Preobilje informacija

ONI koji žive u 20. stoljeću svjedoci su nezapamćenog preobilja informacija. Bilo putem tiskanog materijala, radijskih ili televizijskih reportaža, Interneta ili nečeg drugog, svijet je zasićen informacijama. David Shenk u svojoj knjizi Data Smog—Surviving the Information Glut piše sljedeće: “Preobilje informacija izrodilo se u pravu prijetnju. (...) Sada se suočavamo s mogućnošću informacijske gojaznosti.”

Razmotrimo samo kao primjer jedne poznate novine. Kaže se da uobičajeno tjedno izdanje The New York Timesa sadrži više informacija nego što bi ih prosječna osoba iz 17. stoljeća u Engleskoj u čitavom svom životu saznala. A pored dnevnih novina, svakojaki se časopisi i knjige koji se bave brojnim temama pridružuju toj lavini ponuđenih informacija. Svake godine izda se na desetke tisuća knjiga. I budući da se količina znanstvenih informacija svakih šest godina udvostruči, ne iznenađuje da širom svijeta samo broj stručnih časopisa prelazi 100 000. A putem Interneta kompjuterskim je pak korisnicima omogućen pristup ogromnim zbirkama informacija.

Kako stvar stoji s časopisima? Poslovni časopisi, časopisi za žene, časopisi za tinejdžere te časopisi o sportu i za zabavu — doista, časopisi o gotovo svakoj temi i području ljudskog interesa — preplavili su svijet i svi nastoje privući našu pažnju. Kakva je uloga propagandista — “razglašivača tričarija”, kako ih se prikladno opisuje? U svojoj knjizi Information Anxiety, autor Richard S. Wurman zapaža: “Propagandne su agencije mnoštvom reklama koje zahtijevaju da ih se pogleda, posluša, pomiriše i dodirne objavile rat našim osjetilima.” Uporno tvrde da vam je potreban najnoviji proizvod ili najnoviji model, kako biste išli ukorak sa svojim susjedima.

Australski psiholog i istraživač na polju društvenih znanosti dr. Hugh MacKay rekao je da je ‘svijet preplavljen informacijama, a ljude se poziva da ubace u petu brzinu na informacijskoj superautocesti’. Problem, po viđenju dr. MacKaya, jest u tome da je eksplozija vijesti i tekućih događaja u programima radija i televizije, zajedno s trenutnom dramatičnom eksplozijom informacijskih sustava s kompjuterskom podrškom, stvorila svijet u kojem mnogi prihvaćaju informacije koje prezentiraju mediji, a koje su ustvari često samo djelomičan prikaz činjenica i događaja, a ne cjelokupan izvještaj.

Što je informacija?

Latinska riječ informare koja se krije u korijenu ove riječi posreduje misao o oblikovanju materije, kao kad lončar oblikuje glinu. Stoga neke definicije glagola “informirati” kao značenje navode “oblikovati um” ili “uobličiti ili podučiti um”. Većina će se čitatelja bez problema sjetiti ne tako davnog vremena kad su informacije bile samo lista činjenica ili podataka koji su nam govorili podrobnosti kao tko, što, kada, gdje ili kako. Nije se koristio nikakav poseban jezik ili rječnik za informacije. Sve što smo trebali učiniti bilo je da zatražimo informaciju ili da sami dođemo do nje.

No sada u 1990-ima ljudi su izmislili toliko mnogo novih riječi u povezanosti s informacijama da one same mogu stvoriti pometnju. Dok su neke od tih riječi, ili izraza, relativno jednostavne i razumljive, kao što su “infomanija”, “tehnofilija” i “informacijsko doba”, druge mogu prouzročiti prave probleme. Svijetom je danas zavladala infomanija — uvjerenje da je onaj koji posjeduje najviše informacija u prednosti pred drugima kojima informacije nisu toliko dostupne te da informacija više nije sredstvo za postizanje cilja, već da je ona sama cilj.

