Je li Zakon koji je Bog dao Izraelcima bio pravedan?

PRIJE dvadesetak godina kazneni sud jedne zapadne zemlje prihvatio je manjkave dokaze protiv dvojice muškaraca optuženih za ubojstvo i osudio ih na smrt. Kad se saznalo da su presude bile pogrešne, odvjetnici su dali sve od sebe i oslobodili jednog osuđenika. No drugome nisu mogli pomoći ni najbolji odvjetnici jer je dotada već bio pogubljen.

Takav ogroman propust može se dogoditi u svakom pravnom sustavu. Stoga Biblija kaže: “Samo za pravdom idi” (5. Mojsijeva 16:20). Kad suci postupaju po tom načelu, doprinose dobrobiti građana svoje zemlje. Stari Izraelci dobili su od Boga Zakon koji se temeljio na nepristranosti i pravednosti. Osvrnimo se sada na neke odredbe tog Zakona kako bismo vidjeli jesu li “svi putevi [Božji] pravda” (5. Mojsijeva 32:4).

MUDRI, RAZBORITI I ISKUSNI SUCI

Sposobni, pošteni i nepodmitljivi suci vrše svoju dužnost na dobrobit naroda. Zakon koji je Bog dao starom Izraelu isticao je koliko je važno da suci imaju takve odlike. Naprimjer, nedugo nakon što su Izraelci krenuli na putovanje kroz pustinju, Mojsije je dobio savjet da za suce odabere “ljude sposobne, bogobojazne, pouzdane, koji mrze nepravedni dobitak” (2. Mojsijeva 18:21, 22). Četrdeset godina kasnije podsjetio je Izraelce da je važno izabrati “mudre, razborite i iskusne” ljude da sude narodu (5. Mojsijeva 1:13-17).

Nekoliko stotina godina kasnije Judin kralj Jošafata zapovjedio je sucima: “Pazite što radite, jer ne sudite u ime čovjeka, nego u ime Jehove! On je s vama dok sudite. Zato se sada bojte Jehove! Pazite kako radite, jer u Jehove, Boga našega, nema nepravednosti ni pristranosti ni uzimanja mita!” (2. Ljetopisa 19:6, 7). Kralj je tako podsjetio suce da će ih Bog smatrati odgovornima za svaku štetu koja bi mogla nastati ako dopuste da na njihove presude utječu predrasude ili pohlepa.

Kad su se suci u Izraelu držali tih visokih mjerila, narod se osjećao zaštićeno i sigurno. Božji zakon sadržavao je i niz načela koja su pomagala sucima da donose pravedne odluke čak i u najtežim slučajevima. Koja su neka od tih načela?

NAČELA NA TEMELJU KOJIH SU SE DONOSILE PRAVEDNE PRESUDE

Iako su suci bili mudri i sposobni ljudi, oni se pri donošenju odluka nisu smjeli oslanjati na vlastite sposobnosti ili pronicljivost. Jehova Bog dao im je načela ili smjernice pomoću kojih su mogli donositi ispravne odluke. Navest ćemo neke smjernice koje su dobili suci u Izraelu.

Provesti temeljitu istragu. Bog je preko Mojsija zapovjedio izraelskim sucima: “Kad saslušavate braću svoju u raspravi njihovoj, sudite pravedno” (5. Mojsijeva 1:16). Suci mogu donijeti pravednu presudu samo ako su upoznati sa svim činjenicama. Zbog toga je Bog svakom sucu zapovjedio: “Istraži, izvidi i temeljito se raspitaj.” Prije nego što bi donijeli presudu, suci su se morali uvjeriti da su iznesene optužbe istinite (5. Mojsijeva 13:14; 17:4).

Saslušati svjedoke. Izjave svjedoka bile su od presudnog značaja za istragu. U Božjem je zakonu stajalo: “Jedan svjedok neka ne ustaje protiv čovjeka ni za kakav prijestup ili grijeh, kakav god grijeh da je počinio. Neka svaka tvrdnja bude potvrđena izjavom dva ili tri svjedoka” (5. Mojsijeva 19:15). Božji zakon nalagao je svjedocima: “Ne širi lažne vijesti. Ne surađuj sa zlim svjedočeći krivo” (2. Mojsijeva 23:1).

Tražiti od svjedoka da govore istinu. Davanje lažnog iskaza na sudu oštro se kažnjavalo. U vezi s tim u Zakonu je stajalo: “Neka suci provedu temeljitu istragu, pa ako je onaj svjedok lažan svjedok i ako je iznio lažnu optužbu protiv brata svojega, učinite mu onako kako je on namjeravao učiniti bratu svojemu. Ukloni zlo iz svoje sredine!” (5. Mojsijeva 19:18, 19). Dakle, ako je netko lažno svjedočio kako bi se domogao nečijeg nasljedstva, morao je osobi protiv koje je svjedočio isplatiti odštetu u protuvrijednosti tog nasljedstva. Ako je lažno svjedočio protiv osobe za koju je znao da je nedužna, pa je toj osobi prijetila smrtna kazna, trebao je biti pogubljen. Taj je zakon bio snažan poticaj svjedocima da govore istinu.

