Pitanja čitalaca

Da li je na mjestu da kršćanski sluga održi govor na pogrebu osobe koja je izvršila samoubojstvo?

Svaki kršćanski sluga treba sam odlučiti može li mirne savjesti održati govor na pogrebu osobe koja je, po svemu sudeći, izvršila samoubojstvo. Kad donosi tu odluku, trebao bi razmisliti o sljedećim pitanjima: Kako Jehova gleda na samoubojstvo? Je li stvarno riječ o samoubojstvu? Je li ga uzrokovao neki duševni ili emocionalni poremećaj? Kako ljudi u mojoj sredini reagiraju na samoubojstvo?

Kao kršćanima stalo nam je do toga kako Jehova gleda na samoubojstvo. Njemu je ljudski život dragocjen i svet (1. Mojsijeva 9:5; Psalam 36:9). Budući da samoubojstvo predstavlja namjerno oduzimanje vlastitog života, ono izaziva Božje negodovanje (2. Mojsijeva 20:13; 1. Ivanova 3:15). Da li to znači da se ne smije održati govor na pogrebu osobe koja je izvršila samoubojstvo?

Osvrni se na slučaj izraelskog kralja Saula. Kad je shvatio da neće preživjeti zadnju bitku protiv Filisteja, nije želio dozvoliti svojim neprijateljima da ga muče, pa je ‘uzeo mač i bacio se na njega’. Nakon što su Filisteji pronašli njegovo tijelo, objesili su ga na zid grada Betsana. Kad su stanovnici Jabes-Gileada saznali što su Filisteji učinili, uzeli su tijelo i spalili ga. Potom su uzeli kosti i pokopali ih. Čak su postili sedam dana, što je bio običaj koji su Izraelci držali kad su nekoga oplakivali (1. Samuelova 31:4, 8-13; 1. Mojsijeva 50:10). Kad je David, Jehovin pomazanik, čuo što su učinili stanovnici Jabes-Gileada, rekao je: “Da ste blagoslovljeni Jehovi što učiniste milost gospodaru svojemu, Saulu, i pogreboste ga. Zato da učini Jehova vama milost i vjeru” (2. Samuelova 2:5, 6). Sveto pismo ne govori da su stanovnici Jabes-Gileada bili osuđeni zbog onoga što su učinili, a što se može smatrati pogrebom kralja Saula. Nasuprot tome, neke osobe nisu bile sahranjene zbog svojih prijestupa (Jeremija 25:32, 33). Kršćanski sluga može uzeti u obzir izvještaj o Saulu kad odlučuje hoće li održati govor na pogrebu osobe koja je počinila samoubojstvo.

Isto tako, mogao bi razmisliti koja je svrha tog govora. Za razliku od ljudi koji vjeruju u besmrtnost duše, Jehovini svjedoci nisu u zabludi i stoga se na pogrebima koje održavaju ne tvrdi da umrli ide na drugi svijet. Glavna svrha pogreba nije pomoći umrlome, već utješiti ožalošćene i prisutnima dati svjedočanstvo o stanju mrtvih (Propovjednik 9:5, 10; 2. Korinćanima 1:3-5). Još jedan važan razlog zašto se drži govor je taj da se pomogne svima prisutnima da razmisle o prolaznosti života (Propovjednik 7:2). Hoće li govor na pogrebu nekoga tko je počinio samoubojstvo ispuniti te svrhe?

Istina, netko može smatrati da si je osoba oduzela život namjerno i da je bila potpuno svjesna da griješi protiv Jehove. No je li uvijek moguće dokazati da je tako? Je li to možda bila impulzivna odluka? Nekima koji pokušaju izvršiti samoubojstvo bude žao zbog toga i predomisle se. No umrla se osoba ne može pokajati za ono što je učinila.

Još jedan važan faktor su duševni i emocionalni poremećaji koji utječu na mnoga samoubojstva. Osobe zapravo postanu žrtvom takvih okolnosti i počine samoubojstvo. Prema nekim statistikama 90 posto onih koji su izvršili samoubojstvo imalo je određenih duševnih i emocionalnih problema te problema s ovisnosti. Hoće li Jehova oprostiti onima koji počine samoubojstvo u takvom duševnom stanju? Nije na nama da donosimo sud o tome je li umrli počinio neoprostiv grijeh u Jehovinim očima. Kršćanski sluga može razmotriti okolnosti i povijest bolesti pokojnika dok odlučuje hoće li održati govor na njegovom pogrebu.

On treba razmisliti o još jednom pitanju: Kako ljudi u toj sredini općenito gledaju na samoubojstvo i na smrt te osobe? Naročito starješine trebaju obratiti pažnju na to budući da im je stalo do toga da skupština Jehovinih svjedoka bude na dobrom glasu. Ovisno o općem stavu ljudi prema samoubojstvu, a posebno prema tom konkretnom slučaju, starješine možda radije ne žele organizirati pogreb ni održati govor u Dvorani Kraljevstva.

Pa ipak, ako je neki kršćanski sluga zamoljen da vodi pogreb, on to može učiniti privatno. Ako tako odluči, trebao bi paziti da ne daje nikakve konkretne izjave o tome postoji li mogućnost da osoba uskrsne. Budućnost te osobe u Jehovinim je rukama i nitko ne može reći hoće li preminuli uskrsnuti ili neće. Kršćanski sluga može govoriti o biblijskim istinama koje pokazuju što se događa prilikom smrti i ponuditi utjehu ožalošćenima.