Moldavija

Moldavija, koja se nalazi na istočnoj strani velikog luka Karpata, područje je plodnih ravnica, dubokih dolina i gudura te obronaka prekrivenih gustom šumom. U tom raznolikom kraju, koji obuhvaća područje od 34 000 kvadratnih kilometara, žive razne životinje, uključujući i lisice, vukove, zečeve, jazavce, jelene, velike lasice, mrke tvorove i divlje svinje.

Zahvaljujući plodnoj zemlji crnici i pretežno umjerenoj klimi, voće, povrće, žitarice i drugi poljoprivredni proizvodi daju izvrstan urod. Navodnjavanje i odvođenje vode ne predstavljaju nikakav problem budući da Moldavija ima oko 2 200 prirodnih izvora te oko 3 000 rijeka i potoka, a svi oni otječu na jug, u Crno more. Brzi Dnjestar najveća je rijeka, koja je plovna kroz veći dio Moldavije. Veći dio te rijeke ujedno čini granicu s Ukrajinom, s kojom Moldavija graniči na sjeveru, istoku i jugu, ili pak teče paralelno s njom. Rijeka Prut, pritok Dunava, dijeli Moldaviju i Rumunjsku, koja se nalazi s njene zapadne strane.

Burna prošlost Moldavije

Zemlja između Dnjestra i Pruta, koja se stoljećima zvala Besarabija odnosno Moldavska, nalazi se na glavnom kopnenom putu za Europu. U prvom tisućljeću pr. n. e. to je područje pripadalo Skitiji. Kasnije je ono djelomično pripalo Rimskom Carstvu. Burna prošlost Moldavske također uključuje najezde drugih naroda, kao što su Goti, Huni i Avari. U 13. i 14. stoljeću Moldavska je bila vazalna država Tatarima, a u 16. stoljeću pripala je Otomanskom Carstvu. Godine 1812. prema Bukureštanskom miru Turci su Besarabiju i pola Moldavske predali Rusima. U to je vrijeme čitavo to područje nazvano Besarabija.

Godine 1918. Besarabija je pripojena Rumunjskoj. No u jednom kratkom periodu 1940. te zatim od 1944. ponovno je pripala Rusiji. Pod Sovjetskim Savezom to se područje zvalo Moldavska Sovjetska Socijalistička Republika (SSR). Kad je sovjetski komunizam na koncu pao, Moldavska SSR prekinula je svoje veze s Moskvom te je 27. kolovoza 1991. postala nezavisna Republika Moldavija.a Njen glavni grad je Kišinjev.

Tijekom 1960-ih u Moldaviji je naglo porastao broj stanovnika, no od 1970. prirast stanovnika se smanjio i ostao na toj razini. Sada Moldavija ima oko 4,3 milijuna stanovnika. Mnogi Moldavci rade u glavnoj moldavskoj privrednoj grani, na proizvodnji vina, koja sačinjava otprilike 3 posto svjetske proizvodnje. Moldavska vina naročito su popularna u Rusiji i istočnoj Europi. (Vidi okvir na 71. stranici.) No Moldaviju krasi jedan puno veći vinograd, koji donosi najdragocjeniji plod — plod hvale Jehovi.

‘Vinograd koji rađa crvenim vinom’

Preko proroka Izaije Jehova je duhovni Izrael opisao kao ‘vinograd koji rađa crvenim vinom’. Kao što je i prorečeno, taj simbolični vinograd napunio je “sav svijet plodovima”, odnosno izvrsnom duhovnom hranom (Iza. 27:2-6, St). Tako su se pomazanim kršćanima postepeno počeli pridruživati milijuni ‘drugih ovaca’ (Ivan 10:16).

Jehovin narod u Moldaviji veoma je radostan što može sudjelovati u ispunjenju tog divnog proročanstva. Zahvaljujući tome što Jehovina organizacija stalno u izobilju donosi duhovne plodove, Moldavija sada ima omjer od 1 objavitelja na 229 stanovnika. U jednom je selu čak svaka četvrta osoba Jehovin svjedok!

No, kao što ćemo vidjeti, taj porast pratile su i mnoge teške kušnje. Skoro 70 godina rumunjska monarhija, fašisti i komunisti zabranjivali su djelo Božjeg naroda te progonili i zatvarali njegove pripadnike. Unatoč tome, Jehova je u Moldaviji, jednako kao i u drugim dijelovima svijeta, djelovao u skladu sa svojim proročanskim riječima o svom duhovnom “vinogradu koji rađa crvenim vinom”. Preko Izaije je rekao: “Ja Jehova čuvam ga, u svako doba zaljevaću ga; dan i noć čuvaću ga da ga tko ne ošteti” (Iza. 27:2, 3). Dok budeš razmišljao o povijesti Jehovinog naroda u Moldaviji, neka njegov primjer hrabrosti i vjere ojača tvoju odlučnost da nastaviš donositi dobar plod na hvalu Jehovi, bez obzira na to na koje te načine naš protivnik Sotona pokušavao u tome zaustaviti.

Russell posjećuje Moldaviju

Doslovna vinova loza koja nakon nekog vremena počne donositi plod u početku je bila tek nježna mladica. Slično je bilo i s duhovnim rastom u Moldaviji. Pogledajmo kako su se uz Jehovinu pomoć nježni izdanci razvili u snažnu vinovu lozu koja danas u Moldaviji donosi plod (1. Kor. 3:6). Naše razmatranje vodi nas na kraj 19. stoljeća, kad je Istraživač Biblije Charles Taze Russell tijekom svog putovanja po Europi posjetio ovu zemlju.

U izdanju Sionske kule stražare i glasnika Kristove prisutnosti od rujna 1891. Russell je izvijestio da je posjetio dom židovskog odvjetnika i kršćanina Josifa Rabinoviča. “Jedno od dosad najzanimljivijih iskustava”, rekao je Russell, “naš je posjet bratu Josifu Rabinoviču, koji živi u Kišinjevu (Rusija) [sada Moldavija]. On i čitava njegova obitelj, koja vjeruje u Gospodina Isusa, srdačno su nas dočekali. (...) Josif je dobro upoznat s učenjima SVANUĆA [serija knjiga Svanuće Tisućugodišnje vladavine] i u potpunosti se slaže s njima.” Tijekom svojih biblijskih razgovora njih dvojica složila su se u vezi s mnogim biblijskim učenjima, na što ukazuje i činjenica da je brat Russell svog prijatelja iz Moldavije nazvao ‘bratom Rabinovičem’.

Rabinovič i njegova obitelj aktivno su pomagali Židovima, kojih je u Kišinjevu bilo više od 50 000, da prihvate Krista i mesijansku nadu. Russell je naveo da se uz Rabinovičevu kuću i ured nalazi “novi, lijepo uređeni dom molitve, koji može primiti otprilike sto dvadeset pet osoba”. Rabinovič je također imao novi tiskarski stroj na ručni pogon, koji je koristio za tiskanje traktata namijenjenih posebno Židovima. Nakon otprilike šest godina, 1897, Rabinovič je Russellu poslao pismo u kojem je stajalo: “Dragi moj brate Russell! Na kraju ove godine jednostavno ne mogu, a da ti se ne zahvalim za duhovno zadovoljstvo koje mi pružaš putem svog časopisa SIONSKA KULA STRAŽARA, koji redovito primam i izuzetno cijenim. On je za mene poput broda koji mi izdaleka donosi duhovnu hranu.” No premda je ovaj čovjek, porijeklom Židov, toliko volio biblijsku istinu te je revno prenosio drugima, prošlo je još 30 godina dok sjeme Kraljevstva u Moldaviji nije pustilo čvrsto korijenje i počelo donositi plod (Mat. 13:1-8, 18-23).

Prvi svjetski rat — mnogi gube nadu

Velike političke promjene koje su u Europi nastupile u vrijeme Prvog svjetskog rata stvorile su u Moldaviji plodno tlo za sijanje sjemena Kraljevstva. Kad je Veliki rat, kako su ga tada nazivali, završio, Moldavija je raskinula svoje veze s Rusijom, u kojoj su vlast preuzeli komunisti, te se ujedinila s Rumunjskom. Nakon što su bili svjedoci ratnih strahota, mnogi moldavski vojnici kući su se vratili potpuno razočarani. Mnoge su roditelji odgajali da budu odani Pravoslavnoj crkvi, no sada su se u njima javile sumnje u vezi s njenim učenjima.

Jedna takva osoba bio je Ion Andronic, koji se 1919. vratio u svoje rodno selo Corjeuţi. Njegov interes za Bibliju porastao je dok je kao ratni zarobljenik razgovarao s adventistima i baptistima. Iz kažnjeničkog logora kući je donio Bibliju te je sa svojom obitelji i susjedima razgovarao o njenoj poruci, što je pobudilo i njihovo zanimanje.

Ilie Groza bio je jedan od njegovih susjeda. On je za vrijeme rata bio u Sjedinjenim Državama, a kući se vratio s primjerkom Novog zavjeta, koji je nabavio na svom putovanju. Budući da su kao susjedi bili veoma bliski, obitelji Andronic i Groza počele su zajedno razmatrati Božju Riječ. Također su nabavile literaturu koju su objavljivali Istraživači Biblije, kako su se tada zvali Jehovini svjedoci.

Kći Ilia Groze, Ioana, prisjeća se: “Mislim da sam imala tek šest godina kad je naša obitelj prvi put dobila literaturu Istraživača Biblije. Nisam sigurna kako smo došli do nje, ali sjećam se da su moji roditelji i starije sestre uzbuđeno raspravljali o jasnim objašnjenjima biblijskih redaka, koja su pronašli u tim publikacijama.”

Ion Andronic na koncu se ipak nije predao Jehovi. No to nije bio slučaj s ostalim članovima njegove obitelji i s većinom članova obitelji Groza. “Na naše su sastanke u početku dolazile samo naše dvije obitelji”, prisjeća se Ioana. “Moji roditelji imali su četiri kćeri, a obitelj Andronic nekoliko sinova i kćeri. Tako se uskoro između Vasilea Andronica i moje sestre Feodoline razvila ljubav te su se vjenčali.

Našoj grupi koja je proučavala Bibliju uskoro su se pridružili Tudor i Daria Groza, bračni par koji nam je bio daljnja rodbina. Tudor je doista revno istraživao Bibliju. Čak je išao u podružnicu u Cluj-Napoci (Rumunjska) kako bi dobio literaturu i saznao odgovore na mnoga svoja biblijska pitanja. U kasnijim je godinama puno duhovno pomagao našoj maloj skupštini.

Obitelj Iacuboi, koja je također živjela na našem području, pridružila nam se u biblijskim razgovorima koji su se vodili u našoj kući. Petru Iacuboi, poglavar obitelji, prije toga je ukazao gostoprimstvo jednom čovjeku koji je raspačavao Biblije. Taj je posjetilac potaknuo Petruovo zanimanje za Bibliju. Petru je kratko vrijeme istraživao baptistička učenja, no uskoro je uvidio da će istinu morati potražiti negdje drugdje. U to se vrijeme pridružio našoj grupi Istraživača Biblije, koja je sve više rasla.

Potaknuti onim što smo učili, dobru vijest o Kraljevstvu revno smo prenosili svim prijateljima i rođacima, od kojih su mnogi živjeli u našem selu i u susjednim selima.”

Izvještaj iz Kule stražare od 15. prosinca 1921. pokazuje koliko se brzo u Moldaviji širila poruka o Kraljevstvu. Tamo je stajalo: “Brat iz Besarabije [kako se u to vrijeme zvala Moldavija], koji je donedavno bio adventistički propovjednik, piše: ‘Otprilike 200 osoba iz našeg sela, da ne spominjemo mnoga druga okolna sela, prihvatilo je istinu.’”

U selu Şirăuţiju početkom 1920-ih istinu je upoznao revan pripadnik Pravoslavne crkve po imenu Ilarion Bugaian. On je vjerno služio Jehovi sve do svoje smrti. Iz Njemačke se u grad Bălţi vratio Istraživač Biblije Moise Ciobanu. On je istinu upoznao dok je za vrijeme Prvog svjetskog rata u Njemačkoj bio u zatvoru. Nakon kratkog vremena u Bălţiju je osnovana grupa koja je kasnije postala prva tamošnja skupština.

Pomoć Jehovinih svjedoka iz Rumunjske

Da bi pripomogla u obrađivanju područja i jačanju novih koji su se pridruživali Božjem narodu, podružnica u Rumunjskoj slala je tijekom 1920-ih sposobnu braću u Moldaviju. Jedan od propovjednika iz tog ranog perioda bio je Vasile Ciucaş iz Transilvanije. On je znao rumunjski i mađarski. Kad je posjećivao novoosnovanu skupštinu u Corjeuţiju, uvijek je boravio kod Ilia Groze i njegove obitelji. Ioana se rado sjeća njegovih posjeta. Ona kaže: “U to sam vrijeme imala otprilike osam godina, ali još se uvijek dobro sjećam njegovih posjeta. Brat Ciucaş bio je izuzetno ljubazan i uvijek nam je pričao zanimljive priče, tako da nitko nije htio ići na spavanje! Moja sestra i ja znale smo se prepirati oko toga koja će sjediti pored njega.”

Jehovini svjedoci iz Rumunjske zajedno s moldavskim objaviteljima punim oduševljenja nastavili su u obližnjim selima širiti dobru vijest. U selu Tabaniju, koje je od Corjeuţija udaljeno 11 kilometara, Cazimir Cislinschii prenosio je ljudima divne misli koje je učio iz Biblije. On je poruku o Kraljevstvu čuo dok je u Rumunjskoj služio vojsku. Jedna od prvih osoba u Tabaniju koje su pozitivno reagirale na njegovo propovijedanje bio je Dumitru Gorobeţ, koji je s naročitim oduševljenjem istraživao Bibliju. Zahvaljujući revnosti Dumitrua i drugih revnih propovjednika, danas u Tabaniju, koji ima 3 270 stanovnika, služi 475 Jehovinih svjedoka.

Početkom 1920-ih poruka o Kraljevstvu dospjela je i u selo Caracuşeni, koje je od Corjeuţija udaljeno tri do četiri kilometra. Vladimir Lungu, koji se krstio 1927, bio je jedan od prvih stanovnika koji je prihvatio istinu. On je ustrajao u mnogim progonstvima koja je doživljavao zbog svojih kršćanskih uvjerenja. Umro je vjeran Jehovi 2002. Za njegovog je života u tom selu toliko ljudi prihvatilo istinu da je sada od 4 200 stanovnika u Caracuşeniju svaka četvrta osoba Jehovin svjedok!

