Tko je bio Teofil iz Antiohije?
“NAZIVAŠ me kršćaninom, kao da je neko prokletstvo nositi to ime, no što se mene tiče, izjašnjavam se kao kršćanin i nosim to ime kako bih postao od Boga ljubljen, nadajući se da ću biti pogodan za službu Bogu.”
Teofil tako započinje svoje djelo u tri sveska pod naslovom Theophilus to Autolycus. To je početak njegove borbe protiv otpada u drugom stoljeću. Teofil se odvažno predstavlja kao Kristov sljedbenik. Izgleda odlučnim urediti svoj život tako da bi postao “od Boga ljubljen”, u skladu sa značenjem svog imena na grčkom jeziku. No tko je bio Teofil? Kad je živio? I što je postigao?
Životopis
Malo se zna o Teofilovom životopisu. Odgojili su ga nekršćanski roditelji. Teofil se kasnije obratio na kršćanstvo, no to je učinio tek nakon pažljivog proučavanja Pisama. Postao je biskup skupštine u Sirijskoj Antiohiji, danas poznatoj kao Antakya u Turskoj.
U skladu s Isusovom zapovijedi, kršćani prvog stoljeća propovijedali su među stanovnicima Antiohije. Luka je zabilježio njihov uspjeh, govoreći: “Bješe ruka Božija s njima; i mnogo ih vjerovaše i obratiše se ka Gospodinu” (Djela apostolska 11:20, 21). Pod božanskim vodstvom, sljedbenici Isusa Krista postali su poznati kao kršćani. Ovaj se naziv prvi put počeo koristiti u Sirijskoj Antiohiji (Djela apostolska 11:26). Apostol Pavao je u prvom stoljeću n. e. putovao u Sirijsku Antiohiju i ona je postala njegova baza. Barnaba i Pavao, praćeni Ivanom Markom, krenuli su na svoje prvo misionarsko putovanje iz Antiohije.
Rani kršćani u Antiohiji sigurno su bili vrlo ohrabreni apostolskim posjetima njihovom gradu. Njihova oduševljena reakcija na istinu iz Božje riječi dijelom se sigurno može pripisati posjetima predstavnika vodećeg tijela iz prvog stoljeća koji su jačali vjeru (Djela apostolska 11:22, 23). Kako su samo morali biti ohrabreni kad su vidjeli da toliki stanovnici Antiohije predaju svoj život Jehovi Bogu! Međutim, Teofil je živio u Antiohiji više od 100 godina kasnije.
Povjesničar Euzebije tvrdio je da je Teofil bio šesti biskup Antiohije, računajući od vremena Kristovih apostola. Teofil je napisao značajan broj usmenih rasprava i refutacija hereze. Ubraja se među dvanaestak kršćanskih apologeta svog vremena.
Pogled na njegove spise
Odgovarajući na prijašnji dijalog, Teofil piše poganinu Autoliku, započinjući ovako: “Tečan govor i elegantan stil pružaju bijednim ljudima čiji je um iskvaren zadovoljstvo i takvo hvastanje koje godi taštini.” Teofil objašnjava, govoreći: “Ljubitelj istine ne obraća pažnju na cifraste govore, već ispituje pravi smisao govora (...). Obasuo si me praznim riječima, hvastajući se svojim bogovima od drva i kamena, tučenima i lijevanima, rezanima i klesanima, koji niti vide niti čuju, jer su idoli i djelo ruku čovječjih.” (Usporedi Psalam 115:4-8.)
Teofil razotkriva zabludu idolopoklonstva. Svojim karakterističnim načinom pisanja, on elokventno, iako s puno suvišnih riječi, nastoji objasniti stvarnu prirodu pravog Boga. On objašnjava: “Božja je pojava neizreciva i neopisiva i ne može se vidjeti tjelesnim očima. Jer u slavi je On neshvatljiv, u veličini nedokučiv, u visini nepojmljiv, u snazi neusporediv, u mudrosti nedostižan, u dobroti neponovljiv, u dobrohotnosti neizreciv.”
Nadovezujući se na ovaj opis Boga, Teofil nastavlja: “No on je Gospodin, jer On vlada univerzumom; Otac, jer je prije svih stvari; Oblikovatelj i Tvorac, jer On je stvoritelj i tvorac univerzuma; Najviši, jer je iznad svega; i Svemoćni, jer On Sâm vlada svime i obuhvaća sve.”
