Biblija je po mnogočemu jedinstvena vjerska knjiga. Nijedan drugi vjerski tekst nije oblikovao vjerovanja tolikog broja ljudi tijekom tako dugog vremenskog razdoblja. S druge strane, nijednu drugu knjigu nisu toliko pomno izučavali niti toliko kritizirali.

Naprimjer, neki bibličari sumnjaju u to da današnje Biblije točno prenose izvorni biblijski tekst. “Jednostavno ne možemo biti sigurni da smo točno utvrdili kako je glasio izvorni tekst”, kaže jedan profesor religijskih znanosti. “Dostupni su nam samo prijepisi koji sadrže mnoštvo grešaka. Velika većina tih prijepisa nastala je stotinama godina nakon izvornih tekstova i, po svemu sudeći, razlikuje se od njih u tisuću detalja.”

Drugi pak sumnjaju u vjerodostojnost Biblije zbog vlastitih vjerskih uvjerenja. Naprimjer, Faizala su roditelji, koji nisu kršćani, odmalena učili da Biblija jest sveta knjiga, ali da je s vremenom izmijenjena. “Zbog toga sam bio pomalo sumnjičav kad je netko želio sa mnom razgovarati o Bibliji”, kaže Faizal. “Na kraju krajeva, nitko nema Bibliju u izvornom obliku. Njen je tekst izmijenjen.”

Trebamo li se uopće zamarati time je li biblijski tekst doživio neke promjene? Razmislite o sljedećim pitanjima: Možemo li vjerovati utješnim biblijskim obećanjima o budućnosti ako ne znamo jesu li ona uistinu bila zapisana u izvornom tekstu? (Rimljanima 15:4). Što ako se današnji prijevodi Biblije temelje na rukopisima koji su puni grešaka nastalih uslijed prepisivanja? Biste li se u tom slučaju vodili biblijskim načelima pri donošenju odluka koje se tiču zaposlenja, obitelji ili vjerskih uvjerenja?

Iako izvorni primjerci biblijskih knjiga više ne postoje, na raspolaganju nam stoje mnogi biblijski prijevodi iz starog doba te tisuće rukopisa. Kako su ti rukopisi opstali iako su bili izrađeni od propadljivih materijala, iako su ih mnogi neprijatelji htjeli uništiti i iako su neki pokušali promijeniti njihov tekst? Kako nam činjenica da su ti rukopisi preživjeli unatoč svemu tome može ojačati povjerenje u vjerodostojnost Biblije koju danas posjedujemo? Odgovore na ta pitanja dobit ćemo u sljedećim člancima. U nastavku pročitajte zanimljivu priču o tome kako je Biblija sačuvana do današnjeg dana.

ŠTO JE PRIJETILO OPSTANKU BIBLIJE: Pisci i prepisivači Biblije pisali su prvenstveno na papirusu i pergamentua (2. Timoteju 4:13). Zašto je korištenje tih materijala ugrozilo opstanak Biblije?

Papirus se lako kida, gubi boju i postupno postaje sve tanji. “List papirusa može s vremenom toliko propasti da naposljetku od njega ostane samo mreža vlakana i šaka prašine”, kažu egiptolozi Richard Parkinson i Stephen Quirke. “Na pohranjenom papirusnom svitku može se pojaviti plijesan ili svitak može istrunuti zbog vlage, a ako je zakopan u zemlji, mogu ga pojesti glodavci ili kukci, naročito termiti.” Neki su papirusi, nakon što su otkriveni, bili izloženi jakom svjetlu ili vlazi, što je ubrzalo njihovo propadanje.

Pergament je trajniji materijal od papirusa, ali i on propada ako se njime pogrešno rukuje ili ako je izložen ekstremnim temperaturama, vlazi ili svjetlu.b Poput papirusa, i pergament je prava poslastica za kukce. Zbog svega navedenog u knjizi Everyday Writing in the Graeco-Roman East stoji da je “preživljavanje starih rukopisa više iznimka nego pravilo”. Da su se biblijski rukopisi raspali, zauvijek bi nestala i poruka zapisana u njima.

