Izabrao sam najbolji životni put

Odrastao sam u ruralnom području Australije. Moji roditelji, a i djed i baka s jedne i druge strane, upoznali su istinu tijekom 1950-ih. Imao sam samo 6 godina kad sam krenuo u službu propovijedanja, a krstio sam se s 13. Za vrijeme školskih praznika često sam bio pomoćni pionir. Volio sam Jehovu i želio sam mu zauvijek služiti.

Kad sam imao 15 godina, treneri u školi primijetili su da sam talentiran za sport. Zato su mi predstavnici jednog profesionalnog ragbi kluba ponudili stipendiju. Mogućnost da postanem zvijezda u svijetu ragbija bila mi je jako privlačna, ali ja sam svoj život već predao Jehovi. Tata mi je predložio da duboko razmislim o obećanju koje sam dao Jehovi prije nego bilo što odlučim. To sam i učinio. Shvatio sam da se ne mogu potpuno posvetiti i Jehovi i sportu, pa sam odbio njihovu ponudu. Nekoliko mjeseci kasnije Australski institut za sport iz Canberre ponudio mi je sportsku stipendiju. Htjeli su da se pripremam za maraton kako bih mogao predstavljati Australiju na Igrama Commonwealtha ili Olimpijskim igrama. No meni je najvažnije bilo ugoditi svom Bogu kojeg volim. Zato sam odbio i tu ponudu.

Nakon srednje škole ostvario sam cilj koji sam imao već neko vrijeme – postao sam pionir. Međutim, moja obitelj imala je financijskih problema, pa sam prekinuo s pionirskom službom i zaposlio se na puno radno vrijeme. Vozio sam poljoprivredne strojeve. Tada sam bio u kasnim tinejdžerskim godinama i odselio sam se od kuće. Moja služba Jehovi vrlo je brzo postala rutinska. Bio sam obeshrabren i duhovno sam oslabio. Družio sam se s pogrešnim ljudima koji su previše pili i živjeli nemoralno. I mene je počeo privlačiti takav način života. Zbog prolaznih užitaka zanemario sam svoj odnos s Jehovom.

Bilo je očito da trebam nešto poduzeti. Zato sam se preselio u drugi grad – daleko od lošeg društva i njihovog utjecaja. Zbližio sam se s Jehovom i počeo raditi na tome da ponovno postanem pionir. A onda sam upoznao Leann McSharry, sramežljivu djevojku sa sela koja je već služila kao pionir. Sprijateljili smo se i otvoreno razgovarali o svojim ciljevima, pa tako i o želji da služimo kao misionari. Vjenčali smo se 1993. Oboje smo htjeli da nas Jehova vodi u životu.

Nastojimo ostvariti svoje ciljeve

Iste godine postao sam stalni pionir. Odlučili smo se za jednostavan život bez dugova. Zato smo kupili staru kamp-prikolicu. Šest godina smo živjeli u njoj i išli kamo god bi nam Jehovina organizacija predložila. Radili smo raznorazne poslove da bismo se uzdržavali. Propovijedali smo s malim skupštinama u sušnoj unutrašnjosti Queenslanda. Često smo kampirali u zabačenim područjima i održavali sastanke na otvorenom ili u mjesnim društvenim domovima. Bili smo sretni. Pa ipak, pitali smo se možemo li Jehovi dati više. Ubrzo smo saznali odgovor.

Dobili smo poziv da služimo kao misionari u drugoj zemlji. Međutim, smatrali smo da nismo dorasli tom zadatku i uhvatio nas je strah. Sumnjali smo da ćemo biti dobri misionari jer nismo završili Gilead. Voljeli smo službu, ali nismo vodili puno biblijskih tečajeva u izoliranim područjima u kojima smo propovijedali. Zbog toga sebe nismo smatrali nekim vještim učiteljima.

O svemu tome razgovarali smo s bratom Maxom Loydom, koji je služio u Odboru podružnice.a Ono što nam je rekao jako nas je ohrabrilo: Ako se stavimo na raspolaganje unatoč tome što se osjećamo nedoraslima, Jehova će nas osposobiti za bilo koji zadatak. Njegov očinski savjet jako nas je ojačao i rado smo prihvatili poziv da odemo na Šri Lanku.

Zahtjevan zadatak

Godine 1999. stigli smo u Colombo, glavni grad Šri Lanke. Ondje nas je dočekao građanski rat i siromaštvo. Grad je bio prenapučen i pun prosjaka, a izazov su nam bili i komplicirani jezici. Bila je to prava suprotnost mirnom životu u unutrašnjosti Australije. No na Šri Lanki je bilo i puno toga lijepog – naša draga braća i sestre, a i velik broj poniznih ljudi koji još nisu upoznali Jehovu.

