Jehova cijeni i tvoj “amen”

JEHOVA cijeni našu službu. On pažljivo sluša svoje sluge i zapaža svaki, pa i najmanji, izraz hvale koji mu uputimo (Mal. 3:16). Uzmimo za primjer riječ “amen”, koju smo vjerojatno izgovorili bezbroj puta. Je li Jehovi bitan taj jednostavan izraz? Svakako! Da bismo saznali zašto, razmotrimo njegovo značenje i upotrebu u Bibliji.

“SAV NAROD NEKA KAŽE: ‘AMEN!’”

Hebrejska riječ “amen” znači “neka bude tako” ili “zaista je tako”. Potječe od korijena koji znači “biti vjeran, vjerodostojan”. Ta se riječ ponekad koristila u pravnim slučajevima. Nakon što bi osoba dala neku zakletvu, rekla bi “amen” kako bi potvrdila da je njena izjava točna te da prihvaća sve ono što je u zakletvi izrečeno (4. Mojs. 5:22). Time što bi javno rekla “amen”, u još se većoj mjeri obavezala da će se držati svog obećanja (Neh. 5:13).

Posebno upečatljiv primjer upotrebe tog izraza zapisan je u 27. poglavlju 5. Mojsijeve. Nakon što su Izraelci ušli u Obećanu zemlju, trebali su se okupiti između gore Ebala i gore Gerizima da čuju čitanje Zakona. No nisu trebali samo slušati nego i potvrditi da prihvaćaju sve što piše u Zakonu. To su učinili tako što bi rekli “amen” nakon što bi čuli što Zakon kaže o posljedicama neposlušnosti (5. Mojs. 27:15-26). Zamisli samo kako je to zvučalo kad su tisuće muškaraca, žena i djece uglas uzviknule “amen” (Još. 8:30-35). Izraelci zasigurno nikad nisu zaboravili obećanje koje su taj dan dali. Održali su svoju riječ jer Biblija kaže: “Izrael je služio Jehovi svega vijeka Jošuina i svega vijeka starješina koji su nadživjeli Jošuu i koji su znali sva djela koja je Jehova učinio za Izraela” (Još. 24:31).

Isus je također koristio izraz “amen” kako bi potvrdio istinitost nekih riječi, no činio je to na jedan poseban način. On ga nije koristio kao repliku na neku tuđu izjavu, nego na početku svojih izjava, kako bi istaknuo njihovu istinitost. Ponekad je čak ponavljao taj izraz, govoreći “amen, amen”, što je na hrvatski prevedeno kao “zaista, zaista” (Mat. 5:18; Ivan 1:51). Time je zajamčio svojim slušateljima da su njegove riječi u potpunosti istinite. Isus je mogao govoriti s takvom sigurnošću jer ga je Bog ovlastio da ispuni sva njegova obećanja (2. Kor. 1:20; Otkr. 3:14).

“SAV JE NAROD REKAO: ‘AMEN!’ I HVALILI SU JEHOVU”

Izraelci su koristili izraz “amen” i kad su hvalili Jehovu i molili mu se (Neh. 8:6; Psal. 41:13). Izgovorili bi ga nakon molitve da bi potvrdili da se slažu s onim što je rečeno. Na taj su način svi prisutni mogli ujedinjeno slaviti Jehovu. Tako je bilo i kad je kralj David donio Jehovin kovčeg u Jeruzalem. Tijekom proslave koja je uslijedila narod je imao priliku čuti usrdnu molitvu u obliku hvalospjeva, koja je zapisana u 1. Ljetopisa 16:8-36. Dirnut tim Davidovim riječima, “sav je narod rekao: ‘Amen!’ i hvalili su Jehovu”. Da, njihova složna reakcija učinila je taj dan još radosnijim!

Prvi kršćani također su prilikom upućivanja hvale Jehovi koristili riječ “amen”. Biblijski pisci često su je upotrebljavali u svojim poslanicama (Rim. 1:25; 16:27; 1. Petr. 4:11). Knjiga Otkrivenje navodi da čak i duhovna stvorenja na nebu slave Jehovu riječima: “Amen! Hvalite Jaha!” (Otkr. 19:1, 4). Prvi kršćani imali su običaj reći “amen” na kraju molitvi na sastancima (1. Kor. 14:16). No nisu tu riječ samo mehanički izgovarali.