KAKO JE BIBLIJA PREŽIVJELA: Prema židovskom zakonu, svaki je kralj morao sam prepisati Mojsijev zakon, odnosno prvih pet knjiga Biblije (5. Mojsijeva 17:18). Osim toga, profesionalni prepisivači načinili su toliko prijepisa da se u 1. stoljeću svete spise moglo pronaći u sinagogama diljem Izraela, pa čak i u udaljenoj Makedoniji (Luka 4:16, 17; Djela apostolska 17:11). Kako su neki vrlo stari rukopisi preživjeli sve do danas?

“Židovi su imali običaj stavljati svitke svetih spisa u vrčeve ili ćupove kako bi ih sačuvali”, kaže izučavatelj Novog zavjeta Philip Comfort. Kršćani su, po svemu sudeći, nastavili tu tradiciju. Zbog toga su neki stari biblijski rukopisi pronađeni u glinenim ćupovima, u mračnim spremištima i pećinama te u iznimno sušnim predjelima.

KONAČNI ISHOD: Tisuće ulomaka biblijskih rukopisa, od kojih su neki nastali prije više od 2 000 godina, preživjelo je sve do današnjeg dana. Nijedan drugi drevni tekst nema toliko sačuvanih rukopisa iz starog doba.

ŠTO JE PRIJETILO OPSTANKU BIBLIJE: Mnogi politički i vjerski vođe imali su ciljeve koji su se kosili s biblijskim učenjima. Često su koristili svoj položaj kako bi spriječili ljude da posjeduju, prepisuju, tiskaju ili pak prevode Bibliju. Navest ćemo samo dva primjera.

• Otprilike 167. pr. n. e.: Seleukidski kralj Antioh Epifan, koji je pokušao prisiliti Židove da počnu štovati grčke bogove, naredio je da svi primjerci hebrejskih knjiga Biblije budu uništeni. Njegovi ljudi “trgali su i spaljivali svitke Zakona koje su pronašli te ubijali sve one koji su ih čitali kako bi se ohrabrili i utješili”, napisao je povjesničar Heinrich Graetz.

• Srednji vijek: Neki istaknuti pripadnici Katoličke crkve kojima je smetalo što laici umjesto katoličke dogme propovijedaju biblijska učenja proglasili su heretikom svakog laika koji je posjedovao bilo koju biblijsku knjigu osim Psalama na latinskom. Na jednom crkvenom saboru odanim je vjernicima izdana naredba da “marljivo, savjesno i redovito traže heretike (...) tako da pretražuju sve kuće i podzemne prostorije koje im djeluju sumnjivo”. Odlučeno je i da “kuća u kojoj se pronađe heretik treba biti uništena”.

Da su neprijatelji uspjeli uništiti Bibliju, njena bi poruka zauvijek nestala.

KAKO JE BIBLIJA PREŽIVJELA: Kralj Antioh usmjerio je sva svoja nastojanja na to da uništi primjerke svetih spisa u Izraelu. Međutim, Židovi su dotad već bili osnovali svoje zajednice u mnogim drugim zemljama. Zapravo, povjesničari procjenjuju da je u 1. stoljeću više od 60 posto Židova živjelo izvan Izraela. U svojim su sinagogama čuvali primjerke svetih spisa — onih istih spisa koje su kasnije koristile buduće generacije, a među njima su bili i kršćani (Djela apostolska 15:21).

Ljudi koji su cijenili Bibliju hrabro su prevodili i prepisivali svete spise i u srednjem vijeku iako su zbog toga bili izloženi progonu. Procjenjuje se da su neki dijelovi Biblije bili prevedeni na čak 33 jezika i prije nego što je sredinom 15. stoljeća izumljen tisak pomičnim slovima. Nakon toga Biblija se počela prevoditi i tiskati u dotad neviđenim razmjerima.

