su 1947. Nathan H. Knorr i njegov sekretar Milton G. Henschel posjetili Libanon i snažno ohrabrili braću. Uskoro je stiglo još misionara koji su nam pružili veliku pomoć u organiziranju službe i vođenju skupštinskih sastanaka.

Na jednom od putovanja kad smo bili u nekom udaljenom području u Siriji tamošnji nam je biskup stvarao probleme. Optužio nas je da raspačavamo Sionske publikacije, kako ih je nazvao. Smiješno je da su nas do 1948. svećenici obično nazivali komunistima. Ovaj su nas put uhapsili i ispitivali dva sata, koja smo iskoristili za davanje izvrsnog svjedočanstva.

Na koncu je sudac koji je vodio slučaj rekao: “Premda mi je mrsko što je biskup podigao optužbu protiv vas, moram mu zahvaliti što mi je omogućio da vas upoznam i saznam nešto o vašim učenjima.” Zatim nam se ispričao za neugodnosti koje smo doživjeli.

Deset godina kasnije, kad smo jednom prilikom putovali autobusom za Bejrut, započeo sam razgovor s nekim inženjerom agronomije koji je sjedio pored mene. Nakon što me nekoliko minuta slušao dok sam mu objašnjavao naša vjerovanja, rekao mi je da je nešto slično već čuo od svog prijatelja iz Sirije. Tko je bio taj prijatelj? Onaj sudac koji je deset godina ranije vodio naš slučaj!

Tijekom 1950-ih posjećivao sam Svjedoke u Iraku i surađivao s njima u svjedočenju od vrata do vrata. Često sam putovao u Jordan i na Zapadnu Obalu. Bio sam i jedan od četiri Svjedoka koji su 1951. posjetili Betlehem. Tamo smo održali Gospodinovu večeru. Ranije tog istog dana svi koji su prisustvovali ovoj svečanosti otišli su autobusom na rijeku Jordan i 22 ih se krstilo simbolizirajući svoje predanje Jehovi. Uvijek kad bismo u tom području naišli na protivljenje, rekli bismo: “Došli smo vam reći da će jedan vaš sunarodnjak postati Kralj cijele Zemlje! Zašto se uzrujavate? Trebali biste se radovati!”

Propovijedanje u vrijeme poteškoća

Ljudi s Bliskog istoka općenito su dobronamjerni, ponizni i gostoljubivi. Mnogi sa zanimanjem slušaju poruku o Božjem Kraljevstvu. Doista, ništa ne ulijeva toliko snage koliko spoznaja da će se uskoro ispuniti ovo biblijsko obećanje: “Sam Bog bit će [sa svojim narodom]. I obrisat će svaku suzu s njihovih očiju, i smrti više neće biti, niti će više biti tuge ni vike ni boli” (Otkrivenje 21:3, 4).

Mislim da većina ljudi koja se protivi našoj aktivnosti zapravo ne razumije svrhu našeg djela i poruku koju nosimo. Svećenstvo kršćanstva poduzelo je mnogo toga da bi nas prikazalo u krivom svjetlu! Zbog toga su Jehovini svjedoci u Libanonu imali mnogo poteškoća za vrijeme građanskog rata koji je započeo 1975. i trajao preko 15 godina.

Svojevremeno sam proučavao Bibliju s jednom obitelji koja je redovito posjećivala crkvu. Dobro je napredovala u upoznavanju biblijskih istina i to je smetalo svećenike. Zbog toga su jedne noći nahuškani članovi neke mjesne vjerske grupe provalili u trgovinu te obitelji i spalili robu vrijednu najmanje 10 000 dolara. Iste noći članovi te vjerske grupe došli su i oteli me. No, uspio sam razgovarati s njihovim vođom i objasniti mu da ukoliko su oni pravi kršćani onda se ne mogu nasilno vladati. On je tada naredio da automobil stane i rekao mi da izađem.

Jednom drugom prilikom otela su me četiri člana milicije. Njihov je vođa, koji je rekao da će me ubiti, nakon mnogih prijetnji odjednom promijenio mišljenje i pustio me da odem. Dvojica njih sada su u zatvoru zbog ubojstva i pljačke, a druga su dvojica pogubljena.

Neke druge prilike za svjedočenje

Često sam imao prilike letjeti avionom u druge zemlje. Jednom kad sam letio iz Bejruta za Sjedinjene Države sjedio sam pored Charlesa Maleka, bivšeg libanonskog ministra vanjskih poslova. Pažljivo me saslušao i pokazao cijenjenje za svaki redak koji sam mu čitao iz Biblije. Kasnije mi je rekao da mu je u Tripoliju u školi nastavnik bio Ibrahim Atiyeh, čovjek kojem je moj tast prenio biblijsku istinu! Gospodin Malek je rekao da ga je Ibrahim naučio poštivati Bibliju.

Jednom sam u avionu sjedio pored predstavnika Palestine u Ujedinjenim narodima. Iskoristio sam priliku i prenio mu dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Kasnije me upoznao sa svojim bratom koji živi u New Yorku i njegovom obitelji, pa sam ih tamo često posjećivao. U New Yorku je u zgradi Ujedinjenih naroda radio i jedan moj rođak. Jednom kad sam ga posjetio u uredu razgovarali smo tri sata i tom sam mu prilikom svjedočio o Božjem Kraljevstvu.

Danas imam 88 godina i još uvijek revno obavljam skupštinska zaduženja. Moja supruga Evelyn sve do sada zajedno sa mnom služi Jehovi. Naša se kći udala za jednog putujućeg nadglednika Jehovinih svjedoka, koji danas služi kao starješina u jednoj skupštini u Bejrutu. I njihova je kći Svjedok. Naš mlađi sin i njegova supruga također su u istini, kao i njihova kći. Nadam se da će i naš stariji sin s vremenom prihvatiti kršćansku vjeru koju smo usađivali u njega.

Godine 1933. bio sam imenovan za pionira — prvog pionira na Bliskom istoku. Ne postoji bolji način na koji sam mogao provesti ovih 68 godina života od služenja Jehovi kao pionir. I odlučan sam nastaviti hoditi u duhovnom svjetlu koje nam on daje.