Tu maniju pothranjuje poplava telekomunikacijskih uređaja, kao što su telefaks, mobitel i osobno računalo, koje neki smatraju simbolima ili maskotama informacijskog doba. Istina je da su zahvaljujući praktičnosti, brzini i snazi kompjutera informacije postale dostupne kao nikad prije — u tolikoj mjeri da Nicholas Negroponte, s Tehnološkog instituta u Massachusettsu, kaže sljedeće: “Kompjuteri za ljude više nisu samo oprema. Oni su način života.” Posljedica toga je da su se informacije i tehnika putem koje nam postaju dostupne počele pretjerano cijeniti, u nekim slučajevima i obožavati, pa stoga posvuda u svijetu postoji ogroman broj njihovih vatrenih poklonika. Televizijske vijesti i programi koji govore o tekućim događajima gotovo da su dobili kultni status dok se u TV talk-show emisijama iznosi more trivijalnih stvari koje guta često nekritična i lakovjerna javnost.

Baš zato što je informacijsko doba promijenilo naš način života i rada mnogi ljudi danas na jedan ili drugi način proživljavaju “informacijsku moru”. Što je zapravo informacijska mora? Kako možete znati jeste li njome zahvaćeni? Postoji li nešto što u pogledu toga možete učiniti?

Što uzrokuje informacijsku moru?

“INFORMACIJSKA MORA nastaje zbog sve većeg jaza između onoga što razumijemo i onoga što mislimo da bismo trebali razumjeti. To je raskorak između podataka i znanja i pojavljuje se kad nam informacije ne kažu ono što želimo ili trebamo znati.” Tako je napisao Richard S. Wurman u svojoj knjizi Information Anxiety. “Ljudi dugo nisu uviđali koliko toga ne znaju — nisu znali što ne znaju. No ljudi sada znaju što ne znaju i to ih uznemiruje.” Posljedica toga je da većina nas možda misli kako bi trebala znati više nego što zna. Iz bujice informacija koja se slijeva na nas, nasumce izabiremo djeliće podataka. No često nismo sigurni što da s njima učinimo. Istovremeno možda pretpostavljamo da svi drugi znaju i razumiju mnogo više nego mi. Tada postajemo uznemireni!

David Shenk obrazlaže da su suvišne informacije postale zagađivači koji stvaraju “informacijski smog”. Dodaje: “Informacijski smog radi smetnju, istiskuje trenutke mira i ometa razmišljanje koje je vrlo potrebno. (...) Izaziva stres.”

Istina je da previše informacija ili preobilje materijala može izazvati uznemirenost, ali isto se događa i kad imamo premalo informacija ili, što je još gore, kad imamo pogrešne informacije. To je gotovo kao kad se osjećate usamljeni u sobi prepunoj ljudi. Kao što John Naisbitt kaže u svojoj knjizi Megatrends: “Utapamo se u informacijama, a gladujemo za znanjem.”

Kako kompjuterski kriminal utječe na vas

Još jedan razlog za uznemirenost jest nagli porast kompjuterskog kriminala. Dr. Frederick B. Cohen, u svojoj knjizi Protection and Security on the Information Superhighway, izražava svoju zabrinutost: “FBI [Federal Bureau of Investigation] procjenjuje da se svake godine zbog kompjuterskog kriminala izgubi čak 5 milijardi dolara. A to je, što je nevjerojatno, samo kap u moru. Mane informacijskih sustava također se iskorištavaju da bi se zadobila prevlast u pregovorima, uništio nečiji ugled, pobijedilo u vojnim sukobima, pa čak i počinilo ubojstvo.” Pored toga sve više raste zabrinutost zbog problema dostupnosti kompjuterske pornografije djeci — a da ne spominjemo ugrožavanje privatnosti.

Beskrupulozni kompjuterski ovisnici namjerno ubacuju viruse u kompjuterske sustave i uništavaju informacije. Hakeri kriminalci ilegalnim putem ulaze u elektronske sustave i dolaze do povjerljivih informacija, a ponekad čak i kradu novac. Takvi postupci mogu razorno djelovati na tisuće korisnika osobnih računala. Kompjuterski kriminal ugrožava poslovanje i državu.

