Podržavana u teškim kušnjama
ISPRIČALA ÉVA JOSEFSSON
Mala grupa nas okupila se u Újpestu, predgrađu Budimpešte (Mađarska), radi kratkog sastanka prije odlaska u kršćansku službu propovijedanja. Bila je 1939. godina, kratko vrijeme pred početak II svjetskog rata, i u Mađarskoj je propovjedničko djelo Jehovinih svjedoka bilo zabranjeno. Oni koji su javno poučavali Bibliji tih su dana često bili zatvarani.
BUDUĆI da sam prvi put sudjelovala u toj aktivnosti, sigurno sam izgledala malo uznemireno i blijedo. Jedan stariji kršćanski brat okrenuo se k meni i rekao: “Éva, nikad se ne boj. Služiti Jehovi najveća je čast koju ljudi mogu imati.” Te obzirne i okrepljujuće riječi pomogle su mi da se održim u mnogim teškim kušnjama.
Židovsko porijeklo
Bila sam najstarije dijete u židovskoj obitelji s petero djece. Majka nije bila zadovoljna judaizmom i započela je istraživati druge religije. Tako je upoznala Erzsébet Slézinger, još jednu Židovku koja je također tragala za biblijskom istinom. Erzsébet je dovela majku u kontakt s Jehovinim svjedocima i, kao rezultat toga, ja sam se također duboko zainteresirala za biblijske nauke. Ubrzo sam započela prenositi drugima ono što sam naučila.
Kad sam napunila 18 godina u ljeto 1941, simbolizirala sam svoje predanje Jehovi Bogu krštenjem u Dunavu. Majka se krstila u isto vrijeme, samo otac nije prihvatio našu novopronađenu kršćansku vjeru. Ubrzo nakon krštenja planirala sam pionirsku službu, to jest biti punovremeni propovjednik. Trebala sam pribaviti bicikl, i tako sam počela raditi u laboratoriju jedne velike tvornice tekstila.
Početak kušnji
Nacisti su zauzeli Mađarsku, a tvornica gdje sam radila došla je pod njemačku upravu. Jednoga dana sve su radnike pozvali da se pojave pred šefovima, da se zakunu na vjernost nacistima. Rekli su nam da bi odbijanje moglo imati ozbiljne posljedice. Za vrijeme ceremonije zahtijevali su da pozdravimo heil Hitler. Stajala sam s poštovanjem, ali nisam izvršila što se zahtijevalo. Tog istog dana pozvali su me u kancelariju, dali su mi moju plaću i otkaz. Budući da je bilo teško pronaći posao, razmišljala sam što će se dogoditi s mojim planovima za pionirsku službu. Međutim, sljedećeg dana dobila sam novi, čak i bolje plaćeni posao.
Sada je moja želja da budem pionir mogla biti ostvarena. Imala sam nekoliko partnerica u pionirskoj službi, a posljednja od njih bila je Juliska Asztalos. U službi propovijedanja koristile smo jedino Bibliju jer nismo imale literature za nuđenje. Kad smo pronašle zainteresirane osobe, ponovo smo ih posjetile i posudile im literaturu.
Mnogo smo puta Juliska i ja trebale promijeniti područje gdje smo radile. To je bilo zato što bi svećenik nakon što bi saznao da smo posjećivale ‘njegove ovce’ objavio u crkvi da, ukoliko ih posjete Jehovini svjedoci, moraju to prijaviti njemu ili policiji. Kad bi nam prijateljski raspoloženi ljudi rekli za tu objavu, preselile bismo se u drugo područje.
Jednog dana Juliska i ja posjetile smo mladića koji je pokazao zanimanje. Dogovorile smo ponovni posjet kako bismo mu posudile nešto za čitanje. Ali kada smo ponovo navratile, tamo je bila policija, pa su nas uhapsili i odveli u policijsku stanicu u Dunavecse. Mladića su iskoristili kao mamac da nas uhvate. Kad smo stigle u policijsku stanicu, ondje smo vidjele svećenika pa smo znale da je i on umiješan.
Moja najgora kušnja
Tamo u policijskoj stanici ošišali su mi svu kosu i morala sam stajati naga pred desetak policajaca. Ispitivali su me želeći saznati tko je u Mađarskoj naš vođa. Objasnila sam da mi nemamo drugog vođu osim Isusa Krista. Zatim su me nemilosrdno tukli pendrecima, ali ja nisam odala svoju kršćansku braću.