Alexandru Mikitkov, još jedan vjeran brat, za istinu je prvi put čuo 1929, prilikom svoje posjete rumunjskom gradu Iaşiju. Njegov sin Ivan kaže: “Kad se otac vratio u naše selo Ţaul, odmah je počeo propovijedati dobru vijest, a uskoro su se u našoj kući počeli održavati kršćanski sastanci.”

Ivan nastavlja: “Otac je održavao kontakt s podružnicom u Rumunjskoj te su nas povremeno znala posjetiti zrela braća iz Rumunjske. Nažalost, godine 1931, dok je kod nas u posjeti bio jedan brat iz Rumunjske, umrla je moja sestra koja je još bila beba. Budući da je moja obitelj bila veoma poznata, pogrebu su prisustvovali mnogi mještani. Naš posjetitelj iz Rumunjske, brat Vănica, održao je pogrebni govor. Time je dao izvrsno svjedočanstvo i razotkrio lažne glasine koje je proširilo svećenstvo, naime da Istraživači Biblije nemaju dostojanstvene pogrebe. Osim toga, govor brata Vănice, u kom je jasno obrazložio nadu u uskrsnuće, posijao je sjeme istine u srce nekih koji su prisustvovali pogrebu. Kratko nakon toga i te su osobe zauzele čvrst stav za biblijsku istinu.

Duhovno ohrabrenje koje nam je pružio brat Vănica snažno je djelovalo i na moju obitelj. Naprimjer, moj stariji brat Dumitru odlučio je postati kolporter (punovremeni propovjednik). Budući da je žarko želio pomoći što većem broju ljudi, uskoro je otišao od kuće kako bi propovijedao na područjima Moldavije na kojima se još nije propovijedalo. Obitelj je spremno poduprla tu njegovu odluku. No moram priznati da mi je jako nedostajao. S druge strane, bili smo veoma radosni kad bi nas posjetio te nam pričao mnoga zanimljiva iskustva iz službe!”

Protivljenje svećenstva raste

Svećenstvo Pravoslavne crkve od samog se početka protivilo propovijedanju dobre vijesti. No naročito ih je razbjesnilo to što su se prijašnji pripadnici njihove crkve, nakon što su upoznali biblijsku istinu, odbijali prekrižiti i krstiti svoju malu djecu.

Kad je Ioana Groza imala otprilike deset godina, svećenik Pravoslavne crkve u njenom selu prisiljavao ju je da pogazi svoja uvjerenja. Ona se prisjeća: “Moj otac objasnio je nama djeci da je prekrižiti se nebiblijski. No u školi je svećenik izričito zahtijevao da to učinimo. Jako sam ga se bojala, no bojala sam se i toga da ću izazvati tatino negodovanje. Tako sam se, umjesto da idem u školu, skrivala u štaglju. No, nakon nekoliko dana moj je otac saznao da sam izostajala iz škole. Pa ipak, nije me izgrdio, već me blago upitao zbog čega sam to radila. Kad sam mu rekla da se bojim svećenika, uzeo me za ruku i odveo pravo do njegove kuće.

Odlučnim tonom otac mu je rekao: ‘Kad biste vi hranili i oblačili moju kćer te se brinuli da ima krov nad glavom, tada biste joj mogli reći što da radi kad je u pitanju religija. No budući da vi to ne činite, nemojte se miješati u ono čemu ja poučavam svoje dijete.’ Sretna sam što mi preostali dio mog školovanja svećenik više nije stvarao nikakve probleme.”

Svećenici su obično bili najutjecajniji ljudi u nekom kraju. Jednako kao i vjerski vođe Isusovog vremena, taj su utjecaj koristili kako bi ocrnili dobro ime Jehovinih slugu te tako postigli da njihovi župljani preziru braću ili se boje razgovarati s njima. Jedna od njihovih najdražih taktika bila je iskoristiti politička neprijateljstva. Naprimjer, ljudi su u ono vrijeme sa strahom i nepovjerenjem gledali na boljševike koji su se nalazili s druge strane granice, u Sovjetskom Savezu, smatrajući ih prijetnjom. Pravoslavni svećenici iskoristili su to tako što su tvrdili da se Istraživači Biblije ne žele prekrižiti iz političkih razloga i da su komunisti.

No to nije bilo sve što su ti lukavi svećenici radili. Oni su svoj autoritet zloupotrebljavali i tako što su osobe na vlasti poticali na to da se protive Božjem narodu, jednako kao što su to činili pismoznalci i farizeji Isusovog vremena (Ivan 18:28-30; 19:4-6, 12-16).

Od 1918. do 1940. Moldavija je bila pod vlašću Rumunjske, koja je u to vrijeme bila kraljevina, odnosno monarhija. Rumunjska vlast imenovala je ministra za nepravoslavne religije, koji je bio zadužen za sva vjerska pitanja. Budući da je bio pod utjecajem Pravoslavne crkve, protivio se aktivnosti Istraživača Biblije i radio je na tome da zabrani njihovo djelo i njihove biblijske publikacije. Kao što možda i pretpostavljate, braću je optužio da surađuju s boljševicima.

Prezir koji su vlasti gajile prema Jehovinom narodu doveo je do toga da je moldavski glavni inspektor izvjesnom šefu policije poslao sljedeću službenu direktivu napisanu 25. travnja 1925. U njoj je stajalo: “Čast nam je što vas, na temelju direktive br. 17274/925, koju je izdala služba državne sigurnosti, možemo informirati da je Ministarstvo unutarnjih poslova odlučilo zabraniti i zaustaviti propagandu međunarodnih ‘Istraživača Biblije’, pa vas molimo da u skladu s tim poduzmete potrebne mjere.”

Izvještaj koji je rumunjska podružnica 17. listopada 1927. poslala svjetskoj centrali pokazuje kako je to protivljenje vlasti utjecalo na braću. U izvještaju je, između ostalog, stajalo da su skupštinski sastanci u čitavoj zemlji zabranjeni i prekinuti te da su ‘stotine braće izvedene pred vojne i građanske sudove’. U njemu je također stajalo: ‘Tijekom ljeta može se održati tek nekoliko sastanaka, budući da tajna služba i policija stalno motre skupštine, naročito u selima, gdje ih ima najviše. Većina sastanaka održava se u šumi, na dobro skrivenim mjestima.’

U izvještaju je nadalje pisalo: ‘U ožujku je djelo koje vrše putujući nadglednici također bilo ograničeno. Istog mjeseca ministar unutarnjih poslova izdao je strogu, tajnu naredbu da se pronađe sve kolportere i uhapsi te “agitatore”. Za kratko vrijeme skoro su svi kolporteri bili zatvoreni. I premda se ni mi, a ni ostala braća ne bojimo jer se od samog početka djela u ovoj zemlji suočavamo s protivljenjem, ovaj put su vlasti toliko organizirano pristupile našem istrebljenju da nam je otežan svaki korak.’

Dok su se 1920-e približavale kraju, hrabri pojedinci i obitelji i dalje su napuštali Pravoslavnu crkvu te zauzimali čvrst stav za biblijsku istinu. To jasno pokazuje i pismo koje je 1928. svećenik iz jednog sela uputio svom nadređenom. Uz pismo je priložio popis na kojem je bilo navedeno 43 imena odraslih osoba i djece iz njegove župe u Şirăuţiju. U pismu je stajalo: “Čast nam je što uz ovo pismo možemo priložiti i popis imena članova sekte ‘Istraživača Biblije’. Usprkos njihovim nastojanjima, oni ne postižu nikakav uspjeh niti imaju svoj dom molitve. Umjesto toga, sastaju se u privatnim kućama.”

No zapravo je popis koji je svećenik priložio pokazao da je njegova tvrdnja da Istraživači Biblije “ne postižu nikakav uspjeh” neistinita, jer je većina od 43 osobe koje su bile na popisu prije pripadala Pravoslavnoj crkvi. Jedno od djece s tog popisa bila je Agripina Barbuţă, koja sada ima preko 80 godina i još je uvijek aktivna u Jehovinoj službi.

Kad je postalo teško javno propovijedati, braća su počela svjedočiti neformalno, naročito svojim rođacima. U to je vrijeme rodbina običavala više vremena provoditi zajedno. Braća su iskoristila taj običaj kako bi prenosila dobru vijest. Dakako, nikakav zakon članovima obitelji nije mogao zabraniti da razgovaraju jedni s drugima.

Nastojanja da se djelo propovijedanja legalizira

Nakon što je 1925. djelo propovijedanja bilo zabranjeno, braća iz podružnice u Cluj-Napoci (Rumunjska) uručila su ministru za nepravoslavne religije 50 stranica otipkanog izvještaja. Osim što su u tom izvještaju ukratko bila opisana naša učenja i vjerovanja, u njemu je podnesen i službeni zahtjev za ukidanje zabrane. Tako je u rujnu 1927. jednom bratu odobreno da u tri navrata dođe na službeni prijem kod ministra. Nakon posljednjeg sastanka brat se ponadao da će zakon biti promijenjen i da će braća dobiti vjersku slobodu. Nažalost, vlada je odbila molbu braće. Ustvari, vladini su službenici nastavili braći stvarati neprilike služeći se zakonom te su još više otežali, a ne poboljšali, situaciju Jehovinog naroda (Ps. 94:20, St; Dan. 6:5-9). U vezi s tim je 29. svibnja 1932. izdan službeni dokument u kojem je stajalo da je “svaka aktivnost” Međunarodnih istraživača Biblije “potpuno zabranjena”.

No pokazalo se da taj napad na Božji narod u Rumunjskoj i Moldaviji zapravo nije bio ujedinjena, organizirana kampanja. U pojedinim su mjestima vlast i državni službenici u izvjesnoj mjeri donosili vlastite odluke o Istraživačima Biblije. Tako su se braća obraćala tim službenicima kako bi branila i zakonski utvrđivala dobru vijest, barem u mjestu gdje su živjela (Fil. 1:7).

U nekim su mjestima ta nastojanja urodila dobrim rezultatima. Tako je bilo u Bukureštu (Rumunjska), nakon što se tamo preselila podružnica iz Cluj-Napoce. Godine 1933, nakon dugotrajnih nastojanja, podružnica se konačno izborila za to da Biblijsko i traktatno društvo Jehovinih svjedoka u Bukureštu bude zakonski registrirano.

Zanimljivo je da su čak i neki vrlo istaknuti suci otvoreno izrazili svoje neslaganje s ograničenjima koja su bila nametnuta Božjem narodu. Naprimjer, 8. svibnja 1935. Apelacioni sud u Cluj-Napoci donio je hrabru presudu da je zabrana djela Jehovinih svjedoka protuustavna. Štoviše, u presudi je stajalo i sljedeće: “Konfiscirane brošure [koje objavljuju Jehovini svjedoci] potiču na ljubav prema drugima te na vjeru u Boga i Krista. Stoga je tvrdnja da su ove brošure podrivačke prirode netočna. One ne predstavljaju nikakvu opasnost za sigurnost ove države.”

Glas razuma se ignorira

No vlasti su se općenito gledajući i dalje protivile djelu Božjeg naroda. Naprimjer, 28. ožujka 1934. šef službe državne sigurnosti u gradu Soroci (Moldavija) pisao je svom nadređenom, inspektoru okružne policije u Kišinjevu, žaleći se da su 1927. u nekom selu u blizini Soroce bile “samo dvije obitelji koje su pripadale ovoj sekti, no one su obratile (...) još 33 obitelji”. Također je napisao da Jehovini svjedoci “odbacuju crkvu” i njene “vjerske tradicije i običaje” te “umjesto službe svećenika, imaju svoje bogoslužje”. Pismo je zaključio riječima: “[Jehovini svjedoci] i dalje rade na tome da preobrate ljude, zbog čega su prijetnja postojećem redu i sigurnosti naše države.”

Šestog svibnja 1937. braća u toj oblasti pismom su se obratila načelniku s molbom da se Jehovine svjedoke skine s popisa zabranjenih vjerskih zajednica. Pismo koje je načelnik oblasti Soroca dobio od svog nadređenog jasno pokazuje kakav je bio službeni stav nadležnih osoba o tome. U tom pismu od 15. lipnja 1937. stajalo je: “Aktivnost [Jehovinih svjedoka] zabranilo je (...) Ministarstvo za nepravoslavne religije i umjetnost. Stoga, budući da i dalje aktivno rade na ostvarivanju svojih interesa, ne možemo udovoljiti njihovom zahtjevu da ih se skine s popisa zabranjenih vjerskih zajednica.”

Službeni vladin list Monitorul Oficial od 12. srpnja 1939. potvrdio je taj neprijateljski stav izjavom da su Jehovini svjedoci i bilo koje legalno tijelo koje bi oni mogli koristiti “potpuno zabranjeni”. Kao što je već spomenuto, Moldavija je u to vrijeme bila pod vlašću Rumunjske, koja je u vjerskom pogledu bila pravoslavna, a u političkom monarhija. Nažalost, vjerski fanatizam potaknuo je mnoge državne službenike da s pripadnicima Jehovinog naroda postupaju puno gore nego što je to zakon nalagao.

Državni službenici postaju okrutni

Iskustvo Dumitrua Gorobeţa i Cazimira Cislinschiija pokazuje da su vatru protivljenja djelu propovijedanja, potaknuti vjerskom mržnjom, često raspirivali državni službenici koji su bili zadrti pravoslavci. Dumitru i Cazimir za biblijsku su istinu prvi put čuli u selu Tabaniju. Budući da su imali divne osobine i bili veoma revni u službi, ubrzo su postali svima poznati te su ih braća zavoljela. Zatim su 1936. njih dvojica bila uhapšena i odvedena u policijsku stanicu u gradu Khotinu (danas pripada Ukrajini).

Policija je Dumitrua i Cazimira najprije okrutno tukla. Zatim su ih pokušali prisiliti da se prekriže. No njih dvojica, premda su ih stalno tukli, nisu popustila. Policija je na kraju odustala. Čak su ih pustili kući. No to nije bio kraj nevolja za ta dva vjerna brata. Dok su fašisti i komunisti bili na vlasti, oni su se zbog dobre vijesti suočili s još mnogim poteškoćama. Dumitru je umro još početkom 1976. u Tomsku (Rusija). Cazimir je umro u studenom 1990. u Moldaviji.

