“Oduvijek sam imala istančan osjećaj za pravdu”

Rodila sam se u travnju 1951. u kenijskom gradu Nairobiju. Moji roditelji bili su indijskog porijekla i pripadali su sikhističkoj religiji. Kad je očevoj šogorici umro muž, on ju je uzeo za svoju drugu ženu. Njegova prva žena, odnosno moja majka, nije mogla utjecati na tu odluku. Moja majka i maćeha imale su djecu otprilike u isto vrijeme. Živjeli smo svi zajedno, a s nama je živio i naš bratić. Tako je u obitelji ukupno bilo sedmero djece. Godine 1964., kad sam napunila 13 godina, moj otac je umro.

U potrazi za pravdom

Svađe i predrasude kojih je bilo u mojoj obitelji mučile su me još odmalena. Kad sam kasnije u Bibliji čitala izvještaj o Lei i Raheli, shvatila sam da je moja obitelj donekle slična njihovoj. U svojoj sam obitelji zapazila još jednu nepravdu. Moji ukućani ružno su se ponašali prema svojim slugama, koji su bili Kenijci. Učili su nas da su oni manje vrijedni od nas. Otac je želio da se družimo sa susjedima koji su bili iz Europe i govorio je da imamo što naučiti od njih. No zabranjivao nam je druženje s Afrikancima zato što je mislio da su oni za nas loš primjer. Nismo se smjeli družiti ni s onima koji su bili pakistanskog porijekla, nego smo ih trebali smatrati svojim neprijateljima. Oduvijek sam imala istančan osjećaj za pravdu i mislila sam da otac ne postavlja stvari na ispravan način.

Guru Nanak utemeljio je sikhizam krajem 15. stoljeća. Prihvatila sam njegova učenja, među ostalima i to da postoji samo jedan pravi Bog. Međutim, zbog nepravdi koje sam viđala u svojoj religiji, počela sam razmišljati da tu nešto nije u redu.

No mučile su me i druge stvari. Budući da sikhizam postoji samo nekoliko stoljeća, često sam se pitala: “Što je bilo prije toga? Kako su ljudi u početku štovali Boga?” Naša obitelj imala je kalendare sa slikama deset značajnih gurua sikhizma. No meni nije bilo jasno kako uopće znamo kako su oni izgledali. Razmišljala sam: “Zašto bi se itko trebao klanjati slikama gurua, kao što je to činila moja obitelj i drugi, kad su i ti sami gurui govorili da trebamo štovati samo jednog pravog Boga?”

Naša obitelj preselila se u Indiju 1965., kad sam imala 14 godina. Ondje smo teže živjeli zato što više nismo imali toliko novca. Otprilike godinu dana nakon toga odlučili smo se preseliti u Englesku, u grad Leicester. Išli smo dvoje po dvoje jer se zbog troškova nismo mogli preseliti svi odjednom.

Zaposlila sam se sa 16 godina. Radila sam razne fizičke poslove i išla u večernju školu kako bih nastavila obrazovanje koje sam ranije morala prekinuti. No na poslu sam osjetila diskriminaciju. Naprimjer, radnici koji su bili Englezi bili su bolje plaćeni nego imigranti. Moj osjećaj za pravdu potaknuo me da nešto poduzmem. Počela sam se boriti za prava radnika. Organizirala sam štrajk te sam se zajedno s drugim imigranticama borila za ravnopravne plaće. Ubijala me nepravda koju sam zapažala oko sebe.

Pronašla sam rješenje

Dvojica Jehovinih svjedoka zakucala su na moja vrata 1968. Pričali su mi o tome da će Božje kraljevstvo uspostaviti pravdu na cijeloj Zemlji i da će tada svi ljudi biti jednaki. To mi se jako svidjelo. Jedan od njih ponovno me posjetio sa svojom ženom. Moja sestra Jaswinder, polusestra Chani i ja počele smo proučavati Bibliju. Nakon samo šest poglavlja uvjerile smo se da je Jehova pravi Bog, da je Biblija njegova Riječ i da samo njegovo kraljevstvo može ukloniti svu nepravdu.