KONAČNI ISHOD: Iako su moćni kraljevi i vjerski vođe koji su skrenuli s pravog puta pokušavali uništiti Bibliju, ona je postala najtiražnija i najprevođenija knjiga u povijesti. Snažno je utjecala na pravni sustav i jezik nekih zemalja te na živote milijuna ljudi.

ŠTO JE PRIJETILO OPSTANKU BIBLIJE: Biblija je odoljela zubu vremena i žestokom progonu svojih neprijatelja. No bila je izložena još jednoj opasnosti. Naime, neki prepisivači i prevoditelji pokušali su unijeti izmjene u sam biblijski tekst. Ponekad su prilagođavali tekst Biblije kako bi podupirao njihova vjerska uvjerenja umjesto da su svoja uvjerenja oblikovali prema biblijskim učenjima. Osvrnimo se na nekoliko primjera.

• Mjesto gdje treba štovati Boga: Pisci Samarijskog Petoknjižja,a koje je nastalo između 4. i 2. stoljeća pr. n. e., dodali su nakon 2. Mojsijeve 20:17 sljedeće riječi: “Na gori Gerizimu. Ondje ćeš podići žrtvenik.” Samarićani su tako željeli prikazati da je njihova odluka da sagrade hram na gori Gerizimu utemeljena na svetim spisima.

• Trojstvo: Manje od 300 godina nakon što je Biblija bila dovršena, jedan pisac koji je vjerovao u Trojstvo dodao je u 1. Ivanovu 5:7 ove riječi: “Na nebu: Otac, Riječ, i sveti Duh; i ovo je troje jedno.” Tih riječi nema u izvornom biblijskom tekstu. Prema riječima bibličara Brucea Metzgera, te su se riječi “od 6. stoljeća naovamo (...) sve češće pojavljivale u rukopisima starih latinskih prijevoda i [latinske] Vulgate”.

• Božje ime: Pozivajući se na židovsko praznovjerje, mnogi prevoditelji Biblije odlučili su ukloniti Božje ime iz Biblije. Zamijenili su ga titulama kao što su “Bog” ili “Gospodin”, koje se u Bibliji ne koriste samo za Stvoritelja nego i za ljude, idole, pa čak i za Đavla (Ivan 10:34, 35; 1. Korinćanima 8:5, 6; 2. Korinćanima 4:4).b

KAKO JE BIBLIJA PREŽIVJELA: Kao prvo, iako su neki prepisivači Biblije bili nemarni ili su čak namjerno unosili promjene u tekst, mnogi drugi bili su vrlo vješti i pedantni. U razdoblju od 6. do 10. stoljeća masoreti su prepisivali hebrejske knjige Biblije i tako je nastao masoretski tekst. Prema predaji, oni su brojili riječi i slova kako bi se uvjerili da im se nisu potkrale neke greške. Kad su smatrali da se u oglednom primjerku nalazi pogreška, stavljali su primjedbe u svoj prijepis, na rub teksta. Nisu željeli unositi promjene u sam biblijski tekst. Profesor Moshe Goshen-Gottstein rekao je da bi “namjerno zadiranje u tekst za njih bilo ravno svetogrđu”.

Kao drugo, ogroman broj rukopisa koji je danas dostupan pomaže bibličarima da uoče pogreške. Naprimjer, vjerski su vođe stoljećima tvrdili da njihovi latinski prijevodi Biblije sadrže tekst koji odgovara izvorniku. Međutim, u 1. Ivanovu 5:7 umetnuli su riječi koje smo ranije citirali, a kojima se prenosi krivi smisao. Te su se riječi pojavile čak i u cijenjenom engleskom prijevodu King James. Može ih se naći i u nekim hrvatskim prijevodima, naprimjer u ranim izdanjima Ivana Šarića. No što su otkrili rukopisi koji su kasnije pronađeni? Bruce Metzger napisao je: “Taj ulomak [umetnut u 1. Ivanovu 5:7] ne postoji u rukopisima nijednog starog prijevoda (na sirijskom, koptskom, armenskom, etiopskom, arapskom, staroslavenskom). Iznimka su jedino latinski prijevodi.” Zbog toga je taj ulomak uklonjen iz revidiranih izdanja prijevoda King James i iz drugih biblijskih prijevoda.