Tijekom 1930-ih djelo u Moldaviji nadgledala je podružnica u Rumunjskoj. Martin Magyarosi, kršten 1922, u to je vrijeme bio sluga podružnice. On i njegov zet Pamfil Albu, potaknuti brigom punom ljubavi prema braći, koja su doživljavala teške kušnje, posjećivali su mnoge skupštine na sjeveru Moldavije kako bi ojačali i ohrabrili Božji narod. Te posjete pokazale su se doista pravovremenima. Zbog čega? Zbog toga što se Europa uskoro našla u samom žarištu Drugog svjetskog rata. Budući da su moćne susjedne zemlje Moldaviju smatrale veoma poželjnom, stalno su se borile za prevlast nad njom.

Drugi svjetski rat razara Europu

Dana 23. kolovoza 1939. Sovjetski Savez i nacistička vlada Njemačke potpisali su sporazum o međusobnom nenapadanju. Tjedan dana nakon toga, 1. rujna 1939, Njemačka je napala Poljsku, započevši tako Drugi svjetski rat. Zatim je 26. lipnja 1940. sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Mọlotov rumunjskoj vladi podnio zahtjev da bezuvjetno preda tadašnju Besarabiju Sovjetskom Savezu. Rumunjska je postupila u skladu s tim zahtjevom te su 28. lipnja 1940. sovjetske trupe umarširale u Moldaviju. U kolovozu 1940. Sovjeti su stvorili Moldavsku SSR, kojoj je glavni grad bio Kišinjev.

No Moldavija nije dugo bila pod sovjetskom vlašću. Napavši Rusiju 22. lipnja 1941, Njemačka je prekršila sporazum o međusobnom nenapadanju koji je potpisala 1939. Iskoristivši taj razvoj događaja, Rumunjska je, želeći od Sovjeta vratiti Moldavsku SSR, stala na stranu Njemačke.

Taj je plan uspio jer je 26. srpnja 1941. rumunjska vojska otjerala Ruse natrag do Dnjestra. Tako je nakon nešto više od godinu dana sovjetske vlasti Moldavija ponovno potpala pod rumunjsku vlast. No u Rumunjskoj su od rujna 1940. na vlasti bili vrlo nacionalistički nastrojeni fašisti na čelu s diktatorom generalom Ionom Antonescuom. On u svom režimu nije tolerirao one koji su bili politički neutralni zbog toga što su vjerno podupirali Božje Kraljevstvo.

Teške kušnje pod fašističkom vlašću

Antonescuova fašistička vlast, u suradnji s Hitlerom i silama osovine, uskoro je pokušala nametnuti svoju volju Jehovinim svjedocima. Osvrnimo se na primjer Antona Pântee, rođenog 1919. Anton je istinu upoznao još kao tinejdžer te je revno propovijedao od kuće do kuće. U više su ga navrata skoro pretukli, no on se hrabro pozivao na svoje zakonsko pravo da kao građanin Rumunjske otvoreno govori o svojoj vjeri. Tako ga neko vrijeme nisu fizički zlostavljali. No policija ga je na koncu ipak uhapsila. Fašisti su ga odvukli u policijsku stanicu, tukli ga čitavu noć te ga zatim, začudo, oslobodili. Brat Pântea sada ima 84 godine i još je uvijek odlučan ostati vjeran Jehovi.

Parfin Palamarciuc, još jedan brat koji je sačuvao besprijekornost, biblijsku istinu upoznao je u Moldaviji tijekom 1920-ih. I on je postao revan objavitelj dobre vijesti te je često tjednima izbivao iz kuće kako bi propovijedao u gradovima i selima od Černivcija do Lavova u Ukrajini. Budući da je odbio uzeti oružje, fašisti su ga uhapsili 1942. te ga izveli pred vojni sud u Černivciju.

Parfinov sin Nicolae prisjeća se tih događaja. On kaže: “Na tom vojnom sudu na smrt je osuđeno sveukupno 100 braće. Kazna je trebala odmah biti izvršena. Vojnici su okupili svu braću i zatim izabrali prvu desetoricu koji su trebali biti ubijeni. No najprije su ih natjerali da pred ostalih 90 iskopaju svoje grobove. Međutim, prije nego što su ih ubili, dali su im još jednu priliku da se odreknu svoje vjere te se pridruže vojsci. Dvojica su učinila kompromis, a preostala osmorica bila su ustrijeljena. Zatim su poredali sljedećih deset. Oni su, prije nego što su bili ubijeni, morali pokopati prvu osmoricu.

Dok su braća pokapala mrtve, došao je jedan viši oficir. Pitao je koliko je Jehovinih svjedoka pristalo ići u vojsku. Kad su mu rekli da su pristala samo dvojica, rekao je da se ne isplati pogubiti 80 ljudi da bi 20 išlo u vojsku. Zaključio je da će biti korisnije ako se preostalih 92 pošalje u radne logore. Tako su smrtne kazne zamijenjene kaznama od 25 godina prisilnog rada. No nepune tri godine nakon toga sovjetske trupe koje su ušle u Moldaviju iz rumunjskih su logora oslobodile i Jehovine svjedoke. Moj otac preživio je težak rad u tim logorima, a i mnoge druge teške kušnje. Umro je vjeran Jehovi 1984.”

Nepokornost Pravoslavnoj crkvi — zločin!

Vasile Gherman bio je mladi oženjeni čovjek. Kad su ga u prosincu 1942. uhapsili fašisti, njegova je žena tek bila rodila djevojčicu. Vasile je bio optužen za dva “zločina” — odbio je služiti vojsku te svoju kćer nije krstio u Pravoslavnoj crkvi. On priča što se zatim dogodilo: “U veljači 1943. moj je slučaj, zajedno s još 69 slučajeva druge vjerne braće, trebao biti razmotren na vojnom sudu u Černivciju. Prije nego što su nam izrečene kazne, morali smo prisustvovati pogubljenju šestorice zločinaca. Zbog toga smo bili uvjereni da će i nama biti izrečena smrtna kazna.

Zajedno smo porazgovarali o tome te smo odlučili ostati jaki u vjeri i poduzeti sve kako bismo tokom te kušnje sačuvali radost. Uz Jehovinu smo pomoć uspjeli. Kad je svoj sedamdesetorici, kao što smo i očekivali, bila izrečena smrtna kazna, doista smo osjećali da kušnje proživljavamo radi pravednosti. Nitko od nas nije bio obeshrabren, što je jako smetalo našim neprijateljima. A tada je došlo do preobrata. Umjesto da nas ubiju, vlasti su promijenile našu kaznu i osudile nas na 25 godina prisilnog rada u logoru u Aiudu (Rumunjska). No čak ni tu kaznu nismo odslužili do kraja, jer su nakon samo godinu i po dana, u kolovozu 1944, sovjetske trupe oslobodile logor.”

Godine 1942. fašisti su u selu Şirăuţiju (Moldavija) regrutirali otprilike 800 muškaraca s ciljem da ih pošalju u vojsku generala Antonescua. Među njima je bio i izvjestan broj Jehovinih svjedoka, uključujući i Nicolaea Anischevicija. Nicolae kaže: “Policija nam je najprije naredila da sudjelujemo u jednoj vjerskoj ceremoniji. Mi Jehovini svjedoci odbili smo sudjelovati u njoj. Također smo odbili i oružje. Zbog toga nas je policija optužila da smo komunisti te nas uhapsila. No prije nego što su nas odveli u zatvor, dopustili su nam da svima prisutnima kažemo zbog čega želimo ostati neutralni.

Idućeg dana prebacili su nas u Briceni, grad u kom su se nalazili sudovi za tu oblast. Tamo su nam svukli svu odjeću i temeljito nas pretražili. Zatim nas je ispitivao jedan svećenik koji je imao visoki položaj u vojsci. On je bio ljubazan i pokazao je razumijevanje za to što smo radi savjesti odbili služiti vojsku te se pobrinuo da dobijemo nešto za jelo. Štoviše, napisao je da je razlog zbog kojeg odbijamo nositi oružje naša vjera u Isusa.

Iz Bricenija su nas odveli u policijsku stanicu u Lipcaniju. Tamo nas je policija nemilosrdno tukla sve dok nije pala noć. Zatim su nas stavili u ćeliju u kojoj su bila još dvojica braće i, na naše iznenađenje, jedna žena za koju se kasnije ispostavilo da je bila špijun. Nekoliko dana redovito su nas tukli. Nakon nekog vremena mene su poslali pred vojni sud u Černivci. Tamo sam dobio odvjetnika koji mi je puno pomogao. Pa ipak, moje se zdravlje uslijed zlostavljanja toliko pogoršalo da su nadležni u vojsci mislili da ću umrijeti. Na koncu su odlučili da će me bez izricanja presude poslati kući.”

Hrabre sestre ostaju besprijekorne

Sestre su također iskusile žestinu fašističkog gnjeva. Jedna od njih bila je Maria Gherman (nije u srodstvu s Vasileom Ghermanom, ali je iz iste skupštine). Godine 1943. Maria je bila uhapšena i odvedena u policijsku stanicu u Balasineştiju. Ona se prisjeća: “Policija me uhapsila jer nisam željela ići u pravoslavnu crkvu. Najprije su me odveli u Lipcani (Moldavija), a zatim u Černivci (Ukrajina), gdje mi je bila izrečena presuda.

Sudac me upitao zbog čega ne želim ići u crkvu. Rekla sam mu da ja obožavam isključivo Jehovu. Za taj smo ‘zločin’ još 20 sestara i ja bile osuđene na 20 godina zatvora. Neke od nas strpali su u malu ćeliju u kojoj je već bilo 30 zatvorenica. No preko dana slali su me da u domovima bogatih obavljam kućanske poslove. Ti su ljudi sa mnom postupali puno bolje nego zatvorsko osoblje. Ako ništa drugo, barem su mi dali dovoljno za jelo!

S vremenom smo stupili u kontakt s braćom koja su bila u drugom dijelu zatvora. To što smo kontaktirali s njima bio je pravi blagoslov, jer smo im mogli pomagati da dobiju i duhovnu i fizičku hranu.”

Tek što su, poput mnogih drugih Jehovinih svjedoka u Moldaviji, dokazale svoju besprijekornost usprkos fašističkom progonstvu, ove su se sestre morale suočiti s još jednim napadom na svoju vjeru. Taj je napad izvršila nova sila koja je stupila na vlast — komunistička Rusija.

Sovjetska taktika — deportacija

Godine 1944, kad je Njemačka počela gubiti te se približavao kraj rata, neki članovi rumunjske vlade, pod vodstvom kralja Mihaila, zbacili su Antonescua s vlasti. Rumunjska je zatim napustila sile osovine te se priklonila Rusiji. Iste godine sovjetske su trupe ušle u Rumunjsku te su Rusi ponovno preuzeli vlast nad tim područjem i Moldaviju pripojili Sovjetskom Savezu kao Moldavsku SSR.

U početku moldavski komunisti koji su bili na vlasti nisu dirali Jehovine svjedoke. No to je kratko trajalo. Kršćanska neutralnost te činjenica da su Jehovini svjedoci odbijali glasati na partijskim izborima uskoro su ponovno počele iritirati one na vlasti. U sovjetskom se sistemu politička neutralnost nije tolerirala. Tako je vlast naumila riješiti taj problem deportacijom Jehovinih svjedoka i drugih “nepoželjnih”. Taj je plan počela ostvarivati 1949.

U jednom službenom dokumentu bilo je navedeno tko sve prema “odluci Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije” treba biti deportiran iz Moldavske SSR. Među njih su bili ubrojeni “prijašnji zemljoposjednici, veletrgovci, oni koji aktivno surađuju s njemačkim agresorom te s njemačkom i rumunjskom policijom, članovi fašističkih partija i organizacija, članovi Bijele garde, ilegalnih sekti te obitelji onih koji spadaju u navedene skupine”. Svi oni trebali su “zauvijek” biti poslani u zapadni Sibir.

Drugi val deportacije započeo je 1951, no ovaj su put meta bili samo Jehovini svjedoci. Deportaciju je naredio osobno Staljin, a ta je operacija nazvana Operacija sjever. Više od 720 obitelji Jehovinih svjedoka — otprilike 2 600 osoba — poslano je u Tomsk, na zapadu Sibira, koji je od Moldavije udaljen otprilike 4 500 kilometara.

Prema službenim uputama, oni koje se deportiralo trebali su dobiti dovoljno vremena da spakiraju osobne stvari prije nego što ih se odvede na vlak. Osim toga, vagoni su trebali biti “prikladno uređeni za prijevoz ljudi”. No stvarnost je bila drugačija.

Usred noći oko osam vojnika i službenih lica došlo bi u dom obitelji Jehovinih svjedoka. Probudili bi obitelj i pokazali im nalog za deportaciju. Zatim bi im dali samo nekoliko sati da uzmu ono što mogu ponijeti sa sobom te bi ih odveli u vlakove.

Vlakovi kojima su bili deportirani zapravo su bili teretni vlakovi. U svaki vagon nagurali bi do 40 osoba svih dobi te ih tako poslali na dvotjedno putovanje. U vagonima nije bilo ni sjedišta ni izolacije. Na podu u uglu teretnog vagona nalazila se rupa, koja je služila kao toalet. Prije nego što su braća bila deportirana, neki službenici trebali su popisati sve što su ponijela sa sobom. No često su na popisu naveli samo one stvari koje su bile male vrijednosti. Vrijedne su stvari jednostavno “nestale”.

No usprkos svoj toj nepravdi i poteškoćama, braća nikada nisu izgubila kršćansku radost. Dapače, kad su se vlakovi mimoilazili na mjestima gdje su se pruge presijecale, iz njih se moglo čuti braću kako pjevaju teokratske pjesme. Tako su braća u svim vlakovima znala da nisu sama, već da se deportira i stotine drugih Jehovinih svjedoka. To što su vidjeli i čuli da su i drugi sačuvali radost u tako teškim okolnostima sve ih je hrabrilo i jačalo njihovu odlučnost da ostanu vjerni Jehovi bez obzira na to što ih snašlo (Jak. 1:2).

Vjera kakvu treba oponašati

Među onima koji su iz Moldavije bili deportirani u Sibir bio je i Ivan Mikitkov. Njega su, zajedno s drugim Jehovinim svjedocima, prvi put uhapsili 1951. u Moldaviji te ga prognali u Tomsk. Njegov je posao bio da siječe stabla u sibirskoj tajgi. Premda nije bio poslan u radni logor, njegova sloboda kretanja bila je ograničena i tajna ga je policija stalno motrila. Pa ipak, on i njegova duhovna braća koristili su svaku priliku kako bi svjedočili drugima.

