Pitanja čitalaca

Smije li kršćanin državnom službeniku dati novac ili poklon za učinjenu uslugu ili bi se na to gledalo kao na davanje mita?

Gdje god da žive, kršćani nastoje mudro postupati u datim okolnostima, imajući na umu da ono što je prihvatljivo i zakonito u jednoj zemlji u drugoj može biti potpuno neprihvatljivo i nezakonito (Priče Salamunove 2:6-9). Naravno, kršćanin uvijek treba misliti na to da se onaj tko želi ‘prebivati u Jehovinoj sjenici’ mora kloniti mita (Psalam 15:1, 5; Priče Salamunove 17:23).

Što je mito? Prema Rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića, mito je “novac ili druga vrsta nagrade (...), a namijenjena je onome tko je u mogućnosti iskoristiti svoj položaj i nešto odlučiti, učiniti u korist davaoca, ob. mimo zakona i etike”. Dakle, bez obzira na to gdje netko živi, dati novac ili poklon sucu ili policajcu zato da izvrnu pravdu ili pak nekom inspektoru da zanemari prijestup ili prekršaj, znači podmititi ih. Podmićivanje uključuje i davanje poklona radi protekcije, naprimjer da bismo na listi čekanja stigli na prvo mjesto ili preko reda došli do nečega. Takvo bi ponašanje bilo znak da nemamo ljubavi (Matej 7:12; 22:39).

No je li podmićivanje kad primjerice nekom državnom službeniku damo poklon ili novac da nam učini nešto zakonito ili da izbjegnemo da se netko prema nama odnosi nekorektno? Naprimjer, u nekim zemljama službenici ponekad neće upisati djecu u školu, primiti čovjeka u bolnicu ili izdati dokumente za useljenje dok ne dobiju novac. Ili možda odugovlače proslijediti zahtjev za produljenje neke dozvole i potvrde.

Običaj davanja novca i opći stav prema tome razlikuju se od zemlje do zemlje. Tamo gdje je to običaj ili se takvo što očekuje neki će kršćani smatrati da dok god ne krše zakon ne krše ni biblijska načela kad daju novac službeniku da izvrši svoju dužnost. U nekim se zemljama na taj novac čak gleda kao na poklon koji će službeniku osigurati dodatna primanja uz njegovu inače nisku plaću. Ne zaboravi da postoji razlika između davanja poklona za zakonitu uslugu i davanja mita za dobivanje nezakonite povlastice.

S druge strane, kad neki Jehovini svjedoci traže nešto na što po zakonu imaju pravo, oni ne žele dati novac inspektorima, carinicima ni bilo kome drugome čak i kad je uobičajeno da se to radi. Budući da su Jehovini svjedoci u svom kraju poznati po savjesnom vladanju i poštenju, ponekad ishoduju nešto što većini ljudi pođe za rukom tek kad daju novac (Priče Salamunove 10:9; Matej 5:16).

Ukratko govoreći, svaki Jehovin sluga sam mora odlučiti hoće li dati novac da mu se pruži zakonitu uslugu ili da izbjegne da se netko prema njemu odnosi nekorektno. Iznad svega, treba učiniti ono što neće uznemiravati njegovu savjest, što neće nanijeti sramotu Jehovinom imenu i što drugima neće biti kamen spoticanja (Matej 6:9; 1. Korinćanima 10:31-33; 2. Korinćanima 6:3; 1. Timoteju 1:5).