Zašto ne možemo živjeti neovisno o drugima

SALAMUN, kralj drevnog Izraela, izjavio je: “Bolje je dvojici nego jednomu, jer imaju dobru dobit od svoga truda. Jer ako jedan padne, drugi će podignuti druga svojega; a teško jednomu! ako padne, nema drugoga da ga podigne” (Propovjednik 4:9, 10). Ovaj mudri čovjek koji je proučavao ljudsko ponašanje tim je riječima istaknuo našu potrebu za društvom i koliko je važno da se ne izoliramo od drugih. Međutim, te riječi nisu tek ljudsko mišljenje. Salamunova je izjava plod Božje mudrosti i nadahnuća.

Dakle, nije mudro izolirati se. Ljudi trebaju jedni druge. Svi trebamo podršku i pomoć drugih ljudi. “Tko se osamljuje, ide za svojim sebičnim željama”, kaže jedna biblijska poslovica. “Suprotstavlja se svakoj mudrosti” (Priče Salamunove 18:1, NS). Stoga nije čudo da sociolozi potiču ljude da se počnu baviti nekom društvenom aktivnosti i zanimati za druge ljude.

Dajući prijedloge o tome kako oživjeti društveni život, profesor Robert Putnam kaže da je, između ostalog, potrebno “pridati veću važnost religiji”. Diljem svijeta u tome su izvanredan primjer Jehovini svjedoci, čije su skupštine poput pravih obitelji koje svojim članovima pružaju osjećaj sigurnosti. U skladu s riječima apostola Petra, Jehovini svjedoci ‘imaju ljubav prema cijeloj zajednici braće’ koja se ‘boji [odnosno poštuje] Boga’ (1. Petrova 2:17). Isto tako, Jehovinim svjedocima njihove brojne aktivnosti vezane uz obožavanje pravog Boga pomažu da uspješno izbjegavaju izoliranost i njene štetne posljedice. Naime, oni su zaposleni pomaganjem bližnjima da upoznaju istinu iz Božje Riječi, Biblije (2. Timoteju 2:15).

Ljubav i druženje s prijateljima promijenili su im život

Jehovini svjedoci čine zajednicu u kojoj vlada jedinstvo i u kojoj je važan svaki član. Uzmimo kao primjer Miguela, Froylána i Almu Ruth, troje članova jedne latinoameričke obitelji. Naslijedili su bolest kostiju koja uzrokuje patuljasti rast. Sve troje je u invalidskim kolicima. Kako je druženje s Jehovinim svjedocima utjecalo na njihov život?

Miguel kaže: “Prolazio sam kroz teška razdoblja, no kad sam se počeo družiti s Jehovinim narodom, moj se život promijenio. Vrlo je opasno izolirati se. Svaki tjedan družim se sa svojim suvjernicima na kršćanskim sastancima i to mi donosi veliko zadovoljstvo i sreću.”

Alma Ruth dodaje: “Bilo je trenutaka kad sam se osjećala jako depresivno, kad sam bila jako tužna. No upoznavši Jehovu, osjetila sam da mu mogu postati bliska. To je za mene nešto najvrednije u životu. Obitelj nam je pružala veliku podršku, i to nas je još više zbližilo.”

Miguela je otac s puno roditeljske ljubavi učio čitati i pisati. A Miguel je potom isto to učio Froylána i Almu Ruth. To je bilo neophodno za njihovu duhovnost. “Jako je dobro što smo naučili čitati jer putem Biblije i biblijskih publikacija dobivamo duhovnu hranu”, kaže Alma Ruth.

Miguel danas služi kao kršćanski starješina. Froylán je već devet puta pročitao Bibliju. Alma Ruth je povećala svoj udio u službi Jehovi i od 1996. služi kao pionir, ili propovjednik koji mnogo vremena posvećuje propovijedanju o Kraljevstvu. Ona komentira: “Taj sam cilj postigla uz Jehovin blagoslov i podršku mojih dragih sestara koje mi pomažu ne samo da propovijedam nego i da poučavam 11 osoba s kojima sam počela proučavati Bibliju.”