Potreba za dobrom informiranošću

Naravno, potrebno je da svi mi budemo dobro informirani, no posjedovanje ogromne količine informacija bezuvjetno nas ne obrazuje u pravom smislu riječi, jer mnogo toga što se prezentira kao informacije nije ništa drugo do gole činjenice ili neobrađeni podaci, koji nemaju veze s našim iskustvom. Neki čak predlažu da bi se umjesto “informacijska eksplozija” ovaj fenomen mogao najbolje nazvati “eksplozija podataka” ili čak ciničnije “neinformacijska eksplozija”. Evo kako ekonomski analitičar Hazel Henderson o tome razmišlja: “Informacija sama po sebi ne pruža veći uvid. U ovoj sredini u kojoj vodeću ulogu igraju mediji ne možemo točno razjasniti što je to pogrešna informacija, dezinformacija ili propaganda. Koncentriranje na puku informaciju dovelo je do preobilja sve manje smislenih milijardi djelića nepotpunih i neobrađenih podataka, umjesto do potrage za smislenim novim spoznajnim obrascima.”

Joseph J. Esposito, predsjednik Izdavačke grupe Encyclopædia Britannica, otvoreno procjenjuje: “Većina informacija u Informacijskom dobu jednostavno je bez neke vrijednosti, to je obična buka. Informacijska eksplozija prikladan je naziv; eksplozija blokira našu sposobnost da bilo što stvarno čujemo. Ako ne možemo čuti, onda ne možemo ni znati.” Orrin E. Klapp daje svoju ocjenu: “Sumnjam da itko zna koliko je onog što nam pruža javna komunikacija nazoviinformacija, koja nam navodno nešto govori, a ustvari nam ništa ne govori.”

Sigurno se sjećate da je velik dio vašeg obrazovanja u školi bio usredotočen na učenje činjenica da biste prošli ispit. Često biste ih pred sam ispit na brzinu memorirali. Sjećate li se kako ste napamet učili cijeli niz datuma iz povijesnih lekcija? Koliko se tih događaja ili datuma sada možete sjetiti? Da li su vas te činjenice naučile da razmišljate i logički zaključujete?

Je li više ujedno i bolje?

Ako se pažljivo ne vodi računa o tome, privrženost prikupljanju dodatnih informacija može vas mnogo koštati u pogledu vremena, sna, zdravlja, pa čak i novca. Iako više informacija doista pruža veći izbor, one ipak mogu kod onog koji je u potrazi za njima izazvati uznemirenost, pitajući se je li provjerio sve informacije ili je li došao do svih raspoloživih informacija. Dr. Hugh MacKay daje ovo upozorenje: “Informacije, ustvari, nisu put do boljeg uvida. Informacije, same po sebi, ne bacaju nikakvo svjetlo na smisao našeg života. Informacije skoro uopće nisu povezane sa stjecanjem mudrosti. Doista, kao i druge stvari koje posjedujemo, informacije mogu, bez daljnjega, biti zapreka u stjecanju mudrosti. Možemo previše znati, baš kao što možemo previše imati.”

Ljudi su često preopterećeni ne samo velikom količinom informacija koje su danas dostupne već i neuspjehom u pokušaju da informaciju pretvore u nešto što je razumljivo, smisleno i zaista poučno. Ukazuje se na mogućnost da bismo mogli biti “kao žedne osobe koje su osuđene da iz naprska piju vodu iz protupožarnog hidranta. Sama količina dostupnih informacija te način na koji se često daju donose nam mnogo beskorisnih informacija.” Stoga je neophodno procijeniti koliko je to dovoljno informacija, ne u pogledu količine, već u pogledu njihove kvalitete i korisnosti za nas osobno.

Što je s prijenosom podataka?

Jedan drugi izraz koji se danas često može čuti jest “prijenos podataka”. On se odnosi na elektronsko prenošenje informacija. Iako ima svoju vrijednost, on ne predstavlja dobar način komunikacije u punom smislu te riječi. Zašto ne? Zato što mi najbolje reagiramo na ljude, a ne na strojeve. Kod prijenosa podataka ne može se vidjeti izraz lica te nema vizualnog kontakta ili govora tijela, koji tako često oblikuju razgovor i prenose osjećaje. U razgovorima licem u lice ovi faktori dopunjavaju riječi koje se koriste i često ih razjašnjavaju. Pri elektronskom prijenosu nijedna od ovih vrijednih pomoći u razumijevanju nije dostupna, čak ni korištenjem sve popularnijeg celularnog telefona. Ponekad se čak ni razgovorima licem u lice točno ne prenosi sve ono što govornik ima na umu. Onaj koji sluša može čuti i protumačiti riječi na svoj način, te im pripisati pogrešno značenje. Koliko li je veća opasnost da se to dogodi kad se govornika ne može vidjeti!

