Davanje koje prelazi nečije mogućnosti

“MOŽETE me nazvati prosjakom; neću se uvrijediti. Prosjačim za Isusa.” Te dojmljive riječi jednog protestantskog svećenika ukazuju na polemike koje se vode oko toga kako se pune i koriste novčani fondovi vjerskih zajednica. Čini se da institucionalizirane religije mogu opstati jedino uz znatnu financijsku potporu. Potrebno je isplatiti plaće, graditi i održavati vjerske objekte, financirati propovjedničke kampanje. Kako doći do potrebnog novca?

Za mnoge crkve odgovor glasi: ubiranjem desetine.a “Bog je odredio da se desetinama novčano podupire njegovo kraljevstvo na Zemlji”, tvrdi evangelist Norman Robertson. “To je njegov ekonomski sistem koji omogućuje da se Evanđelje propovijeda.” Bez imalo ustručavanja podsjećajući vjernike na njihovu dužnost da daju priloge on nedvosmisleno kaže: ‘Čovjek ne daje desetinu zato što si to može priuštiti. To je čin kojim pokazuje poslušnost. Nedavanje desetine nije ništa drugo nego kršenje Božjih zapovijedi. Ono je ravno pronevjeri’ (Tithing—God’s Financial Plan).

Najvjerojatnije se slažeš da bi davanje priloga trebalo biti sastavni dio službe koju neki kršćanin prinosi Bogu. Međutim, smatraš li uznemirujućim, možda čak uvredljivim, kad se stalno poziva na prilaganje novca? Inácio Strieder, teolog iz Brazila, optužuje crkve za to što pribjegavaju ubiranju desetine kako bi “riješile svoje institucijske probleme” i naziva takvu praksu “nezakonitom, uvredljivom te teološkim zastranjenjem”. Kao rezultat toga, zapaža on, “nezaposleni, udovice, stanovnici sirotinjskih četvrti te osobe koje nisu sposobne kritički sagledati stvari zaključuju kako ih je Bog napustio i da su dužni ‘propovjedniku’ davati toliko novca da na kraju njihove obitelji nemaju što jesti”.

Možda se pitaš: ‘Da li crkve koje su uvele ubiranje desetine ispravno primjenjuju Bibliju? Izazivaju li možda neke religije u ljudima strah od Božje kazne kako bi ispraznile njihove džepove? Očekuje li Bog zaista od nas da prilažemo više nego stvarno možemo?’