Ivan kaže: “Pod tim teškim novim okolnostima organizirali smo se u skupštine. Čak smo počeli tiskati našu literaturu. S vremenom su neki od onih kojima smo propovijedali prihvatili istinu te se krstili. No vlasti su nakon nekog vremena zapazile našu aktivnost, te su neke od nas poslale u radne logore.

Pavel Dandara, Mina Goraş i Vasile Şarban, koji su također bili Jehovini svjedoci, i ja osuđeni smo na 12 godina prisilnog rada pod strogim nadzorom. Vlasti su se nadale da će te teške kazne zastrašiti druge i da će oni prestati propovijedati, no to se nije desilo. Gdje god bi poslali našu braću, ona su nastavila propovijedati. Nakon što sam 1966. u cijelosti odslužio svoju kaznu, bio sam pušten. Vratio sam se u Tomsk, gdje sam ostao tri godine.

Godine 1969. preselio sam se u Donecki ugljeni bazen, gdje sam upoznao vjernu i revnu sestru Mariju, s kojom sam se oženio. Godine 1983. ponovno su me uhapsili. Ovaj put dobio sam dvije kazne — pet godina zatvora i pet godina izgnanstva. Naravno, sada mi je ta kazna puno teže pala jer je značila da ću biti odvojen od svoje žene i djeteta, koji su se također suočavali s poteškoćama. Pa ipak, nisam morao odslužiti cijelu kaznu. Oslobodili su me 1987, nakon što je Mihail Gorbačov postao generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Dopušteno mi je da se vratim u Ukrajinu, a kasnije i u Moldaviju.

Kad sam se vratio u Bălţi, po veličini drugi grad u Moldaviji, tamo je bilo 370 objavitelja i tri skupštine. Danas u tom gradu ima više od 1 700 objavitelja i 16 skupština!”

“Želiš li završiti kao Vasile?”

Upravitelji logora i agenti KGB-a (sovjetskog Komiteta državne sigurnosti) smislili su neke okrutne metode kojima su pokušali slomiti besprijekornost braće. Constantin Ivanovici Şobe priča što se dogodilo njegovom djedu, Constantinu Şobeu: “Godine 1952. djed je služio kaznu u jednom od radnih logora u Sibiru, u Čitinskoj oblasti, istočno od Bajkalskog jezera. U logoru su čuvari njemu i drugim Jehovinim svjedocima prijetili da će ih ubiti ako se ne odreknu svoje vjere.

Budući da braća nisu željela učiniti kompromis, čuvari su ih izveli iz logora i odveli u blizinu jedne šume. Već je padao mrak kad su djedovog najboljeg prijatelja Vasilea odveli u šumu i rekli da će ga ubiti. Braća su zabrinuto čekala. Uskoro je nekoliko hitaca iz puške prekinulo večernju tišinu.

Čuvari su se vratili i sljedećeg Jehovinog svjedoka, mog djeda, odveli u šumu. Nakon što su hodali kratko vrijeme, zaustavili su se na jednoj čistini. Na njoj je bilo iskopano nekoliko grobova, a jedan je već bio zatrpan. Pokazavši na taj grob, zapovjednik se obratio djedu i rekao mu: ‘Želiš li završiti kao Vasile ili se vratiti svojoj obitelji kao slobodan čovjek? Imaš dvije minute da odlučiš.’ Djedu nisu trebale dvije minute. Odmah mu je odgovorio: ‘Vasilea, kojeg ste ubili, poznavao sam mnogo godina. Sada se radujem što ću ga ponovno vidjeti kad uskrsnemo u novom svijetu. U potpunosti sam siguran u to da ću, zajedno s Vasileom, biti tamo. No hoćete li i vi?’

Zapovjednik nije očekivao takav odgovor. Odveo je djeda i druge natrag u logor. Na kraju se ispostavilo da djed nije morao čekati uskrsnuće da bi vidio Vasilea. Čitav taj događaj bio je insceniran kako bi se slomilo braću.”

Komunistička propaganda ne postiže cilj

Da bi kod ljudi razvili mržnju i sumnjičavost prema Jehovinim svjedocima, komunisti su tiskali knjige i brošure te snimali filmove kojima su klevetali Božji narod. Jedna brošura nosila je naslov Duplo dno, koji se odnosio na duplo dno u torbama i kovčezima, gdje su braća skrivala literaturu. Nicolai Voloşanovschi prisjeća se kako je zapovjednik logora pokušao iskoristiti tu brošuru kako bi ga ponizio pred drugim zatvorenicima.

Nicolai kaže: “Zapovjednik logora sazvao je sve zatvorenike u jednu baraku. Zatim je počeo čitati neke dijelove brošure Duplo dno, uključujući i one koji su iznosili klevete o meni osobno. Kad je završio, zamolio sam ga da mi dopusti da mu postavim nekoliko pitanja. Vjerojatno je mislio da će me moći ismijavati, pa mi je to dopustio.

Obratio sam mu se i upitao ga da li se sjeća našeg prvog razgovora kad sam tek bio doveden u radni logor. Rekao je da se sjeća. Zatim sam ga upitao da li se sjeća da me pitao gdje sam rođen, koje državljanstvo imam i druge stvari dok je ispunjavao formulare s mojim podacima. Ponovno je rekao da se sjeća. Čak je prisutnima rekao što sam mu odgovorio. Nakon toga zamolio sam ga da kaže što je zapravo napisao u formulare. Priznao je da nije napisao ono što sam mu bio rekao. Zatim sam se okrenuo prisutnima i rekao: ‘Vidite, na isti je način napisana i ova brošura.’ Zatvorenici su zapljeskali, a zapovjednik je ljutito otišao.”

Urota “podijeli pa vladaj”

Tijekom 1960-ih gnjevne sovjetske vlasti smislile su nove metode kojima su pokušale razoriti jedinstvo Jehovinih svjedoka. Knjiga The Sword and the Shield (Mač i štit), objavljena 1999, govori o nekim dotad tajnim KGB-ovim spisima iz vladine arhive. U njoj stoji: “Na sastanku održanom u ožujku 1959. kojem su prisustvovali viši KGB-ovi dužnosnici zaduženi za ‘borbu protiv Jehovaca [Jehovinih svjedoka]’ zaključeno je da je najbolja strategija ‘nastaviti mjere suzbijanja mjerama unošenja razdora’. KGB je odlučio razjediniti, demoralizirati i ocrniti članove ove sekte te uhapsiti njihove najutjecajnije vođe na temelju lažnih optužbi.”

‘Mjere unošenja razdora’ uključivale su udružena nastojanja da se posije nepovjerenje među braćom diljem Sovjetskog Saveza. Tako je KGB počeo širiti zlobne glasine, tvrdeći da je izvjestan broj braće koja su predvodila počeo surađivati sa Službom državne sigurnosti. KGB je tako vješto prikrio svoje laži da mnogi Jehovini svjedoci više nisu znali kome vjerovati.

Još jedna metoda KGB-a bila je osposobljavanje specijalnih agenata koji su se trebali pretvarati da su “aktivni” Jehovini svjedoci te nastojati doći na odgovorna mjesta u organizaciji. Naravno, zadatak tih špijuna bio je da o svemu obavještavaju KGB. KGB je također znao tajno pristupiti iskrenim Jehovinim svjedocima, želeći ih potkupiti velikim svotama novca kako bi oni zauzvrat s njim surađivali.

Nažalost, te podle metode imale su određenog uspjeha, te je među braćom, uključujući i onu u Moldaviji, bilo narušeno jedinstvo i zavladale su sumnje. Neka braća napustila su organizaciju i osnovala zasebnu grupu koja je postala poznata kao opozicija.

Prije toga braća u Sovjetskom Savezu smatrala su Jehovinu organizaciju, duhovnu hranu koju su preko nje dobivala i odgovornu braću koju je ona imenovala nečim što je doista dolazilo od Jehove. No sada je sve više rasla pomutnja i braća više nisu bila sigurna tko je doista Jehovin zemaljski zastupnik. Kako je riješena ta zbrka? Zanimljivo je da je to učinjeno upravo uz pomoć sovjetske države. Da, upravo su oni koji su prouzročili zbrku pomogli u rješavanju problema koje su stvorili. Na koji način?

Nisu uzeli u obzir Božji duh

Početkom 1960-ih sovjetske su vlasti mnoge “vođe” Jehovinih svjedoka iz čitavog Sovjetskog Saveza zatvorile u isti logor, otprilike 150 kilometara od grada Saranska u republici Mordviniji (zapadna Rusija). Prije je braću dijelila velika udaljenost, što je otežavalo komunikaciju i doprinosilo širenju zabluda. No sada su oni koji su pripadali takozvanoj opoziciji i oni koji joj nisu pripadali bili zajedno. Tako su osobno mogli razgovarati i razlučiti istinu od laži. Zbog čega su vlasti svu tu braću stavile u isti logor? Vjerojatno su smatrale da će se braća međusobno sukobiti te da će to još više doprinijeti razdoru. Premda je sve bilo logično smišljeno, vlasti nisu uzele u obzir Jehovin duh koji ujedinjuje (1. Kor. 14:33).

U Mordviniji je bio zatvoren i Gheorghe Gorobeţ. On se prisjeća: “Kratko nakon što sam bio uhapšen i poslan u kažnjenički logor, jedan brat iz opozicije također je doveden u isti logor. Kad je vidio da su odgovorna braća još uvijek zatvorena, iznenadio se jer mu je bilo rečeno da smo svi slobodni kao ptice te da raskošno živimo, što nam omogućava KGB!”

Brat Gorobeţ nastavlja: “Tijekom moje prve godine provedene u logoru iz vjerskih je razloga bilo zatvoreno više od 700 osoba. Većina njih bili su Jehovini svjedoci. Svi smo radili u jednoj tvornici i imali smo vremena razgovarati s onima koji su se pridružili opoziciji. Zahvaljujući tome tijekom 1960. i 1961. mnogo toga se razjasnilo. Konačno je 1962. odbor zemlje u Sovjetskom Savezu napisao pismo iz samog radnog logora. Pismo je poslano svim skupštinama u Sovjetskom Savezu te se njime počela ispravljati šteta koju je uzrokovala KGB-ova kampanja širenja laži.”

Braća ponovno prihvaćaju Jehovine zemaljske zastupnike

Brat Gorobeţ iz radnog je logora pušten u lipnju 1964, nakon čega se odmah vratio u Moldaviju. Kad je došao u Tabani, vidio je da su mnoga tamošnja braća još uvijek u nedoumici u vezi s tim koga Jehova koristi kako bi hranio i vodio svoj narod. Mnoga braća čitala su samo Bibliju.

Da bi se raščistila nastala zbrka, imenovan je odbor u kojem su bila tri duhovno zrela brata. Jedna od prvih stvari koje su učinili bila je to da su posjetili skupštine u sjevernoj Moldaviji, gdje je živjela većina Jehovinih svjedoka. Činjenica da su oni i drugi kršćanski nadglednici ostali vjerni usprkos tome što su proživjeli mnoga progonstva mnogima je bila dokaz da Jehova još uvijek koristi istu organizaciju preko koje su i upoznali istinu.

Pretkraj 1960-ih KGB-u je postalo jasno da djelo propovijedanja napreduje usprkos progonstvu i drugim taktikama. Opisujući reakciju KGB-a, knjiga The Sword and the Shield izvještava: “Centar [KGB-a] bio je uznemiren izvještajima o tome da čak i u radnim logorima ‘vođe Jehova i njihova uprava nisu odbacili svoja učenja neprijateljskog sadržaja te da su i u samim logorima nastavili izvršavati to Jehovino djelo’. Na sastanku dužnosnika KGB-a zaduženih za borbu protiv Jehovinih svjedoka održanom u [Kišinjevu] u studenom 1967. raspravljalo se o novim metodama kojima će se ‘prekinuti neprijateljsko djelo tih sektaša’ te širenje ‘podrivačkih učenja’.”

Bivša braća stvaraju poteškoće

Nažalost, KGB je neke pojedince uspio zavarati tim “novim metodama” te su oni postali žrtve njegove podvale. Neki su pali zbog pohlepe, a neki zbog straha od čovjeka. Drugi su bili bivša braća koja su gajila mržnju prema Jehovinim svjedocima. Vlasti su počele koristiti takve pojedince kako bi slomile besprijekornost onih koji su bili vjerni. Jehovini svjedoci koji su podnijeli zatvor i radne logore kažu da su problemi koje su im stvarala prijašnja braća, od koje su neka postala otpadnici, bili nešto najteže s čim su se morali suočiti.

Mnogi otpadnici najprije su pripadali ranije spomenutoj opoziciji. U početku se ta grupa sastojala od nekih koji su bili zbunjeni KGB-ovim dezinformacijama. No među onima koji su krajem 1960-ih još uvijek pripadali opoziciji bilo je mnogo onih koji su postupali poput zlog roba. Ne obazirući se na Isusovo upozorenje, počeli su “tući svoje surobove” (Mat. 24:48, 49).

Pa ipak, nastojanja da se razjedini Božji narod propala su usprkos neprestanim pritiscima koje je vršio KGB sa svojim pristašama. Kad su početkom 1960-ih vjerna braća počela raditi na tome da se Jehovina organizacija u Moldaviji ponovno ujedini, većina tamošnje braće bila je povezana s opozicijom. No do 1972. velika većina počela je ponovno vjerno surađivati s Jehovinom organizacijom.

Policajac koji je cijenio naše publikacije

Vjerna braća koja su za vrijeme komunizma ostala u Moldaviji izvršavala su djelo propovijedanja najbolje što su mogla. Ona su neformalno svjedočila svojim rođacima, prijateljima te školskim i radnim kolegama. No bila su veoma oprezna, jer su mnogi članovi Partije u Moldaviji bili vrlo fanatični kad se radilo o komunističkoj ideologiji. Ipak, nisu svi komunisti prezirali Jehovine svjedoke.

Simeon Voloşanovschi prisjeća se: “Policija je pretražila naš dom i zaplijenila mnogo literature, koju je za to zaduženi policajac popisao. Nakon nekog vremena vratio se i zamolio me da provjerim je li sve točno napisao. Dok sam provjeravao popis, primijetio sam da nešto nedostaje. Bila je to Kula stražara koja je govorila o obiteljskom životu i tome kako ga učiniti sretnim. Pitao sam ga što je s tom Kulom stražarom. ‘O, ponio sam je kući svojoj obitelji kako bismo je čitali’, odgovorio je pomalo posramljeno. ‘Pa, je li vam se svidjelo ono što ste pročitali?’ upitao sam ga. ‘Itekako! Jako nam se svidjelo!’ odgovorio je.”