Nakon toga, svezali su mi noge zajedno i držali su mi ruke iznad glave isto tako svezane. Zatim su me jedan za drugim silovali, svi osim jednog policajca. Tako su me čvrsto svezali da sam tri godine kasnije još uvijek imala ožiljke na ručnim zglobovima. Toliko su me zlostavljali da su me držali dva tjedna u podrumu dok moje krajnje teške ozljede nisu donekle zacijeljele.
Period opuštanja
Kasnije su me odveli u Nagykanizsu, u zatvor gdje su bili mnogi Jehovini svjedoci. Slijedile su dvije relativno sretne godine usprkos zatvoru. Održavali smo sve naše sastanke u tajnosti i funkcionirali smo više-manje kao skupština. Također smo imali mnoge prilike za neformalno svjedočenje. U tom sam zatvoru upoznala Olgu Slézinger, tjelesnu sestru Erzsébet Slézinger, žene koja je upoznala moju majku i mene s biblijskom istinom.
Za vrijeme 1944. nacisti su u Mađarskoj odlučili likvidirati mađarske Židove, isto tako kao što su ih sistematski ubijali u ostalim okupiranim područjima. Jednog su dana došli po Olgu i mene. Nagurali su nas u stočne vagone i, nakon vrlo teškog puta kroz Čehoslovačku, došli smo na naše odredište u južnoj Poljskoj — logor smrti Auschwitz.
Preživljavanje u Auschwitzu
Osjećala sam se sigurno kad sam bila s Olgom. Ona je bila puna humora čak i u kritičnim situacijama. Kad smo stigle u Auschwitz, pojavile smo se pred ozloglašenim dr. Mengeleom, čiji je zadatak bio da razdvoji novopridošle, one koji nisu bili sposobni za rad od tjelesno sposobnih. Ovi prvi bili su poslani u plinske komore. Kad je došao red na nas, Mengele je upitao Olgu: “Koliko imaš godina?”
Hrabro i sa smiješkom u očima odgovorila je: “20”. U stvarnosti je bila dvostruko starija. Mengele se nasmijao i pustio je da prijeđe na desnu stranu, i tako je ostala živa.
U Auschwitzu su svi logoraši bili označeni simbolima na svojoj logoraškoj odjeći — Židovi su imali Davidovu zvijezdu, a Jehovini svjedoci su imali ljubičasti trokut. Kad su nam htjeli prišiti Davidovu zvijezdu na našu odjeću, objasnile smo da smo mi Jehovini svjedoci i da želimo ljubičasti trokut. To nije bilo zato što smo se sramile našeg židovskog porijekla, nego zato što smo sada bile Jehovini svjedoci. Pokušali su nas prisiliti da prihvatimo židovski znak udarajući nas nogama i tukući nas. Ali mi smo ostale čvrste sve dok nas nisu prihvatili kao Jehovine svjedoke.
S vremenom sam neočekivano srela svoju sestru Elviru, koja je bila tri godine mlađa od mene. Cijela naša obitelj, nas sedmero, bila je odvedena u Auschwitz. Jedino su Elviru i mene priznali kao sposobne za rad. Otac, majka i naše troje braće umrli su u plinskoj komori. Elvira tada još nije bila Svjedok, pa zato nismo ostale u istom dijelu logora. Preživjela je, iselila se u Sjedinjene Države, postala Jehovin svjedok u Pittsburghu (Pennsylvania) i tamo je umrla 1973.
Preživljavanje u ostalim logorima
U zimu 1944/45, budući da su se Rusi približavali, Nijemci su odlučili evakuirati Auschwitz. I tako su nas preselili u Bergen-Belsen u sjeverni dio Njemačke. Ubrzo nakon našeg dolaska, Olgu i mene poslali su u Braunschweig. Tu smo trebale pomoći u raščišćavanju ruševina nakon intenzivnog bombardiranja savezničkih snaga. Olga i ja pretresle smo to pitanje. Kako nismo bile sigurne da li bi radeći taj posao povrijedile svoju kršćansku neutralnost, obadvije smo odlučile da ne sudjelujemo u njemu.
