Jehova vodi naše bitke

Spor je započeo krajem 1990-ih, kad su francuske vlasti neopravdano nametnule porez na priloge koje je francuska podružnica dobila u razdoblju između 1993. i 1996. Pravdu smo tražili na raznim francuskim sudovima, ali bezuspješno. Nakon što smo izgubili parnicu na prizivnom sudu, vlasti su s računa Zajednice zaplijenile preko 4,5 milijuna eura. Nije nam preostalo ništa drugo nego da se obratimo Europskom sudu za ljudska prava. Prije suđenja Sud je tražio da se pokušamo nagoditi s odvjetnicima koji su zastupali Francusku, a saslušanje je predvodila jedna predstavnica Suda.

Očekivali smo da će predstavnica Suda vršiti pritisak na nas da platimo dio traženog iznosa. Ali bilo nam je jasno da u ovom slučaju ne možemo platiti čak ni jedan jedini euro jer bismo time prekršili biblijska načela. Naime, braća i sestre davali su svoj novac kako bi podupirali Kraljevstvo i zato njihovi prilozi nisu pripadali državi (Mat. 22:21). Pa ipak, došli smo na to saslušanje iz poštovanja prema Sudu.

Saslušanje se održavalo u jednoj otmjenoj konferencijskoj sobi. Ali nažalost, već na samom početku vidjeli smo da stvari idu u krivom smjeru. U svom uvodnom obraćanju predstavnica Suda rekla je da očekuje od Jehovinih svjedoka u Francuskoj da plate dio poreza koji im je određen. A onda nas je nešto potaknulo da joj postavimo pitanje: “Znate li da je država već uzela novac s našeg bankovnog računa, odnosno da je zaplijenila više od 4,5 milijuna eura?”

Predstavnica Suda bila je u šoku kad je to čula. Po njenom izrazu lica vidjelo se da nije znala za to. Kad je odvjetnički tim koji je zastupao Francusku potvrdio naše riječi, njezin stav prema tom slučaju potpuno se promijenio. Prekorila je te odvjetnike i naglo prekinula saslušanje. U tom trenutku shvatio sam da je Jehova potpuno promijenio tijek parnice, i to onako kako to nismo mogli ni zamisliti. Dok smo odlazili sa suda, bili smo izvan sebe od sreće. Nismo mogli vjerovati što se upravo dogodilo.

Dana 30. lipnja 2011. Europski sud za ljudska prava jednoglasno je presudio u našu korist. Poništio je odluku o porezu i naredio je francuskoj vladi da vrati zaplijenjeni novac, i to s kamatama. Ta povijesna presuda sve do danas štiti pravo braće i sestara u Francuskoj da slobodno služe svom Bogu Jehovi. Samo jedno jedino pitanje koje čak nismo ni planirali postaviti bilo je poput onog jednog kamena koji je Golijata pogodio ravno u čelo. To pitanje potpuno je promijenilo ishod naše pravne bitke. Zašto smo pobijedili? Iz istog razloga koji je David naveo Golijatu: “Jehova odlučuje o ishodu bitke” (1. Sam. 17:45–47).

Ta pobjeda nije bila iznimka. Unatoč žestokom političkom i vjerskom protivljenju, do danas su najviši sudovi u 70 zemalja i nekoliko međunarodnih sudova donijeli ukupno 1225 presuda u korist Jehovinih svjedoka. Te pravne pobjede zaštitile su naša temeljna prava, kao što su pravo na zakonsko priznanje, pravo na propovijedanje, pravo da odbijemo sudjelovati u domoljubnim svečanostima i pravo da odbijemo transfuziju krvi.

Budući da služim u glavnom sjedištu Jehovinih svjedoka u New Yorku, kako je došlo do toga da branim naša prava na jednom sudu u Europi?

MISIONARSKI DUH MOJIH RODITELJA

Moji roditelji, George i Lucille, završili su 12. razred Gileada i nakon nekog vremena poslani su u Etiopiju. Ja sam se ondje rodio 1956. Roditelji su mi dali ime Philip, po revnom propovjedniku iz 1. stoljeća (Djela 21:8). Sljedeće godine vlasti su zabranile naše djelovanje. Iako sam tada bio jako mali, dobro se sjećam da smo se kao obitelj nastavili baviti duhovnim aktivnostima, samo smo to činili u tajnosti. Meni je to kao djetetu bilo jako zabavno! Nažalost, vlasti su nas 1960. prisilile da napustimo zemlju.