Usredotočivši se zatim na određena Božja ostvarenja, Teofil nastavlja na način karakterističan za njegov temeljit i ponešto ponavljački stil, govoreći: “Jer nebo je Njegovo djelo, Zemlja je Njegovo djelo stvaranja, more je Njegovih ruku djelo; čovjek je Njegovo stvorenje i Njegov odraz; Sunce, Mjesec i zvijezde Njegove su tvorevine, načinjene za znamenje i za godišnja doba, i dane, i godine, kako bi služile i robovale čovjeku; i sve je stvari Bog sastavio iz onih koje nisu postojale u one koje postoje, kako bi se Njegovim djelima objavila i razumjela Njegova veličina.”
Daljnji primjer Teofilovog napada na lažne bogove svog vremena vidi se u sljedećim riječima upućenim Autoliku: “Imena onih koje, kako kažeš, obožavaš, imena su mrtvih ljudi. (...) A kakvi su oni ljudi bili? Zar se nije otkrilo da je Saturn ljudožder, koji uništava i proždire vlastitu djecu? A ako spominješ njegovog sina Jupitera, (...) kako ga je dojila koza (...). I njegova druga djela — njegov incest i preljub i pohotu.”
Proširujući svoje dokazivanje, Teofil potkrepljuje svoj otpor prema poganskom idolopoklonstvu. On piše: “Trebam li dalje nabrajati mnoštvo životinja koje su obožavali Egipćani, i gmazove i stoku i divlje zvijeri i ptice i riječne ribe (...). Grci i druge nacije obožavaju kamenje i drvo te druge vrste materijalnih tvari.” “No Boga, živog i pravog Boga, ja obožavam”, izjavljuje Teofil. (Usporedi 2. Samuelovu 22:47; Djela apostolska 14:15; Rimljanima 1:22, 23.)
Vrijedno svjedočanstvo
Upozorenja i opomene u Teofilovom djelu u tri sveska u kojem opovrgava Autolikove tvrdnje imaju mnoga obilježja i detaljni su. Drugi Teofilovi spisi bili su usmjereni protiv Hermogena i Marciona. Pored toga, pisao je knjige za poduku i edifikaciju, dodajući komentare o Evanđeljima. Međutim, sačuvane su samo tri knjige upućene Autoliku, sadržane u jednom manuskriptu.
Prva je knjiga apologija pisana Autoliku u obranu kršćanske vjere. U drugoj knjizi Autoliku navodi argumente protiv popularne poganske religije, spekulacija, filozofa i pjesnika. U Teofilovoj trećoj knjizi uspoređuje se poganska literatura s Pismima.
Na početku Teofilove treće knjige, Autolik je očito još uvijek mislio da je Riječ istine neka prazna priča. Teofil optužuje Autolika, tvrdeći: “Ti dragovoljno trpiš budale. Inače te nerazumni ljudi ne bi naveli da se prepustiš praznim riječima i da povjeruješ u prevladavajuće glasine.”
Što su bile te “prevladavajuće glasine”? Teofil otkriva njihov izvor. Klevetnici nas “bezbožnim usnama lažno optužuju, [nas] koji smo obožavatelji Boga i koji se nazivamo kršćanima, tvrdeći da su nam sve žene zajedničke i da živimo promiskuitetno; i da čak vršimo incest s vlastitim sestrama i da, što je najbezbožnije i najnečovječnije od svega, jedemo ljudsko meso”. Teofil se borio kako bi suzbio ovo krajnje pogrešno pogansko gledište o onima koji su se izjašnjavali kao kršćani u drugom stoljeću. Poslužio se svjetlom istine sadržanim u Božjoj nadahnutoj Riječi (Matej 5:11, 12).
O Teofilovom dobrom poznavanju Božje riječi svjedoči njegovo često korištenje hebrejskog i grčkog biblijskog teksta te često upućivanje na njega. Bio je jedan od najranijih komentatora Evanđelja. Teofilova mnoga ukazivanja na Pisma pružaju bogat uvid u razmišljanje koje je prevladavalo u njegovo vrijeme. Koristio je svoje poznavanje nadahnutih spisa kako bi pokazao njihovu neizmjernu superiornost u odnosu na pogansku filozofiju.
Način na koji je Teofil organizirao građu, njegov didaktičan ton i ponavljački stil možda se nekome ne dopadaju. Danas ne možemo reći u kojoj je mjeri prorečeni otpad možda utjecao na točnost njegovih shvaćanja (2. Solunjanima 2:3-12). No sve do svoje smrti, oko 182. n. e., Teofil je očito bio neumoran apologet, čija su djela zanimljiva pravim kršćanima u naše suvremeno doba.
[Slika na stranici 30]
Teofil je odvažno pobijao Autolikove argumente
[Zahvala na stranici 28]
Ilustracije na 28. i 30. stranici jesu reprodukcije iz Illustrirte Pracht - Bibel/Heilige Schrift des Alten und Neuen Testaments, nach der deutschen Uebersetzung D. Martin Luther’s