ZAŠTO JE I TVOJ “AMEN” VAŽAN

Nakon što smo razmotrili kako su Jehovini sluge u prošlosti koristili riječ “amen”, jasno nam je zašto je to prikladan način da se zaključi molitva. Kad na kraju svoje osobne molitve kažemo “amen”, pokazujemo da doista mislimo ono što smo rekli. A kad na kraju javne molitve kažemo “amen”, čak i u sebi, pokazujemo da se slažemo s onim što je rečeno. Spomenimo još neke razloge zašto je naš “amen” važan.

Pokazuje da smo aktivno pratili molitvu. Mi iskazujemo čast Jehovi ne samo tako što se nakon molitve složimo s onim što je rečeno nego i svojim ponašanjem tijekom molitve. Želja da iskreno kažemo “amen” može nam pomoći da imamo ispravan stav i da budemo usredotočeni na molitvu.

Ujedinjeni smo kao Božji sluge. Prilikom javne molitve svi članovi skupštine slušaju iste riječi (Djela 1:14; 12:5). Kad zajedno s braćom i sestrama u jedan glas kažemo “amen”, to jača naše jedinstvo. Naš zajednički “amen”, bez obzira na to jesmo li ga izgovorili naglas ili u sebi, može dodatno potaknuti Jehovu da usliši molitvu.

Sestra koja prati sastanak putem telefona pognula je glavu za vrijeme molitve — Naš “amen” doprinosi hvali koju upućujemo Jehovi

Hvalimo Jehovu. Jehova zapaža čak i male stvari koje činimo kao dio naše svete službe (Luka 21:2, 3). On vidi naše motive i ono što nam je u srcu. Čak i kad smo primorani pratiti sastanak putem telefona, možemo biti sigurni da Jehova čuje kad i mi ponizno kažemo “amen”. To je naš doprinos hvali koju mu upućujemo zajedno kao skupština!

Možda nam se čini da naš “amen” nema neku veliku vrijednost, ali on ni u kom slučaju nije beznačajan. U jednoj biblijskoj enciklopediji piše da Božji sluge mogu “putem te jedne jedine riječi izraziti svoje pouzdanje, svesrdno odobravanje i čvrstu nadu koja im je u srcu”. Zato neka svaki naš “amen” bude ugodan Jehovi! (Psal. 19:14).

TREBAŠ LI UVIJEK REĆI “AMEN”?

“Amen” nije riječ koju trebamo shvaćati olako. No znači li to da ne smijemo reći “amen” ako onaj tko upućuje molitvu kaže nešto pogrešno? Ne nužno. Uostalom, Jehova zna da svi mi ponekad kažemo nešto pogrešno i spreman je prijeći preko toga. Zato kad drugi upućuju molitvu, nastojmo se usredotočiti na smisao onoga što žele reći, a ne na same riječi. Tada ćemo možda zaključiti da se ipak možemo složiti s onim što je rečeno.

S druge strane, nećemo reći “amen”, ni naglas ni u sebi, na kraju molitve koju je uputila osoba koja ne služi Jehovi. Kako trebamo postupiti ako netko želi uputiti molitvu u našem prisustvu? Naprimjer, možda prisustvujemo nekom skupu na kojem se neka svjetska osoba želi pomoliti. Ili možda živimo ili smo gosti u vjerski razdijeljenom domu, a poglavar obitelji, koji nije Jehovin svjedok, odluči uputiti molitvu. Što ćemo učiniti?

Ako se nađemo u takvoj situaciji, možemo u tišini i s poštovanjem saslušati molitvu. Nećemo reći “amen” niti ćemo se tijekom molitve držati s drugima za ruke jer bismo tako pokazali da sudjelujemo u njihovoj molitvi. Mogli bismo u sebi izgovoriti svoju molitvu, ali nećemo naglas reći “amen” kako drugi ne bi stekli dojam da se molimo s njima. Ako ostali ustanu, na nama je da odlučimo hoćemo li i mi ustati. Ustati ili pognuti glavu nije samo po sebi čin obožavanja. Dakle, svaki kršćanin treba sam odlučiti kako će postupiti u takvoj situaciji i nitko ga ne bi trebao osuđivati zbog odluke koju donese.

Gore navedene situacije jasno pokazuju zašto je naš “amen” važan Jehovi.