No u obitelji smo počele doživljavati žestoko protivljenje. Kad je moj otac umro, moj polubrat postao je glava obitelji. Na nagovor svoje majke počeo nam se protiviti. Znao je istući Jaswinder i Chani. Udarao bi ih nogama dok je nosio teške radničke cipele. Ja sam tada već imala 18 godina i znao je da mene ne smije dirati, ali mislio je da ima pravo tući moje sestre, koje su bile mlađe od mene. Jednom prilikom uzeo je Bibliju, otvorio ju je i zapalio. Držao ju je u rukama, blizu njihovih lica, i rekao: “Neka vaš Jehova ovo ugasi!” U to vrijeme potajno smo otišle na nekoliko sastanaka. Željele smo služiti jedinom pravom Bogu, Jehovi. Međutim, u našim okolnostima to nam se činilo nemoguće. Zato smo počele razmišljati kako pobjeći od kuće i naći neko utočište.

Počele smo skrivati dio novca koji nam je trebao za ručak i autobusne karte, a odvajale smo i dio moje plaće, koju sam trebala davati maćehi. Kupile smo tri kufera koje smo sakrile na sigurno u drugom dijelu grada. S vremenom smo ih napunile svojom odjećom. U svibnju 1972., kad je Jaswinder imala skoro 18 godina, uštedjele smo 100 funti i vlakom otišle u Penzance, grad na jugozapadu Engleske. Kad smo stigle onamo, iz telefonske govornice nazvale smo Jehovine svjedoke. Braća su nas srdačno dočekala. Radile smo razne poslove, uključujući i čišćenje ribe. Zahvaljujući tome imale smo dovoljno novca da unajmimo stan.

Nastavile smo proučavati Bibliju s jednim starijim bračnim parom, Harryjem i Betty Briggs. U rujnu 1972., dok smo se još skrivale od svoje obitelji, krstile smo se u malenom bazenu u dvorani Jehovinih svjedoka Truro. Chani je započela s pionirskom službom, a Jaswinder i ja podupirale smo je financijski.

Selidba u Indiju

Harry i Betty imali su već preko 80 godina, ali redovito su išli na otočje Scilly, na jugozapadu Engleske, kako bi ondje propovijedali. Mi smo promatrale kako oni žive i osjetile želju da učinimo nešto slično. Zato smo 1973. nakon razgovora s bratom Skinnerom, koji sam spomenula u uvodu, znale što trebamo napraviti.

U siječnju 1974. kupile smo jednosmjernu kartu za New Delhi u Indiji. Brat Dick Cotterill dopustio nam je da ostanemo u misionarskom domu kao gošće. Chani je nastavila služiti kao stalni pionir, a Jaswinder i ja počele smo puno više vremena provoditi u službi propovijedanja.

S vremenom su nas zamolili da se preselimo u Pendžab, saveznu državu na sjeverozapadu Indije. Ondje smo neko vrijeme živjele u misionarskom domu u gradu Chandigarhu, a onda smo unajmile stan. U rujnu 1974. počela sam sa stalnom pionirskom službom, a godinu dana kasnije postala sam specijalni pionir. Zahvaljujući propovijedanju uvidjela sam da postoji velika potreba za našom literaturom na pendžapskom kako bi što više ljudi moglo saznati koliko je velika Jehovina ljubav i pravda. Godinu dana kasnije, 1976., podružnica u Indiji zamolila je nas tri da počnemo prevoditi literaturu na pendžapski. To je bio težak posao jer nismo imale ni stroj za pisanje ni kompjuter. Prevedeni tekst pisale smo rukom, a onda smo provjeravale i lektorirale prijevod. Zatim smo odlazile u jednu prastaru tiskaru, gdje smo radile pripremu za tisak tako što smo rukom slagale slovo po slovo.

Sretna unatoč lošem zdravlju

Okolnosti su nam se brzo promijenile. Jaswinder se udala za jednog našeg brata te se preselila u Kanadu. Chani se udala za jednog brata iz Njemačke. Njih dvoje preselili su se u SAD. Ja sam se u listopadu 1976. morala vratiti u Englesku jer sam se teško razboljela. Moja majka i brat, koji se nisu protivili istini, živjeli su u Leicesteru i primili su me k sebi. Dijagnosticiran mi je Evansov sindrom, vrlo rijetka autoimuna bolest koja uništava krvne stanice. Liječenje te bolesti vrlo je složeno, a uključuje i uklanjanje slezene. Zbog svega toga prekinula sam pionirsku službu.