Protivljenje slabi, a djelo sve više napreduje

Tijekom 1970-ih komunistička vlast prestala je hapsiti i progoniti Jehovin narod. Pa ipak, pojedinci su bili uhapšeni te su završili na sudu zbog toga što su svjedočili ili pohađali kršćanske sastanke. No kazne su bile puno blaže.

Godine 1972. u Moldaviji se, kao i drugdje u svijetu, počelo imenovati starješine. Gheorghe Gorobeţ prisjeća se: “Braća su prihvatila to novo uređenje s velikom radošću, smatrajući to još jednim dokazom djelovanja Jehovinog duha. Štoviše, zahvaljujući sve većem broju imenovane braće skupštine u Moldaviji napredovale su u duhovnom pogledu i brojčano rasle.”

Dotad su braća već stekla određeno iskustvo u organiziranju djela propovijedanja i tajnom tiskanju biblijske literature. Otkad su komunisti počeli progoniti braću, literatura se tijekom mnogo godina tog žestokog progonstva umnožavala na dva mjesta u Moldaviji, i to samo noću. Tako su oni koji su radili na tiskanju na neki način vodili dva života — danju su izvršavali uobičajene aktivnosti kao i ostali ljudi, a noću su do ranih jutarnjih sati pripremali literaturu za skupštine.

No to se promijenilo kad je protivljenje popustilo i kad braća više nisu bila pod tako strogim nadzorom. Sad su mogli još više koristiti tajne tiskare te u taj posao uključiti nove volontere. Tako se proizvodnja literature povećala.

Braća su također poboljšala svoje tiskarske metode. Naprimjer, koristilo se posebne matrice koje se moglo pripremati na pisaćem stroju. Učinjene su i neke preinake na tiskarskim strojevima kako bi se istovremeno moglo tiskati na obje stranice papira. Zahvaljujući svemu tome proizvodnja se dodatno povećala. Doba kad se biblijsku literaturu prepisivalo rukom sada je pripadalo prošlosti!

Dakako, to što su braća imala više literature značilo je da će bolje moći proučavati Bibliju. To i bolja komunikacija doprinijeli su tome da se uklone i posljednji ostaci prijašnje pomutnje. No sva ta poboljšanja bila su tek nagovještaj boljih stvari koje su očekivale Jehovin narod u Moldaviji.

Obožavanje pravog Boga napreduje

Premda je sovjetski komunizam u to vrijeme u političkom i vojnom pogledu bio na samom vrhuncu, on nije uspio spriječiti prave kršćane da služe Bogu. Ustvari, deportacijom su Sovjeti nesvjesno doprinijeli tome da se dobra vijest proširila do ‘najudaljenijih dijelova zemlje’ (Djela 1:8). Jehova je preko Izaije obećao: “Nikakvo oružje načinjeno protiv tebe neće biti sretno (...). To je nasljedstvo sluga Jehovinih i pravda njihova od mene” (Iza. 54:17). Te su se riječi doista pokazale istinitima!

Promjene na vlasti koje su se zbile 1985. uvelike su olakšale život Jehovinim svjedocima u Sovjetskom Savezu. Više ih nije pratila tajna policija niti su morali plaćati globe zbog pohađanja vjerskih sastanaka. Premda su braća u Moldaviji nastavila redovno održavati sastanke u malim grupama od deset ili manje osoba, počela su koristiti posebne prilike, kao što su vjenčanja i pogrebi, kako bi održala male pokrajinske sastanke.

Zatim su u ljeto 1989. tri međunarodna kongresa koja su se održavala u poljskim gradovima Chorzowu (blizu Katowica), Poznanu i Varšavi braći pružila dodatni poticaj za službu propovijedanja. Tim su kongresima prisustvovale stotine delegata iz Moldavije. Za tu je vjernu braću, koja su bila naučena potajno se sastajati u malom broju, bilo veliko ohrabrenje obožavati Jehovu zajedno s velikim mnoštvom radosnih Jehovinih svjedoka iz raznih zemalja!

Braća u Moldaviji doživjela su daljnju radost kad se 1991, prvi put u povijesti djela u toj zemlji, moglo javno održati pokrajinske sastanke. Godine 1992. zbio se još jedan značajan događaj — međunarodni kongres u Sankt Peterburgu (Rusija). Tom kongresu prisustvovalo je više delegata iz Moldavije nego što ih je 1989. u Poljskoj bilo na sva tri kongresa zajedno. Da, Jehova je otvorio ustave nebeske i počeo izlijevati mnoge blagoslove na svoje vjerne, zahvalne sluge.

Osposobljavanje putujućih nadglednika

Veća sloboda omogućila je braći u odboru zemlje u Sovjetskom Savezu bolji kontakt s putujućim nadglednicima. U prosincu 1989. ta su se duhovno zrela braća, kojih je u to vrijeme bilo 60, okupila u Lavovu (Ukrajina) kako bi se dodatno poučila. Uzmemo li u obzir da su svi oni ustrajali u zatvorima, radnim logorima i bili progonjeni na razne druge načine, možemo zamisliti kako su radosni i ohrabreni bili kad su se našli u tom razredu! Tijekom teškog razdoblja koje je bilo iza njih mnogi su postali bliski prijatelji.

Četiri putujuća nadglednika u tom razredu bila su iz Moldavije. Nakon što su se vratili, skupštinama su prenijeli mudre savjete koje su dobili u Lavovu, naročito one povezane sa službom propovijedanja. Naprimjer, premda su nedavno dobili veću slobodu, braću su potakli da nastave propovijedati Božju Riječ na diskretan način (Mat. 10:16). Zbog čega su i dalje trebali biti oprezni? Zbog toga što je, strogo uzevši, djelo još uvijek bilo pod zabranom.

Velika potreba za Dvoranama Kraljevstva

Još otkad je u Moldaviji započeto djelo propovijedanja, braća su uviđala potrebu da imaju vlastite dvorane za održavanje sastanaka. Ustvari, Istraživači Biblije u selu Corjeuţiju sagradili su 1922. dvoranu vlastitim sredstvima. Nju su zvali dom za sastajanje i koristili su je mnogo godina.

Krajem 1980-ih, kad je protivljenje vlasti već prilično oslabilo, skupštine u mnogim gradovima i selima imale su po nekoliko stotina objavitelja. Oni su se sastajali u malim grupama u privatnim domovima. Je li sada bilo vrijeme da se započne s gradnjom Dvorana Kraljevstva? Da bi to utvrdila, braća su se obratila načelnicima seoskih općina.

Neki od njih bili su vrlo susretljivi. Tako je bilo i u Feteştiju, selu s 3 150 stanovnika koje se nalazi na sjeveru Moldavije. U siječnju 1990. tamošnja su braća posjetila načelnika, koji im je rekao da se u njegovom selu mogu ponašati kao da njihovo djelo nije zakonski ograničeno. Braća, koja su još uvijek bila na oprezu, nisu mogla vjerovati ono što su čula. Zato su ga zamolila za dopuštenje da kuću jednog brata preurede u malu Dvoranu Kraljevstva kako bi se skupština imala gdje sastajati, premda je u njoj bilo 185 objavitelja!

Načelnik je to odobrio i braća su se dala na posao. No uskoro su se našli pred velikom preprekom. Da bi preuredili kuću, morali su srušiti jedan zid, a u tom bi se slučaju kuća vjerojatno srušila! Tako su radovi iznenada stali. Što su braća učinila? Odlučila su ponovno otići kod načelnika sela i objasniti mu problem. Na njihovu veliku radost, on im je dopustio da sagrade potpuno novu Dvoranu Kraljevstva! Članovi skupštine dali su se na posao i dvorana je bila završena za samo 27 dana.

Da bi svi stali u tu novu Dvoranu Kraljevstva, skupština Feteşti podijeljena je na dvije. No mnogi novi objavitelji još nisu bili kršteni. Zašto onda krštenje ne bi uključili u program otvorenja dvorane? Braća su upravo to i učinila. Tako su nakon govora za krštenje svi otišli do obližnje rijeke, gdje je 80 osoba krštenjem simboliziralo svoje predanje Jehovi.

Naravno, i mnogim drugim skupštinama hitno je bila potrebna Dvorana Kraljevstva. Kad su u literaturi vidjeli slike Dvorana Kraljevstva, objavitelji u nekim skupštinama odlučili su sagraditi slične objekte. Skupili su potrebna sredstva, dali se na posao i započeli s gradnjom. Takvih slučajeva nije bilo samo nekoliko. Između 1990. i 1995. braća su vlastitim naporima i sredstvima sagradila više od 30 Dvorana Kraljevstva.

Neke Dvorane Kraljevstva koristile su se i za sastanke pokrajine. No njima je prisustvovalo toliko ljudi da su mnogi morali izvana slušati program. Tako su braća počela razmišljati o tome da sagrade Kongresnu dvoranu i s tom zamisli nisu odugovlačila. Godine 1992, u roku od samo tri mjeseca, sagrađena je prva Kongresna dvorana u Moldaviji, u Corjeuţiju, s 800 sjedala. Iduće su godine, ponovno vlastitim naporima i sredstvima, Jehovini svjedoci sagradili Kongresnu dvoranu u Feteştiju, s 1 500 sjedala.

Vrijeme za takvu gradnju bilo je vrlo povoljno, jer su političke promjene i ekonomske krize sredinom 1990-ih dovele do nagle devalvacije moldavske valute. Tako novac dostatan za izgradnju čitave Dvorane Kraljevstva početkom 1990-ih nakon nekoliko godina nije bio dovoljan niti za kupnju stolica!

Gradnja Dvorana Kraljevstva na jugu Moldavije

Za razliku od skupština na sjeveru Moldavije, one na jugu imale su manje Dvorana Kraljevstva. Kako je djelo tijekom 1990-ih naglo napredovalo, mnoge novoosnovane skupštine na jugu zemlje imale su poteškoća u pronalaženju prikladnih mjesta za sastajanje. Koristilo se škole, no njih je bilo sve teže unajmiti.

Ponovno je Jehova putem svoje organizacije braći pružio pomoć. Baš u pravo vrijeme Vodeće tijelo osnovalo je poseban fond za gradnju Dvorana Kraljevstva u zemljama kao što je Moldavija, u kojima skupštine imaju ograničena financijska sredstva.

Braća su dobro koristila ta sredstva koja im je Zajednica stavila na raspolaganje. Kišinjev je dobar primjer toga. Godine 1999. tamo nije bilo nijedne Dvorane Kraljevstva. No do srpnja 2002. godine 30 od 37 skupština sastajalo se u deset novih dvorana, a još tri bile su u izgradnji.

Napokon zakonsko priznanje!

Dana 27. kolovoza 1991. Moldavija je postala nezavisna republika. Budući da je djelovanje Jehovinih svjedoka zabranila sovjetska vlast, zabrana više nije bila važeća. Ipak, Jehovini svjedoci, kojih je tada bilo otprilike 4 000, još nisu bili zakonski registrirani kao vjerska organizacija.

Nakon što su od Vodećeg tijela dobili korisne upute, braća iz glavnog ureda u Moldaviji odmah su se obratila nadležnim organima kako bi od njih zatražila zakonsko priznanje Jehovinih svjedoka. Nova vlast pozitivno je reagirala na tu molbu. Trebalo je proći neko vrijeme dok je bila napravljena sva dokumentacija, no 27. srpnja 1994. glavni ured je konačno dobio službenu potvrdu o zakonskoj registraciji.

Bio je to doista značajan dan za Jehovine svjedoke u Moldaviji! Nakon što su ustrajali tijekom otprilike 60 godina zabrana, progonstava i zatvora, sada su mogli javno obožavati Jehovu i propovijedati dobru vijest. Također su mogli početi održavati oblasne kongrese. Već u kolovozu 1994, mjesec dana nakon što su dobili zakonsko priznanje, Jehovini svjedoci okupili su se na najvećem stadionu u Kišinjevu, na prvom oblasnom kongresu održanom u Moldaviji. Bio je to doista radostan događaj!

Proširenje Betela

Do 1995. broj objavitelja Kraljevstva popeo se na preko 10 000. Mali ured u Kišinjevu brinuo se za neke aspekte djela propovijedanja u Moldaviji, no podružnica u Rusiji, udaljena otprilike 2 000 kilometara, nadgledala je cjelokupno djelo propovijedanja. S druge strane, rumunjska podružnica bila je udaljena samo 500 kilometara, a većina Moldavaca govori rumunjski. Rumunjski je u Moldaviji čak postao službeni jezik. Nakon što je razmotrilo sve te činjenice, Vodeće tijelo preporučilo je da djelo u Moldaviji nadgleda rumunjska podružnica.

U međuvremenu je zbog stalnog napretka glavni ured u Kišinjevu, koji je bio smješten u jednom malom stanu, postao premalen. Bilo je očito da je došlo vrijeme da se osnuje betelska obitelj. Među njenim prvim članovima bili su Ion i Iulia Rusu. Brat Rusu je od 1991. do 1994. služio kao zamjenik pokrajinskog nadglednika. Još jedan član betelske obitelji bio je Gheorghe Gorobeţ, koji je sve dok nije došao u Betel služio kao oblasni nadglednik. On je živio izvan Betela te je svaki dan putovao do njega. Guenther i Rosaria Matzura, polaznici 67. razreda Gileada, došli su u Betel 1. svibnja 1996, nakon što su nekoliko godina služili u Rumunjskoj.

Kako je broj objavitelja neprestano rastao, tako je rasla i potreba za novim betelskim radnicima. No prostor u Betelu bio je skučen. Štoviše, do 1998. betelski radnici bili su raštrkani u pet različitih stanova u gradu! Stoga je počela potraga za prikladnim gradilištem za izgradnju Betela. Vlasti u Kišinjevu susretljivo su braći ponudile zemljište veličine 3 000 kvadratnih metara, i to u samom središtu grada, što su braća zahvalno prihvatila. Pretpostavivši da će u dogledno vrijeme biti potrebno proširiti Betel, braća su kupila i susjedno zemljište.

