Jesu li se kršćani u 1. stoljeću miješali u politiku?

Prije nego što je uzašao na nebo, Isus je svojim učenicima dao jasne upute o tome kako trebaju propovijedati dobru vijest, no politiku nije ni spomenuo (Matej 28:18-20). Njegovi su učenici i nakon njegove smrti živjeli po načelu: “Vratite caru carevo, a Bogu Božje!” (Marko 12:17).

To načelo pomoglo je Isusovim sljedbenicima da se ne miješaju u politiku. Na temelju čega su mogli razgraničiti dužnosti koje su imali prema vlasti od dužnosti prema Bogu?

Apostol Pavao smatrao je da kršćani nipošto ne smiju sudjelovati u političkim pitanjima. U knjizi Beyond Good Intentions—A Biblical View of Politics stoji: “Pavao je zatražio sudsku zaštitu, na što je kao rimski građanin imao pravo, ali se ni na koji način nije uplitao u politička zbivanja svog vremena.”

A što je savjetovao sukršćanima? U istoj knjizi piše: “U pismima koja je uputio suvjernicima u Korintu, Efezu, Rimu i drugim važnim središtima onog doba nije trošio riječi na tadašnja politička zbivanja. (...) On je naložio kršćanima da poštuju državne vlasti, ali ni u jednom svom pismu nije dao ni naslutiti da bi trebali utjecati na donošenje političkih odluka” (Rimljanima 12:18; 13:1, 5-7).

Kršćani koji su živjeli nekoliko desetljeća nakon Pavlove smrti i dalje su smatrali da ono što pripada Bogu ne smiju miješati s onim što pripada vlastima. Poštovali su državnu vlast, ali nisu bili politički aktivni. “Iako su živjeli po načelu da treba poštovati državu i zakone, tadašnji kršćani nisu željeli biti dijelom političkih zbivanja”, navodi knjiga Beyond Good Intentions.

Međutim otprilike 300 godina nakon Krista došlo je do obrata. Teolog Charles Villa-Vicencio kaže: “Kad je Konstantin promijenio strukturu državne vlasti, mnogo je kršćana počelo raditi u državnim službama, pridružilo se rimskoj vojsci, a neki su čak prihvatili političke funkcije” (Between Christ and Caesar). Do čega je to dovelo? Tijekom 4. stoljeća kršćanstvo je postalo pokretačka sila koja je u uskom spletu interesa Države i Crkve djelovala na političko i društveno ustrojstvo Rimskog Carstva. Na koncu je kršćanstvo postalo jedina državna religija.

U današnje vrijeme mnoge religije koje za sebe kažu da su kršćanske upliću se u politiku te potiču svoje članove da se uključe u politički život. Može li se za njih reći da postupaju po uzoru na Krista i kršćane iz 1. stoljeća? Odgovor na to pitanje posve je očit.