Usrdno sam se molila Jehovi. Rekla sam mu da ću, ako se oporavim, ponovno početi s punovremenom službom. Tako je i bilo! Iako su mi se znali javiti simptomi bolesti, preselila sam se u Wolverhampton 1978. i služila na području na kojem se govorio pretežito pendžapski. Rukom smo pisali pozivnice za sastanke i umnožavali ih u lokalnoj kopirnici. A onda smo ih dijelili ljudima koji su govorili pendžapski i pozivali ih na javna predavanja. U Velikoj Britaniji danas djeluje pet skupština i tri grupe na pendžapskom jeziku.

Braća iz britanske podružnice znala su da sam u Indiji prevodila na pendžapski. Zato su krajem 1980-ih stupili u kontakt sa mnom i zamolili me da počnem dolaziti u londonski Betel. Htjeli su početi izdavati publikacije na pismu gurmukhi. Bila sam zadužena za pripremu fontova i rad na kompjuterskom programu koji je bio osmišljen za to. U to vrijeme imala sam puno obaveza. Radila sam, vodila brigu o majci, koja je živjela daleko, i pomagala sam u Betelu. No bez obzira na sve obaveze bila sam jako sretna što sam mogla dati svoj dio.

U rujnu 1991. pozvana sam u Betel da radim kao prevoditelj za pendžapski jezik. Taj poziv jako me iznenadio. Osjećala sam se nedoraslom zadatku koji mi je bio povjeren. Osim toga, bila sam bolesna, a i izvan dobne granice za nove betelske radnike. Betelska služba za mene je bila pravi dar od Jehove. U Betelu sam bila sretna, ali moji zdravstveni problemi nisu nestali. Zbog kemoterapije i drugih tretmana puno sam puta morala braniti svoje gledište o transfuziji krvi. Moji hematolozi bili su toliko zadivljeni kad su vidjeli kako se oporavljam da su me pozvali na seminar koji se održavao u jednoj velikoj londonskoj bolnici. Njemu je prisustvovalo oko 40 stručnjaka s područja medicine. Imala sam priliku deset minuta govoriti o svom stavu o krvi. Nakon toga prisutni su postavljali pitanja, a jedan brat iz Odjela za suradnju s bolnicama vodio je taj dio programa.

U tom teškom periodu moje sestre Jaswinder i Chani pružale su mi podršku i tako pokazale koliko me vole. Jako cijenim sve što su učinile za mene. Puno mi je značila i podrška betelske obitelji i mojih drugih prijatelja. U svim kušnjama Jehova mi je davao snagu da ustrajno vršim zadatak koji mi je povjeren (Psalam 73:26).

Jehovin blagoslov obogaćuje

U Betelu služim već 33 godine. Iskušala sam Jehovu i uvjerila se da je on doista dobar (Psalam 34:8; Mudre izreke 10:22). Uvijek me hrabre starija braća i sestre koji vjerno služe Jehovi. Sretna sam što sam mogla pomoći mnogima koji govore pendžapski da upoznaju Jehovu i počnu mu vjerno služiti. Imam dobre odnose s članovima svoje uže obitelji. Moja majka i brat nisu Jehovini svjedoci, ali ona često zna reći: “Ti si stvarno predana Bogu.” Kad sam jednom prilikom rekla da sam spremna izaći iz Betela kako bih se brinula za majku koja je u poodmaklim godinama, moj brat je rekao: “Radiš dobar posao. Ostani u Betelu.” Iako moja majka živi u domu za starije i nemoćne koji je daleko od Betela, trudim se redovito je posjećivati.

Kad god me snađu problemi, sama sebi kažem: “Ne boj se, Kamal. Jehova je tvoj štit. Dobit ćeš vrlo veliku nagradu” (Postanak 15:1). Zahvaljujem Jehovi, pravednom Bogu, zato što je obratio pažnju na mene dok sam još bila mlada, a i zato što i danas imam priliku za njega obavljati smislen posao (Izaija 30:18). Jedva čekam vrijeme kad “nitko od stanovnika zemlje neće reći: ‘Bolestan sam’” (Izaija 33:24).