S jednom firmom sklopljen je ugovor te je dogovoreno da će ona obaviti grube građevinske radove. Volonteri na gradnji u stranim zemljama te braća i sestre iz Moldavije izvršili su sve ostale radove. Gradnja je počela u rujnu 1998, a samo godinu i dva mjeseca kasnije uzbuđena betelska obitelj preselila se u svoj novi dom, radosna što su napokon svi na jednom mjestu.

Svečano otvorenje novog Betela održano je 16. rujna 2000, a prisustvovali su mu gosti iz 11 zemalja. Gerrit Lösch iz Vodećeg tijela idućeg je dana na jednom sportskom stadionu održao govor pred više od 10 000 okupljenih. Svi prisutni osjećali su da pripadnike Jehovinog naroda širom svijeta ujedinjuje snažna ljubav.

Danas betelska obitelj ima 26 članova. Neki, kao što su betelski radnici David i Miriam Grozescu, došli su iz inozemstva kako bi služili u moldavskom Betelu. Drugi, kao što je Enno Schlenzig, u svojoj su domovini pohađali Školu za osposobljavanje slugu, a zatim su prihvatili zadatak da služe u Moldaviji. Dakle, premda je betelska obitelj mala, ona se sastoji od braće i sestara različitih narodnosti.

Osposobljavanje radnika za žetvu

Tijekom nekoliko desetljeća zabrana i progonstva Jehovin narod u Moldaviji prenosio je drugima dobru vijest na diskretan i, dakako, neformalan način. No sada je došlo vrijeme da se javno propovijeda od kuće do kuće i svjedoči na ulici. Braća su poslušno počela sudjelovati u tim vidovima službe, a naročito im se svidjelo svjedočenje na ulici. No kako je broj objavitelja rastao, bilo je potrebno da se pokaže uravnoteženost. Stoga su skupštine bile potaknute da se usredotoče na službu od kuće do kuće, što su poslušno i učinile.

Tek su tada objavitelji postali svjesni toga koliko su njihovi bližnji gladni prave duhovne hrane. Da bi objavitelji mogli udovoljiti potrebama tih ljudi, Zajednica je skupštine opskrbila časopisima Kula stražara i Probudite se! te drugim publikacijama za proučavanje Biblije na rumunjskom i ruskom jeziku. U isto su se vrijeme objavitelji naprezali poboljšati kvalitetu svoje službe tako što su koristili prezentacije iz Naše službe za Kraljevstvo. Također su primjenjivali izvrsne pouke koje su dobivali u Teokratskoj školi propovijedanja.

Daljnju pomoć, naročito u organiziranju djela, pružila su zrela, iskusna braća iz drugih zemalja. Poput stupova i žica koji drže vinovu lozu, ova sposobna braća iz raznih zemalja koja se spremno stavljaju na raspolaganje pružaju podršku skupštinama i jačaju ih.

Razdoblje naglog porasta

Nagli porast broja objavitelja u Moldaviji naročito je vidljiv u glavnom gradu Kišinjevu, koji ima 662 000 stanovnika. U siječnju 1991, prije nego što su Jehovini svjedoci dobili zakonsko priznanje, u Kišinjevu su postojale samo dvije skupštine sa sveukupno oko 350 objavitelja. No do siječnja 2003. taj je broj porastao na 37 skupština s više od 3 870 objavitelja! Jedna je skupština za samo devet mjeseci dobila 101 novog objavitelja! S obzirom na takav nagli porast, nije ništa neobično što se skupštine u tom gradu nakon samo otprilike dvije godine moraju dijeliti.

U kolovozu 1993. Moldavija je imala ukupno 6 551 objavitelja. No do ožujka 2002. taj se broj popeo na 18 425, što znači da se u tih devet godina broj objavitelja gotovo utrostručio! U istom periodu broj općih pionira porastao je s 28 na 1 232.

Zamjenik gradonačelnika postaje pionir

Među onima koji su upoznali Jehovu ima i mnogo bivših komunista, od kojih su neki čak bili na važnim položajima. Jedan od njih je Valeriu Mârza, prijašnji zamjenik gradonačelnika Soroce, grada koji ima otprilike 39 000 stanovnika. U posebnim prilikama, kad su bile organizirane svečane povorke, Valeriu je bio među onima koji su imali počasno mjesto i kojima su ljudi u povorci iskazivali čast. Zato je bio poznata osoba u tom gradu.

No nakon nekog vremena Valeriu je počeo proučavati Bibliju te se krstio. Kako su ljudi reagirali kad im je on svjedočio? “Praktički su me svi pozivali da uđem”, kaže brat Mârza. “Pružile su mi se izvrsne prilike za propovijedanje te smo moja supruga i ja ustanovili da je naš grad doista plodno područje!” Ubrzo je brat Mârza bio imenovan za specijalnog pionira. On i njegova supruga također su godinu dana služili u Betelu. Sada su u pokrajinskoj službi.

Pomoć pionira

Omjer objavitelja i stanovnika u Moldaviji trenutno je jedan od najboljih u Europi. Pa ipak, u mnogim selima i manjim gradovima još uvijek nema nijednog Jehovinog svjedoka. Zbog teških ekonomskih prilika većina objavitelja i pionira ne može služiti tamo gdje je veća potreba. Da bi ljudi na čitavom području čuli dobru vijest, rumunjska je podružnica u Moldaviji imenovala skoro 50 specijalnih pionira. Više od 20 njih bili su polaznici Škole za osposobljavanje slugu, koja se održava u Rumunjskoj, Rusiji i Ukrajini.

Ti propovjednici koji naporno rade postižu izvrsne rezultate. Naprimjer, kad su Serghei i Oxana Zighel, bračni par specijalnih pionira, 1995. poslani u Căuşeni, u tom je gradu bila samo jedna grupa od 15 objavitelja. Zighelovi su tamošnjoj braći pomogli da započnu mnoge biblijske studije. Također su pokazivali radostan pionirski duh, zbog čega su im se mnogi pridružili u punovremenoj službi. Sada u Căuşeniju djeluju dvije skupštine u kojima služi 155 objavitelja, što je deset puta više nego prije samo sedam godina! U međuvremenu je brat Zighel počeo služiti kao pokrajinski nadglednik, što njemu i njegovoj supruzi omogućava da pomažu još mnogim skupštinama.

Sloboda, ali i nove poteškoće

Ljudske vlasti, bez obzira na to kojeg su oblika, imaju svoje probleme. Pod rumunjskom monarhijom, fašističkom diktaturom i komunističkom vlašću Jehovin narod u Moldaviji suočio se s protivljenjem svećenstva, zabranama, progonstvom i deportacijom. Danas se Jehovini svjedoci, jednako kao i oni koji to nisu, moraju nositi s ekonomskim poteškoćama, zbog čega se često oba roditelja trebaju zaposliti. Pored toga, neki jako teško pronalaze posao.

U isto vrijeme, zbog materijalizma i sloma morala sve je više kriminala i korupcije. Može li Jehovin narod izvojevati pobjedu usprkos svim tim podmuklim prijetnjama njegovoj duhovnosti? Dakako da može! Njegovi pripadnici iz iskustva znaju da Jehova nikada ne ostavlja one koji su mu vjerni i koji traže njegovu pomoć kad se suoče s kušnjama i ispitima vjere (2. Tim. 3:1-5; Jak. 1:2-4).

Današnja situacija podsjeća nas na 14. poglavlje Otkrivenja, u kojem se govori o dvije simbolične žetve. Jedna od njih je berba “zemaljske loze”, zlog ploda kojeg, u skladu s proročanstvom, u ovim posljednjim danima ima sve više (Otkr. 14:17-20; Ps. 92:7). Uskoro će ta ‘loza’ i njen pokvareni plod biti iskorijenjeni i bačeni u “veliki vinski tijesak Božjeg gnjeva”. Jehovini sluge doista čeznu za ispunjenjem tog proročanstva!

U međuvremenu se pomazani kršćani i njihovi suradnici raduju zbog svog duhovnog blagostanja. Da, Jehovin ‘vinograd koji rađa crvenim vinom’ i dalje će donositi obilje izvrsne duhovne hrane i privlačiti osobe koje su nalik ovcama. Zbog čega Božji narod može biti siguran u to? Zbog toga što sam Jehova čuva svoj dragocjeni vinograd (Iza. 27:2-4). On je to doista i dokazao u Moldaviji! Istina, Sotonine spletke — progonstvo, deportacija, lažna propaganda i lažna braća — prouzročile su Božjem narodu poteškoće, ali ne i duhovni poraz (Iza. 54:17).

Doista, “sretan je čovjek koji ustraje u kušnji, jer će, kad se pokaže prokušanim, primiti krunu života, koju je Jehova obećao onima koji ga ljube” (Jak. 1:12). Zadržimo na umu te važne riječi i neka nas povijest Jehovinih svjedoka u Moldaviji potakne da ‘ljubimo Jehovu’, ‘ustrajemo u kušnjama’ i ‘donosimo mnogo ploda’ (Ivan 15:8).

[Bilješka]

[Okvir/slika na stranici 71]

Vinski podrum koji snabdijeva Rusiju i istočnu Europu

Zahvaljujući dugačkim ljetima i plodnom tlu Moldavija ima idealne uvjete za proizvodnju vina. Ta privredna grana na ovom području ima tradiciju dugačku nekoliko tisuća godina. Proizvodnja vina porasla je pretkraj trećeg stoljeća pr. n. e. kad su ovdašnji stanovnici uspostavili veze s Grcima te kasnije, u drugom stoljeću n. e., s Rimljanima.

Danas je proizvodnja vina u Moldaviji glavna poljoprivredna grana. Moldavija ima skoro 130 vinarija koje proizvode do 140 milijuna litara vina godišnje. Otprilike se 90 posto vina izvozi, i to oko 80 posto u Rusiju, a 7 posto u Ukrajinu.

[Okvir na stranici 72]

Opći podaci o Moldaviji

Geografska obilježja: Šume i bujno raslinje na visoravnima te stepe, odnosno ravnice prekrivene travom, obilježje su središnjeg i sjevernog dijela Moldavije. Na jugu je stepa većinom pretvorena u obradivo zemljište.

Stanovništvo: Moldavci sačinjavaju otprilike dvije trećine stanovništva. Preostali dio sačinjavaju uglavnom Rusi, zatim Ukrajinci, Gagauzi, Bugari i Židovi, i to navedenim redoslijedom. Većina Moldavaca je pravoslavne vjeroispovijedi.

Jezik: Službeni jezik je rumunjski. Mnogi, naročito u gradovima, govore i ruski te je uobičajeno koristiti oba jezika.

Gospodarstvo: Najveći dio prihoda ostvaruje se poljoprivredom i proizvodnjom hrane. Industrijska proizvodnja polako se razvija.

Prehrana: Od poljoprivrednih kultura ovdje se uzgaja vinova loza, pšenica, kukuruz, šećerna repa i suncokret. Stočarstvo obuhvaća tovljenje goveda, uzgoj muzne stoke i svinja.

Klima: Temperatura varira između otprilike minus 4 Celzijeva stupnja u siječnju i oko 21 Celzijevog stupnja u srpnju. Klima je uglavnom topla, a zime su relativno blage. Godišnje u prosjeku padne otprilike 50 centimetara kiše.

[Okvir na stranicama 83-85]

Izvanredni primjeri kršćanske neutralnosti

George Vacarciuc: Brat Vacarciuc odgajan je kao Jehovin svjedok. U prosincu 1942. fašisti su ga pozvali u vojnu službu. Budući da je odbio služiti vojsku, 16 dana držali su ga zaključanog u potpuno mračnoj ćeliji, dajući mu vrlo malo hrane. Zatim su ga ponovno pozvali na ispitivanje te mu obećali da će poništiti njegovu kaznu, koja mu još nije bila izrečena, ako uzme oružje. On je to ponovno odbio.

Zbog toga su ga osudili na 25 godina zatvora. No kad su 25. rujna 1944. došle sovjetske snage, bio je oslobođen. Međutim, za manje od dva mjeseca Sovjeti su ga pokušali regrutirati. Budući da nije želio postupiti suprotno svojoj savjesti oblikovanoj prema biblijskim načelima, osuđen je na deset godina prisilnog rada u raznim logorima. Čitavu godinu dana njegova obitelj nije znala gdje se on nalazi. Brat Vacarciuc oslobođen je 5. prosinca 1949, nakon što je odslužio pet godina kazne. Vratio se u svoj dom u Corjeuţiju i ostao vjeran sve do svoje smrti, 12. ožujka 1980.

Parfin Goreacioc: Brat Goreacioc rodio se 1900, a biblijsku istinu upoznao je između 1925. i 1927. u selu Hlini. Njemu i njegovoj braći Nicolaeu i Ionu istinu su prenijeli Damian i Alexandru Roşu, prvi Istraživači Biblije u tom selu.

Godine 1933. Parfin je zajedno s drugim Jehovinim svjedocima uhapšen i odveden u grad Khotin, gdje su ga ispitivali te mu zatim naplatili globu zbog propovijedanja. Godine 1939. Parfin je na poticaj seoskog svećenika odveden na policijsku stanicu u susjedno selo Ghilavăţ. Tamo ga je policija potrbuške zavezala za drveni krevet bez madraca i udarala ga po tabanima.

Kad su na vlast došli fašisti, Parfin je ponovno bio uhapšen i poslan u zatvor. No iste su ga godine oslobodili Sovjeti, da bi ga zatim ponovno uhapsili jer nije želio ići u vojsku. Nekoliko mjeseci bio je zatvoren u zatvoru u Kišinjevu, a zatim je oslobođen.

Godine 1947. Sovjeti su ga ponovno uhapsili i ovaj ga put osudili na osam godina izgnanstva zbog toga što je propovijedao o Božjem Kraljevstvu. Godine 1951. njegova su djeca deportirana u Sibir, no nisu se susrela sa svojim ocem. Ustvari, više ga nikada nisu vidjela. Dok je bio u izgnanstvu, Parfin se teško razbolio te je umro 1953, ostavši vjeran do samog kraja.

Vasile Pădureţ: Brat Pădureţ rođen je 1920. u Corjeuţiju (Moldavija), a istinu je upoznao 1941, dok su na vlasti bili fašisti. Tako je i on doživljavao kušnje i pod vlašću fašista i pod vlašću Sovjeta. Sovjetima je hrabro rekao: “Nisam ubijao boljševike, neću ubijati ni fašiste.”