Suditi nepristrano. Nakon što su razmotrili sve dostupne dokaze, suci su vijećali kako bi donijeli presudu. U toj fazi sudskog procesa bilo je vrlo važno da imaju na umu sljedeću značajnu odredbu Božjeg zakona: “Ne budi pristran prema siromahu, niti daj prednost velikome. Po pravdi sudi svome bližnjemu” (3. Mojsijeva 19:15). Suci su trebali u svim parnicama donositi odluke na temelju dokaza, a ne na temelju nečije vanjštine ili nečijeg društvenog položaja.

Ta jasna načela, koja su prije mnogo stoljeća bila zapisana u Zakonu koji je Bog dao Izraelcima, mogu se koristiti i prilikom rješavanja sudskih sporova u naše vrijeme. Ako se svi pridržavaju tih načela, mogu se izbjeći nepravedni sudski procesi i pogrešne presude.

Sudac u naše vrijeme sluša iznošenje dokaza — Pogrešne presude mogu se izbjeći primjenom Božjih zakona

NAROD KOJI JE IMAO PRAVEDNE ZAKONE

Mojsije je jednom prilikom upitao Izraelce: “Koji je to velik narod koji ima pravedne uredbe i zakone kao što je sav ovaj zakon koji danas pred vas iznosim?” (5. Mojsijeva 4:8). Doista, nijedan drugi narod nije imao takve zakone. Za vladavine kralja Salamuna, koji se u mladosti držao Jehovinih zakona, narod je živio “bez straha”, u miru i blagostanju. Biblijski izvještaj kaže: “Jeli su, pili i veselili se” (1. Kraljevima 4:20, 25).

Nažalost, Izraelci su naposljetku odbacili Božje zakone. Bog je preko svog proroka Jeremije rekao: “Gle, odbacili su riječ Jehovinu, pa kakva je onda mudrost njihova?” (Jeremija 8:9). Zbog toga je Jeruzalem postao grad “koji je kriv za krv” i na vidjelo su izašle “sve gadosti njegove”. Na koncu je bio uništen te je ostao nenastanjen 70 godina (Ezekijel 22:2; Jeremija 25:11).

Prorok Izaija bio je svjedok mnogih nevolja koje su zadesile izraelski narod. Razmišljajući o tim događajima, spoznao je jednu veliku istinu o Jehovi Bogu i njegovom Zakonu. Napisao je: “Kad se pravedni sudovi tvoji izvrše na zemlji, pravednosti će se učiti oni što na zemlji žive” (Izaija 26:9).

Izaija je sigurno bio sretan što je imao čast da pod Božjim nadahnućem proriče o vlasti Mesijanskog Kralja Isusa Krista. Jedno od tih proročanstava kaže: “Neće on suditi po onome što mu oči vide, niti će ukoravati po onome što mu uši čuju. Po pravdi će suditi siromasima, pravedno će ukoravati braneći krotke na zemlji” (Izaija 11:3, 4). Svi koji postanu podanici Mesijanskog Kralja mogu se nadati prekrasnoj budućnosti pod vlašću Božjeg Kraljevstva (Matej 6:10).

a Ime Jošafat znači “Jehova je sudac”.

Je li Božji zakon odobravao osvetu?

“Oko za oko, zub za zub.” Te riječi, koje su zapisane u Bibliji, i danas su predmet mnogih rasprava (2. Mojsijeva 21:24). Neki smatraju da one pokazuju da Bog odobrava osvetu. No takav je zaključak u potpunoj suprotnosti s Božjom zapovijedi koja glasi: “Ne osvećuj se i ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda” (3. Mojsijeva 19:18). Što onda znače riječi iz 2. Mojsijeve?

U 2. Mojsijevoj 21:22 opisana je sljedeća situacija: Dvojica se muškaraca potuku, jedan od njih udari trudnu ženu, pa ona prijevremeno rodi. Što je Božji zakon propisivao u takvom slučaju? Muž nije smio uzeti pravdu u svoje ruke. Ako bi žena i dijete preživjeli, muškarac koji ju je udario trebao je “platiti odštetu koliku mu odredi muž njezin”, i to “preko sudaca”. Drugim riječima, suci su zahtijevali od počinitelja da plati odštetu mužu ozlijeđene žene. Ako bi žena ili dijete podlegli ozljedama, ti bi ga isti suci dali pogubiti.

Dakle, suci, a ne žrtva, postupili su po načelu “život za život, oko za oko, zub za zub...” (2. Mojsijeva 21:23, 24). To je načelo podsjećalo suce da kazna ne smije biti ni prestroga ni preblaga. Bibličar Richard Elliott Friedman kaže: “Princip je bio da kazna treba biti sukladna počinjenom zločinu, odnosno da treba odgovarati težini tog zločina.”

Kako su onda neki došli do zaključka da Božji zakon dopušta ljudima da se osvećuju? Važno je znati da je Isus, prema Mateju 5:38, 39, rekao: “Čuli ste da je bilo rečeno: ‘Oko za oko i zub za zub.’ A ja vam kažem: Ne opirite se onome tko je zao. Naprotiv, ako te tko ošamari po desnom obrazu, okreni mu i drugi.” Izgleda da su u Isusovo vrijeme neki vjerski učitelji tumačili zakon iz Druge knjige Mojsijeve kao odobravanje osvete i to je tumačenje postalo dio njihove usmene predaje. No Isus je jasno dao do znanja da takvo učenje nema temelja u Zakonu koji je Bog dao Izraelu.