Zašto se nekima život čini besmislenim?

“TKO zna što je dobro čovjeku u životu njegovu, za ono malo dana koje tako isprazno živi, koji mu prolaze kao sjena?” pitao se mudri kralj Salamun (Propovjednik 6:12, Jeruzalemska Biblija). Imamo li razloga vjerovati da će naš život biti drugačiji od tog realnog opisa? Imamo, zato što nam to obećava Božja Riječ, Biblija, a njoj možemo potpuno vjerovati. Iz nje saznajemo da će u budućnosti život biti uistinu smislen (2. Timoteju 3:16, 17).

Biblija otkriva što je Božji prvobitni naum sa Zemljom. Objašnjava i zašto je svijet prožet nepravdom, patnjama i ugnjetavanjem. Osjećaj besmislenosti koji muči mnoge nastaje uglavnom zato što ne znaju Božju namjeru sa Zemljom i čovječanstvom ili zato što im do toga uopće nije stalo. Stoga je važno upoznati se s onim što piše u Bibliji.

Što je Božji naum sa Zemljom?

Jehova Boga zamislio je da ljudi zauvijek žive sretnim i smislenim životom u raju na Zemlji. S tom je svrhom stvorio naš planet i ljudski rod. Ta temeljna istina u proturječju je s općeprihvaćenim nebiblijskim gledištem da je Bog načinio Zemlju kako bi ljudi ondje privremeno živjeli i bili iskušani da bi se vidjelo zaslužuju li otići na nebo, gdje ih čeka bolji život. (Vidi okvir “Moramo li otići na nebo da bi nam život bio smislen?” na 6. stranici.)

Bog je čovjeka i ženu načinio na svoju sliku, što znači da su mogli pokazivati predivne osobine koje njega krase (1. Mojsijeva 1:26, 27). Stvorio ih je savršenima i podario im sve što im je bilo potrebno da zauvijek budu sretni i da im život ima smisao. Rekao im je: “Rađajte se i množite, napunite zemlju i sebi je podložite.” Dao im je zadatak da Zemlju pretvore u raj nalik edenskom vrtu u kojem su živjeli (1. Mojsijeva 1:28-31; 2:8, 9).

Što je pošlo po zlu?

Posve je jasno da danas ne živimo u raju i da većina ljudi ne pokazuje osobine kakve ima Bog. Nešto je očito krenulo naopako. Što se dogodilo? Naši praroditelji, Adam i Eva, zloupotrijebili su svoju slobodnu volju jer su željeli “postati kao Bog” i sami određivati “što je dobro, a što zlo”. Tom su se nemudrom odlukom pridružili Sotoni Đavlu u pobuni protiv Boga (1. Mojsijeva 3:1-6).

Dakle zlo nije dio nekog nama nedokučivog plana koji je Bog smislio kako bi iskušao ljude. Ono se pojavilo kad su se Sotona, a kasnije i Adam i Eva, pobunili protiv njegove vlasti. Zbog te su pobune naši praroditelji bili istjerani iz raja i postali su grešni. Grijeh i smrt prenijeli su na svoje potomke, odnosno na cijeli ljudski rod (1. Mojsijeva 3:17-19; Rimljanima 5:12). Njihov je grijeh uzrok problemima i nevoljama zbog kojih se život mnogima čini besmislenim.

Zašto Bog nije odmah odstranio zlo?

Neki se pitaju zašto Bog nije odmah uništio Sotonu i druge buntovnike i tako odstranio zlo, a nakon toga stvorio nove ljude. No bi li to bilo mudro? Što biste mislili o moćnom vladaru koji po kratkom postupku pogubi svakoga tko se usprotivi njegovoj vlasti? Zar pravdoljubivim ljudima takva vlast ne bi postala odbojna? Zar ne bi imali valjanog razloga sumnjati u njenu pravičnost?

Bog nije kaznio buntovnike čim su sagriješili, nego je mudro dopustio da prođe vrijeme kako bi se jednom zasvagda pokazalo jesu li optužbe protiv njegovog načina vladanja, iznesene još u Edenu, uistinu utemeljene.

Kraj svemu zlu

Važno je imati na umu da Bog neće zauvijek dopuštati zlo. On je odredio razdoblje u kojem se moraju riješiti važna pitanja koja su se pojavila kad su se njegova stvorenja pod Sotoninim utjecajem pobunila protiv njegove vlasti. Uskoro će u potpunosti ukloniti sve posljedice zla.

Dakle Jehova Bog nije odustao od svog nauma sa Zemljom i ljudima. Preko proroka Izaije rekao je da Zemlju ‘nije stvorio uzalud, već ju je oblikovao tako da bude nastanjena’ (Izaija 45:18). Ubrzo će početi pretvarati naš planet u raj, kao što je to u početku i naumio. Kad se dokaže pravovaljanost njegove vlasti, on će s pravom upotrijebiti svoju neizmjernu moć kako bi iskorijenio sve zlo i izvršio svoju volju (Izaija 55:10, 11). Isus Krist molio se za to, a i svoje je sljedbenike poučio da čine isto. U molitvi Očenaš rekao je: “Neka bude volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji!” (Matej 6:9, 10). Što znače te riječi?