Zbog tog svog biblijskog stava i svoje savjesti Vasile je bio osuđen na deset godina rada u sovjetskom radnom logoru. No njegova je kazna smanjena na pet godina te se vratio kući 5. kolovoza 1949. Kad je treći put bio uhapšen, započela je Operacija sjever. Tako su 1. travnja 1951. on i njegova obitelj ukrcani na teretni vlak za Sibir. Nakon što su tamo proveli otprilike pet godina, dopušteno im je da se vrate u Corjeuţi. Vasile je umro vjeran Jehovi 6. srpnja 2002, dok je ovaj izvještaj bio u pripremi.

[Okvir/slika na stranicama 89 i 90]

‘Ni za što ne bih mijenjao svoj život’

Ion Sava Ursoi

Rođen: 1920.

Kršten: 1943.

Kratka biografija: Dok su komunisti bili na vlasti, služio je kao pokrajinski nadglednik.

Rodio sam se u Caracuşeniju (Moldavija), a istinu sam upoznao prije nego što je započeo Drugi svjetski rat. Moja supruga umrla je 1942. Na njenom pogrebu nasilna svjetina otjerala me s groblja. Zbog čega? Zbog toga što sam promijenio svoju religiju. Kasnije te godine fašistička vlast pokušala me poslati u vojsku. Budući da sam želio ostati politički neutralan, odbio sam ići u vojsku. Osudili su me na smrt, no kasnije je ta kazna preinačena na 25 godina zatvora. Nakon toga prebacivali su me iz logora u logor. Dok sam bio u zatvoru u Craiovi (Rumunjska), došla je sovjetska vojska te nas oslobodila.

Tek što sam bio pušten na slobodu, komunisti su me ponovno zatvorili. Poslali su me u Kalinin (Rusija). Dvije godine kasnije, 1946, pušten sam iz zatvora te sam se vratio u svoje selo, gdje sam pomogao da se ponovno organizira djelo propovijedanja. Zatim su me 1951. Sovjeti ponovno uhapsili. Taj su me put, zajedno s još mnogim drugim Jehovinim svjedocima, deportirali u Sibir. Kući se nisam vratio sve do 1969.

Dok razmišljam o svom životu, na um mi dolaze mnoge situacije u kojima mi je Jehova davao snage da ostanem besprijekoran. Svoj život i mogućnost da služim svom Stvoritelju ne bih mijenjao ni za što na svijetu. Sada se moram boriti s mnogim ograničenjima koja mi donosi starost i sve lošije zdravlje. No sigurna nada u život u novom svijetu, kad će moje tijelo ponovno zadobiti mladalačku snagu, jača moju odlučnost da ‘ne odustanem činiti ono što je dobro’ (Gal. 6:9).

[Okvir/slika na stranicama 100-102]

Imam mnogo razloga za pjevanje

Alexandra Cordon

Rođena: 1929.

Krštena: 1957.

Kratka biografija: Za vrijeme sovjetskog režima doživljavala je progonstvo. Sada služi kao skupštinski objavitelj.

Moja ljubav prema pjevanju pomogla mi je da upoznam istinu, a kasnije, kad je moja vjera bila na ispitu, da ostanem duhovno jaka. Moja priča počinje 1940-ih kad sam se kao tinejdžerka počela družiti s grupom mladih u Corjeuţiju, koji su u slobodno vrijeme voljeli pjevati teokratske pjesme i razgovarati o Bibliji. Duhovne istine koje sam saznala iz tih razgovora i pjesama duboko su me se dojmile.

Uskoro sam počela objavljivati dobru vijest. Zbog toga sam 1953. bila uhapšena zajedno s još desetero drugih Jehovinih svjedoka. Dok sam čekala suđenje, zatvorili su me u zatvoru u Kišinjevu. Pjevanje teokratskih pjesama pružalo mi je duhovnu snagu, ali jednom se stražaru to očito nije sviđalo. On mi je rekao: “Sad si u zatvoru, a ovdje se ne pjeva!”

Ja sam mu odgovorila: “Pjevam cijeli svoj život. Zašto bih sada prestala? Zatvorili me jeste, ali usta mi ne možete zatvoriti. Ja sam u srcu slobodna i volim Jehovu. Dakle, imam mnogo razloga za pjevanje.”

Osudili su me na 25 godina prisilnog rada u logoru u Inti, blizu sjeverne polarnice. Za vrijeme kratkih ljetnih mjeseci s drugim sam Jehovinim svjedocima radila u obližnjoj šumi. I tada su nam teokratske pjesme, od kojih smo mnoge znali napamet, pomogle da ostanemo duhovno jaki i da se osjećamo slobodnima u srcu. A za razliku od stražara u Kišinjevu, ovdašnji stražari voljeli su kad smo pjevali.

U logoru u Inti provela sam tri godine, tri mjeseca i tri dana. Nakon toga sam, zahvaljujući amnestiji, bila oslobođena. Budući da mi još nije bilo dopušteno da se vratim kući u Moldaviju, otišla sam u Tomsk (Rusija). Tamo sam se ponovno našla sa svojim suprugom, koji je također jedno vrijeme proveo u zatvoru. Bili smo razdvojeni četiri godine.

Budući da su me uhapsili, nisam imala prilike simbolizirati svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. Zato sam braću u Tomsku pitala da li bih se mogla krstiti. Budući da su se još neki željeli krstiti, braća su organizirala krštenje. No zbog zabrane su odlučila da se ono održi noću na jednom jezeru u obližnjoj šumi.

U dogovoreno vrijeme iz Tomska smo po dvoje krenuli prema šumi kako ne bismo bili sumnjivi. Svaki par trebao je slijediti par ispred sebe kako bismo svi sigurno stigli na jezero. Barem je plan bio takav. Nažalost dvije starije sestre koje su bile ispred mene i još jedne sestre nekako su skrenule s puta. Mi smo ih slijedile, a oni iza nas poslušno su išli za nama. Uskoro je nas desetak lutalo po mraku. Budući da smo hodali kroz vlažno raslinje, smočili smo se do gole kože i drhtali smo od hladnoće. U tom kraju bilo je dosta medvjeda i vukova i stalno smo se bojali da će se odnekud pojaviti. Bili smo strašno napeti i svaki nas je neobičan zvuk plašio.

Uviđajući koliko je važno da ne paničarimo i ne gubimo nadu, predložila sam da stanemo i počnemo zviždati jednu teokratsku pjesmu, nadajući se da će nas drugi čuti. Usto smo se i usrdno molili. Možete zamisliti koliko smo bili sretni kad smo iz tame čuli tu istu melodiju! Da, naša su nas braća čula! Brzo su upalila svjetiljku, tako da smo ih mogli pronaći. Kratko nakon toga krstili smo se u ledenoj vodi, a od velike radosti gotovo nismo ni zamijetili koliko je bila hladna.

Sada imam 74 godine i živim u Corjeuţiju, gdje sam i upoznala istinu. Premda sam u poodmaklim godinama, još uvijek imam razloga za pjevanje, naročito kako bih hvalila našeg nebeskog Oca.

[Okvir/slike na stranicama 104-106]

Trudio sam se oponašati primjer svojih roditelja

Vasile Ursu

Rođen: 1927.

Kršten: 1941.

Kratka biografija: Služio je kao sluga skupštine i radio na tajnom tiskanju literature.

Moji roditelji Simeon i Maria Ursu krstili su se 1929. Imali su petero djece, a ja sam bio najstarije dijete. Zbog svoje neutralnosti otac i majka su za vrijeme fašizma bili uhapšeni i osuđeni na 25 godina prisilnog rada. Duhovna braća i sestre iz skupštine u obližnjem Corjeuţiju brinula su se za nas djecu i naše imanje. Tako smo uvijek imali dovoljno hrane. Naša ostarjela baka, koja nije bila u istini, također se brinula za nas. Ja sam u to vrijeme imao 14 godina.

Poučen dobrim primjerom svojih roditelja, trudio sam se brinuti se za duhovnost svoje braće i sestre. Zato sam ih svakog dana rano budio kako bismo zajedno razmotrili nešto iz naše literature temeljene na Bibliji. Moja braća i sestra nisu baš uvijek bili sretni što moraju ustati, ali nisu imali drugog izbora. Znao sam da je redovito proučavanje veoma važno. To nam je pomoglo da ostanemo duhovno jaki, čemu su se naši roditelji veoma obradovali kad su se 1944. vratili kući nakon što su bili ranije pušteni na slobodu. Bio je to doista radostan susret! No naša je sreća bila kratkog vijeka.

Iduće su godine Sovjeti uhapsili oca i zatvorili ga u Norilsku (Sibir), iznad sjeverne polarnice. Tri godine nakon toga oženio sam se živahnom, duhovnom sestrom Emiliom. Budući da smo praktički odrasli zajedno, dobro sam je poznavao. No samo godinu dana nakon našeg vjenčanja moja majka i ja bili smo uhapšeni. Poslali su nas u Kišinjev, gdje smo bili osuđeni na 25 godina prisilnog rada. Emilia se s ljubavlju brinula za moju braću i sestru, koji su ostali i bez svojih roditelja i bez starijeg brata.

Nakon nekog vremena poslali su me u rudnike ugljena u Vorkuti, u zloglasni radni logor iznad sjeverne polarnice. Dvije godine nakon toga, 1951, Emilia te moja tri brata i sestra prognani su u Tomsk, u zapadni Sibir. Godine 1955. Emilia je zamolila da je prebace u Vorkutu kako bi bila sa mnom. Tamo je rodila prvo od naše troje djece, djevojčicu koju smo nazvali Tamara.

U rujnu 1957. proglašena je amnestija i svi smo bili oslobođeni. No nakon samo mjesec dana mene su ponovno uhapsili. Ovaj put osudili su me na sedam godina prisilnog rada u logoru u Mordviniji, blizu Saranska (Rusija). Tamo su već bila zatvorena mnoga braća, a mnoga su još došla nakon mene. Kad su nas naše supruge posjećivale, redovito su nam kriomice donosile literaturu, za što smo bili veoma zahvalni. U prosincu 1957. Emilia se preselila u Kurgan, u zapadni dio Sibira, kako bi se brinula za našu kćer Tamaru, koja je živjela kod njenih roditelja. Zbog toga smo Emilia i ja bili odvojeni sedam godina, no to je bio jedini način da spriječimo da Tamaru pošalju u državnu ustanovu.

Godine 1964. bio sam oslobođen, no nije mi bilo dopušteno da se vratim kući u Moldaviju. Premda mi je sloboda kretanja službeno još uvijek bila ograničena, dozvoljeno mi je da se pridružim svojoj ženi i kćeri u Kurganu, gdje sam služio kao voditelj skupštinskog studija knjige. Godine 1969. preselili smo se u Krasnodar na području Kavkaza. Nakon što smo tamo služili osam godina, preselili smo se u Čirčik (Uzbekistan). Tamo sam radio u tajnoj tiskari. Godine 1984. konačno nam je dopušteno da se vratimo u Moldaviju. Nastanili smo se u Tighini, gradu koji je imao 160 000 stanovnika, a samo 18 objavitelja. Tijekom godina ta je mala grupa narasla na devet skupština u kojima sveukupno služi skoro 1 000 objavitelja i pionira.

Da li žalim zbog mnogih godina koje sam radi Gospodina proveo u radnim logorima i zatvorima? Nipošto! Za mene su stvari oduvijek, pa čak i kad sam se s 14 godina tek bio krstio, bile vrlo jednostavne: Ili ljubiš Boga ili ljubiš svijet. Budući da sam odlučio služiti Jehovi, nikada nisam pomišljao na to da učinim kompromis (Jak. 4:4).

[Slike]

Lijevo: Vasile Ursu

Krajnje lijevo: Vasile sa svojom suprugom Emiliom i kćerkom Tamarom

[Okvir/slike na stranicama 108-110]

Mali dječak s cvijetom dirnuo me u srce

Valentina Cojocaru

Rođena: 1952.

Krštena: 1997.

Kratka biografija: Za vrijeme sovjetskog režima bila je učiteljica te je svoje učenike poučavala i ateizmu.

Godine 1978. radila sam u dječjem vrtiću u Feteştiju (Moldavija). U to sam vrijeme bila ateist. Na sastanku osoblja vrtića bilo nam je rečeno da se naročito posvetimo djeci Jehovinih svjedoka te da ih učimo ateizmu. Smatrala sam da je to dobra ideja. Zato sam se trudila da budem maštovita i da doprem do srca djece Jehovinih svjedoka. Dosjetila sam se nečega za što sam mislila da bi moglo uroditi dobrim rezultatima.

Rekla sam djeci u svojoj grupi da ćemo napraviti dva mala cvijetnjaka. U jedan su trebali posaditi cvijeće, zalijevati ga i čupati korov. No drugi nisu smjeli dirati. Rekla sam im da on pripada Bogu i da će se on brinuti za njega. Djeci se svidjela ta zamisao. Naravno, dok su oni sadili cvijeće, zalijevali ga i čupali korov, “mali Božji vrt” sav je bio zarastao u korov.

Zatim sam jednog lijepog, sunčanog dana okupila djecu ispred ta dva cvijetnjaka. Pohvalila sam ih za trud koji su uložili, a zatim počela iznositi svoje pažljivo pripremljene misli. “Jeste li primijetili da Bog u svom cvijetnjaku ništa nije radio?” upitala sam ih. “Nije li očito da ovaj cvijetnjak nikome ne pripada?”

Djeca su se složila da stvarno tako izgleda. Zatim sam im iznijela konačni zaključak: “Vidite, djeco, ovaj cvijetnjak tako izgleda zbog toga što Bog postoji samo u ljudskoj mašti. Dakle, ako on zapravo ne postoji, kako bi se mogao brinuti za cvijeće ili išta drugo?”

Dok sam to govorila, promatrala sam lica djece kako bih vidjela njihove reakcije. Primijetila sam da se jedan mali dječak čiji su roditelji bili Jehovini svjedoci uznemirio. Na koncu se više nije mogao suzdržati. Otrčao je do obližnje livade, ubrao maslačak, donio ga i rekao mi: “Ako Bog ne postoji, kako je onda izrastao ovaj cvijet? Za njega se nije brinuo nitko od nas!” Njegova logična primjedba duboko me se dojmila. Duboko u sebi znala sam da je to dijete reklo nepobitnu istinu.

No budući da sam odrasla u komunističkom društvu, prošle su još mnoge godine dok nisam poduzela sljedeći korak i poklonila pažnju Bibliji. Pa ipak, 1995. pristupila sam Jehovinim svjedocima i zamolila ih da proučavaju sa mnom. Možete zamisliti koliko sam se obradovala kad sam shvatila da je jedan od mojih nekadašnjih učenika sada moj učitelj!

