Duševni nemir — kad zadesi kršćanina

STRUČNJACI za duševne bolesti kažu da u SAD možda svaka peta osoba boluje od bilo koje duševne smetnje. Kako se čuje od strane Svjetske zdravstvene organizacije, u zemljama u razvoju ima do 40 milijuna slučajeva duševnih bolesti koji se ne podvrgavaju liječenju. Duševni problemi utvrđeni su čak kod nekih stanovnika bajnih pacifičkih otoka.

Zato nas ne bi trebalo iznenaditi ako i određeni broj naše braće u vjeri boluje od duševnih ili emocionalnih smetnji, počevši od obične potištenosti i lakih depresija sve do ozbiljnih oboljenja kao što su teške depresije, bipolarni poremećaji (manično-depresivne psihoze), fobije i šizofrenije. Neki su se morali s takvim poteškoćama boriti još prije nego su postali Svjedoci, dok su kod drugih nastupile s godinama.

Zašto kršćani nisu na to imuni

Jedna kršćanka koja vjerno služi preko 20 godina izvještava da je uznemiravaju jaki nasrtljivi glasovi. “Mislim na nešto posve drugo”, kaže ona, “a onda odjednom razabirem glas koji mi kaže: ‘Ubij se!’ ... Uvijek iznova se čuju ti glasovi, sve dok to više nije za izdržati.” Kako je moguće da vjerni kršćanin mora tako patiti? Ne kaže li u 2. Timoteju 1:7 (NS): “Bog nam nije dao duha strašljivosti, nego duha snage, ljubavi i zdravog razuma”?

To je točno, ali taj “zdravi razum” se zapravo ne odnosi na duševno zdravlje, nego na sposobnost kršćanina da donosi sudove utemeljene na Bibliji. Nasuprot čovjeku iz svijeta koji se nalazi u “praznosti uma” ili je “izopačena uma”, kršćanin je proučavanjem Riječi Božje ‘obnovio svoj um’ (Efežanima 4:17, 18; 2. Timoteju 3:8; Rimljanima 12:2). To nesumnjivo mnogo doprinosi promicanju duševne i emocionalne uravnoteženosti kršćanina, ali to ga ne čini imunim na duševne bolesti. I u biblijska vremena neki su vjerni Božji sluge — naprimjer Epafrodit — bolovali od psihičkih smetnji (Filipljanima 2:25, 26; Luka 2:48).

Apostol Pavao nas podsjeća na to da “po Adamu svi umiru” (1. Korinćanima 15:22). Mnogi od nas imaju očevidne tjelesne mane. Drugi opet pate od duševnih ili emocionalnih bolesti.

Uzroci duševnog nemira

Mnoge duševne bolesti imaju očito fizičke uzroke. Biblija, primjerice, govori o osobi čije oči ‘gledaju tlapnje’. Koji su uzroci tih misterioznih halucinacija? Dotični je ‘kasno sjedio kod vina’! (Priče Salamunove 23:29-33, ST). Poznato je da alkohol može izazvati halucinacije u mozgu. Prema izjavi liječnika, na sličan način mogu poremećaji kemijskih procesa u mozgu, genetski činioci i možda čak ishrana, dovesti do pogrešnog funkcioniranja mozga, a sve to može dovesti do duševnih i emocionalnih problema.a

Jak psihički pritisak, naprimjer stres, može također prouzročiti emocionalne probleme. Već samo nastojanje u sadašnjim “kritičnim vremenima s kojima će se teško izlaziti na kraj” sačuvati moralnu čistoću i kršćansku osobnost može biti uzrok stresa (2. Timoteju 3:1-5, NS). Tako, primjerice, Lot “mučaše od dana do dana pravednu dušu” zbog zloće kojoj je u Sodomi bio neprestano izložen (2. Petrova 2:8). Na psihu nekih kršćana štetno se odrazilo i to što su bili silovani ili seksualno zloupotrebljeni, što su prije vodili promiskuitetan život ili uzimali drogu. Takve stvari mogu u pogledu duševnog zdravlja nekog čovjeka zahtijevati strahovit danak.