Moji su roditelji u Etiopiji dobili još dvoje djece, moju stariju sestru Judy i mlađeg brata Leslieja. Nakon deportacije doselili smo se u Wichitu, grad u američkoj saveznoj državi Kansasu. Roditelji nikad nisu izgubili svoj misionarski duh i revnost za službu. Živjeli su za istinu i usadili su u nas djecu duhovne vrijednosti. Ja sam imao 13 godina kad sam se krstio, a tri godine kasnije naša obitelj preselila se u peruanski grad Arequipu, gdje je bilo potrebno više objavitelja.

Godine 1974., kad sam imao samo 18 godina, podružnica u Peruu imenovala je mene i još četvoricu braće da služimo kao specijalni pioniri. Dobili smo područje na kojem dotad još nitko nije propovijedao, visoko u Andama. Između ostalog, svjedočili smo i domorocima koji su govorili kečuanski i ajmarski jezik. Putovali smo kamperom koji smo odmilja zvali Arka jer nas je izgledom podsjećao na Noinu arku. Rado se sjetim vremena kad smo domorocima čitali iz Biblije da će Jehova uskoro ukloniti siromaštvo, bolest i smrt (Otkr. 21:3, 4). Mnogi od njih prihvatili su istinu.

SLUŽBA U GLAVNOM SJEDIŠTU

Brat Albert Schroeder, koji je bio član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka, posjetio je Peru 1977. Tijekom tog posjeta potaknuo me da ispunim molbu za betelsku službu u glavnom sjedištu. I tako sam ispunio molbu. Ubrzo nakon toga, 17. lipnja 1977., počeo sam služiti u Betelu u Brooklynu. Iduće četiri godine radio sam u odjelima za čišćenje i održavanje.

U lipnju 1978. upoznao sam Elizabeth Avallone na međunarodnom kongresu u New Orleansu. I nju su, kao i mene, odgojili roditelji koji su živjeli za istinu. Elizabeth je već četiri godine bila stalni pionir i željela je cijeli život provesti u punovremenoj službi. Ostali smo u kontaktu i ubrzo smo se jako zaljubili. Vjenčali smo se 20. listopada 1979. i nakon toga mi se ona pridružila u betelskoj službi.

Braća i sestre iz naše prve skupštine bili su tako dobri prema nama da smo se osjećali kao kod kuće. Tijekom godina bili smo u još tri prekrasne skupštine. I ondje su nas braća lijepo primila te su nas podupirala u našoj betelskoj službi. Jako smo im zahvalni za njihovu podršku, a puno nam je značila i potpora naših prijatelja i obitelji koji su nam pomagali oko brige za naše ostarjele roditelje.

SLUŽBA U PRAVNOM ODJELU

Jako me iznenadilo kad sam u siječnju 1982. dobio zadatak da služim u Pravnom odjelu. Tri godine kasnije braća su me zamolila da odem na fakultet studirati pravo kako bih postao odvjetnik. Ugodno sam se iznenadio kad smo na fakultetu učili o pravnim pobjedama Jehovinih svjedoka koje su dodatno zaštitile temeljne ljudske slobode koje mnogi uzimaju zdravo za gotovo. Te su pobjede imale odjeka kako u SAD-u tako i u cijelom svijetu te smo ih temeljito analizirali na nastavi.

Godine 1986., kad sam imao 30 godina, imenovan sam za nadglednika Pravnog odjela. Bio sam sretan što su braća pokazala da imaju povjerenja u mene, ali osjećao sam se nedoraslo tom zadatku zato što sam bio jako mlad i puno toga nisam znao ni razumio.

Postao sam odvjetnik 1988., ali uopće nisam bio svjestan u kakvoj sam se opasnosti našao i kako je fakultet utjecao na mene i moju duhovnost. Visoko obrazovanje često u ljudima potiče želju za isticanjem i pothranjuje u njima osjećaj da su bolji od drugih koji nemaju slično obrazovanje. Ali na svu sreću, moja Elizabeth tu mi je puno pomogla. Ona mi je pomogla da ponovno steknem dobre duhovne navike koje sam imao prije fakulteta. Naravno, trebalo mi je vremena, ali polako sam se uspio duhovno oporaviti. Iz iskustva mogu potvrditi da glava puna znanja nije najvažnija stvar u životu. Ono što je uistinu vrijedno u životu su blizak odnos s Jehovom i snažna ljubav koju osjećamo prema njemu i našoj braći i sestrama.