Žalosna je životna činjenica da zbog prekomjerne količine vremena koju neki troše sjedeći ispred kompjuterskih monitora i televizijskih aparata, članovi obitelji u vlastitom domu ponekad međusobno postaju stranci.

Jeste li čuli za tehnofobiju?

“Tehnofobija” jednostavno znači “strah od tehnologije”, uključujući i upotrebu kompjutera i sličnih elektronskih naprava. Neki vjeruju da je to jedan od najučestalijih strahova koje prouzročuje informacijsko doba. Jedan članak u The Canberra Timesu, koji se temelji na izdanju Associated Pressa, nosio je sljedeći naslov: “Japanski rukovoditelji boje se kompjutera.” Za generalnog direktora jedne velike japanske kompanije rečeno je sljedeće: “[On] uživa moć i ugled. Ali ako ga posjednete za kompjuter, uhvatit će ga teška nervoza.” Prema jednoj anketi kojom je bilo obuhvaćeno 880 japanskih kompanija, samo se 20 posto njihovih direktora znalo služiti kompjuterom.

Tehnofobiju potiču velike katastrofe poput prekida telefonskih linija do kojeg je došlo 1991. godine u New Yorku, kada su nekoliko sati gradski aerodromi bili onesposobljeni. A što reći o nesreći u nuklearnoj elektrani Three Mile Island u Sjedinjenim Državama koja se zbila 1979? Operaterima u nuklearnoj elektrani trebalo je nekoliko sudbonosnih sati da shvate značenje alarmnih signala kojima upravlja kompjuter.

To su samo neki primjeri kako tehnologija u informacijsko doba dramatično utječe na čovječanstvo. Dr. Frederick B. Cohen u svojoj knjizi postavlja sljedeća pitanja koja vas tjeraju da se zamislite: “Jeste li nedavno bili u banci? Ako kompjuteri nisu radili, jeste li mogli podići bar nešto novca iz banke? A u supermarketima? Da li bi vam mogli zaračunati robu bez svojih kompjuteriziranih blagajni?”

Možda se možete poistovjetiti s jednom ili više ovakvih zamišljenih situacija:

• Vaš novi videorekorder (VCR) izgleda da ima previše dugmadi kada želite odabrati emisiju koju želite snimiti. Ili s osjećajem nelagode pozivate svog devetogodišnjeg nećaka da vam podesi VCR ili odlučujete da, na kraju krajeva, i ne želite gledati tu emisiju.

• Hitno vam treba novac. Vozite se do najbližeg bankomata, ali se onda u zadnji tren sjetite da ste se zadnji put kad ste ga koristili zbunili i pritisnuli krive tipke.

• U uredu zvoni telefon. Greškom su vama prespojili poziv. Poziv je bio za vašeg šefa koji se nalazi kat iznad. Postoji vrlo jednostavan način da prebacite poziv, ali budući da niste sigurni kako to izvesti, odlučujete da osoba na centrali umjesto vas prebaci poziv.

• Instrumentna ploča automobila koji ste nedavno kupili izgleda kao da pripada pilotskoj kabini nekog modernog putničkog mlažnjaka. Odjednom se crveno svjetlo počinje paliti i gasiti i vi postajete nervozni jer ne znate na što svjetlo ukazuje. Stoga nema vam druge nego da provjerite u priručniku s detaljnim uputama.

To su samo neki primjeri tehnofobije. Možemo biti uvjereni da će tehnologija razvijati sve sofisticiraniju opremu, koju bi ljudi iz ranijih generacija, bez sumnje, nazvali “čudesnom”. Za svaki novi osuvremenjeni proizvod koji dospije na tržište potrebno je sve veće tehničko znanje da bi ga se djelotvorno koristilo. Priručnici s uputama koje su napisali stručnjaci u svom žargonua počinju sami po sebi djelovati zastrašujuće kad se kreće od pretpostavke da onaj tko ih koristi razumije njihov vokabular te posjeduje određeno znanje i vještine.