Daljnji dobar primjer pruža Emelia koja je nakon nesreće u kojoj je ozlijedila noge i kralježnicu ostala u invalidskim kolicima. Jehovini svjedoci iz Ciudad de Mexica proučavali su s njom Bibliju, te se ona 1996. krstila. Emelia kaže: “Prije nego što sam upoznala istinu željela sam se ubiti; više nisam htjela živjeti. Osjećala sam veliku prazninu, plakala sam dan i noć. No kad sam došla među Jehovin narod, osjetila sam da imam braću koja me vole. Hrabri me to što se zanimaju za mene osobno. Jedan starješina mi je poput brata ili oca. On i neki sluge pomoćnici vode me u mojim kolicima na sastanke i u službu propovijedanja.”

José, koji se 1992. krstio kao Jehovin svjedok, živi sam. Ima 70 godina, a u mirovinu je otišao 1990. José je ponekad padao u depresiju, ali nakon što su mu Jehovini svjedoci prenijeli biblijsku poruku, on je odmah počeo ići na kršćanske sastanke. Svidjelo mu se ono što je tamo čuo i vidio. Između ostalog, primijetio je prijateljstvo koje vlada među braćom i osjetio da im je stalo do njega. Sada se starješine i sluge pomoćnici iz njegove skupštine brinu za njega (Filipljanima 1:1; 1. Petrova 5:2). Njegova su mu kršćanska braća “pomoć koja jača” (Kološanima 4:11). Vode ga liječniku i posjećuju u njegovom domu. A kad je morao proći četiri operacije, bili su uz njega. On kaže: “Brinu se za mene kao obitelj. Volim biti s njima.”

Prava je sreća u davanju

Kralj Salamun je rekao da je ‘bolje dvojici nego jednomu’ neposredno nakon što je opisao koliko je isprazno svu svoju energiju koristiti za stjecanje materijalnog bogatstva (Propovjednik 4:7-9). A upravo za njime mnogi danas mahnito jure, čak i kad to od njih zahtijeva da žrtvuju dobre odnose kako u obitelji tako i izvan nje.

Zbog pohlepe i sebičnosti mnogi se otuđuju od drugih ljudi. No to im ne donosi ni sreću ni zadovoljstvo u životu jer oni koji usvoje takve stavove obično osjećaju nezadovoljstvo i beznađe. S druge strane, primjeri koje smo naveli pokazuju zašto je dobro družiti se s onima koji služe Jehovi i koje pokreće ljubav prema njemu i bližnjima. Redovitost na kršćanskim sastancima, pomoć i briga sukršćana te revno propovijedanje bili su presudni činioci koji su tim pojedincima pomogli da nadvladaju negativne osjećaje koji se javljaju uslijed izoliranosti (Priče Salamunove 17:17; Hebrejima 10:24, 25).

Budući da trebamo jedan drugoga, prirodno je osjećati zadovoljstvo kada za druge nešto učinimo. Albert Einstein, koji je svojim radom mnogo učinio za druge, rekao je: “Čovjekova se vrijednost (...) očituje u onome što daje, a ne u onome što prima.” To se slaže s onim što je rekao naš Gospodin Isus Krist: “Više je sreće u davanju nego u primanju” (Djela apostolska 20:35). Dakle, iako je lijepo primati ljubav, dobro je za zdravlje i pokazivati ljubav drugima.

Putujući nadglednik koji godinama posjećuje skupštine da bi ih duhovno ojačao i siromašnijim kršćanima pomaže u izgradnji objekata za sastajanje ovako opisuje svoje osjećaje: “Radost koju osjećam kad služim svojoj braći i kad na njihovim licima vidim zahvalnost potiče me da i dalje tražim načine da im pomognem. Iz iskustva znam da je pomaganje drugima ključ za sreću. A znam i to da kao starješine moramo biti ‘kao zaklon od vjetra, kao potoci na suhu mjestu, kao sjena od velike stijene u zemlji sasušenoj’” (Izaija 32:2).

Kako je krasno živjeti zajedno u jedinstvu!

