Što kaže Biblija?
Preljub — oprostiti ili ne oprostiti?
“PRAŠTAJTE ako što imate na koga: da i otac vaš koji je na nebesima oprosti vama pogrješke vaše” (Marko 11:25). Ove Isusove riječi povlače za sobom neka ozbiljna pitanja u slučaju da preljub potrese brak: Mora li nedužna kršćanka oprostiti svom partneru i ne dirati u brak?a Ako se odluči za razvod, da li ugrožava svoj položaj pred Bogom? Pogledajmo kako Biblija pomaže odgovoriti na ova pitanja.
Moraš li uvijek oprostiti?
Da li Isusove riječi, “praštajte ako što imate na koga”, znače da je kršćanka u svim slučajevima — uključujući i onda kad partner napravi preljub — dužna oprostiti? Isusova izjava mora se razumjeti u svjetlu drugih komentara koje je on dao u vezi s opraštanjem.
Naprimjer, iz Isusovih riječi zabilježenih u Luki 17:3, 4 učimo važno načelo o opraštanju: “Ako ti sagriješi brat tvoj, nakaraj ga; pa ako se pokaje, oprosti mu. I ako ti sedam puta na dan sagriješi, i sedam puta na dan dodje k tebi i reče: kajem se, oprosti mu” (naglašeno od nas). Naravno, u slučajevima ozbiljnog grijeha, povrijeđenu se osobu ohrabruje da nastoji oprostiti ako postoji iskreno pokajanje. Sam Jehova gleda tako na stvari; da bismo primili božansko oproštenje moramo se iskreno pokajati (Luka 3:3; Djela apostolska 2:38; 8:22).
Međutim, to isto tako pokazuje da je, ako se preljubnički bračni partner ne kaje, odbijajući prihvatiti odgovornost za svoj grijeh, razumljivo ako nedužan bračni partner odluči da ne oprosti. (Usporedi 1. Ivanova 1:8, 9.)
Oproštenje — što je s posljedicama grijeha?
A što ako se preljubnik kaje? Kad postoji pokajanje, postoji temelj za oproštenje. No, da li oproštenje znači da je prestupnik izuzet od svih posljedica svog neispravnog puta? Razmotri neke primjere Jehovinog opraštanja.
Kad su se Izraelci pobunili nakon što su saslušali deset uhoda koji su dali loš izvještaj o zemlji Kanaan, Mojsije se zauzeo kod Jehove: “Oprosti bezakonje ovomu narodu.” Jehova je odgovorio: “Praštam po riječi tvojoj.” Da li je to značilo da su prestupnici bili izuzeti od svih posljedica svojih postupaka? Jehova je nastavio: “Ti ljudi koji (...) ne poslušaše riječi moje, ne će vidjeti zemlje koju sa zakletvom obećah ocima njihovijem” (4. Mojsijeva 14:19-23). Jehova se pokazao istinitim u odnosu na svoju riječ; ta starija generacija — s iznimkom Jozue i Kaleba — nije vidjela Obećanu zemlju (4. Mojsijeva 26:64, 65).
Slično tome, kad je prorok Natan ukorio kralja Davida zbog njegovog grijeha s Betsabejom, pokajnički David je priznao: “Sagriješio sam protiv Jahve.” Natan je zatim rekao Davidu: “Jahve ti oprašta tvoj grijeh” (2. Samuelova 12:13, St). No, iako je Jehova oprostio Davidu, David je preostali dio svog života trpio posljedice svog grijeha (2. Samuelova 12:9-14; vidi također 2. Samuelova, 24. poglavlje).
Ovi primjeri božanskog opraštanja ističu važnu lekciju: Mi ne možemo nekažnjeno griješiti (Galaćanima 6:7, 8). Pokajnički grešnik, iako je možda dobio oproštenje, nije obavezno pošteđen posljedica svog neispravnog puta. Znači li to da nedužna partnerica može oprostiti preljubniku — barem u smislu da napusti ogorčenu ljutnju — a ipak odlučiti da se razvede od njega?
Opraštanje i razvod
Isus je tokom svoje službe u tri prilike govorio o razvodu (Matej 5:32; 19:3-9; Luka 16:18). Zanimljivo je da ni u jednom od tih razgovora Isus nije spomenuo opraštanje. Naprimjer, kako stoji u Mateju 19:9, rekao je: “Tko otpusti svoju ženu — osim zbog bludništva — te se oženi drugom, čini preljub” (St). Kad je rekao “osim zbog bludništva”, Isus je potvrdio da bi spolni nemoral dao nedužnoj partnerici pravo, ili biblijski temelj, za razvod. Ipak, Isus nije rekao da se nedužna partnerica treba razvesti. No, dao je jasno razumjeti da ona to može napraviti.
Brak je veza koja povezuje dvoje ljudi zajedno (Rimljanima 7:2). No, kad je jedan od njih nevjeran, veza se može prekinuti. U takvim slučajevima nedužni bračni partner zapravo se nalazi pred dvije odluke. Prva: Treba li oprostiti? Kao što smo vidjeli, ovdje je značajan faktor to da li se preljubnik iskreno kaje ili ne. Kad postoji pokajanje, nedužni bračni partner s vremenom može oprostiti — barem u smislu da se prestane ljutiti.
Druga odluka glasi: Treba li ona tražiti razvod? Zašto bi trebalo postavljati ovo pitanje ako mu je oprostila?b Pa, što ako ona ima opravdane razloge za zabrinutost zbog vlastite sigurnosti i sigurnosti svoje djece, naročito ako ih je njen muž već prije zlostavljao? Ili što ako postoje strahovanja da će se zaraziti spolno prenosivom bolešću? Ili ako duboko u sebi osjeća da mu, zbog njegove nevjere, više ne može vjerovati u odnosu muž-žena? U takvim je situacijama lako moguće da nedužni bračni partner oprosti svom bračnom partneru koji je sagriješio (u smislu da napusti ljutnju), a ipak odluči da se razvede od njega jer ne želi više živjeti s njim. Napuštanje ljutnje može joj pomoći da nastavi živjeti svojim životom. To također može pomoći da bilo kakvi neophodni budući poslovi s preljubnikom ostanu uljudniji.
Da li će se tražiti razvod od nevjernog bračnog partnera osobna je odluka, odluka koju nedužna partnerica treba donijeti nakon što je pažljivo i u molitvi odvagnula sve faktore koji su u to uključeni (Psalam 55:22). Drugi nemaju pravo pokušavati diktirati nedužnoj bračnoj partnerici ili vršiti pritisak na nju da odluči ovako ili onako. (Usporedi Galaćanima 6:5.) Sjeti se da Isus nije rekao što bi nedužan bračni partner trebao napraviti. Očito je, dakle, da oni koji se odluče za razvod na ispravnim biblijskim temeljima ne izazivaju Jehovino negodovanje.
[Bilješke]
a Iako ćemo ovdje na nedužnog bračnog partnera ukazivati zamjenicom “ona”, načela koja se razmatraju jednako se primjenjuju kad je nedužni bračni partner kršćanski muškarac.
b Ponovnim stupanjem u spolne odnose, nedužna partnerica pokazala bi da je odlučila pomiriti se sa svojim partnerom koji je sagriješio. Ona bi time poništila svaki biblijski temelj za razvod.
[Zahvala na stranici 10]
Life