Bili smo poslani u Kandy, grad izgrađen na prekrasnoj visoravni, okružen plantažama čaja i kišnim šumama. Taj grad poznat je po mnogim budističkim hramovima. Ljudi uglavnom nisu znali ništa o Stvoritelju punom ljubavi. U skupštini su braća i sestre govorili sinhalski i tamilski, a sastanci su se održavali na oba jezika. Nije bilo lako naučiti sinhalski, ali braća i osobe s kojima smo proučavali Bibliju cijenili su naš trud, iako smo radili puno grešaka i tako ih nasmijavali.

Međutim, učenje jezika nije bio najveći izazov. Prvi put u životu doživjeli smo žestoko protivljenje. Jednom prilikom okružila nas je grupa bijesnih ljudi. Neki su spalili našu literaturu, a neki su pretukli mene i još jednog brata. Za to vrijeme molili smo se Jehovi da nam da mir i da nas se sjeti ako umremo. Na svu sreću, svjetina se razišla. Doslovce smo se tresli dok smo odlazili iz tog sela i zahvaljivali Jehovi što nas je zaštitio.

Šri Lanka nam je brzo postala dom. Rat je razdijelio ljude, ali mi smo na svoje oči vidjeli kako Jehova privlači k sebi one koji traže istinu i dovodi ih u svoju obitelj u kojoj vlada jedinstvo. Imamo jako puno lijepih uspomena na tu prekrasnu zemlju. No nakon što smo samo dvije godine služili ondje, vlasti su pod pritiskom vjerskih vođa naredile većini misionara da napuste zemlju.

Kad su nam rekli da moramo otići, bili smo zbunjeni i u velikoj neizvjesnosti. Pitali smo se gdje ćemo završiti. Vodeće tijelo na kraju nas je poslalo u Papuu Novu Gvineju. U rujnu 2001. stigli smo u glavni grad, Port Moresby.

Papua Nova Gvineja – zemlja puna iznenađenja

Iako su Papua Nova Gvineja i Australija prvi susjedi, svakodnevni život i kultura u te dvije zemlje jako se razlikuju. I ovaj put morali smo se prilagoditi. Naučili smo tok pisin, najrašireniji jezik u toj zemlji u kojoj se govori više od 800 jezika.

Tri godine služili smo u gradu Popondetti, a onda smo dobili novi zadatak – pokrajinsku službu. Nikad nismo mislili da bi nas Jehova mogao koristiti na taj način. Uvijek sam cijenio pokrajinske nadglednike zbog njihovih savjeta, duhovne zrelosti i sposobnosti poučavanja, ali smatrao sam da ja nisam sposoban za to. Moj cilj oduvijek je bila misionarska služba. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bih mogao biti pokrajinski nadglednik! Ni danas ne mogu vjerovati da mi je Jehova povjerio taj zadatak.

Kad smo posjećivali skupštine u gradovima, obično smo imali struju, vodu i sobu s krevetom. No u seoskim područjima često nije bilo niti tih osnovnih stvari. Spavali smo u kolibicama, kuhali vani na vatri i kupali se u potocima i rijekama. Ali ako je u blizini bilo krokodila, onda bismo vodu u kanti donijeli do kolibe i ondje se prali.

Ova vrsta službe bila je fizički zahtjevnija od bilo čega što smo dotad radili. Međutim, bili smo uvjereni da će nam Jehova pomoći da uspijemo – mi smo samo trebali upotrijebiti snagu koju smo imali (Suci 6:14). Do mnogih skupština i grupa bilo je teško doći zato što su bile raštrkane u gustim prašumama, priobalnim močvarama ili neprohodnim planinama. Do braće i sestara putovali smo terencima, brodovima, malim avionima, a često i pješice.b

Da bismo posjetili jednu skupštinu koja je bila blizu granice s Indonezijom, vozili smo se više od 350 kilometara uglavnom po neasfaltiranim cestama. Više od 200 puta morali smo prijeći rijeke i potoke na kojima najčešće nije bilo mostova. Tijekom godina potrošili smo nebrojeno mnogo sati na izvlačenje i guranje našeg auta iz gustog, ljepljivog blata. Ali ništa nam nije bio problem jer smo znali da nas čekaju braća s velikim osmijehom i finim ručkom.