Moram priznati da mi je komunistički sistem pružio izvrsnu izobrazbu. No nije me naučio ono najvažnije u životu. Danas, zahvaljujući Jehovi i hrabrom malom dječaku, imam priliku koristiti i svoje znanje o duhovnim stvarima i svjetovno obrazovanje kako bih drugima pomogla da uvide da Bog zaista postoji i da se istinski brine za svoja ljudska stvorenja.

[Okvir/slika na stranicama 113-115]

Rođena u izgnanstvu

Lidia Sevastian

Rođena: 1954.

Krštena: 1995.

Kratka biografija: Lidijina majka bila je Jehovin svjedok, a otac nije. Nakon što je odrasla, Lidia mnogo godina nije imala kontakt s Jehovinim svjedocima.

Početkom 1940-ih moja majka i baka postale su Jehovini svjedoci. Otac, premda je bio dobar čovjek, tada još nije prihvatio biblijsku istinu. Do 1951. majka je imala dvoje djece, a i trebala je roditi blizance. U travnju te godine vlasti su pokušale razdvojiti našu obitelj. Dok je otac bio na poslu, majku, koja je bila pred porodom, i moju stariju braću odveli su na vlak za Sibir. No majka je nekako uspjela ocu poslati poruku, te je on brzo došao kući. Iako nije bio Jehovin svjedok, ukrcao se na vlak i zajedno sa svojom obitelji otišao u izgnanstvo.

Na putu prema Sibiru majci su dopustili da kratko ostane u gradu Asinu kako bi rodila. Ostali članovi obitelji morali su otići u Tomsku oblast, gdje je otac pronašao smještaj. On je dobio posao zajedno s drugom braćom. Nakon nekoliko tjedana majka i tek rođeni blizanci pridružili su se obitelji. Nažalost, bebe su umrle zbog loših uvjeta u kojima je obitelj živjela.

Pa ipak, u izgnanstvu je rođeno još četvero djece, uključujući i mene i mog brata blizanca. Otac se vjerno brinuo za sve nas. Godine 1957. konačno nam je dopušteno da se vratimo u svoje selo. Premda je majku stalno pratila tajna policija, ona nas je nastavila poučavati biblijskim načelima.

S druge strane, otac je prvenstveno želio da njegova djeca dobiju kvalitetno obrazovanje. Tako sam u dobi od 16 godina otišla u Kišinjev kako bih tamo pohađala fakultet. Kasnije sam se udala i preselila u Kazahstan, zbog čega sam bila izolirana i od svojih roditelja i od Jehovine organizacije. Godine 1982. vratila sam se u Kišinjev te sam odmah počela tražiti skupštinu Jehovinog naroda, no nisam je mogla pronaći. Osam godina mislila sam da sam jedina osoba u Kišinjevu koja želi služiti Jehovi.

A onda sam jednog dana na stanici čekala autobus te načula kako dvije žene pričaju o Jehovi. Približila sam im se da ih bolje čujem. Budući da su mislile da sam agent KGB-a, promijenile su temu. Kad su krenule dalje, počela sam ih slijediti, što ih je očigledno uznemirilo. Zato sam im brzo pristupila te ih nakon kraćeg razgovora uspjela uvjeriti da imam iskrene namjere. Moj san da se priključim Jehovinoj organizaciji napokon se ostvario! Nažalost, moj suprug se protivio tome.

U to vrijeme imali smo dvoje djece. Godine 1992. operirala sam kralježnicu te sam šest mjeseci bila vezana za bolnički krevet. U tom teškom periodu života desilo mi se nešto prekrasno. Moj sin Pavel predao se Jehovi te se 1993. krstio na međunarodnom kongresu u Kijevu. S vremenom sam se oporavila te sam opet mogla hodati. Tako sam se 1995. i ja krstila u znak svog predanja Jehovi.

Danas su mnogi u mojoj obitelji Jehovini svjedoci, za što sam zahvalna Jehovi i svojoj majci, čiju nepokolebljivost nikada nisam zaboravila. A što se tiče mog dragog oca koji se vjerno brinuo za svoju obitelj, sretna sam što mogu reći da je prije svoje smrti i on postao Jehovin sluga.

[Okvir/slika na stranicama 117 i 118]

Naše su žrtve beznačajne u usporedbi s Jehovinima

Mihai Ursoi

Rođen: 1927.

Kršten: 1945.

Kratka biografija: Progonili su ga i fašisti i komunisti.

Objavitelj dobre vijesti postao sam 1941. Godine 1942, kad sam imao 15 godina, u školi sam trebao prisustvovati vojnoj obuci. U razredu su na zidu bile obješene slike rumunjskog kralja Mihaila, generala Antonescua i djevice Marije. Kad je naša grupa ušla u razred, trebali smo se pokloniti pred tim slikama i prekrižiti se. Troje nas je odbilo to učiniti.

Zbog toga nas je policija okrutno tukla i noć smo proveli u školi. Ujutro su nas poslali u Corjeuţi, gdje su nas ponovno tukli. Iz Corjeuţija su nas odveli na još neka mjesta, a zatim nas primorali da pješice prevalimo put od otprilike 100 kilometara do mjesta gdje nam je trebalo biti suđeno. Od tog dugog pješačenja stopala su mi bila sva krvava. Na koncu su me, vjerojatno zbog mojih godina, bez suđenja pustili kući.

Kad sam imao 18 godina, sovjetska me vlast regrutirala. Ponovno sam odbio učiniti kompromis s obzirom na svoju neutralnost, pa su me okrutno tukli, kao i mog prijatelja Gheorghea Nimenca. On je nakon mjesec i po dana umro od zadobivenih ozljeda. Mene su i ovaj put, najvjerojatnije zbog godina, poslali kući. Sovjeti su me ponovno uhapsili 1947. te su mi prijetili da će me ubiti ako odbijem služiti vojsku. Ipak, nisu me ubili, već su me na dva mjeseca zatvorili u samicu, a zatim me poslali na prisilni rad, na izgradnju Volgo-donskog kanala. Bio je to jako opasan posao i mnogi su tamo poginuli. U jednoj nesreći u kojoj su mnogi izgubili život ja sam pukim čudom ostao neozlijeđen, nakon čega sam poslan kući u Moldaviju.

Tamo sam se oženio. Godine 1951. moja trudna supruga Vera i ja izgnani smo te smo najprije vlakom, a zatim brodom putovali prema sibirskoj tajgi, velikom subarktičkom području šuma, gdje sam morao sjeći drva. Vera i ja živjeli smo u brvnari s još 16 obitelji. Na našu radost, 1959. dopušteno nam je da se vratimo kući u Moldaviju.

Mnogo je toga što mi je davalo snagu u tom teškom periodu, a i kasnije. Primjer mog brata Iona koji je pokazao izuzetnu vjeru puno mi je pomogao. (Vidi 89. stranicu.) Bio je osuđen na smrt i, premda nije znao da će mu kazna biti preinačena, nije želio učiniti kompromis. Snagu mi pruža i razmišljanje o tome kako se Jehova uvijek brinuo za mene, a kasnije i za moju suprugu u svim kušnjama koje smo doživljavali zbog njegovog imena. Pa ipak, naše su žrtve beznačajne u usporedbi s onim što je on učinio za nas kad je poslao svog Sina da nas otkupi svojom smrću. Razmišljanje o toj velikoj žrtvi pomaže mi da svaki dan budem radostan.

[Okvir/slika na stranicama 121-123]

Jehova se s ljubavlju brinuo za mene

Mihailina Gheorghiţa

Rođena: 1930.

Krštena: 1947.

Kratka biografija: Za vrijeme zabrane radila je kao kurir i prevoditelj.

Istinu sam upoznala 1945. i jako sam voljela prenositi dobru vijest ljudima u svom selu Glodeniju i susjednom selu Petrunei. Budući da sam svjedočila i u školi, školska uprava nije mi htjela dati svjedodžbu. Pa ipak, svoje sam znanje rado koristila u prevođenju biblijskih publikacija s rumunjskog i ukrajinskog na ruski.

Kratko nakon krštenja otkrili su da prevodim i osudili me na 25 godina prisilnog rada u Vorkuti, iznad sjeverne polarnice, gdje su bile još mnoge druge sestre. Usprkos teškim uvjetima, nastavile smo propovijedati. Uspjele smo i nabavljati literaturu. Ustvari, čak smo je i same umnožavale za vlastite potrebe u samom logoru.

Jednog dana upoznala sam mladu ženu koja je bila uhapšena jer su vlasti mislile da je Jehovin svjedok. Preporučila sam joj da obrati pažnju Božjoj Riječi, jer Jehova ima moć osloboditi svoj narod ako to želi. Nakon nekog vremena pristala je na biblijski studij i postala naša sestra. Kratko nakon toga ranije je puštena iz logora.

Mene su kasnije prebacili u Karagandu (Kazahstan). Petog srpnja 1956. konačno su me pustili na slobodu. Preselila sam se u Tomsk, gdje sam upoznala Alexandrua Gheorghiţa, koji je zbog svoje vjere u zatvoru proveo šest godina, te sam se udala za njega. Oboje smo nastavili propovijedati na ogromnom sibirskom području, svjesni toga da nas tajna policija još uvijek motri. Nakon toga preselili smo se u Irkutsk, koji se nalazi sa zapadne strane Bajkalskog jezera. Tamo smo nastavili tajno proizvoditi literaturu. Kasnije smo također služili u Biškeku (Kirgistan). Premda je Alexandru bio oprezan kad je svjedočio, uhapsili su ga i osudili na deset godina zatvora.

Dok je Alexandru u zatvoru čekao suđenje, javni tužitelj rekao mi je da ga mogu posjetiti. Budući da to nije bilo uobičajeno, pitala sam ga zbog čega je tako susretljiv. On je rekao: “Mladi ste bračni par i imate dijete. Možda ćete još jednom razmisliti o odluci koju ste donijeli.” Rekla sam mu da smo Alexandru i ja još davno prije donijeli odluku da ćemo služiti Jehovi i da smo odlučni ostati mu vjerni. Nato mi je rekao: “Pa čak i u vašoj Bibliji stoji da je bolje živom psu nego mrtvom lavu” (Prop. 9:4). “Istina je”, rekla sam, “no taj pas kojeg ste spomenuli neće živjeti u Božjem novom svijetu!”

Alexandru je u zatvoru bio punih deset godina te još godinu dana u kućnom pritvoru. Nakon što su ga oslobodili, preselili smo se u Kazahstan, a zatim u Uzbekistan kako bismo tamo pomagali u propovijedanju. Na koncu smo se 1983. vratili u Moldaviju, radosni što smo imali divnu mogućnost pomagati iskrenim osobama u raznim mjestima da uče o Jehovi.

Dok razmišljam o svom životu, moram priznati da on nije uvijek bio lak. No jednako je i s ljudima koji nisu Jehovini svjedoci. I oni se moraju nositi s mnogim problemima. Razlika je u tome što smo mi probleme doživljavali zbog dobre vijesti. Zato smo osjećali da se Jehova s puno ljubavi brine za nas i štiti nas. Osim toga, mi znamo da nakon naših patnji slijedi divna, vječna budućnost.

[Tabela/grafički prikaz na stranicama 80 i 81]

MOLDAVIJA — ZNAČAJNI DOGAĐAJI

1891: C. T. Russell posjećuje Kišinjev (Besarabija, današnja Moldavija)

1895

1921: Godišnji izvještaj pokazuje da je više od 200 osoba prihvatilo biblijsku istinu

1922: U Corjeuţiju je sagrađen prvi “dom za sastajanje”

1925: Djelo Istraživača Biblije zabranjeno

1930

1940: Rumunjska predaje Besarabiju SSSR-u, nakon čega ona postaje Moldavska SSR

1941: Rumunjska ponovno preuzima Moldaviju. Fašizam i ratna histerija dovode do proganjanja Jehovinih svjedoka

1944: SSSR ponovno okupira Moldaviju. Progonstvo se nastavlja

1949: Sovjeti počinju deportirati Jehovine svjedoke i druge

1951: Staljin započinje Operaciju sjever

1960-e: KGB pokušava unijeti razdor i podjele među Božji narod

1965

1989: Jehovini svjedoci raduju se većoj vjerskoj slobodi. Delegati iz Moldavije prisustvuju kongresima u Poljskoj

1991: Moldavska SSR postala je Republika Moldavija. Počinju se održavati prvi pokrajinski sastanci. Moldaviju prvi put posjećuje predstavnik iz svjetske centrale u ulozi zonskog nadglednika

1994: Jehovini svjedoci zakonski su registrirani. U Kišinjevu se održava prvi oblasni kongres

2000

2000: Svečano otvorenje novog Betela u Kišinjevu

2003: U Moldaviji djeluje 18 473 objavitelja

[Grafički prikaz]

(Vidi publikaciju)

Ukupni broj objavitelja

Ukupni broj pionira

20 000

10 000

1895. 1930. 1965. 2000.

[Karte na stranici 73]

(Vidi publikaciju)

UKRAJINA

MOLDAVIJA

Briceni

Tabani

Lipcani

Şirăuţi

Corjeuţi

Ţaul

Feteşti

Soroca

Bălţi

Petrunea

KIŠINJEV

Căuşeni

Dnjestar

Prut

RUMUNJSKA

Iaşi

[Slika preko cijele stranice 66]

[Slika na stranici 74]

Ilie Groza, jedan od prvih Jehovinih svjedoka u Moldaviji

[Slika na stranici 75]

Tudor Groza

[Slika na stranici 78]

Ioana Groza

[Slika na stranici 92]

Parfin Palamarciuc i njegov sin Nicolae

[Slika na stranici 93]

Vasile Gherman

[Slika na stranici 94]

Nicolae Anischevici

[Slika na stranici 95]

Maria Gherman

[Slika na stranici 96]

Teretni vagoni kojima se Jehovine svjedoke prevozilo u Sibir

[Slika na stranici 98]

Ivan Mikitkov

[Slika na stranici 99]

Constantin Şobe

[Slika na stranici 107]

Nicolai Voloşanovschi i brošura “Duplo dno”

[Slika na stranici 111]

Gheorghe Gorobeţ

[Slika na stranici 126]

Kongresna dvorana u Feteştiju

[Slika na stranici 131]

Odbor zemlje u Moldaviji (slijeva nadesno): David Grozescu, Anatolie Cravciuc i Tiberiu Kovacs