Što mogu učiniti starješine

Starješine se trude čuvati cijelo stado koje je povjereno njihovoj brizi — uključujući i one koji boluju od duševnih bolesti (1. Petrova 5:2; Izaija 31:1, 2). Naravno, oni nisu liječnici i ne mogu izliječiti pojedince od njihovih bolesti, isto kao što ni Pavao nije mogao izliječiti Epafrodita od njegove tjelesne bolesti ili odatle proizašle depresije (Filipljanima 2:25-29). Ipak, ako pokazuju pravu brigu i suosjećanje, svi mogu često učiniti vrlo mnogo da bi se dotičnima pomoglo i ohrabrilo ih se (1. Petrova 3:8).

Što uraditi ako se neki brat ponaša čudno ili se žali na unutarnju uznemirenost? Starješine ga mogu najprije pokušati ispitati kako bi doznali što ga muči. Da li su ga određene lične nesreće ili snažne stresne situacije — možda gubitak radnog mjesta ili smrt nekog rođaka — privremeno izbacile iz ravnoteže? (Propovjednik 7:7). Ima li uslijed samoće blagi oblik depresije, zbog čega mu je potreban netko tko će ga ‘utješiti’? (1. Solunjanima 5:14). Ili je možda brat radi vlastitih grešaka uznemiren? Uvjeriti ga u Božju ljubav i milosrđe — u povezanosti s odgovarajućim savjetom — može ublažiti njegovu zabrinutost (Psalam 103:3, 8-14). Mnogo dobra može se učiniti ako se s potištenim bratom moli (Jakov 5:14).

Starješine mogu, osim toga, dati praktične savjete (Priče Salamunove 2:7). Kao što je već spomenuto, neki psihički problemi mogu se svesti na navike u ishrani. Starješine bi tako mogli preporučiti bratu uzimanje dobro usklađenih obroka i izbjegavanje krajnosti u pogledu jela. Možda će i ustanoviti da dotični na svom radnom mjestu stoji pod velikim pritiskom i da bi se ‘gest mira’ — redovit dovoljan noćni odmor — u njegovom slučaju vrlo povoljno odrazio (Propovjednik 4:6).

Oni koji “trebaju liječnika”

Ako potraju snažne tegobe, svakako bi bilo dobro dozvati u misli slijedeće Isusove riječi: “Ne trebaju zdravi ljekara nego bolesni” (Matej 9:12). Mnogi ljudi koji se psihički loše osjećaju nerado posjećuju liječnika. Starješine i rodbina moraju možda nekog brata potaknuti da se podvrgne liječenju, da ga primjerice neki liječnik u koga ima povjerenja temeljito pregleda. Tako je profesor Maurice J. Martin rekao: “Iza velikog broja duševnih smetnji skrivene su fizičke bolesti.” I čak, ako se zaista radi o duševnom oboljenju, često postoje djelotvorne mogućnosti liječenja.

Žena jednog starješine je pričala da je njen muž patio od toliko jakog unutarnjeg nemira da se “bojao ići među braću i zato nije više želio ići na sastanke ... Bio je toliko očajan da je želio umrijeti.” Ali, nakon što je zatražio pomoć jednog liječnika specijalista, njegova žena je mogla izvijestiti: “On više ne pati od teških depresija, a niti želi više izostajati sa sastanaka. Jutros je održao javno predavanje!”

Priznajemo, ne rješavaju se svi problemi tako jednostavno. Znanost stoji još na početku svojih nastojanja da prodre u tajne duševnih poteškoća. Postavljanje prave dijagnoze i provođenje liječenja može potrajati dugo i prilično komplicirano — ali se često isplati.

Uznemiravanje od demona?

Neke žrtve duševnih bolesti pribojavaju se da su izložene napadima demona i tvrde da ponekad čuju “glasove”. Istina, za demone je poznato da mogu navesti zdrave ljude na nerazumno postupanje (Marko 5:2-6, 15). Doduše, nema dokaza da demoni u većini slučajeva čudnog ponašanja imaju svoje prste, kao što nisu odgovorni ni za sve slučajeve nijemosti, sljepoće ili epilepsije. U biblijska su vremena demoni ponekad prouzročili (ili pogoršavali) takve bolesti (Matej 9:32, 33; 12:22; 17:15-18). No, Biblija pravi jasnu razliku između bolesnih i demonima opsjednutih (Marko 1:32-34; Matej 4:24; Djela apostolska 5:16). Dakle, očigledno se danas većina slučajeva sljepoće i epilepsije može svesti na fizičke činioce — ne na demone. Isto se može, bez sumnje, reći za većinu duševnih oboljenja.