Dokazuju li stariji rukopisi da je tekst današnjih Biblija točan? Kad su 1947. otkriveni Svici s Mrtvog mora, bibličari su napokon mogli usporediti hebrejski masoretski tekst s biblijskim svicima koji su nastali više od tisuću godina ranije. Jedan član uređivačkog odbora Svitaka s Mrtvog mora komentirao je jedan od pronađenih svitaka i rekao da on “nepobitno dokazuje kako su židovski prepisivači u razdoblju dužem od tisuću godina vrlo točno i brižljivo prepisivali biblijski tekst”.

U knjižnici Chester Beatty u irskom gradu Dublinu nalazi se zbirka papirusnih rukopisa s ulomcima iz gotovo svih knjiga grčkog dijela Biblije, uključujući i rukopise koji su nastali u 2. stoljeću, samo stotinjak godina nakon što je Biblija bila dovršena. U djelu The Anchor Bible Dictionary stoji: “Iako ti papirusni rukopisi pružaju pregršt novih informacija o tekstualnim detaljima, oni isto tako dokazuju da se prijepisi biblijskih tekstova koji su nastali kroz povijest izvanredno podudaraju.”

KONAČNI ISHOD: Starost rukopisa i velik broj dostupnih primjeraka nisu nedostatak, nego doprinose boljem razumijevanju biblijskog teksta. Komentirajući grčke knjige Biblije, Sir Frederic Kenyon rekao je: “Ni za jednu drugu knjigu iz drevnog doba ne postoji toliko starih rukopisa koji potvrđuju njenu točnost, pa nijedan nepristran učenjak ne može poreći da je tekst koji je došao do nas u osnovi pouzdan.” A kad je riječ o hebrejskim knjigama Biblije, hebreist William Henry Green izjavio je: “Sa sigurnošću se može reći da nijedno drugo djelo iz starog doba nije sačuvano u obliku koji tako vjerno prenosi izvornu poruku.”

Usprkos svemu Biblija je opstala sve do današnjeg dana. Zahvaljujući tome ona nam je dostupna i možemo je čitati. Kad odaberemo dobar prijevod, možemo biti sigurni da čitamo tekst koji vjerno prenosi izvornu biblijsku poruku.a No zašto je Biblija uspjela preživjeti — često na nevjerojatan način — iako je bila zapisana na propadljivim materijalima, iako je bila izložena žestokim napadima neprijatelja i iako su neki namjerno mijenjali njen tekst? Zašto je ta knjiga toliko posebna?

Mnogi koji proučavaju Bibliju došli su do istog zaključka kao i apostol Pavao, koji je napisao: “Sve je Pismo nadahnuto od Boga” (2. Timoteju 3:16). Oni smatraju da je Biblija preživjela zato što je jedinstvena knjiga, Riječ Božja, i zato što se Bog pobrinuo da ostane sačuvana do današnjeg dana. Faizal, kojeg smo citirali u uvodnom članku, odlučio je ispitati je li to doista tako, pa je počeo proučavati Bibliju. Ubrzo je došao do neočekivanih spoznaja. Postalo mu je jasno da mnogo toga što naučavaju kršćanske crkve zapravo ne potječe iz Božje Riječi. Osim toga, bio je duboko dirnut kad je saznao što ta knjiga govori o Božjem naumu sa Zemljom.

“Uvjeren sam da je Biblija koju imamo dar od Boga”, kaže on. “Uostalom, ako Bog može stvoriti svemir, onda sigurno ima moć dati nam jednu knjigu i pobrinuti se da ona bude sačuvana. Tvrditi da to nije moguće značilo bi osporavati Božju moć. A tko sam ja da osporavam moć Svemogućeg Boga?” (Izaija 40:8).