‘Neka bude volja tvoja na Zemlji’

Što će Bog učiniti kako bi se ostvarilo ono što je prvobitno naumio? Kako će izgledati život pod njegovom vlašću? “Krotki će posjedovati zemlju”, kaže Biblija (Psalam 37:9-11, 29; Mudre izreke 2:21, 22). Isus Krist ‘izbavit će ubogoga koji u pomoć zove, nevoljnika i svakoga tko nema pomoćnika. Od tlačenja i nasilja otkupit će dušu njihovu’ (Psalam 72:12-14). Više neće biti ratova, smrti, tuge, boli ni patnje (Psalam 46:9; Otkrivenje 21:1-4). Bog će uskrsnuti milijarde ljudi koji su umrli nakon pobune u Edenu i dati im priliku da zauvijek žive na Zemlji i uživaju u mnogim blagoslovima (Ivan 5:28, 29).

Ustvari, Jehova će ukloniti svu štetu koja je nastala zbog Sotonine pobune. Ta će promjena biti toliko velika da će “nevolje prijašnje [odnosno nevolje koje nam danas pričinjavaju bol i patnju] biti zaboravljene” (Izaija 65:16-19). Nemamo nimalo razloga sumnjati u to jer Bog ne laže. Budući da uvijek održi svoju riječ, možemo biti potpuno sigurni da će se obistiniti sva njegova obećanja. Život više neće biti “ispraznost i trčanje za vjetrom” (Propovjednik 2:17). Naprotiv, imat će pravi smisao.

Ukratko smo razmotrili što Biblija govori o Božjem naumu sa Zemljom. Može li ta spoznaja već danas dati smisao našem životu? Posljednji članak u ovoj seriji odgovorit će na to pitanje.

a Iz Biblije saznajemo da Božje ime glasi Jehova.

Moramo li otići na nebo da bi nam život bio smislen?

Učenje da čovjek može živjeti smisleno tek kad umre i ode na nebo postoji već stoljećima. Mnogi ga prihvaćaju upravo zato što ne znaju što je Božji naum sa Zemljom.

Neki filozofi tvrdili su da je duša “bila na nekom višem stupnju postojanja prije nego što se nastanila u ljudskom tijelu” (New Dictionary of Theology). Drugi su pak vjerovali da je duša “zatočena u tijelu i tako kažnjena za grijehe koje je počinila dok je bila na nebu” (Cyclopedia of Biblical, Theological, and Ecclesiastical Literature).

Grčki filozofi, primjerice Sokrat i Platon, naučavali su da se duša tek kad napusti propadljivo ljudsko tijelo “oslobađa lutanja, besmislica i strahova, neobuzdanih želja i svih ostalih zala što snalaze čovjeka” te ulazi “u društvo bogova među kojima će prebivati u svu vječnost” (Platon, Fedon, 81, A).

Kasnije su crkveni oci pod utjecajem grčke filozofije usvojili “vjerovanje o besmrtnosti duše” (Christianity—A Global History).

Jesu li ta gledišta u skladu s onim što uči Biblija?

1. Bog je stvorio Zemlju s namjerom da ljudi na njoj žive vječno. Nije zamislio da bude mjesto gdje će oni neko vrijeme biti iskušavani kako bi se vidjelo zaslužuju li prebivati s njim na nebu. Da su Adam i Eva bili poslušni Bogu, još bi uvijek živjeli u raju na Zemlji (1. Mojsijeva 1:27, 28; Psalam 115:16).

2. Većina religija uči da čovjek ima dušu, nešto nematerijalno što prebiva u njegovom tijelu. No biblijsko učenje o duši potpuno je drugačije. Ono kaže da čovjek jest duša i da je načinjen “od praha zemaljskoga” (1. Mojsijeva 2:7). Ni na jednom mjestu u Bibliji ne piše da je duša besmrtna. Naprotiv, kaže se da ona umire, da je se može ubiti te da nakon smrti više ne postoji (Psalam 146:4; Propovjednik 9:5, 10; Ezekijel 18:4, 20). Adam je bio prva duša. Kad je umro, prestao je postojati — vratio se u prah od kojeg je nastao (1. Mojsijeva 2:17; 3:19).

3. Bog je obećao da će mrtve vratiti u život na Zemlji. Stoga je jasno da čovjek nema besmrtnu dušu koja nakon smrti nastavlja živjeti u duhovnom svijetu (Danijel 12:13; Ivan 11:24-26; Djela apostolska 24:15).