Doduše, moramo zadržati na umu da Sotona i njegovi demoni vode rat s Božjim narodom i da su poznati po tome što stalno napadaju vjerne kršćane (Otkrivenje 12:17; Efežanima 6:12). Demoni su zli, zbog čega nas ne treba iznenaditi da se sadistički raduju što muče duševne bolesnike, kako bi njihove poteškoće još povećali.

Zato, ako starješine imaju povoda za sumnju da je u igri demonski utjecaj, ne bi bilo naodmet prikupiti obavještenja. Da li su dotičnome osobe za koje zna da se bave bilo kakvim oblikom demonizma dale određene sumnjive predmete? Odstranjenje takvih stvari može donijeti olakšanje (Djela apostolska 19:18-20). Budući da su kršćani pozvani ‘usprotiviti se Đavlu’, starješine mogu savjetovati bolesniku i da odbije sve neobične “glasove” koji bi mogli biti demonskog porijekla (Jakov 4:7; Matej 4:10). Ako se netko osjeća izložen takvom napadu, trebao bi se gorljivo moliti, prizivajući pri tome glasno Jehovino ime (Efežanima 6:18; Priče Salamunove 18:10).

Ipak, izgleda da demonski utjecaj nije pravilo, nego prije iznimka. Jedna sestra je izvijestila: “Vjerovala sam da sam opsjednuta demonom, dok se nisam počela liječiti i dok mi nije rečeno da sam imala kemijsku neravnotežu. Za mene je bilo veliko olakšanje što je bolest bila ta koja je prouzročila moj način postupanja, a ne demon!”

Liječenje psihofarmacima

Postoji velik broj lijekova koje liječnici upotrebljavaju pri liječenju duševnih oboljenja. Uzimanjem takvih lijekova pod liječničkim nadzorom bilo je čak teško bolesnim kršćanima moguće voditi normalan život. No, neka dobronamjerna braća odgovarala su takve pacijente od uzimanja prepisanih lijekova, možda što su se bojali da oni nisu bezopasni ili da bi mogli dovesti do ovisnosti. Naravno, sa svakim liječenjem su povezani rizici, zbog čega “pametan pazi na svoje korake” i prosuđuje dugoročne posljedice (Priče Salamunove 14:15).

Zanimljivo je da mnogi psihofarmaci nisu ni halucinogeni ni sredstva za smirenje, a niti dovode do ovisnosti; oni služe samo za korigiranje kemijskih neravnoteža u mozgu. Neuroleptici mogu, naprimjer, pomoći da se često bizarni simptomi šizofrenije drže pod kontrolom. Litij može pridonijeti ublažavanju depresija i izjednačavanju promjenjivih raspoloženja manično-depresivnih osoba.

Priznajemo, ponekad se upotrebljavaju vrlo djelotvorne droge da bi se nekog pacijenta smirilo ili da bi se isključila opasnost samoubojstva. Ali, budući da neki brat sigurno ne uzima prepisani lijek radi užitka, nego da bi mogao voditi normalan život, na to bi trebalo gledati isto kao na upotrebu inzulina kod dijabetičara.

Trebalo bi misliti na to da psihofarmici često djeluju sporo i da mogu imati neugodne popratne pojave. Nerijetko mora liječnik isprobavanjem ustanoviti koji preparat i/ili doza izaziva najmanje popratne pojave. Pacijent se pri tome često obeshrabri. Zato ga rođaci a i drugi mogu za vrijeme liječenja podupirati, ohrabrujući ga da bude strpljiv i da surađuje s kvalificiranim medicinskim osobljem. Što činiti ako on ima pitanja u pogledu nekog određenog liječenja medikamentima? Ili što ako nastupe problemi ili ako neka metoda liječenja naizgled ne pokazuje uspjeh? O takvim bi problemima trebalo porazgovarati s liječnikom.b Ukoliko je to potrebno, može se drugog liječnika pitati za savjet.

Psihoterapija

U nekim bi slučajevima trebalo razmisliti ne bi li pacijent trebao razgovarati s odgovarajuće kvalificiranim stručnjakom o određenim stvarima. Možda to može učiniti kućni liječnik, koji pacijenta poznaje osobno i uživa njegovo povjerenje. No, kako je s liječenjem pomoću psihijatra ili psihologa? Doduše, traženje takve pomoći osobna je odluka, ali bi je trebalo donijeti s određenom opreznošću. Dotični terapeuti vrlo različito prilaze liječenju. Neki, primjerice, još uvijek prakticiraju oblike Freudove psihoanalize, čiju vrijednost mnogi stručnjaci na području duševnih oboljenja dovode u pitanje.