Pomaganje drugima i druženje s onima koji služe Jehovi donose doista dobre rezultate i pravu sreću. Psalmist je uskliknuo: “Kako je lijepo i krasno, kad sva braća žive zajedno!” (Psalam 133:1). Jedinstvo u obitelji vrlo je važno da bi članovi obitelji jedni drugima mogli pružati podršku, kao što to pokazuje primjer Miguela, Froylána i Alme Ruth. I kakav je samo blagoslov biti s drugima ujedinjen u obožavanju pravog Boga! Nakon savjeta upućenog kršćanskim muževima i ženama, apostol Petar je napisao: “Konačno, svi budite jednake misli, pokazujte suosjećanje, imajte bratsku naklonost, budite puni duboke samilosti, ponizni” (1. Petrova 3:8).

Pravo prijateljstvo čovjeku mnogo znači, kako u emocionalnom tako i u duhovnom pogledu. Obraćajući se svojoj braći u vjeri, apostol Pavao savjetuje: “Govorite utješno potištenim dušama, pružajte podršku slabima, budite dugotrpljivi prema svima. (...) Uvijek nastojte činiti ono što je dobro, jedni drugima i svima ostalima” (1. Solunjanima 5:14, 15).

Dakle, razmišljaj kako drugima možeš pomoći na praktičan način. ‘Čini dobro svima, a naročito onima koji su ti srodni u vjeri’ jer ćeš na taj način dati svom životu pravi smisao te ćeš osjećati veće zadovoljstvo i sreću (Galaćanima 6:9, 10). Isusov učenik Jakov napisao je: “Ako su brat ili sestra goli i nemaju hrane koja im je potrebna za taj dan, a netko im od vas kaže: ‘Idite u miru, grijte se i dobro se najedite’, ali im ne date ono što im je potrebno za tijelo, od kakve je to koristi?” (Jakov 2:15, 16). Odgovor je očit. Trebamo ‘gledati s osobnim zanimanjem ne samo na svoje vlastite interese nego i na interese drugih’ (Filipljanima 2:4).

Osim što drugima pomažu materijalno kada se pojavi neka posebna potreba ili kada se desi neka katastrofa, Jehovini svjedoci vrlo su zaposleni u pomaganju bližnjima na jedan životno važan način — propovijedanjem dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu (Matej 24:14). To što preko 6 000 000 Jehovinih svjedoka objavljuje ovu poruku nade i utjehe dokaz je da se iskreno i s ljubavlju zanimaju za druge. No uz pomoć Svetog pisma možemo zadovoljiti i jednu drugu ljudsku potrebu. Koju?

Zadovoljiti životno važnu ljudsku potrebu

Da bismo bili istinski sretni, trebamo biti u dobrom odnosu s Bogom. Cressy Morrison u knjizi Man Does Not Stand Alone, kaže: “Činjenica da je čovjek svagdje i u svako vrijeme, od samog svog početka do dana današnjeg, osjećao poriv da se obrati nečemu za što je vjerovao da je više i moćnije od njega samog, pokazuje da nam je religija prirođena te da bi je znanost trebala uvažavati kao takvu. (...) Kad vidimo univerzalnost čovjekove potrage za vrhovnim bićem i vjere u njega to nas ispunjava strahopoštovanjem i divljenjem.”

Isus Krist je izjavio: “Sretni su oni koji su svjesni svoje duhovne potrebe” (Matej 5:3). Ljudima ne može biti dobro ako su dugo vremena izolirani od ostalih ljudi. S druge strane, ako se izoliramo od Stvoritelja, to je daleko opasnije (Otkrivenje 4:11). Stjecanje i primjenjivanje ‘spoznaje o Bogu’ trebamo smatrati važnim dijelom svog života. (Priče Salamunove 2:1-5). Zato učinimo sve što možemo da bismo zadovoljili svoje duhovne potrebe, jer ne možemo živjeti sami i neovisno o Bogu. Sreća i smislen život zavise o dobrom odnosu s Jehovom, ‘Najvišim nad svom zemljom’ (Psalam 83:18).