BRANIMO I ZAKONSKI POTVRĐUJEMO PRAVO NA PROPOVIJEDANJE

Nakon fakulteta fokusirao sam se na to da što bolje organiziramo naš odjel kako bismo dobro rješavali pravna pitanja vezana uz Betel i branili Jehovinu organizaciju na sudovima. Budući da naša organizacija brzo raste i stalno dolazi do nekih promjena, moj posao bio je jako zanimljiv, ali i pun izazova. Naprimjer, početkom 1990-ih Pravni odjel dobio je zadatak da provede u djelo jednu veliku organizacijsku promjenu. Naime, dotad smo dugi niz godina našu literaturu davali uz preporučeni prilog. No sada smo literaturu počeli dijeliti bez naplate. To je pojednostavilo posao u Betelu, a i na području. Osim toga, vlasti nam ne mogu nametnuti neopravdani porez. Neki su mislili da će nam ta promjena jako otežati službu propovijedanja i da ćemo ostati bez novca. Ali dogodilo se baš suprotno. Od 1990. broj Jehovinih slugu više se nego udvostručio, a ljudi danas mogu dobiti duhovnu hranu koja spašava živote a da pritom ne moraju ništa platiti. Na svoje sam oči vidio da se promjene u Jehovinoj organizaciji mogu uspješno provesti isključivo uz Jehovinu pomoć i vodstvo koje on pruža preko vjernog roba (Izl. 15:2; Mat. 24:45).

Pravne pobjede koje smo ostvarili nisu rezultat samo vješte obrane naših odvjetnika. Suci i predstavnici vlasti često stanu na našu stranu zato što vide naša dobra djela i lijepo ponašanje. U to sam se osobno uvjerio 1998. kad su tri člana Vodećeg tijela, zajedno sa svojim suprugama, došli na kongrese koji su se održali na Kubi. Poštovanje i ljubaznost koje su oni pokazivali srušili su neke predrasude i ostavili dubok dojam na predstavnike kubanskih vlasti. To ih je više od bilo čega što smo mi rekli uvjerilo da su Jehovini svjedoci politički neutralni.

Međutim, kada neka pravna pitanja ne možemo riješiti sporazumno, tada izlazimo na sud te se trudimo “braniti i zakonski potvrđivati pravo na propovijedanje dobre vijesti” (Filip. 1:7). Naprimjer, vlasti u Južnoj Koreji i nekim europskim zemljama desetljećima nisu poštivale naše pravo da odbijemo vojnu službu. To je dovelo do toga da je oko 18 000 braće u Europi i više od 19 000 braće u Južnoj Koreji završilo u zatvoru zbog prigovora savjesti.

Europski sud za ljudska prava donio je 7. srpnja 2011. dugoočekivanu povijesnu presudu u slučaju Bajatjan protiv Armenije. Tom je presudom odredio da sve europske zemlje moraju uvesti civilnu službu. Sličnu presudu donio je i južnokorejski Ustavni sud 28. lipnja 2018. Nijedna od tih pobjeda ne bi bila moguća da je čak i samo nekolicina naše mlade braće učinila kompromis i pogazila svoja uvjerenja.

Naš pravni odjel, a i svi drugi pravni odjeli u podružnicama širom svijeta, neumorno rade kako bi branili naše pravo da služimo svom Bogu Jehovi. Za nas je velika čast što možemo zastupati svoju braću i sestre koji se suočavaju s protivljenjem vlasti. Pobijedili mi na sudu ili ne, svaka naša parnica služi kao svjedočanstvo “upraviteljima i kraljevima”, a i svim drugim ljudima (Mat. 10:18). Biblijski reci sastavni su dio naše obrane te ih često citiramo u dokumentima koje predajemo sudu. Zbog toga se suci, predstavnici vlasti, mediji i šira javnost naprosto moraju upoznati s onim što kaže Biblija. Osobe iskrena srca tako mogu saznati tko su Jehovini svjedoci, kao i to da svoja vjerovanja temeljimo na Bibliji. Neke od njih postale su naši suvjernici.

HVALA TI, JEHOVA!

Već preko 40 godina imam priliku surađivati s podružnicama diljem svijeta kad je riječ o pravnim pitanjima. Osim toga, zastupao sam Jehovinu organizaciju pred brojnim visokim sudovima i pred mnogim državnim dužnosnicima. Jako volim i cijenim svoje suradnike u Pravnom odjelu ovdje u glavnom sjedištu, a i u pravnim odjelima u svim drugim podružnicama. Mogu reći da stvarno vodim ispunjen život i da me Jehova bogato blagoslovio.

Elizabeth me vjerno i s puno ljubavi podupire svih ovih 45 godina, i u dobru i u zlu. Divim joj se što mi je takva podrška unatoč tome što se bori s bolešću koja jako oslabljuje njen imunitet i oduzima joj snagu.

Iz vlastitog iskustva možemo potvrditi da sve što postižemo, ne postižemo svojom snagom i da nismo mi zaslužni za pobjede. Kao što je David rekao: “Jehova je snaga svom narodu” (Psal. 28:8). Doista, Jehova vodi naše bitke!