Naša je odluka izazvala žestoku reakciju. Tukli su nas kožnim bičevima a potom izveli pred streljački vod. Dali su nam jednu minutu da ponovo razmislimo i rekli su nam da, ukoliko ne promijenimo svoju odluku, bit ćemo strijeljane. Odgovorile smo da nam nije potrebno vrijeme za razmišljanje jer smo već odlučile. Međutim, kako zapovjednik logora nije bio prisutan, a on je jedini imao ovlast da izda nalog za strijeljanje, naše je smaknuće moralo biti odgođeno.
U međuvremenu su nas prisiljavali da cijeli dan stojimo u dvorištu logora. Čuvala su nas dva naoružana vojnika koja su se smjenjivala svaka dva sata. Nisu nam uopće davali hranu, a bilo nam je i strašno hladno budući da je bila veljača. Prošao je tjedan takvog tretmana, ali zapovjednik se nije pojavio. I tako, ukrcali su nas otraga na kamion i, na naše iznenađenje, našle smo se ponovo u Bergen-Belsenu.
Dotad smo Olga i ja već bile u teškom stanju. Izgubila sam gotovo svu kosu i imala sam visoku temperaturu. Tek s najvećim naporom sam mogla nešto raditi. Slaba juha od zelja i komadić kruha svaki dan, nisu bili dovoljni. Ali morale smo raditi jer su oni koji to nisu mogli bili pogubljeni. Sestre Njemice koje su radile sa mnom u kuhinji omogućile su mi da se odmaram. Kada su stražari došli u inspekciju, sestre su me upozorile kako bih mogla stati za radni stol pokazujući se marljivom na poslu.
Jednoga dana Olga jednostavno nije imala snage da ode na svoj posao, i nakon toga je više nismo vidjeli. Izgubila sam hrabru prijateljicu i druga, koja mi je bila od velike pomoći za vrijeme tih teških mjeseci u logoru. Kao pomazani sljedbenik našeg Gospodina Isusa Krista mora da je trenutno primila svoju nebesku nagradu (Otkrivenje 14:13).
Oslobođenje i život nakon toga
Kada je u svibnju 1945. završio rat i došlo oslobođenje, bila sam toliko slaba da se nisam mogla radovati što je tiranski jaram konačno bio slomljen; niti sam se mogla pridružiti konvojima koji su odvodili oslobođene osobe u zemlje koje su ih htjele primiti. Ostala sam tri mjeseca u bolnici dok nisam povratila snagu. Poslije toga odveli su me u Švedsku, koja je postala moj novi dom. Odmah sam stupila u vezu sa svojom kršćanskom braćom i sestrama i s vremenom sam počela sudjelovati u dragocjenoj službi propovijedanja.
Godine 1949. udala sam se za Lennarta Josefssona koji je dotad godinama služio kao putujući nadglednik Jehovinih svjedoka. On je također bio zatvoren za vrijeme II svjetskog rata jer je čuvao svoju vjeru. Naš smo zajednički život započeli kao pioniri 1. rujna 1949. i bili smo dodijeljeni u grad Borås. Za vrijeme prve godine našeg boravka tamo, svaki smo tjedan redovito vodili po deset biblijskih studija sa zainteresiranim osobama. Doživjeli smo tu radost vidjevši kako od jedne skupštine u Boråsu unutar devet godina nastaju tri, a sada ih je pet.
Nisam mogla dugo ostati pionir jer smo 1950. dobili kćerkicu, a dvije godine kasnije sina. Tako sam imala izvrsnu prednost poučavati našu djecu dragocjenoj istini koju me naučio dragi brat u Mađarskoj kad sam imala samo 16 godina, naime: “Služiti Jehovi najveća je čast koju ljudi mogu imati.”
Kad se osvrnem na svoj život, uviđam da sam iskusila istinitost onoga što je učenik Jakov napisao podsjećajući nas na Jobovu strpljivost: “Gospodin [je] milostiv i smiluje se” (Jakov 5:11). Iako sam i ja pretrpjela teške nevolje, bogato sam blagoslovljena s dvoje djece, s njihovim supružnicima i sa šest unuka — koji su svi obožavatelji Jehove. Osim toga, imam mnogo, mnogo duhovne djece i unuka, od kojih neki služe kao pioniri i misionari. Moja najveća nada sada je da sretnem svoje drage koji spavaju u smrti i da ih zagrlim kad ustanu iz svojih spomen-grobova (Ivan 5:28, 29).
[Slika na stranici 31]
U službi propovijedanja u Švedskoj nakon II svjetskog rata
[Slika na stranici 31]
Sa svojim suprugom