Paul Kaufman, koji se bavi teorijom informacije, rezimira situaciju na sljedeći način: “Naše društvo ima određenu predodžbu o informacijama koja, iako je privlačna, na koncu izaziva suprotan efekt. (...) Jedan razlog za to jest da se suviše pažnje usmjerava na kompjutere i hardvere, a premalo na ljude koji zapravo koriste informacije kako bi mogli razumjeti svijet oko sebe i raditi nešto korisno jedni za druge. (...) Problem nije u tome da imamo jako visoko mišljenje o kompjuterima već da smo zapravo počeli manje razmišljati o ljudima.” Izgleda doista da preokupiranost mogućnošću da se proizvodnjom zapanjujuće nove tehnologije postigne slava često dovodi do toga da se ljudi brinu što li će se novo pojaviti. Edward Mendelson kaže: “Tehnološki vizionari nikad ne mogu prepoznati razliku između onog što je ostvarivo i onog što je poželjno. Ako se može napraviti stroj koji može izvesti neku zapanjujuće kompliciranu operaciju, tada vizionar pretpostavlja da je ta operacija vrijedna izvođenja.”

Upravo je ovo ignoriranje ljudskog faktora u tehnologiji uvelike pridonijelo informacijskoj mori.

Da li se produktivnost doista povećala?

Kolumnist Paul Attewell, pišući u novinama The Australian, komentira svoja istraživanja o tome koliko su u posljednjih nekoliko godina kompjuteri uštedjeli vremena i novca. Ovo su neki od njegovih dobro utemeljenih zaključaka: “I pored godina ulaganja u kompjuterske sustave osmišljene za obavljanje administrativnih poslova i kontrolu troškova, mnoga sveučilišta i koledži dolaze do zaključka da njihovo administrativno osoblje i dalje raste. (...) Već nekoliko desetljeća proizvođači kompjuterske opreme tvrde da će se tehnologijom koju prodaju postići značajniji porast produktivnosti, budući da ona omogućava da određeni obim administrativnog posla bude obavljen s daleko manje radnika i uz puno manje troškove. Umjesto toga, kao što i sami počinjemo uviđati, informatička tehnologija dovodi do pogrešnog usmjeravanja truda: mnoge nove stvari obavlja osoblje s istim ili većim brojem radnika nego što je to bio slučaj sa starim poslom koji je obavljao manji broj zaposlenih. Često nema nikakve uštede novca. Jedan takav primjer pogrešnog usmjeravanja truda jest činjenica da ljudi koriste tehnologiju da bi poboljšali izgled dokumenata umjesto da jednostavno ubrzaju administrativni posao.”

Izgleda da je informacijska superautocesta, koja predstavlja potencijalnu opasnost za kršćane, postala sada sastavnim dijelom života ljudi. No kako možemo izbjeći informacijsku moru — barem do neke mjere? U sljedećem malom članku nudimo vam nekoliko praktičnih prijedloga.

Zatrpani informacijskim otpadom

“Društvo, kao što i iz iskustva vidimo, postaje nezaustavljivo grublje. Svjedoci smo poplave nekvalitetnih televizijskih programa, radijskih emisija koje zagovaraju mržnju, šokantnih radijskih voditelja, sudskih parnica za krivična djela, javnih ekshibicija i pretjerano nasilnog i sarkastičnog govora. Filmovi su u seksualnom pogledu sve eksplicitniji te sve nasilniji. Propaganda je sve bučnija, nasrtljivija i često na granici ukusa. (...) Prostački je govor sve učestaliji, a uobičajena pristojnost sve rjeđa. (...) Ono što su drugi nazvali našom ‘krizom obiteljskih vrijednosti’ više je povezano s informacijskom revolucijom nego s holivudskim nedostatkom poštovanja prema tradicionalnom obiteljskom uređenju” (Data Smog—Surviving the Information Glut, Davida Shenka).

Mudrost—drevni put

“Sine moj, ako primiš riječi moje, i zapovijesti moje sahraniš kod sebe, da pazi uho tvoje na mudrost, i prigneš srce svoje k razumu, ako prizoveš mudrost, i k razumu podigneš glas svoj, ako ga ustražiš kao srebro, i kao sakriveno blago ako dobro ustražiš; tada ćeš razumjeti strah Gospodinov, i poznanje Božije naći ćeš. Jer Gospodin daje mudrost, iz njegovijeh usta dolazi znanje i razum. Kad dodje mudrost u srce tvoje, i znanje omili duši tvojoj, pomnjivost će paziti na te, razum će te čuvati” (Priče Salamunove 2:1-6, 10, 11).