Kad smo išli u planinska područja, putovali smo malim avionom s jednim motorom. Pilot je često trebao pronaći komadić vedrog neba između oblaka da uopće locira pistu. A onda bi preletio tik iznad nje kako bi se uvjerio da nema djece i životinja. Zatim bismo se pripremili za slijetanje na blatnjavu pistu punu rupa, smještenu na vrhu planine visoke preko 2100 metara. Ponekad je jedini način da odemo iz takvih izoliranih sela bio poletjeti s piste koja završava u provaliji.c

Znali smo pješačiti strmim planinskim putevima ili prolaziti kroz vruće vlažne močvare, a na leđima smo nosili ruksake s osnovnim stvarima i literaturom. Takva putovanja bila su odlična prilika da se ohrabrimo u društvu svoje braće i sestara, a i da se dobro nasmijemo.

Apostol Pavao je u 1. Solunjanima 2:8 rekao: “Prema vama smo osjećali toliku ljubav da smo bili spremni dati vam (…) svoj život – toliko smo vas zavoljeli.” I mi smo se osjećali slično poput Pavla, a uvjerili smo se da naša braća i sestre osjećaju isto prema nama. Bili su spremni čak i umrijeti da bi nas zaštitili od naoružanih bandi. Jednom prilikom pred Leann je stao čovjek koji je prijetio da će je napasti mačetom. Ja joj nisam mogao pomoći jer sam bio na drugom kraju sela, ali jedan brat brzo je stao između nje i tog čovjeka. I drugi su priskočili u pomoć i svladali ga, pa je naš brat zadobio samo lakše ozljede. Situacija u zemlji svakim je danom bila sve gora, ali zahvaljujući Jehovinoj pomoći mogli smo se brinuti za braću i sestre u duhovnom pogledu.

Budući da Papua Nova Gvineja nema adekvatnu zdravstvenu zaštitu, nije nam bilo lako brinuti se za zdravlje. Leann je 2010. dobila po život opasnu bakterijsku infekciju, pa smo morali otići na hitno liječenje u Australiju. Jehova nam je dao snage da sačuvamo mir. Liječnici su na kraju pronašli djelotvoran antibiotik. Jedan od njih rekao je: “Dosad ste vi radili za Boga. Sada on radi za vas.” Nekoliko mjeseci kasnije vratili smo se u Papuu Novu Gvineju.

Pune ruke posla i u Australiji

Leann je dobila terapiju zbog koje smo se u idućih godinu dana morali više puta vraćati u Australiju. Na koncu su nam braća 2012. rekla da zbog svog zdravlja ostanemo u Australiji. Fizički oporavak nije bio najteži. Bilo nam je puno teže u mentalnom i emocionalnom pogledu prilagoditi se ovoj promjeni jer smo godinama služili u drugim zemljama. Bili smo tužni jer smo morali napustiti službu i duhovnu obitelj koju smo toliko zavoljeli. Imali smo osjećaj da smo na neki način zakazali i da više nismo korisni Jehovi. Nakon toliko godina bilo nam je teško prihvatiti da je Australija opet naš dom. U tom periodu puno nam je značila podrška naše duhovne obitelji.

Kad se Leann oporavila, služili smo kao specijalni pioniri u Wollongongu, južno od Sydneyja. Bili smo presretni kad smo otprilike godinu dana kasnije dobili poziv da pohađamo Biblijski obrazovni tečaj za bračne parove (sada Škola za objavitelje Kraljevstva). Zatim nas je australazijska podružnica poslala u pokrajinsku službu. Nekoliko godina posjećivali smo skupštine i grupe u velikim gradovima, ribarskim selima i zabačenim mjestima usred australske pustoši. Naša sadašnja pokrajina obuhvaća sušni sjeverozapad Australije i cijeli Istočni Timor.

Zahvalan sam jer uz sebe imam ženu koja me u svemu podupire i razmišlja na duhovan način. Stvarno mi je predivan dar od Jehove. Leann nije odbila nijedan zadatak koji smo dobili, čak i kad je to značilo da ćemo živjeti u teškim uvjetima. Kad god je netko pita kako se nosi sa svim izazovima, ona kaže: “Ja sve ispričam Jehovi.” Osim toga, dok čita njegovu Riječ, dopušta mu da utječe na njene misli, osjećaje i postupke.

Nikad nisam požalio što se nisam posvetio sportskoj karijeri u ovom svijetu, nego sam dopustio Jehovi da me vodi u životu. Na svojoj sam koži osjetio da nas on može osposobiti za bilo koji zadatak, ako mu se spremno stavimo na raspolaganje. Naučio sam da svakom životnom izazovu i odluci trebam pristupati tako da se molim Jehovi i svaki dan od njega tražim mudrost i sveti duh. Naš nebeski Otac omogućio nam je ispunjen život prepun blagoslova. Jedva čekamo vidjeti što još može postići s nama, običnim “zemljanim posudama” (2. Korinćanima 4:7).