Još veću pažnju zaslužuje činjenica da su neki dobronamjerni terapeuti već davali savjete koji su potpuno u suprotnosti s Biblijom. Budući da ne razumiju biblijska temeljna načela — ili ih čak smatraju “ludošću” — neki su čak došli do zaključka da su problemi pacijenta prouzročeni strogim pridržavanjem moralnog mjerila Biblije (1. Korinćanima 2:14).

Postoje, doduše, i terapeuti — uključujući psihologe i psihijatre — čija je psihoterapija manje povezana s psihoanalizom, nego treba pomoći pacijentu razumjeti svoju bolest, pri čemu naglašavaju potrebu liječenja lijekovima i pokušavaju ukloniti praktične probleme. Kršćaninu bi takve terapije mogle izgledati korisnima, ali on bi bezuvjetno trebao raščistiti neke stvari prije nego pristane na neko liječenje: Što sve uključuje liječenje? Kakvi savjeti se daju? Razumije li i poštuje li liječnik vjerska gledišta Jehovinih svjedoka?c Tko je pristao na neku psihoterapiju, trebao bi ‘ispitivati riječi’ liječnika, umjesto da jednostavno sve prihvati bez postavljanja pitanja (Job 12:11, 12).

Zato se u većini slučajeva duševne bolesti mogu smatrati medicinskim, a ne duhovnim problemom. Ako rođaci, starješine i ostali članovi skupštine to razumiju, mogu bolesnima bolje pomagati. Ponekad bolesnici trebaju i duhovnu podršku. Što skupština u tom pogledu može učiniti, razmatrat će se u jednom od narednih brojeva.

[Bilješke]

[Slika na stranici 3]

Starješine mogu često pomoći osobama koje boluju od duševnih bolesti, ako su suosjećajni slušaoci i savjetodavci

[Slika na stranici 5]

Ponekad je sasvim na mjestu da duševni bolesnik potraži liječničku pomoć

Veliki umjetnik Jehova!

“Umjetnici slikaju bezbrojne izlaske i zalaske sunca, i njihova se djela prodaju za stotine, pa čak i tisuće dolara. Međutim, Jehova Bog, Veliki Umjetnik i onaj koji je stvorio izlaske i zalaske sunca, daje nam to svakog dana — i to besplatno! Original daleko nadmašuje kopije. Nije li to razlog da ga cijenimo kao Stvoritelja?” Tako je govorio putujući nadglednik Jehovinih svjedoka na Havajima tokom jednog od svojih predavanja u skupštini.

Jedna žena ateističkih nazora koja je po prvi puta posjetila Kraljevsku dvoranu nalazila se među prisutnima. Shvatila je dokaze koje je iznio predavač, ali snažne sumnje u vezi postojanja Boga još uvijek su bile prisutne. Međutim, kad se skoro dvije godine nakon toga vozila kući s posla upala je u prometnu gužvu, te je, čekajući, mogla promatrati prekrasan zalazak sunca. Mislima se vratila u predavanje onog putujućeg nadglednika.

Ona priča: “Umjesto da me naljutilo to što sam upala u gužvu, promatrala sam divan zalazak sunca i to me podsjetilo na ono što je predavač rekao u vezi cijenjenja Jehove Boga kao Umjetnika i Stvoritelja. Razmišljala sam: ‘Možda je točno to što je rekao; možda doista postoji Stvoritelj.’ Razmišljala sam o tome dok sam vozila dalje prema kući, i te sam večeri nazvala svoju prijateljicu koja me i prvi puta pozvala u Kraljevsku dvoranu. Počela sam proučavati Bibliju i sada ja obožavam Jehovu kao svog Boga i Stvoritelja.”

Ta je žena, poput psalmista, ne samo počela cijeniti Jehovu kao Velikog Umjetnika u svemu što je stvorio, nego mu je počela i pjevati hvale. Psalmist je zapisao: “Slavite Jehovu s nebesa... Slavite ga, sunce i mjeseče. Slavite ga, sve zvijezde svjetlosti... Neka slave ime Jehovino, jer je on zapovijedio, i stvorene su” (Psalam 148:1-5, NS).